“Za Krista, kralja i domovinu” – tako glasi mobilizacijsko geslo pod kojim je nastala Španjolska legija. Izvorno osnovana kao Tercio de Extranjeros odnosno Stranačka regimenta, trebala je biti španjolski ekvivalent francuskoj Legiji stranaca.

Španjolska legija osnovana je 28. siječnja 1920. godine na temelju dekreta španjolskog kralja Alfonsa XIII. Povijesni dokumenti ponekad možda unose i malu zbrku kada su u pitanju datumi o njezinom osnivanju. No, sa sigurnošću se može ustvrditi da je 28. rujna 1920. u redove Legije unovačeno prvih 400 katalonskih dragovoljaca. U osnivačkim dokumentima Legije, koje je potpisao tadašnji ministar rata Jose Villalba (kako se u ta vremena nazivala dužnost ministra obrane), ostalo je zapisano da će to biti dragovoljačka postrojba, čije će popunjavanje, pravila službe i način uporabe biti u isključivoj ovlasti ministra rata. Za razliku od francuske Legije stranaca, zamišljeno je da se španjolska Legija popunjava ponajprije Španjolcima i osobama koje imaju španjolsko podrijetlo, a tek potom i strancima koji žele pristupiti u Legiju. Formirana je kao profesionalna postrojba za uporabu u španjolskim prekomorskim posjedima, gdje je trebala zamijeniti regularne španjolske vojne postrojbe. Treba odmah razjasniti određenu zbrku povezanu s njezinim nazivom, koja vlada i danas, nastala na temelju prijevoda španjolskog naziva na engleski jezik. “La Legion Extranera” u jednostavnom engleskom prijevodu zaista označava Legiju stranaca. No, riječ “extranero” ima barem trostruko značenje u španjolskom jeziku: stranac, inozemstvo i daleko (u daljini, u inozemstvu). U ovom slučaju trebao se uporabiti ovaj posljednji termin, koji bi precizno označavao da je riječ o Legiji za uporabu u inozemstvu.

S povijesnog gledišta u Španjolskoj su postojale i ratovale “stranačke legije” čak devedesetak godina prije ove, osnovane 1920. godine. Naime, 28. lipnja 1835. godine Francuska je odlučila pomoći španjolskoj vladi i kraljici Izabeli svim sredstvima tijekom I. karlističkog rata. Vojnička pomoć uključivala je slanje ekspedicijskog korpusa Legije stranaca od 4000 vojnika, koji su se 17. kolovoza 1835. iskrcali u Tarragoni. Pod španjolskom zastavom, ta postrojba se borila sve do 8. prosinca 1838., kada je raspuštena, nakon što u trogodišnjim borbama bila desetkovana a njezino brojčano stanje spalo na manje od 500 vojnika. U I. karlističkom ratu borila se i tzv. Britanska legija (La Legion Britanica). Ta postrojba naročito se istaknula u krvavim borbama vođenima 11. rujna 1835. za most i utvrde kod grada Arrigorriaga.

Za prvog zapovjednika Španjolske legije imenovan je potpukovnik Jose Millan Astray, sposoban vojnik ali ekscentrične i vrlo neobične osobnosti. On je zapravo i idejni začetnik osnivanja Legije. Na ideju o njezinom osnivanju došao je dok je službovao u tadašnjoj španjolskoj koloniji na Filipinima. Svoje zamisli prenio je prijateljima iz aristokratskih krugova bliskih španjolskom dvoru. Ideja se svidjela kralju Alfonsu XIII. i to je bio početak stvaranja Legije i s južne strane Pirineja.

Astrayev stil zapovijedanja i vojničko držanje u velikoj su mjeri doprinijeli stvaranju mističnosti oko ove postrojbe. Njegov zamjenik bio je bojnik Francisco Franco koji će zapovjedništvo nad Legijom preuzeti 1925. godine. Postrojba je ustrojena na regimentalnom (pukovskom) načelu i sastojala se od stožera i triju bojni, koje su se u španjolskoj vojnoj terminologiji nazivale “banderas”. Svaka od bojni imala je vlastiti stožer i tri satnije: dvije streljačko-pješačke i jednu strojničarsku. Prvo sjedište Legije bilo je u vojarni na trgu Plaza de Colon u mjestu Cuartel del Rey, na sjevernoafričkom posjedu Ceuti. Tijekom Španjolskog građanskog rata Legija je narasla na 18 pješačkih bojni. U svom sastavu imala je još i tenkovsku bojnu, jurišno-inženjersku bojnu i specijalnu operativnu grupu za posebne zadaće. Banderasi (bojne) 12 – 18 borbeno su djelovali kao samostalne postrojbe i zapravo nikada nisu formalno ušle u organski sastav Tercio de Extranjeros.

