U zadnja se dva desetljeća u svijetu pojavilo više novih imena na polju proizvodnje UAV-a. Povoljniji sustavi neameričkih proizvođača počeli su igrati i sve važniju ulogu u nedavnim te aktualnim ratovima. Međutim, General Atomics ostat će na svjetskom tehnološkom tronu. Naš pregled njegovih noviteta to jasno i pokazuje

Kroz nastanak i razvoj besposadnih letjelica (Unmanned Aerial Vehicle – UAV) Gnat, a pogotovo sad već legendarne letjelice Predator, američka tvrtka General Atomics Aeronautical Systems Inc. ili GA-ASI stekla je status vodećeg konstruktora i proizvođača daljinski upravljanih letjelica vojne namjene. Uz Predator, razvijeno je još desetak znatno sposobnijih sustava koji nalaze primjenu kod sve više korisnika širom svijeta. Kako bi zadržala takav status, a usporedno s obilježavanjem tridesetogodišnjice osnivanja, tvrtka je početkom ožujka 2022. predstavila potpuno novu kategoriju naprednih besposadnih letjelica. Radi se o četiri sustava nove generacije, namijenjena u prvom redu Američkom ratnom zrakoplovstvu (USAF) i njegovim budućim potrebama. GA je potkrijepio objavu računalnom ilustracijom svih četiriju letjelica. Zasad je najtajanstvenija ona koja je poznata kao Next-Gen. Bit će kandidat za USAF-ovu viziju zamjene aktualnih UAV-a MQ-9 Reaper. Iako je potraga za izravnom zamjenom još daleko, USAF kroz zahtjev za informacije MQ-Next želi opipati bilo tržišta i proizvođača. Kandidat tvrtke GA-ASI ima oblik koji se temelji na konceptu letećeg krila, a pogon se temelji na turboventilatorskom motoru. Sličan koncept predstavili su i konkurenti Northrop Grumman i Lockheed Martin, a svoje su dizajne dostavile i tvrtke Boeing i Kratos.

Dok se nedovoljno poznata GA-ova letjelica Next-Gen nadovezuje na dobro poznat operativni koncept sustava Reaper, ostala tri buduća UAV-a te tvrtke donose potpuno nove koncepte uporabe takvih sustava. Prvi je od njih Defender (branitelj), koji ima sličnosti s letjelicom Avenger, ali je prije svega platforma za obranu od prijetnji u zraku. Njegova bi glavna zadaća trebala biti zaštita većih zrakoplovnih sustava koji su potpora glavnim snagama. To su, primjerice, leteće cisterne KC-46 ili veći avioni za prikupljanje podataka, izviđanje i rano upozoravanje RC-135 Rivet Joint i E-3 Sentry. Osiguravajući zone zaštite, Defenderi bi mogli takvih zadaća osloboditi konvencionalne avione s posadom kao što su F-35. Defender prema objavljenim ilustracijama ima mogućnost nošenja projektila sličnih AMRAAM-u na više potkrilnih nosača, ali i u podtrupnom unutarnjem spremniku. Pretpostavlja se da bi letjelica imala i mogućnost dopune goriva u zraku. To bi joj znatno povećalo autonomiju i smanjilo zone praznine kod zaštićenog zračnog prostora. Defenderov prethodnik Avenger već je demonstrirao autonomiju od 20 sati leta, a kod Defendera bi uz dopunu goriva u zraku bila još veća. Kao jedna od logičnih zona uporabe spominje se zapadni Pacifik, gdje je potrebno pokrivati velika područja iznad morske površine. Pri takvim misijama moguće je, primjerice, pružanje zaštite mornaričkim patrolnim avionima velikog dometa P-8 Posejdon te drugim protupodmorničkim avionima i helikopterima.

