Bijeg hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. od mongolske opasnosti na Jadran otvorit će Pandorinu kutiju teritorijalnog spora dviju dalmatinskih komuna…

Diplomatski sukobi oko spornih teritorija između Splita i Trogira trebali su biti riješeni 1239. zajedničkim potpisivanjem ugovora o međusobnom prijateljstvu. Međutim, idila nije dugo trajala i sve će se promijeniti kad hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. (oko 1206. – 1270.) potraži sklonište u Dalmaciji. Naime, u Ugarsku su 1241. provalili Tatari (Mongoli) i porazili ga na rijeci Šaju (nedaleko od Miskolca), kad je stradao i njegov brat, herceg Koloman. Bela je prvo pobjegao u Austriju, gdje mu je austrijski herceg Fridrik II. (1211. – 1246.) u zamjenu za sklonište nametnuo ustupanje triju županija. Nakon toga otišao je u Zagreb, a kad je opasnost zaprijetila i tom gradu odlučio se za odlazak prema Dalmaciji, najprije poslavši onamo svoju obitelj. Njegova se supruga, nicejska princeza Marija Laskarina (oko 1205. – oko 1270.), smjestila na Klisu, premda su je Splićani nastojali nagovoriti da dođe u njihov grad. Kad su Mongoli došli nadomak Zagreba, kralj se zaputio u Split gdje je svečano dočekan. Svjestan opasnosti od Mongola, Bela IV. zatražio je od Splićana da mu što prije izgrade galiju. Odazvali su se kraljevu pozivu, ali nisu je uspjeli izgraditi brzinom kojom je on htio. Ljut zbog toga, kralj se sa suprugom preselio u Trogir, ali bojeći se da ni tu neće biti siguran seli na susjedni otok Čiovo. U međuvremenu su Mongoli u potrazi za kraljem stigli do Splita, ali kad su uvidjeli da nije ondje zaputili su se prema Trogiru. Teške bitke vodile su se do proljeća 1242., a tijekom obrane Trogira posebno su se istaknuli bribirski i krčki knezovi. Tad dolazi do neočekivanog obrata: Mongoli se povlače zbog vijesti o smrti velikog kana Ogotaja (1186. – 1241.). Zemlja je ostala opustošena, a posebno je teška gospodarska situacija bila na splitsko-trogirskom području.

Šubićeva potpora
Kraljev dolazak u Dalmaciju izazvao je iskru sukoba među dvjema komunama. Splićani su Trogiranima zamjerili što su pristali da im kralj kao zahvalu za sklonište pred prodorom Mongola poveljom daruje neke posjede koje su oni svojatali. Teritorijalne nesuglasice vodile su se oko sela Ostroga, Bijaća i crkve sv. Vitala. U tim je sporovima bitna bila naklonost kralja ili hrvatskih velikaša. Trogirani su se borili da prisvojena područja ostanu općinsko vlasništvo i kao argument navodili da im je te privilegije i teritorije priznao još Andrija II. (oko 1176. – 1235.), dok je sa splitske strane Crkva tražila te posjede za sebe. Nedugo nakon kraljeva odlaska Trogir je okupirao zemlju duž granice sa Splitom i tako je 1242. počeo njihov prvi sukob. Na samom su početku Splićani prepadom zarobili pedesetak ljudi s trogirskog teritorija i bacili ih u tamnicu. Trogirani su bili prisiljeni vratiti Splićanima svu zemlju duž granice i priznali su splitskom nadbiskupu pravo na Ostrog. Nakon gubitka teritorija Trogirani su o tome obavijestili Belu IV. u nadi da će on natjerati Splićane da im vrate otuđene posjede. Kralj im je 1243. potvrdio privilegije iz prethodne godine i priznao im pravo na neke teritorijalne zahtjeve prema Splitu. Na tu je odluku splitski potestat Bernard odgovorio naoružavanjem ljudi i slanjem nekoliko galija prema Trogiru. Zbog slabijeg brodovlja (imali su samo jednu trijeru) u odnosu na Splićane, Trogirani su u panici ponudili mir, no to je odbijeno. Dolazi do žestoke bitke na moru u kojoj su Trogirani ipak uspjeli potisnuti Splićane, koji se obeshrabreni povlače. Trogirani su pri odbijanju splitskog napada imali savezničku potporu bribirskog kneza Stjepka Šubića (oko 1215. – oko 1265.).

