Brzim i odlučnim udarima združene su snage hrvatske vojske i policije u operaciji Bljesak porazile neprijatelja te oslobodile zapadnu Slavoniju. Bio je to test za Oluju, koji je potvrdio punu spremnost i sposobnost hrvatski snaga za oslobađanje preostalih okupiranih područja Republike Hrvatske

1. Srpske pobunjeničke snage ne pristaju na mirna rješenja

Do VRO Bljesak dijelovi općina Novska, Nova Gradiška i Pakrac još su bili pod nadzorom pobunjeničkih srpskih snaga u zapadnoj Slavoniji. Za Hrvatsku je to područje imalo veliko prometno značenje zbog autoceste A3 Zagreb – Lipovac i željezničke pruge, koje povezuju središnju i istočnu Hrvatsku. Zbog toga je Hrvatska tražila uspostavu sigurnog prometa autocestom između Novske i Nove Gradiške. Hrvatska je za svoj zahtjev imala i međunarodnu potporu, koja se zalagala za otvaranje komunikacija, te je sa srpskim pobunjenicima krajem 1994. potpisan Gospodarski sporazum koji je uključivao neometano prometovanje tim dijelom autoceste koja je simbolično nazivana i Cestom mira. No, promet Cestom mira mirno se odvijao samo četiri mjeseca, kad pobunjeni Srbi izazivaju nove napetosti i protuustavne aktivnosti čime je postalo jasno kako nema mira dok se god na tom području nalaze njihove formacije.

2. Snažan proboj hrvatskih snaga

Bljesak je počeo u zoru 1. svibnja 1995. brzim i snažnim probojem hrvatskih snaga na bojišnici dugoj 80 km u tri smjera (sjever, istok i zapad) i trajao je pet dana. Prvog dana operacije snažnim udarima hrvatske snage već oko sedam sati probijaju prve crte neprijateljske obrane te brzo napreduju i potiskuju ga prema Okučanima. Nakon oslobađanja sela Kričke i utvrđenih položaja na Kričkom brdu najznačajniji rezultat bilo je spajanje snaga Hrvatske vojske sa snagama Specijalnih jedinica policije (SJP) Ministarstva unutarnjih poslova na području Benkovca Okučanskog, čime je okupirano područje presječeno, a neprijateljske snage podijeljene na dva dijela. U nastavku djelovanja oslobođen je i Jasenovac.

Drugog je dana uslijedio završni udar hrvatskih snaga i još brže napredovanje i nanošenje novih poraza neprijateljskim snagama, koje su prisiljene izvlačiti ljudstvo i tehniku iz Okučana prema Staroj Gradiški. Glavni cilj drugog dana uspješno je ostvaren te su Okučani oslobođeni, a hrvatske su snage izbile na rijeku Savu te organizirale obranu državne granice.

Tako su hrvatske snage u prvih 36 sati operacije potpuno porazile neprijatelja i prisilile ga na bijeg i predaju. Bili su to slavonski bljeskovi koji su najavili još jače olujne udare.

3. Završni udari hrvatskih snaga

U daljnjem tijeku operacije hrvatske su snage nastavile organizaciju obrane na Savi te pretraživanje oslobođenih područja kao i uništavanje i protjerivanje zaostalih neprijateljskih snaga. Uvedene su i nove snage HV-a, koje su zračnim prijevozom dovedene u područje operacije, a sve u cilju konačnog poraza neprijateljskih snaga koje su se našle u potpunom okruženju. Jedino što im je preostalo bila je predaja te se predalo oko 1500 neprijateljskih vojnika i više tisuća civila. Zadnjeg je dana operacije oslobođeno i zadnje neprijateljsko uporište – Omanovac.