Šahist i kobac

Sljedeća predstavljena besposadna letjelica, imena Gambit, taktičke je namjene, za djelovanje na prvim crtama sukoba u zračnom prostoru. Mogao bi biti posebno koristan u početnim zračnim operacijama, stoga je i nazvan po jednom šahovskom otvaranju. Radi se o UAV-u na mlazni pogon koncipiranom s pomoću digitalnog inženjeringa kako bi se skratilo vrijeme razvoja i smanjili troškovi. Zajedničkim djelovanjem s konvencionalnim avionima s posadom trebao bi stvarati nadmoć u zračnom prostoru. Avioni s posadom i njihovi piloti zahvaljujući Gambitu mogli bi lakše pregledavati zračni prostor protivnika te ranije otkrivati, pratiti i gađati njegove ciljeve. Gambit bi olakšavao i prijenos informacija, što pilotima daje više prostora i vremena za donošenje novih odluka i provedbu akcija. Međutim, Gambit bi trebao i samostalno izvršavati različite zadaće, dakle, bez utjecaja operatera koji njim upravlja. Željena razina samostalnosti temelji se na najnovijim postignućima s područja umjetne inteligencije i autonomnih sustava. GA stoga navodi da Gambit pripada kategoriji autonomne suradničke platforme (Autonomous Collaborative Platform – ACP).

Zadnja je besposadna letjelica iz linije Evolution nazvana Sparrowhawk (kobac). Riječ je o malom (Small Unmanned Aerial System – SUAS) sustavu koji se može lansirati s potkrilnih nosača MQ-9 Reapera. Pri dolasku u područje interesa, velika letjelica može lansirati malu s ciljem izviđanja tog prostora. Takav pristup i način djelovanja trebao bi imati više prednosti. Naime, letjelice poput Reapera s vremenom su postale složeniji i puno skuplji sustavi, koji se ne mogu tek tako izlagati opasnosti od rušenja. Cijena jednog MQ-9 danas prelazi 30 milijuna dolara. Slanje ne toliko sofisticiranog UAV-a u prostor koji dobro brane protivnički sustavi za protuzračnu obranu i borbeni zrakoplovi izgleda kao manje loša opcija. Dodatna je prednost Sparrowhawka mogućnost leta i učinkovitije prikupljanje informacija ispod sloja oblaka zbog toga što leti na znatno manjim visinama. Letjelica prikuplja informacije s pomoću sustava koji se nalaze u njezinu nosu, a sastoje se od slikovnog dnevno / noćnog senzora s laserskim obilježivačem cilja. Prednji dio letjelice sa senzorima modularne je konstrukcije, tako da se on može sastojati i od sustava za elektroničko izviđanje i prikupljanje podataka iz elektroničkih izvora. Masa letjelice iznosi oko 225 kilograma. Duljina je oko 3,3, a raspon krila sklopivih po duljini oko 4,3 metra. Pogon je hibridni električni, a podrazumijeva dva kanalizirana ventilatorska motora koji omogućuju brzine od 150 do 280 km/h. Kao operativni vrhunac leta navedena je visina od 7600 metara, a letna izdržljivost trebala bi iznositi oko deset sati. Jedna je od ključnih značajki Sparrowhawka sposobnost povratka matičnoj letjelici s koje je i lansiran. U tu će svrhu s gornje strane male letjelice biti instaliran sustav za povrat, tj. par hvataljki koje služe za prihvaćanje sajle za prihvat. Pri prihvaćanju i zahvaćanju sajle sklapaju se krila i Sparrowhawk biva privučen na nosač, tj. letjelicu s koje je i krenuo. Tako može biti ponovno uporabljen.