Svoja prva borbena iskustva i vatreno krštenje Legija je imala u sjevernoafričkom protektoratu, tzv. španjolskom Maroku 7. siječnja 1921.godine. Tamošnje regularne španjolske kolonijalne trupe bile su suočene s masovnim oružanim ustankom domaćeg arapskog stanovništva organiziranog u RIF pokret na čijem je čelu bio Abd-el-Krim. Ratne operacije u Maroku i rat protiv RIF-a potrajali su sve do 1926. godine. U tom razdoblju na čelu Legije – koja je tada prvi put promijenila naziv u Tercio de Marrueccos – bio je i Francisco Franco koji će poslije postati španjolski diktator. Brojčano stanje Legije naraslo je za vrijeme te kampanje na osam banderasa.

Zajedno s tzv. Regularesima (Marokanskim kolonijalnim trupama), Legija je tvorila Španjolsku afričku armiju. Tijekom 1934. godine, obje postrojbe (Regularesi i Legija) pozvala je nova republikanska vlada natrag u Španjolsku radi pomoći u suzbijanju nemira koji su izbili u Asturiji i posebice u Barceloni.

Pod vodstvom potpukovnika Juana Yague, Afrička armija, čiji je udarni dio bila upravo Legija, odigrala je vrlo važnu ulogu u Španjolskom građanskom ratu boreći se na nacionalističkoj strani. Dobro uvježbane i naoružane, visoko motivirane i profesionalno prekaljene u dotadašnjim kolonijalnim afričkim bitkama, postrojbe Legije bile su često onaj jezičac na vagi koji je donosio prednost Francovim nacionalistima. Nakon pobjede Nacionalističkog pokreta 1939. godine, Legija je brojčano reducirana i vraćena u baze u španjolskom Maroku. Kad je Maroko 1956. godine ostvario neovisnost, Legija je nastavila egzistirati u preostalim španjolskim enklavama Melilla i Ceuta u sjevernoj Africi.

Nakon sticanja marokanske neovisnosti Legija je sudjelovala u jednogodišnjem tzv. Ifni ratu 1957/58. protiv arapskih ustanika koji su i posljednje španjolske enklave htjeli pripojiti arapskim državama Magreba. Tijekom lipnja 1970. Legija je bila uvučena u borbene incidente u El-Aaiunu u Zapadnoj Sahari, koji su izravno utjecali na rasplamsavanje antikolonijalnog pokreta Sahrawi i Polisario u Zapadnoj Sahari.

U dosadašnjem 87-godišnjem postojanju, vojnički sastav Legije činili su najvećim dijelom rođeni Španjolci. Ukupni dio pripadnika koji su imali španjolske korijene, naknadno dobiveno državljanstvo ili su jednostavno bili rođeni na teritoriju nekadašnjih španjolskih kolonija nikada nije prelazio iznos od 25% ukupnog sastava. U tom dijelu vojničkog sastava Legije u pojedinim razdobljima prevladavali su dragovoljci Latinoamerikanci (iz španjolskog govornog područja), zatim oni rođeni na Kubi (naročito nakon njezinog stjecanja neovisnosti) i oni rođeni u španjolskom afričkom protektoratu Gvineji. Postotak pripadnika Legije iz trećih zemalja (misli se na one izvan španjolskog govornog kruga) bio je zanemariv – premda je zanimljiv podatak da su prva dva “strana” pripadnika unovačena 1920. godine bili Japanac i Kinez.

