Polaganjem vijenaca na Memorijalnom groblju u Vukovaru završila je desetodnevna hodnja pripadnika Pukovnije Vojne policije koji su od Zagreba do Vukovara prehodali više od 300 kilometara. Sada već tradicionalna pješačka hodnja provodi se u čast i spomen na sve poginule, nestale i umrle pripadnike Vojne policije u Domovinskom ratu te sve hrvatske branitelje

Pripadnici Pukovnije Vojne policije završili su 16. listopada desetodnevnu hodnju od Zagreba do Vukovara u čast i spomen na poginule pripadnike Vojne policije i sve poginule hrvatske branitelje. Na hodnju su krenuli 7. listopada iz vojarne “1. gardijske brigade Tigrovi – Croatia” u Zagrebu, a na cilj – Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata u Vukovaru, došli su u prijepodnevnim satima 16. listopada.

Put na koji su krenuli dug je 307 kilometara, a bio je podijeljen na deset dionica kroz deset dana. Na završetku svake dionice sudionici su ispred spomenika poginulim hrvatskim braniteljima odavali počast paljenjem svijeća. U hodnji od Zagreba do Vukovara sudjelovalo je 11 pripadnika. Svakog dana tijekom pojedinih dionica priključivali su im se pripadnici ostalih ustrojstvenih cjelina Pukovnije Vojne policije, a na zadnjoj dionici i njezin zapovjednik brigadir Tomislav Kasumović. Iako umorni od višednevne hodnje i sa žuljevima na nogama, osmijeh i zadovoljstvo na licima svih sudionika govore o neskrivenom ponosu zbog ostvarenog zacrtanog cilja. Jednoglasno ističu: žrtva koju su u ovu hodnju uložili tek je mali dio u odnosu na žrtvu koju su podnijeli poginuli hrvatski branitelji, koji su dali najviše što su mogli u Domovinskom ratu.

Više nego dovoljno motivacije

Upravo svijest o žrtvi koju su podnijeli poginuli hrvatski branitelji nešto je što vas kroz razgovor sa sudionicima hodnje impresionira u svakom smislu. Nemoguće je ne prepoznati kako s posebnim poštovanjem govore o prvom zapovjedniku Satnije Vojne policije u Vukovaru bojniku Alfredu Hillu, neovisno o tome radi li se o pripadnicima koji su sudjelovali u Domovinskom ratu ili o mladim kolegama koji su se rodili nakon rata. Još nešto, ne manje bitno, upada vam u oči. Svoju hodnju, koju provode na dragovoljnoj osnovi, organizirali su skromno i ponizno, bez neke velike medijske pozornosti, kako bi cijeli fokus zadržali na njezinu temeljnom smislu – zahvalnosti poginulim braniteljima. Stotine prehodanih kilometara nisu im skinule osmijeh s lica, a kako su se približavali svojem konačnom cilju – Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog ratu u Vukovaru, kao da je u njima rasla neka dodatna snaga. Sigurni smo da će na ovakav način od zaborava sačuvati uspomenu na sve poginule branitelje, a posebno na svojeg legendarnog zapovjednika.

Satnik Darko Ivić, zapovjednik Središta za obuku Vojne policije “Bojnik Alfred Hill” i voditelj treće hodnje od Zagreba do Vukovara, rekao nam je da su pripreme za ovogodišnju hodnju počele još prošle godine, no veći dio organizacijskih priprema bio je uoči same provedbe. “Neposredno prije hodnje bilo je bitno dobro se pripremiti za njezinu organizaciju. U tom smo razdoblju trebali izviđati cijelu rutu kretanja te kontaktirati s lokalnim zajednicama u mjestima gdje će završavati naše dionice i u kojima smo planirali zapaliti svijeće poginulim hrvatskim braniteljima. Svi sudionici, pripadnici Pukovnije Vojne policije, dragovoljno su se odlučili za hodnju, a umirovljeni pripadnik naše postrojbe pukovnik Ante Glavan s nama je hodao tijekom tri dionice te se priključio i u onoj zadnjoj od Vinkovaca do Vukovara”, rekao je.