Za pustinjske uvjete

Iako je letjelica Mojave obavila prvi let tijekom ljeta 2021., GA-ASI je tek u prosincu otkrio taj novi besposadni borbeni zrakoplovni sustav. Riječ je o još jednom predstavniku serije Predator, po veličini sličnom letjelici Gray Eagle ER, s kojom dijeli identičnu avioniku te sustav upravljanja letom. No, već po vanjskom izgledu vidi se velika razlika vezano uz tip misija za koje je nova letjelica namijenjena. Mojave je znatno robusnije konstrukcije, s krilima puno veće površine te sklopovima za postizanje dodatnog uzgona. Namijenjena je prije svega baziranju i djelovanju s isturenih letjelišta, a ne iz klasičnih zrakoplovnih baza s uređenim uzletno-sletnim stazama. Osnovne misije za koje je optimiziran trebale bi biti oružani nadzor i izviđanje, kao i napadi na zemaljske ciljeve. Ideja je bila da letjelica bude sposobna polijetati s kratkih i neuređenih staza (Short Take-Off and Landing – STOL), a da zadrži prednosti u letnoj izdržljivosti koju imaju letjelice s posadom. Mojave je još jedan slučaj u kojem GA imenom aludira na osnovnu namjenu sustava. Naime, pustinja Mojave u Kaliforniji jedna je od najsuših na svijetu, a STOL sposobnosti polijetanja i slijetanja s kratkih staza podrazumijevaju djelovanje i u slučajevima skromne operativne infrastrukture. GA ne isključuje potencijalnu uporabu i s nosača zrakoplova te u mornaričkim misijama. Kako bi se postigle i poboljšale tražene performanse, ugrađen je i znatno jači motor (dva i pol puta) nego kod sličnih letjelica te veličine kao što je Gray Eagle. To je Rolls-Royce M250, koji razvija maksimalnu snagu od 450 KS i pokreće potisnu elisu na kraju trupa. Maksimalna poletna masa iznosi 3175, a maksimalna masa nošenog goriva 1610 kg. Senzorski sustavi mogu se sastojati od elektrooptičkih i IC senzora, radara SAR tipa i senzora za prikupljanje informacija iz elektroničkih izvora. Za jurišne misije kinetičkog tipa na raspolaganju je čak sedam podvjesnih točaka, koje imaju nosivost od 160 do 300 kilograma. Predviđeno je da Mojave bude u stanju ponijeti u misiju čak 16 vođenih projektila Hellfire, što je dvostruko više od veće letjelice Reaper. Maksimalna nosivost korisnog tereta ili naoružanja iznosi nešto više od 1600 kilograma. Maksimalna letna izdržljivost veća je od 25 sati, ali bez dodatno nošenog naoružanja. Maksimalna duljina leta kad je Mojave naoružan sa 12 projektila Hellfire iznosi oko pet sati. Osim mase nošenog tereta, na letnu izdržljivost znatno utječe duljina uzletno-sletne staze. Tako u nekim slučajevima dodatnih sto ili nekoliko stotina metara staze može udvostručiti maksimalno vrijeme letenja. Upravljanje letjelicom moguće je unutar dometa vidljivosti i izvan te linije preko satelitske veze. Koristeći upravljanje preko satelita moguće je postići maksimalni dolet veći od 4600 kilometara. Mojave je razvijen da bude pogodan za ekspedicijske operacije pa je cijeli sustav moguće prenijeti unutar zrakoplova C-130 Hercules, a cijela zemaljska oprema za potporu može biti transportirana jednim UH-60 Black Hawkom. Nakon iskrcaja uz pomoć četveročlanog tima, UAV u roku od 90 minuta može biti operativan i spreman za polijetanje.