4. Doprinos Hrvatskog ratnog zrakoplovstva

Hrvatske su snage u Bljesku imale i važnu zračnu potporu. Tako su piloti i letačke posade u prva četiri dana operacije izveli 71 polijetanje, što je bio dotad najveći angažman hrvatskih zračnih snaga u Domovinskom ratu. Prva napadna borbena djelovanja izvode piloti 21. eskadrile lovačkih zrakoplova
91. zrakoplovne baze avionima MiG-21, a predvodnik tih djelovanja bio je zapovjednik 21. ELZ-a pukovnik Rudolf Perešin. Rudijev je MiG pogođen i oboren 2. svibnja 1995. kraj Stare Gradiške u djelovanju neprijateljskog protuzrakoplovnog topništva. Puna istina o sudbini Perešina bila je nepoznata sve do 1997., kad su njegovi posmrtni ostaci vraćeni u Hrvatsku. Uz MiG-ove, u borbenim misijama sudjeluju i letačke posade 29. eskadrile borbenih helikoptera 91. zb s helikopterima Mi-24 djelujući na neprijateljska uporišta oko Stare Gradiške te u potpori hrvatskim kopnenim snagama.

5. Predaja srpskih pobunjeničkih formacija

Konačan poraz srpskih pobunjenika u Bljesku na simboličan način označava i slika predaje zapovjednika tzv. 51. pakračke pješačke brigade SVK potpukovnika Steve Harambašića zapovjedniku hrvatske policije Nikoli Ivkancu 4. svibnja 1995. na Gavrinici kod Pakraca. Tako je Ivkanec postao prvi hrvatski branitelj i policijski zapovjednik kojem su se predale neprijateljske snage.

6. Pobunjeni Srbi ne prihvaćaju hrvatsku vlast

Nakon oslobađanja zapadne Slavonije lokalno srpsko stanovništvo i pobunjenici uglavnom napuštaju to područje iako su im nuđena sva prava i sigurnost. Većina njih nije prihvaćala i priznavala hrvatsku vlast. Tako je prema dostupnim podacima nakon operacije Bljesak ostalo oko 1500 Srba. Za njih je tijekom lipnja i srpnja 1995. provedena operacija Siguran prolaz, kojom su međunarodne snage osiguravale svojevoljan odlazak onog dijela srpskog stanovništva koji unatoč svim ponuđenim jamstvima nije želio prihvatiti stvarnost i priznati hrvatsku vlast.

7. Raketiranje Zagreba

Zbog poraza u zapadnoj Slavoniji pobunjeničke snage tzv. Vojske Srpske Krajine (VSK) poduzimaju terorističke napade na hrvatske gradove i civile. Tako su iz samohodnog višecijevnog lansera raketa Orkan M-87 u dva navrata, 2. i 3. svibnja 1995., raketirali Zagreb, pri čemu je ubijeno sedam i ranjeno najmanje 176 civila.

---

Žrtve hrvatskih branitelja

U operaciji Bljesak poginuo je ili od posljedica ranjavanja preminuo 51 hrvatski vojnik i policajac, a 162 su ranjena. U znak sjećanja na njihovu žrtvu, u Okučanima je podignuto spomen-obilježje Kristalne kocke vedrine. Svaka od njegove 51 kocke simbolizira hrvatske branitelje koji su žrtvovali svoje živote za slobodu.

---

Sjećanja sedam sudionika Bljeska

MARIN PIŠONIĆ, zapovjednik 4. bojne 5. gbr Sokolovi, danas umirovljeni pukovnik

Marin Pišonić uključuje se 1990. u obranu Hrvatske kao pripadnik policije. Ratni put vodi ga do zapovjednih dužnosti u Kunama, a kasnije prelazi u Sokolove, gdje od travnja 1995. zapovijeda 4. bojnom. Zanimljivo je kako je njegovoj Bojni uoči operacije trebala biti pridodana 80. samostalna gardijska bojna, no tad nije bilo vremena za preustroj nego se u operaciju uvode kao odvojene postrojbe. “Naša je koordinacija u operaciji bila besprijekorna te je tek nakon Bljeska došlo do spajanja postrojbi. Zapovjednik ove Bojne bojnik Nedjeljko Dujić bio je moj zamjenik u operaciji, a o našem zajedništvu i razumijevanju ponajbolje govori činjenica kako smo jedni drugima uvijek uskakali kad zagusti, pogurali bismo jedni druge te smo već tad djelovali kao uigrana ekipa Sokolova, a bili smo full spremni,” ističe Pišonić. Nakon oslobađanja Gorice bio je prožet iznimnim osjećajima. “Za Goricu me vežu posebna sjećanja. Naime, upravo sam na ovom području 1991. dva puta ranjen i sad, nakon nekoliko godina, sudjelujem u oslobađanju. Porazili smo neprijatelja i nema tih riječi kojima bih opisao ponos, ali i olakšanje jer više nije bio prijetnja Hrvatskoj.”