Napad dviju vojski
Splićanima je bilo jasno da usprkos nadmoći u brodovlju teško mogu probiti trogirske utvrde i poraziti trogirske snage na moru. Zbog toga su u ljeto 1244. odlučili pozvati upomoć bosanskog bana Mateja Ninoslava (banovao 1232. – 1250.), kojeg usto izabiru za svojeg kneza. Ninoslav je rado prihvatio poziv Splićana i počeo drugi splitsko-trogirski sukob. Osim njega, Splićani su za saveznike uspjeli pridobiti omiške Kačiće, Poljičane te humskog kneza Andriju. Bosanski ban Ninoslav gotovo je dva tjedna pustošio po trogirskom području. Kad je Bela IV. čuo za poteze Splićana i Ninoslava, odlučio ih je kazniti premda su mu poslali izaslanike, ispričavajući se za ono što se dogodilo. Kralj je odlučio na njih krenuti s dvjema vojskama. Jednu je povjerio hercegu i banu Dioniziju (oko 1200. – 1255.), svojem namjesniku u hrvatskim zemljama. Njegova je zadaća bila zajedno s Trogiranima pokoriti Split. Drugu vojsku, koja je krenula u Bosnu na Ninoslava, osobno je predvodio Bela IV. Kraljeva vojska brzo je napredovala, a kad je zapalila petstotinjak kuća i osvojila splitska predgrađa, stanovnici su bili prisiljeni sklopiti mir na svoju štetu. Mirovnim ugovorom bili su dužni platiti kraljevoj blagajni šesto maraka srebra, a kao jamstvo morali su predati šest mladića za taoce. Izgubili su pravo biranja kneza stranca te su ga ubuduće morali birati među nekima od kraljevih ljudi. Morali su Trogiranima predati Ostrog, a kako više ne bi dolazilo do sukoba, obje su se komune morale obvezati da će kralju platiti tisuću maraka srebra u slučaju da neka neka od njih ponovno počne. Kralj Bela IV. pokorio je bana Ninoslava, natjeravši ga na pokornost sve do njegove smrti.
Gotovo tri desetljeća vladao je mir među komunama. Do trećeg sukoba došlo je u vrijeme Ladislava IV. Kumanca (1262. – 1290.), kad je poslao bana Nikolu da uredi prilike u Dalmaciji, posebice one između Splita i Trogira. Nikola je nakon uvida na terenu kralju odlučio savjetovati da zadrži status quo i ostavi Trogiranima selo Ostrog te ostale posjede koje su stekli u prethodnom ratu. Kralj Ladislav nije prihvatio savjet bana Nikole te je već 1275. izdao Splićanima povelju kojom im vraća u posjed selo Ostrog, opozvavši usput sve prijašnje isprave hrvatsko-ugarskih kraljeva koji su Trogiranima dodijelili sporne posjede. Trogirani su odbacili takvo rješenje te su i treći put ušli u sukob sa Splićanima.

Braća pomiritelji

Treći sukob, u kojem su se na splitskoj strani borili i Šibenčani, nije dugo trajao. Razlog je bio u tome što su Trogirani za svojeg kneza izabrali Mladina (Mladen) I. Bribirskog (oko 1255. – 1304.), dok je splitski knez bio njegov brat Pavao I. (oko 1245. – 1312.). Upravo su njih dvojica uvelike pomogli pomirenju tih dviju komuna. Mirovni ugovor kojim su završena neprijateljstva potpisan je 1277., a njim selo Ostrog nisu dobili ni Splićani ni Trogirani, nego je vraćeno prvobitnim vlasnicima, nasljednicima starog plemena didića, nastanjenim u Trogiru i Splitu. Navedena prava mogla su se prenijeti i na njihove nasljednike. Osim toga, trogirska se komuna obvezala vratiti sve sporne posjede splitskog nadbiskupskog kaptola i drugih crkvenih institucija. Ostali privatni posjedi Splićana na trogirskom području prešli su u vlasništvo trogirske općine, dok su posjedi Trogirana na splitskom području vraćeni u posjed Splita. Budući da su Splićani imali znatno više posjeda na trogirskom teritoriju, Trogirani su se obvezali platiti bivšim splitskim posjednicima tri tisuće mletačkih libara.
Tim su mirom okončani splitsko-trogirski sukobi, koji su obilježili velik dio hrvatske povijesti u XIII. stoljeću. U idućem će razdoblju obje komune poštivati spomenuti sporazum.

Josip BULJAN