Posebna kategorija

Unatoč tomu što GA-ASI kroz seriju Evolution eksperimentira s novim konceptima operacija, letjelice su još u različitim fazama razvoja. Glavnu okosnicu poslovanja danas čini kategorija ili serija Predator. U njoj su UAV-i Predator, Predator XP, Predator B, Gray Eagle (ER), Avenger, SkyGuardian i SeaGuardian. Od svih njih svakako je najpoznatiji originalni Predator, koji je popularizirao potpuno novi način ratovanja i operacija. Njegov uspjeh prvo kao izvidničke platforme (iznad bivše Jugoslavije), a kasnije i kao naoružanog UAV-a u ratu protiv terorizma, postavio je temelje za mnoge daljnje modele i izvedenice. Stari Predatori pod oznakom RQ-1 (izvidnički) i MQ-1 (naoružani) već pripadaju povijesti. Njihov najveći korisnik USAF umirovio ih je početkom 2018. godine. Iz njih je razvijen suvremeniji Predator XP, koji je američka vlada licencirala za prodaju potencijalnim korisnicima na Bliskom istoku te u Južnoj Americi i Africi. Dizajn se malo razlikovao od izvornika. Imao je identičan pogon s dodatnim vertikalnim krilcima na krajevima krila. Izvozni je uspjeh izostao, a tek je UAE naručio nekoliko primjeraka početkom 2015. godine. Sljedeća izvedenica imala je više uspjeha jer je 2005. godine Američka kopnena vojska odabrala upravo nju kao zamjenu za letjelice RQ-5 Hunter. Oznaku MQ-1C i novo ime Gray Eagle dobila je 2010. godine. Trebala je zadovoljiti operativne potrebe kopnene vojske za kontinuiranim izviđanjem, nadzorom, akvizicijom i napadima na ciljeve od interesa kakvi su u to vrijeme postojali u Iraku i Afganistanu. Tijekom razvoja i uvođenja u uporabu javljalo se više poteškoća i nedostataka, ali oni su svladani tijekom 2012. uz operativna testiranja u zonama ratnih djelovanja. Odluka o serijskoj proizvodnji donesena je početkom 2013., kad je već bilo isporučeno gotovo pola od planirana 152 primjerka. Uz nešto snažniji motor i veći raspon krila, letjelica je imala sličnu letnu izdržljivost kao Predator, ali i veću nosivost uz sposobnost nošenja četiriju projektila Hellfire. Opremljena je i sustavom ATLS (Automatic Take-Off and Landing System), koji joj omogućava automatsko polijetanje i slijetanje. Usporedno se radilo na poboljšanoj inačici, koja će kasnije dobiti ime Gray Eagle ER, a prvi je put poletjela u srpnju 2013. Sa snažnijim motorom i većom maksimalnom poletnom masom iskorištenom za dodatno gorivo, letjelica je imala znatno veću letnu izdržljivost od čak 42 sata. Pokazala se korisnom postrojbama na zemlji, primjerice, topništvu pri potrazi i navođenju na ciljeve. No, od 2014. godine radi se i na povezivanju Gray Eaglea ER s helikopterima KoV-a SAD-a. Isprva je kroz povezivanje MUM-T (Manned/Unmanned Teaming) bilo moguće samo primanje videosnimaka i nekih drugih informacija, no nedavna poboljšanja donose puno veće mogućnosti. Posada jurišnog helikoptera AH-64E Apache moći će mijenjati smjer leta UAV-a, ali i upravljati njegovim senzorima i oružjima. Kroz nedavnu modernizaciju koju je predstavio GA-ASI te usvajanje novog sučelja “čovjek-stroj”, upravljanje tim zrakoplovnim sustavom i njegova uporaba bit će jednostavniji. Moći će se provoditi standardiziranim prijenosnim računalima KoV-a, što će olakšati raspoređivanje postrojbi. Više neće biti potreban prijenos oko 230 tona kompleksnijih i težih sustava koji su trenutačno nužni za upravljanje sustavom. Takva softverska rješenja moći će biti iskorištena i za upravljanje letjelicom Gray Eagle sa zrakoplovnih platformi koje su u razvoju, primjerice, FARA (Future Attack Reconnaissance Aircraft) i FLRAA (Future Long Range Assault Aircraft).