Najteži mu je trenutak Bljeska bila pogibija njegovih vojnika. “Nema težih trenutaka od gubitka ljudi s kojima si ratovao i zapovijedao im. Među njima bili su moji najbliži suradnici, poput Ivana Sertića, zamjenika zapovjednika Satnije. Bilo je i ranjenih, među kojima i zapovjednik 3. satnije poručnik Marko Ivić. Naš je moto bio: ‘Nema povlačenja!’” s ponosom o pripadnicima Bojne govori Marin Pišonić.

MARIO NAĐ, zapovjednik Protuoklopne bitnice 3. gbr Kune, danas umirovljeni satnik

Mario Nađ s nepunih se 19 godina priključuje ZNG-u. Najprije brani Osijek, a ubrzo postaje lovac na tenkove, kad u Klisi 1991. pogađa prvi neprijateljski tenk i jedan oklopni transporter. “Gađao sam s dvije Maljutke. Prva je pogodila u gusjenice tenka pa nisam bio zadovoljan te sam drugu naveo ravno u kupolu,” iznosi Nađ, koji potom sudjeluje i u zadnjem pokušaju proboja za Vukovar. U nastavku ratnog puta odlazi u Livno kako bi pomogao obrani. U presudnim trenucima obrane Donjih Rujana pogađa Maljutkom najprije tenk T-84, a nakon toga i transporter. “Livno pamtim i po još jednom detalju. Naime, tenkove koji gore u plamenu u Livnu osobno je iz daljine gledao Ratko Mladić. S njim sam se ranije upoznao u Grobniku kod Rijeke, gdje sam kao vojni obveznik nekadašnje JNA polazio obuku za maljutkaša. Onamo je tad došao i Mladić, koji je postavljao pitanja vojnicima, a zanimalo ga je određivanje nivelacije rada Maljutke. Sve sam mu precizno odgovorio, a kasnije ću upravo Maljutkama uništavati njegov oklop,” iznosi Nađ.

Njegove vještine i znanja iz protuoklopne borbe dobro su došli u pripremi Bljeska. “Pozvao me general Marijan Mareković kako bi izradio tenkoprohodne smjerove. Nakon izviđanja područja sve je do u detalje isplanirano, a bilo je spremno 60 Maljutki. Ni tad još nisam vjerovao kako će doći dan za Bljesak. Tek 15 minuta prije početka operacije, kad sam dobio kuvertu za početak djelovanja, postao sam svjestan kako je Hrvatska vojska izrasla do te snage kojom se može suprotstaviti i na kraju poraziti neprijatelja,” ističe Nađ.

Na pitanje jesu li Maljutke sijevale u Bljesku, Nađ odgovara kako nije bilo potrebe. “Ono što je trebalo obaviti, to su učinili kolege iz protuoklopa iz prvog postroja lakim protuoklopnim sredstvima. Usto, neprijatelj i nije imao puno tenkova, ranije su ih izvukli, a ni Maljutkama se ne može baš djelovati kad smo u pozicijama između žica dalekovoda,” prisjeća se Nađ te naglašava kako su bili spremni i za treću operaciju oslobađanja preostalih okupiranih područja u Podunavlju: “Operacija je bila pripremljena i trebala se zvati Grom.”