Poštovanje i zahvalnost poginulim braniteljima

Poručnica Katarina Raiz, zapovjednica Voda za uzgoj, selekciju i preddresuru u sklopu Obučnog centra vodiča službenih pasa Pukovnije Vojne policije, najmlađa je sudionica hodnje. Naglasila je kako joj je glavni motiv za sudjelovanje na ovogodišnjoj hodnji bila želja za odavanjem poštovanja i zahvalnosti poginulim braniteljima, koji su svoje živote dali u Domovinskom ratu: “Hodnja je bila fizički vrlo zahtjevna i tijekom nje ima i uspona i padova. No, posebno bih istaknula da nas je tijekom tih 300 kilometara vodilo zajedništvo, jedni smo druge podizali kad bi netko od nas postao umoran. Slušali smo priče o Domovinskom ratu naših heroja koji su nam se javljali videovezom ili nas dočekivali u gradovima u koje smo dolazili. I kad čujete njihova svjedočanstva kako ni u najgorim i najtežim trenucima nisu odustajali, dobijete novu snagu i volju da dođete do cilja.”

Časnička namjesnica Antonija Pavičić operativac je u Operativnom odsjeku Zapovjedništva Pukovnije Vojne policije. Sudjelovala je na cijeloj prvoj te cijeloj ovogodišnoj hodnji, dok se na onu prošlogodišnju uključila tijekom jedne od dionica. “Motivacija je ostala jednaka, kao i želja za odavanjem počasti poginulim hrvatskim braniteljima i svim žrtvama Domovinskog rata. Hodanje samo po sebi zapravo nije neki cilj. Možete hodati u bilo kojem smjeru i dokazati si da možete prehodati nekoliko stotina kilometara. Ali ako hodnju dignete na neku višu razinu i na nju gledate kao na malu žrtvu za one koji su za nas podnijeli daleko veću žrtvu, tad tijekom takve hodnje cijelim putem imate smisao. Premda je Domovinski rat vremenski sve dalje i dalje iza nas, motivacija mi nije nimalo slabija. Dok ima svjedoka tog našeg rata, oni će uvijek ne samo o njemu pričati priče nego i oživljavati njegove slike”, istaknula je.

Ponosno do grobova heroja

“Odavanje počasti svim poginulim braniteljima iz Domovinskog rata ono je što me potaknulo i vodilo tijekom cijele ovogodišnje hodnje”, ističe nadnarednik Miroslav Mnoučik, prvi dočasnik 3. voda 1. satnije Pukovnije Vojne policije. “U tih deset dana ima i nekih sitnih kriza i pokoji žulj, ali sve to nestane u društvu ljudi koji su tu iz istih razloga kao i ja. Što se više približavamo cilju, bez obzira na to što je broj kilometara koje smo prešli sve veći, nama je zapravo sve lakše. Pun ponosa došao sam s kolegama do grobova naših poginulih heroja i osjećaj je neopisiv”, rekao je.

Vojni policajac razvodnik Pavlen Baštijanović naglasio je da su ga na hodnju potaknuli ponajprije osobni razlozi, a odmah uz njih želja da se iskaže zahvalnost svim poginulim hrvatskim braniteljima: “Tijekom hodnje nisam mogao zaboraviti ni poginulu ili nestalu djecu i ona su mi uvijek bila pri vrhu prioriteta. Ako i dođe pokoja kriza tijekom hodnje, a ona dođe na svakoj dionici, dodatno si posvijestiš zašto ideš, podsjetiš se na motive i odmah ti je lakše. Tijekom hodnje pjevamo domoljubne pjesme, razgovaramo, jedni smo drugima oslonac i u takvom okruženju nije ti ništa teško.” Uvjereni smo kako će ova, sad već tradicionalna pješačka hodnja, iz godine u godinu rasti i imati sve više onih željnih sudjelovanja. Unatoč svim našim nastojanjima, nikad se nećemo moći odužiti onima koji su za slobodu koju danas dišemo dali najviše što su mogli – svoje živote. Ali na ovaj način, kao što je ova hodnja, možemo im za njihovu žrtvu barem iskazati zahvalnost.

---

Stožerni narednik Mario Kufner i nadnarednik Krešimir Bakula nerijetko su na posao i s posla išli pješice. Na jednom od spomenutih pješačenja 2022. godine došli su na ideju kako bi se mogla organizirati hodnja u čast poginulim braniteljima. Počeli su realizirati projekt za koji i nije bilo previše vremena, ali željeli su pokušati pa su svojom motiviranošću i upornošću na kraju i uspjeli.

---

Iako umorni od višednevne hodnje i sa žuljevima na nogama, osmijeh i zadovoljstvo na licima svih sudionika govore o neskrivenom ponosu zbog ostvarenog zacrtanog cilja. Jednoglasno ističu: žrtva koju su u ovu hodnju uložili tek je mali dio u odnosu na žrtvu koju su podnijeli poginuli hrvatski branitelji, koji su dali najviše što su mogli u Domovinskom ratu.

---

TEKST: Željko Stipanović: FOTO: Tomislav Brandt