Žetelac kao vrhunac

Stekavši veliko iskustvo s borbeno dokazanim Predatorima, GA-ASI je uložio vlastita sredstva u razvoj znatno veće i sposobnije letjelice. Naravno, to je Predator B ili Reaper. Potonje ime dobio je u američkom (oznaka MQ-9A) i ratnom zrakoplovstvu Ujedinjenog Kraljevstva. Primarne zadaće i misije kojima je bio namijenjen ostale su gotovo jednake onima kod prethodnika, ali napredak je bio očit. Naime, ova letjelica imala je osam puta snažniji motor, pet puta veću nosivost borbenog tereta i gotovo dvostruko veći operativni vrhunac leta. Sposobnosti su povećane ugradnjom novog elektrooptičkog senzora MTS-B koji prikuplja informacije na više valnih opsega te omogućava motrenje, praćenje i označavanje ciljeva na velikim udaljenostima. Na raspolaganju je i radarski sustav Lynx s SAR ili GMTI načinom rada, koji omogućava pronalaženje ciljeva i izvan vizualnog dometa ili u lošim vremenskim uvjetima. Proširen je i izbor nošenih oružja. Osim projektila Hellfire, mogle su se koristiti i masivnije laserski vođene bombe GBU-12 Paveway II. Kasnije će biti dodana mogućnost nošenja i GPS vođenih bombi
GBU-38, a od 2017. godine i vođenih bombi povećanog dometa GBU-39 SDB. Operativna uporaba letjelice počela je 2007., kad su i pokrenute prve misije iznad Iraka i Afganistana, gdje je u listopadu te godine zabilježen i prvi napad na zemaljski cilj. Ubrzo su se pokazale brojne prednosti djelovanja besposadne letjelice tog tipa. Veća i brojnija oružja omogućila su puno povoljniju alternativu u odnosu na klasične avione i helikoptere za potporu, a u slučaju gubitka letjelice ne bi bilo ljudskih žrtava. Od 2015. godine serijska proizvodnja usmjerena je na poboljšanu inačicu Block 5, koja je prvi put borbeno djelovala sredinom 2017. iznad Iraka. Napredni Reaper Block 5 ima veće zalihe električne energije, digitalni sustav upravljanja motorom, sustav automatskog slijetanja i mogućnost nošenja novih oružja. Znatno je poboljšana mogućnost komunikacije letjelice preko sigurnih podatkovnih veza i s više platformi ili korisnika istodobno. Kasnije, a u skladu s potrebama za brzim raspoređivanjem zračnih snaga, razvijena je i inačica povećanog doleta Reaper ER (Extended Range). Dodavanjem spremnika goriva unutar krila, letna izdržljivost povećana je sa 27 na 34 sata, a dodan je i čvršći stajni trap. Dodavanjem podvjesnih spremnika vrijeme leta može biti povećano na više od 40 sati, a tako i mogućnost samostalnog prebacivanja u zrakoplovne baze širom svijeta. Sve te preinake mogle su biti usvojene i kod ranijih inačica. Danas je u USAF-u oko 300 letjelica MQ-9A Reaper od 363 koje su trebale biti prvotno naručene. Raspoređene su u više od 20 eskadrila u zapovjedništvima za zračnu borbu (ACC) i specijalne operacije (AFSOC) te u nacionalne garde (ANG) i pričuvne snage (AFRC). Zanimljivo je da je Reaper isprva bio jedna od USAF-ovih letjelica s najviše nesreća. Vrhunac je bio 2015., kad ih je tijekom uporabe deset teško oštećeno ili potpuno uništeno. Detekcijom problema i njihovim uklanjanjem, žeteoci su tijekom 2017. imali jednu od najnižih stopa nesreća klase “A” iako su te godine ostvarili rekordan broj sati leta.