SINIŠA GLAVAŠ, načelnik veze 1. taktičke skupine 3. gbr Kune, danas umirovljeni poručnik

Siniša Glavaš uključuje se u obranu Hrvatske 1991., kad sa 106. br HV-a sudjeluje u obrani područja oko Laslova. Laslovačka bojna te Brigade ubrzo postaje okosnica ustrojavanja 130. br HV-a, u kojoj Glavaš nastavlja ratni put, a to razdoblje posebno pamti zbog dva događaja. Najprije je 1991. u istom danu uništio neprijateljski tenk M-84 u Ernestinovu, a zatim je ranjen dok je sudjelovao u izvlačenju hrvatskih civila i tehnike. Tad dobiva i ratni nadimak Vadas (lovac). “Joj, koji je to bio osjećaj kad sam pogodio njihov tenk. Čisti pogodak u kupolu, sve je odletjelo u kukuruzište. No tukli su nas u akciji izvlačenja naše tehnike kad smo naletjeli na protutenkovsku minu. Bio sam u bolnici dvadesetak dana, a već nakon dva mjeseca ponovno sam bio sa svojim kolegama,” iznosi Glavaš.

Pripadnik Kuna postaje nakon završenog tečaja za zapovjednika veze. Sudjeluje u Maslenici, a do Bljeska radi na obuci pripadnika veze u Bojni. Stigao je i Bljesak, u kojem Glavaš, taj put kao načelnik veze, prati TS Kuna. “Sve je bilo trostruko uvezano radiovezom zbog sigurnosti, a radili smo najbliže neprijateljskim frekvencijama kako nam ne bi upadali u sustav. Imali smo prije operacije sve pripremljeno, no ono što je mene iznenadilo bila je brzina kojom su naše snage gazile sve pred sobom i duboko prodirale,” iznosi Glavaš.

“Kad se dogodio taj brzi prodor hrvatskih snaga, morao sam poslati kamion opremljen sustavima komunikacije Kockica, kako su ga pripadnici Kuna zvali i preko kojeg smo pokrivali međuprostor našeg Zapovjedništva i postrojbi koje su bile naprijed prema Okučanima,” sjeća se Glavaš. Kad su došli do ulaza u Okučane, svi su osjećali poseban naboj i emocije nisu mogli skrivati. “To je bio ushit, ma u trku smo ih pregazili i da nam je tad rečeno ‘Idete u Knin’, nitko nas ne bi zaustavio,” s ponosom govori o Bljesku.

DAVOR MUCIĆ, pripadnik Izvidničke skupine SJP Orao PU osječko-baranjske, danas umirovljeni viši policijski inspektor

Sa 19 godina Mucić se priključuje policijskim snagama u Belom Manastiru sudjelujući u obrani šireg područja Osijeka. Odmah po osnivanju Orlova postaje njihov pripadnik i s njima djeluje na bojištima od Pakraca, Gospića, Velebita pa do Dubrovnika. Gotovo cijelu 1994. provode intenzivne tjelesne pripreme te su slutili kako se nešto sprema. Tri dana uoči Bljeska dovedeni su na polazne položaje, što je značilo i novu akciju.

“Bili smo mali po formaciji, imali brze pokrete i upade te smo uspješno probijali prve crte neprijateljske obrane. U šali kažem kako smo nakon udara i proboja samo trčali za njima. Prvi dan operacije posebno pamtim po tome što me geler ranio u nogu. U prvom trenutku nisam ni znao za ranjavanje jer te nosi adrenalin i u tim trenucima samo gaziš naprijed. Grunulo je, bile su pune oči i usta zemlje, u ušima zuji, a tek sam kasnije vidio kako mi iz noge krv curi u gojzerice. Sam sam se previjao zavojima do zadnjeg dana operacije, kad sam sanitetu prijavio ranjavanje. Uh, doktor Mihaljević me htio ubiti jer se rana inficirala, no nisam mogao ne biti dio Orlova do kraja Bljeska,” sjeća se Mucić.