Godine 1987. Legija je prestala jedno vrijeme u svoj sastav primati pripadnike drugih nacija i istodobno je promijenila tadašnji službeni naziv Tercio de Extranjeros u Legion Espanola (Španjolska Legija) koji je bio aktualan do 1995. godine. Nakon što je 2000. godine ukinut ročni sastav u španjolskim OS, ponovo je aktualizirano i dopušteno primanje stranaca u službu Legije. Španjolska legija danas u svoj sastav prima isključivo muškarce i žene (po rođenju govornike španjolskog jezika – uglavnom iz Srednje i Južne Amerike) ali i neke iz određenih zemalja (npr. Njemačka), u dobi od 18 do 28 godina.

Prvi zapovjednik Legije – José Millan Astray- zaslužan je i za neobičan borbeni duh i običaje postrojbe koji su “preživjeli” gotovo 90 godina, sve do danas. Neki od njih su:
• međusobno oslovljavanje s “vitez legionar” (Caballero Legionario) odnosno “gospođa legionarka” (Dama Legionaria);
• legionarski borbeni uzvik: Živjela smrt (Viva la muerte!) – koji se mnogo manje koristi nakon Francove smrti i uglavnom je zamijenjen poklikom “Viva Espana – Viva lo Rey – Viva la Legion !” (Živjela Španjolska – živio kralj – živjela Legija);
• ponos pripadnika poduprt tezom da su oni. “mladenci smrti”;
• tradicija da na vojnim paradama i o crkvenim blagdanima pripadnici Legije u procesijama nose veliki križ s raspetim Isusom;
• maskota Legije je jarac koji je za njih vrlo važan simbol jer simbolizira njihovu borbenost, snagu i ustrajnost;
• fizičko kažnjavanje tijekom obuke i za svako iskazivanje nediscipline.

Današnji ustroj Legije
Španjolska legija ustrojena je danas u brigadu, koja od 1995. godine nosi ime svog osnivača, španjolskog kralja Alfonsa XIII. U službenim dokumentima često se spominje pod kraticom BRILEG (Brigada Legionaria). Zajedno s padobranskom brigadom BRIPAC (Brigada de Infanteria Ligera Paracadaista) i zračno-desantnom brigadom BRILAT (Brigada de Infanteria Aerotransportabile), ona čini osnovne komponente španjolskih snaga za brzu reakciju FAR (Fuerza de Accion Rapida).

BRILEG je sastavljen od glavnog stožera i četiri regimente, (koje se u španjolskoj praksi nazivaju “terciosi”) a svaka regimenta od različitog broja bojni (banderasa) ili samostalnih postrojbi nižeg ranga:
• 1° Tercio – Gran Capitan, baziran u Mellili
• 2° Tercio – Duque de Alba, baziran u Ceuti
• 3° Tercio – Don Juan de Asturia, baziran u Almeriji
• 4° Tercio – Alejandro Farnesio, baziran u Rondi
Uz spomenute regimente (terciose) u sastavu BRILEG-a su također i grupa za topničku podršku GACA, logistička grupa GRLO te posebna inženjerijska grupa poznata pod nazivom Zapadores. Brojčana snaga BRILEG-a kreće se oko 8000 profesionalnih legionara i legionarki. Glavni stožer i dio postrojbi Legije nalaze se u gradu Almeriji. Ostatak njezinih postrojbi stacioniran je u afričkim enklavama Mellili i Ceuti, Rondi kod Malage i na Fuertoventuri (otoku u Kanarskom arhipelagu).
U ustroju 4. terciosa Alejandro Farnesio, osnovanog 1981. godine i stacioniranog u Rondi, nalaze se i dvije satnije za posebna djelovanja. Jedna je čisto padobranskog tipa, sastavljena od legionara-padobranaca osposobljenih za HALO-HAHO skokove, LRRP patrole i strateško izviđanje. Druga satnija s otprilike 120 pripadnika namijenjena je za izvođenje specijalnih operacija. Poznata je i pod kraticom BOEL – Bandera de Operaciones Especiales. Ova postrojba za posebne namjene spominje se u literaturi i pod imenom Maderal Oleaga XIX što ponekad može dovesti do zabune. Za pripadnike 4. terciosa Alejandro Farnesio može se reći da pripadaju “eliti unutar elite”. Svih otprilike 500 pripadnika tog terciosa prošlo je rigoroznu i zahtjevnu obuku i steklo specijalizaciju u sljedećim znanjima i vještinama:
• SCUBA ronjenju i pomorskom ratovanju,
• alpinizmu i ratovanju u planinskom okruženju,
• sabotažama i rušilačkim tehnikama,
• padobranstvu i HALO-HAHO skokovima,
• LRRP patrolama (spašavanju i strateškom izviđanju),
• protuterorističkim tehnikama i taktici,
• bliskoj borbi u urbanom okruženju,
• snajperskim tehnikama,
• tehnikama uporabe motornih borbenih vozila,
• SERE (Survival, Escape, Resistance, Evasion) tehnikama tj. metodama i vještinama preživljavanja, bijega, otpora i izbjegavanja protivnika.