Algoritmi na bojnom polju

Slično kao kod Reapera, General Atomics je predviđanjem daljnjeg smjera razvoja besposadnih sustava još jednom uložio sredstva u razvoj nove napredne letjelice. Kod
Predatora C, kasnijeg imena Avenger, naglasak je bio na većoj brzini leta, koja je omogućavala veću vjerojatnost preživljavanja u područjima ugroze, ali i bržu reakciju u misijama izviđanja i napada na zemaljske ciljeve. Tražene performanse postignute su ugradnjom mlaznog turboventilatorskog motora Pratt & Whitney PW545B umjesto Reaperova turboelisnog. Rezultat je bila gotovo dvostruko veća maksimalna brzina – 740 km/h. Usprkos tomu, letjelice imaju brojne sličnosti i kompatibilnosti. Pri konstrukciji korišteni su slični materijali, a imaju i identične sustave avionike. Letjelicom se upravlja s pomoću identičnih zemaljskih kontrolnih postaja, koje se koriste i za ostale UAV-e kategorije Predator. Identična je i osnovna senzorska oprema za izviđanje i akviziciju ciljeva, s jednakim elektrooptičkim, radarskim i komunikacijskim sustavima. Prvi let osnovne inačice obavljen je još 2009., a krajem 2016. prvi je put poletjela i inačica povećanog doleta Avenger ER (Extended Range). Prvotni je raspon krila od 20 metara povećan za više od tri metra, a veća je i količina nošenog goriva. Kao inačica koja je trenutačno u proizvodnji, Avenger ER ima letnu izdržljivost oko 20 sati. U unutarnjem spremniku i na šest podvjesnih točaka ispod krila može nositi više oružnih sustava i drugih tereta. Na raspolaganju su gotovo svi kalibri osnovnih USAF-ovih oružja: laserski vođene GBU-12/16, GPS vođene GBU-31/32/39 i dualno vođene bombe GBU-49/48. Uz puno manje operativne troškove, Avenger može izvršavati misije prikupljanja informacija i elektroničkog izviđanja izvan djelokruga mnogih PZO sustava ili prodirati u branjene prostore bez opasnosti od gubitka posade. U novije vrijeme provode se testiranja i za misije protiv zračnih ciljeva. Avenger je prošlog ljeta na testiranjima bio opremljen podvjesnikom IC sustava Legion za traženje i praćenje ciljeva. Otkriveni ciljevi mogu se koristiti za autonomne promjene kretanja letjelice, ili se dijeliti s platformama s posadom unutar MUM-T suradnje. Korak dalje ostvaren je u siječnju ove godine: na testiranjima su korištena dva Avengera opremljena Legionom. Podvjesnici su korišteni za detekciju i praćenje više brzih ciljeva, a dobiveni su podaci uvezani s pomoću naprednih integriranih algoritama u jedinstvenu sliku. Ta slika emitirana je u realnom vremenu prema zemaljskoj kontrolnoj postaji. Takve sposobnosti otvaraju brojne mogućnosti i načine primjene u potencijalnim scenarijima na modernom zračnom bojištu.