A čini se kako je njegovu ranu najviše zaliječilo ovladavanje jakim uporištem Omanovcem. “Do podnožja Omanovca stigli smo pred noć zadnjeg dana operacije. Dovikivali smo se s njima cijelu noć, puškaralo se do jutra. Znali smo kako su ondje bili njihovi specijalci Senke, no nisu bili ni sjena od specijalaca. Do našeg su se dolaska spustili u Pakrac, izmiješali s civilima i predali,” iznosi Mucić.

Kako je bio prognanik, sanjao je i dan povratka u svoju Baranju. “Taj ushit nakon oslobađanja zapadne Slavonije ne može se opisati jer sad smo i mi na redu za povratak domu svom, što se i ostvarilo 1997. mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja,” zaključuje Mucić.

ZDENKO MAZUR, zapovjednik Mješovite topničke bitnice SJP Orao PU osječko-baranjske, danas umirovljeni viši policijski inspektor

Kao student Poljoprivrednog fakulteta, Zdenko Mazur jednog je lipanjskog prijepodneva 1991. položio dva ispita, a već poslijepodne postao pripadnik policije u Osijeku. “Dođi večeras, obuci se toplo,” rekao mi je zapovjednik i već iste večeri bio sam na položajima u Laslovu. Zadužio sam tandžaru, pušku M-48, i mislio kako mi nitko nije ravan,” prisjeća se. Nabavom prvih minobacača pred Božić 1991. godine postaje topnik. “Kolege su u početku bili oprezni prema njima. Dotad su ih tukli neprijateljski pa su mislili kako moraju paziti i na naše. No od Bljeska bez minobacača nisu išli ni u jednu akciju,” navodi Mazur.

U Bljesku je s postrojbom pružao podršku kolegama iz Lučkog i Požege, a uz minobacače djelovali su još i iz višecijevnog lansera raketa. “Naši su ciljevi bili na području Bijele Stijene, pakračkog Ivanovca i na Omanovcu. Posebno je bilo gusto u Ivanovcu, kad je Ćurković, zapovjednik kolega iz Lučkog, hitno zatražio podršku minobacača. Vikao je: ‘Pomozi, brate!’ Naime, nakon neprijateljskog napada sklonili su se u jedan potok. Pitao sam ga gdje su i kad smo na karti vidjeli kako je neprijateljski betonski bunker udaljen od njih samo 125 metara, pitao sam je li siguran, na što je samo ponavljao ‘Tucite, tucite…’ Imali smo preciznog ciljača Stanislava Stanišu, koji je odmah pogodio drito u bunker, ma kao u tanjur je pala mina,” prisjeća se Mazur.

“Gruvali smo momački, a najveće je zadovoljstvo kad naši kolege zatraže podršku, a mi ih pokrivamo i osiguravamo napredovanje u dubinu. Tako su minobacači od početnog opreza postali traženi jer su im stvarali tepih u proboju,” izdvaja Mazur.

Od Bitnice je tražena podrška i kod ovladavanja Omanovcem, no minobacačima nisu mogli djelovati zbog dometa i šume. “Umjesto toga, djelovali smo raketom iz VLR-a, a kad smo se kasnije popeli vidjeli smo kako je i raketa pala na njihove položaje,” govori Mazur. Ponosan je na svoju postrojbu i njezine pripadnike, a nakon Bljeska nisu pošteno ni proslavili pobjedu i već su bili u Oluji.

ŽELJKO INGULA, načelnik Stožera 81. gb Kumovi, danas umirovljeni pukovnik

Željko Ingula postao je pripadnik ZNG-a 1991., kad je sudjelovao u operacijama Otkos 10 i Orkan 91. “Ove su operacije na neki način bile uvertira za Bljesak,” podsjeća Ingula, koji je u borbama bio i ranjavan. U 77. bojni Grubišino Polje postaje zamjenik zapovjednika Bojne. “Sudjelujući u oslobađanju Bilogore, Papuka i Pakraca često sam susretao zapovjednika Renata Romića i generala Dečaka te se rodila ideja o stvaranju 81. gb, koja se i ustrojava u veljači 1994.,” podsjeća Ingula.