Novačenje i obuka
Već smo rekli da je Španjolska legija odnosno brigada BRILEG postrojba duge tradicije, čije je popunjavanje temelji na dragovoljačkoj osnovi. Kralježnicu njezina sastava oduvijek su činili isključivo časnici i dočasnici – rođeni Španjolci, mnogi među njima iz tradicionalnih vojničkih obitelji. Najvećem broju pripadnika zajedničko je kršćansko-katolička orijentacija, odanost kralju i domovini. Vojničko – legionarski dio sastava Legije također je uvijek bio u vrlo visokom postotku originalno španjolski (75 – 80 %). Tek 20 – 25 % pripadnika dolazilo je iz zemalja hispanskog kulturnog kruga. Dugi niz godina nakon osnivanja Legija je ostala vjerna svojim “mačo” pravilima i ostala je otvorena isključivo muškim kandidatima. Ulaskom Španjolske u NATO i EU uslijedile su mnogobrojne promjene u tradicionalnom španjolskom društvu. Te promjene zahvatile su i samu Legiju, koja je prije desetak godina prvi put u svojoj povijesti otvorila vrata i ženama koje se žele priključiti. Ubrzo nakon što je 1987. ukinut prijam stranaca, a 2000. godine obvezatno služenje vojnog roka u OS, uvidjelo se da popuna Legije domaćim kadrom nije dovoljna za njeno normalno funkcioniranje. Ponovo je odobren prijem kandidata iz uglavnom hispanskih zemalja jer oni imaju najmanje problema s integracijom u Legiju. Svi kandidati, kako muški tako i ženski, koji žele pristupiti u redove Legije podvrgavaju se procesu fizičkih i psiholoških ispitivanja koji se uglavnom provode u centrima Legije na španjolskom tlu u Almeriji i Rondi. Premda svake godine ulaznim testiranjima pristupa od 1000 – 1500 kandidata iz Španjolske i ostatka Hispano svijeta, obično tek 150 -200 kandidata uspijeva zadovoljiti ulazne kriterije. Kandidati koji su uspjeli “proći” selekcijski filtar raspoređuju se u postrojbe Legije gdje započinju s temeljnim legionarskim tečajem koji je također selekcijskog tipa. Tijekom tog tečaja savladavaju se osnovne vojničke vještine uz podizanje opće fizičke i psihičke spremnosti. Kandidati su uz standardnu vojnu obuku također izvrgnuti dugotrajnim hodnjama te psihološkom iscrpljivanju uz uskraćivanje sna i vremena predviđenog za odmor. Prema tvrdnjama mnogih koji su se oprobali na toj obuci, Legija je još uvijek vjerna svom starom običaju vojničkog drila. Temeljni tečaj traje samo četiri mjeseca ali je izrazito dinamičan. Tijekom ovog temeljnog procesa obuke otpada veliki postotak kandidata (njih preko 85 %). Oni koji uspiju “preživjeti” temeljnu obuku upućuju se na sljedeću razinu – specijalističku obuku – prvenstveno u padobransku školu i na ostale borbene tečajeve. Legiji mogu pristupiti i pripadnici ostalih postrojbi španjolskih OS ali su i oni obvezatni proći selektivno – kvalifikacijske procese.

Ostatak specijalističke obuke i usavršavanje legionara provodi se u njihovim temeljnim postrojbama (terciosima i banderasima) u koje su raspoređeni.

