Ministarstvo hrvatskih branitelja treću godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 208 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike za 2021. godinu. Treću nagradu dobila je priča Sjećanje, koju je napisala Cora Borković

Devet je sati ujutro i moj sin otišao je na bojište. U vakuumu misli promatram kutiju cigareta koja čeka još od onoga dana. Palim svoju prvu cigaretu. Vrh žari moje slane usne, ispunjava moja bolna prsa. Kroz prozor promatram susjednu kuću, na trijemu kavu ispija najstariji od trojice sinova čitajući Krležu. Drži nogu preko držača za ruke, jednom rukom drži knjigu, dok si drugom gladi bradu. Sva trojica mladića Tomijeve su dobi, sjede udobno u svome domu, sigurni, daleko od opasnosti.

Pola sata prije Tomijeva odlaska imali smo doručak. Suprug i Tomi sjedili su tiho za kuhinjskim stolom i jeli pohane palačinke koje sam posebno za Tomija pripremila u svitanje. Stajala sam nagnuta uz sudoper i promatrala njegovo lice, tako glatko, tako nevino, tako mlado. U spuštenim kapcima uočila sam njegov unutarnji sukob, žalost i gnjev. Prošle smo večeri imali raspravu o njegovom odlasku na bojište. Ne sjećam se riječi, već samo širokih očiju i britkih pokreta. Sjećam se jecaja iz njegove sobe utomljenih glasnom glazbom gramofonskih ploča, sjećam se kajanja. Uvijek je svoje osjećaje skrivao u toj sobi, baš poput svoga oca.

Još od tog dana, tog prokletog dana, cijeli je svijet poprimio tamniju nijansu. Svakim danom sunce sja manje, kiša pada jače i vrijeme teče sporije. Više ne mogu isprati oštri vonj onoga specifičnog tjeskobnog znoja iz svoje odjeće. Tablete za smirenje nikada nisu radile kako spada, no od tada rade još i manje. Preko dana pokušavam se zaokupiti bezličnim zadacima i obavezama, ali noći, noći su najgore. Sve ono što sam preko dana pomela pod sag u crnini izlazi van i puzi prema meni. Spoznajem dubinu mraka te samoću koju skriva u sebi. Suprug šuti, šutim i ja.

Prije 14 dana slagala sam Tomijevu sobu. Na njegovu radnom stolu u gomili papira i bilježnica bio je i taj list papira koji je promijenio sve. Taj ga je papir oduzeo od mene, najteži list papira na svijetu, onaj koji može odvojiti majku i sina. Sada mi se čini tako glupim osjećati ljutnju prema majicama bezobzirno bačenim na pod. Čim je došao kući, Tomi me pogledao i rekao: “Vidjela si ga, jel’ da?” Tom je rečenicom počela neugodnost i tišina koja je zavladala našom kućom u narednim danima. Saznavši za Tomijevu mobilizaciju, suprug nije progovorio ni riječi. Zadnjih dva tjedna jedino što je izašlo iz njegovih usta bilo je “jutro” i “laku noć”. Više me ne grli prije odlaska u firmu.

Devet je sati i 30 minuta. Svi uređaji koji mogu prenijeti bilo kakvu vijest s bojišta uključeni su i ostat će uključeni dok mi Tomi ponovno ne bude u zagrljaju. Svako jutro odlazim po novine, kupujem sve nakladnike koje imaju, čitam svaki članak. Kazaljke na satu kao da su na godišnjem odmoru zajedno s ostatkom građana. Moj je život sveden na minutu i minutu i minutu i minutu… Svaka minuta sa sobom nosi žalost, tjeskobu, strah, suze, ali i nadu. Nekad zasebne emocije stopile su se u jedno, nešto neodvojivo i neobjašnjivo, osjećaj kakav ne bih poželjela nikome.

Sjedim u kuhinji, zelena LED-ica treperi u ritmu otkucaja mojega srca, otkucaja tanke kazaljke. Čuje se žamor televizora i radija te potom kucanje na ulaznim vratima. Odlazim do vratiju. Otvaram. Dočekuje me poštar. Znam. Otvaram pismo: “Sa žalošću… Tomislav… ubijen… sućut.” Ne. Ne vjerujem. Padam na koljena. Krv odlazi. Srce ubrzava. Šutim. Vrištim. Plačem. Ne. Ne. Ne! Ne moj Tomi! Mučnina. Stezanje u prsima. Tišina.

On je tako mlad. Ne. Bio je mlad. Mogao je biti suprug! Mogao je biti otac! Mogao je biti kralj! Mogao je biti… moj sin… Kada bih ga samo mogla vidjeti barem na trenutak, samo na trenutak. To je moja jedina želja: sve što želim, što sam ikada htjela i što ću ikada htjeti je trenutak, taj trenutak. Nikada više neću poljubiti njegove rumene obraze, nikada više neću čuti taj medeni smijeh, nikada ga više neću moći zagrliti, reći mu da će sve biti u redu, nikada više. Ja sam majka bez sina. Ja sam nitko i ništa. Je li patio? Je li znao koliko ga volim? Morao je znati.

Jedino što mi je ostalo jest sjećanje. Sjećam se dana kada je odlazio: pitao me kako sam znala da on najviše voli jesti pohane palačinke, stavio je torbu preko ramena i zagrlio me. “Sve će biti u redu mama, ne brini. Vratim se u tren oka! Volim te,” zadnje su riječi koje je Tomi uputio meni, čuvam ih kao dragi kamen zapečaćene duboko u svojoj duši. Lijepe uspomene neprekidno vrtim kao kasetu.

Htjela bih reći da vrijeme liječi sve rane, što se čak i doimalo istinitim dok nisam zadobila neizlječivu ranu, ranu koja u potpunosti briše svaku spoznaju o svrsi života, svaki tračak nade i ljubavi. Život nije život bez ljubavi, a moja je ljubav umrla toga dana kada sam primila pismo. Pa čak i žalost i kajanje i strah i tjeskoba i nada više nisu. Samo jest tuga. Tuga i praznina.

Dvadeseta je godišnjica Tomijeve smrti, trojica mladića koji su živjeli pored nas dolaze u posjet sa svojim obiteljima. Pričaju kako su se u mladosti družili s Tomijem, kako je bio opušten, duhovit i odan. Piju kavu. Odlaze. Prolazim kroz ostatke njegove sobe koja je sada pretvorena u improvizirani spomenik. Okamenjena je, zapela u vremenu poput mene. Ostavila sam njegove majice na nesloženom krevetu i te blesave slušalice na stolcu, bilježnice i papiri stoje razbacani po stolu. Ono što je nekada bilo ispunjeno zabavnom glazbom sada je preuzela tišina i spokoj. Svakoga dana sanjam kako dolazi kući, kako me grli i ispričava se što kasni na ručak.

Godine su prošle, tuga je ostala. Suprug je odavno klonuo pred bolesti, ostavivši me potpuno samom. Ležim u krevetu kao samo još jedan stanovnik doma za starije i nemoćne. Još jedan dan u bezličnoj sobi, potpuno čistoj, bez majica na podu, bez duha, bez života. Samo je jedna stvar koja izdvaja današnji dan od svih ostalih: sjećanje je nestalo. Više ne znam kako je mirisao, kako je grlio, ni kako se smijao. Zatvaram oči. Tišina. Tuga. Noć.