U novoustrojenoj Virovitičkoj bojni postaje načelnik Stožera Kumova, koji su u Bljesku najžešće borbe vodili na lijevom boku. “Nailazili smo na velik broj minsko-eksplozivnih zapreka i zaostalih neprijateljskih skupina. Bilo je poginulih i ranjenih kolega, no to nije nimalo umanjilo moral i želju naših gardista za borbom i nastavkom napada u ostvarenju konačnog cilja – oslobađanja zapadne Slavonije,” ističe Ingula.

Bojna je najteže borbe vodila za oslobađanje sela Smrtića i Ratkovca, gdje je neprijatelj bio dobro utvrđen. “Uvođenjem našeg tenkovskog voda potisnuli smo ih ne samo s prve nego i s druge crte obrane, što je po mom mišljenju bila odlučujuća točka operacije na našem smjeru napada,” naglašava Ingula. Nakon tog proboja Kumovi nastavljaju protjerivanje neprijatelja i pretragu terena te ulaze u Okučane. “Jedina smo postrojba koja je u operaciji zračnim putem prevezena u sjeverni sektor, gdje smo imali zadaću uništavanja razbijenih neprijateljskih skupina specijalnih snaga. Cijelom akcijom zapovijedao je Renato Romić, zapovjednik Bojne,” podsjeća Ingula.

Do ulaska u Okučane neprijateljski su položaji u okolnim mjestima bili dobro utvrđeni. U Okučanima je bilo vidljivo kako je obrana organizirana na brzu ruku. “Morali smo ipak biti oprezni jer su postavljali i mine iznenađenja, no slika koju ću zauvijek pamtiti je podizanje hrvatskog stijega na trgu u središtu Okučana, koji je podigao brigadir Pave Vukelić,” sjeća se Ingula.

MICHAEL MIKOLČIĆ, zamjenik zapovjednika 2. satnije 81. gb, danas umirovljeni natporučnik

Michael Mikolčić imao je 18 godina kad je sa Zebrama, Izvidničko-diverzantskim vodom 127. br iz Virovitice, krenuo u obranu Hrvatske, a do Bljeska sudjeluje u akcijama na bilogorskom i papučkom području. Potom se priključuje 81. gb, s kojom se dva dana prije početka operacije raspoređuje na polazne položaje. “U svakom trenutku bili smo spremni krenuti u napadna djelovanja jer smo dobro poznavali teren koji smo nekoliko mjeseci ranije izviđali i pripremali se za borbu,” iznosi Mikolčić.

Njegova je Satnija zajedno s Izvidničkim vodom krenula u napad. “Nakon borbi u Lještari probili smo neprijateljske crte, pri čemu smo u nastavku djelovanja morali razminirati područje zbog prohodnosti te smo pružali potporu i našoj 3. satniji u šumi Stari gaj. Do kraja dana izbili smo u područje Dubrovačkog puta, a prethodno smo slomili i otpor neprijatelja kod Kućišta,” ističe Mikolčić.

U nastavku djelovanja izbijaju na prometnicu Okučani – Cage, razbijaju ostatke neprijateljskih skupina i pretražuju dijelove središta Okučana, kad se spajaju sa 1. satnijom. “Najznačajniji i ujedno najemotivniji trenutak u Bljesku za mene je ulazak u Okučane i spajanje s drugim postrojbama. Oduševljenje provedenom zadaćom bilo je nemjerljivo,” podsjeća Mikolčić. Naglašava kako je najbolniji trenutak bio kad su im poginula dva pripadnika, a četvorica su teško ranjena i krajnjim su ih naporima kroz gustu šumu izvlačili do sanitetske ekipe.

“Nije bilo previše vremena za slavlje jer je postrojba dobila nove zadaće koje je trebalo izvršiti kako bi se operacija uspješno privela kraju. Po povratku u našu Viroviticu, gdje nas je dočekao velik broj sugrađana, proslavilo se u krugu obitelji, prijatelja i djevojke,” sjeća se Mikolčić. Ponosan je na Kumove, koji su dali izniman doprinos u Bljesku i kasnijim operacijama hrvatskih snaga.

TEKST  Marinko Karačić