Otkako je Španjolska ušla u NATO, njezine specijalne postrojbe pa tako i Legija imaju priliku i često prakticiraju združeno uvježbavanje sa sličnim postrojbama zemalja – saveznica (ponajprije američkim, britanskim, francuskim, njemačkim i talijanskim) u okviru te vojne alijanse. Postrojbe Legije borbeno su uključene u vojnim operacijama ISAF-a u Afganistanu i kao dio zapadne vojne koalicije djeluju u Iraku. BRILEG je bio angažiran kao dio španjolskog kontingenta u snagama SFOR-a u Bosni i Hercegovini, a od 2006. godine angažiran je u južnom Libanonu u sklopu mirovne operacije UN.

Ostale specijalne postrojbe
Unutar španjolskih OS ima nekoliko specijalnih postrojbi koje su ustrojene unutar svih triju grana i nacionalne policije. U sklopu španjolske KoV organizirane su sljedeće specijalne postrojbe:
Mando de Operaciones Especiales (MOE) – Zapovjedništvo specijalnih operacija koje je integrirano u “Središnjicu za podršku i mobilne snage” s funkcijom angažiranja u onim zadaćama koje po svojoj prirodi ne mogu rješavati konvencionalne snage. MOE je formirana 1997. godine s glavnim stožerom u Jaci kod Huesca, koji je od 1999. godine prebačen na novu lokaciju u Rabasu u blizini Alicantea. U sastav MOE integrirani su:
• Grupo de Operaciones Especiales Valencia III (GOE III), baza u Alicanteu;
• Tercio de Ampurdán IV, stacioniran u Barceloni;
• Maderal Oleaga XIX, komando postrojba Španjolske legije stacionirana u Roundu kod Malage,
• Batallón de Cuartel General.
Fuerza de Acción Rapida (FAR), snaga za brzu reakciju, koje čine:
• BRIPAC (Brigada de Infanteria Ligera Paracadaista) – padobranska brigada
• BRILAT (Brigada de Infanteria Aerotransportabile) – zračno-desantna brigada
• BRICZM (Brigada de Cazadores de Montana) – planinska brigada
• BRILEG (Brigada Legionaria) – Španjolska legija
Španjolsko ratno zrakoplovstvo u svom sastavu ima dvije specijalne postrojbe i to:
• Escuadrilla de Zapadores Paracaidistas (EZAPAC) – sa zadaćama LRRP, FAC, CT i CSAR,
• Escuadrilla de Apoyo al Desplieegue Aereo (EADA) – sa zadaćama CCT, NBK obrane zračnih baza te ABD/ABDG zadaćama.

Ratna mornarica također se može pohvaliti većim brojem specijalnih postrojbi u svojem sastavu. To su prije svega:
• Brigada de Infanteria de Marina (BRIMAR ) – brigada pomorskog pješaštva,
• Unidad Especial de Buceadores de Combate (UEBC) – pomorski komandosi,
• Unidad Especial de Desactivado de Explosivos (UEDE) – postrojba za deaktiviranje minsko-eksplozivnih sredstava,
• Unidad de Buceadores de Medidas Contra Minas (UBMCM) -postrojba za čišćenje i deaktivaciju pomorskih minskih polja,
• Sacción de Reconocimiento (SERECO) – specijalna izviđačka postrojba,
• Tercio de Armada (TEAR) – španjolske flotne specijalne snage (BRIMAR + UOE)
• Unidad de Operaciones Especiales (UOE) – specijalna postrojba marinske brigade

Za sam kraj teksta o Španjolskoj Legiji i ostalim specijalnim postrojbama španjolskih OS treba izreći i nekoliko rečenica o UOE – specijalnoj postrojbi marinske brigade.
Ta postrojba je integrirana u Tercio de Armada (TEAR) i nalazi se pod direktnim zapovjedništvom pomorskog zapovjedništva za specijalno ratovanje. Postrojba ima sjedište u PB San Fernando kod Cadiza. Brojčano stanje postrojbe kreće se između 130 – 160 pripadnika koji su ustrojeni u tri operativna tima koji se nazivaju Estolesi.
UOE je posebno specijalizirana za sve vidove modernog pomorskog specijalnog ratovanja što između ostalog uključuje i:
• obalnu inflitraciju
• nasilno zauzimanje plovnih objekata
• borbeno ronjenje
• padobransko ubacivanje
• HALO-HAHO izviđanje
• borbenu potragu i spašavanje (CSAR)
• pomorska antiteroristička djelovanja

Postrojba Unidad de Operaciones Especiales (UOE) nastala je na temeljima i tradiciji bivše Amfibijsko-jurišne satnije osnovane još 1952. godine. Bila je to također dragovoljačka postrojba namijenjena za obalne desantno-jurišne akcije i inflitraciju. Od 1967. godine, koristeći se suradnjom s US Navy SEAL timovima i britanskim SBS (Special Boat Service) postrojba je “obogatila” svoj dijapazon zadaća ukljućivši borbeno ronjenje, podvodno rušenje, padobranska inflitracija te tzv. direktne akcije. Godine 1985. postrojba je bila preustrojena pod novim nazivom COMANFES (Comando Anfibio Especial). Početkom 1990. godine postrojbi je vraćeno njeno originalno ime. Kandidati za ulazak u ovu postrojbu mogu biti isključivo profesionalni pripadnici španjolskih OS koji su svojom službom i rezultatima zadovoljili opće uvjete za prijem. Da bi zaslužili prijem u UOE i njihovu zelenu beretku, moraju proći kroz rigorozni selekcijski tečaj koji uključuje trening i obuku u različitim komando tehnikama i borbenom ronjenju, plivanju, planinarenju, tehnikama preživljavanja i još koječemu drugom. Prosječni postotak kandidata koji uspiju “prijeći” kvalifikacijski prag za prijem u postrojbu rijetko kada prijeđe 10 – 12 %. Malobrojni uspješni kandidati prolaze postupak inicijacije i odmah nastavljaju daljnju obuku i usavršavanje unutar postrojbe.

Postrojba je čak i u španjolskim okvirima bila relativno malo poznata. Njena prva akcija, koliko je to poznato, odigrala se 1969. godine prilikom evakuacije španjolskih građana iz bivše afričke kolonije Ekvatorijalne Gvineje. Unutar matičnog španjolskog teritorija UOE je stekla iskustva u borbi protiv baskijske separatističke organizacije ETA. Također, UOE je bila dijelom španjolskog vojnog kontingenta koji je participirao u snagama IFOR i SFOR u Bosni i Hercegovini te na Kosovu.

Svoju svjetsku slavu i globalnu promociju – ako se to tako može reći – ova postrojba je doživjela 10. prosinca 2002. godine. Sudjelujući u združenoj pomorskoj vježbi Enduring Freedom u Indijskom oceanu , jedna španjolska fregata je u sklopu kontrole proliferacije trgovine oružjem za masovno uništavanje dobila zadaću (dobivenu na temelju obavještajnih podataka, naravno) da zaustavi i pregleda sjeverokorejski teretnjak So San. Budući da je zapovjednik sjevernokorejskog broda odbio zaustaviti se i podvrgnuti inspekcijskom pregledu, na brod je helikopterskim desantom iskrcan jurišni operativni tim komandosa UOE. Munjevitom akcijom brod je bio zauzet i zaustavljen a na njemu je pronađen i spektakularan teret. Ispod 40 000 vreća cementa (koji je bio jedini deklarirani teret u brodskoj teretnici) pronađena su i tri kontejnera s petnaest projektila tipa SCUD s 15 konvencionalnih bojnih glava koji su trebali biti iskrcani u Jemenu. Zbog poštivanja legitimiteta i pravnih normi, protiv čega nije mogla ništa ni američka mornarica (koja je bila organizator vježbe) brod je već sljedećeg dana bio pušten da slobodno otplovi jer Sjeverna Koreja u tom trenutku nije bila potpisnik Deklaracije o zabrani proliferacije raketne tehnologije i oružja za masovno uništavanje. Zbog takvog propusta savezničkih obavještajnih krugova – španjolska javnost je bila izrazito senzibilizirana i ogorčena radi ispalo je nepotrebnog riskiranja života španjolskih vojnika.

Igor SPICIJARIĆ