Britanski zaštitnik

Daljnji razvoj, koji se oslanjao na UAV Reaper, doveo je do letjelice MQ-9B SkyGuardian, kod koje je nastavljen trend povećanja raspona krila i maksimalne poletne mase. Od samog su početka GA-ovi inženjeri imali na umu postizanje vojnih NATO-ovih standarda, ali i usklađenost s civilnim zahtjevima za regulaciju leta. Namjera je bila uključiti letjelicu u redoviti civilni promet kao i obični komercijalni zrakoplov, i to zahvaljujući novom sustavu za detekciju i izbjegavanje sudara te novoj certificiranoj zemaljskoj postaji. Pogonska skupina ostala je nepromijenjena, ali je moguća masa nošenog goriva povećana za 50 %, što znači autonomiju leta od čak 40 sati. Dodane su još dvije podvjesne točke ispod krila, tako da ih uz jednu podtrupnu sad ima devet s maksimalnom nosivošću većom od 2100 kilograma. Letjelica ima impresivne sposobnosti zahvaljujući kojima može sudjelovati u različitim misijama vojne ili civilne prirode. Neke su od njih pružanje potpore u katastrofama, traganje i spašavanje, nadzor granica, elektroničko ratovanje, rano otkrivanje ciljeva u zračnom prostoru, izviđanje velikog dometa… Britansko Kraljevsko ratno zrakoplovstvo postat će prvi korisnik letjelice koja će ondje dobiti ime i oznaku Protector RG Mk1. Tijekom 2020. počelo je konstruiranje prvih triju primjeraka, a u rujnu te godine obavljen je i prvi let. Ukupno će biti naručeno 16 primjeraka, zato što je godinu kasnije naručeno dodatnih 13 zajedno s četiri dodatne zemaljske kontrolne postaje. Njihov ulazak u operativnu uporabu RAF-a očekuje se sredinom 2024., a bit će stacionirani u zrakoplovnoj bazi Waddington. Navodi se kako će letjelice, koje će zamijeniti današnje RAF-ove Reapere, donijeti u odnosu na njih dvostruko veće sposobnosti. To se posebno odnosi na naoružanje, koje će se sastojati od vođenih bombi Paveway IV te projektila Brimstone 2 i Brimstone 3, koji su još u razvoju. Protector će na šest potkrilnih nosača moći ponijeti čak 18 dualno vođenih projektila Brimstone. Na programu je angažirano i 12 domaćih tvrtki koje u suradnji s General Atomicsom osiguravaju 200 radnih mjesta i reinvestiranje 400 milijuna funti u britansku industriju. Najvažniji je izvođač radova GKN Aerospace, koji izrađuje rep letjelice V-oblika, spremnike goriva mekog tipa i napredni stajni trap male mase. U ožujku ove godine isporučen je prvi rep V-oblika, koji će se proizvoditi u Ujedinjenom Kraljevstvu i za buduće korisnike letjelice SkyGuardian. Prvi je potvrđeni korisnik Belgija, koja ih je naručila u kolovozu 2020. godine. Narudžba uključuje četiri SkyGuardiana, dvije zemaljske kontrolne postaje, pričuvne primjerke glavnih sustava i petogodišnju potporu pri njihovoj uporabi. Prve isporuke trebale bi biti 2023., a cijeli posao bit će zaključen do kraja ožujka 2024. godine.

Nema Lightninga, nema UAV-a

U okviru većeg posla nabave borbenog aviona F-35, korisnik SkyGuardiana trebalo je postati i zrakoplovstvo UAE-a. No, nakon što je nabava Lightninga zaustavljena, propuštena je i prilika za 18 UAV-a. Prema riječima dužnosnika tvrtke GA-ASI, ima nade da se njihov posao odvoji pa bi prodaja mogla biti ostvarena u budućnosti. Neuspjeh je doživljen i u Australiji. U travnju ove godine objavljeno je otkazivanje nabave tog sustava unutar programa AIR 7003. Programom je bila obuhvaćena nabava 12 do 16 SkyGuardiana u poslu vrijednom 1,3 – 1,6 milijardi dolara. Kao razlog otkazivanja navodi se australsko ulaganje u prioritete kao što je kibernetička sigurnost.

Osim letjelica, tvrtka GA-ASI razvija i brojne napredne tehnologije u svrhu povećanja učinkovitosti i sposobnosti uporabe UAV-a. Jedan je od tih projekata i poboljšanje načina na koji operateri komuniciraju i prenose podatke od letjelice i prema njoj. Početkom 2020. sa zemlje je testiran sustav ALCoS
(Airborne Laser Communication System), koji bi trebao omogućiti sigurnu podatkovnu vezu između letjelica MQ-9 Reaper i satelita. Takvo povezivanje ima velike prednosti. Primjerice, smanjit će se mogućnost detekcije i ometanja, a moći će prenositi 300 puta veće količine podataka od klasične radioveze. Tvrtka je prošle godine testirala i novi način upravljanja i nadzora nad besposadnim letjelicama koristeći radiovezu u HF pojasu. I za to je poslužila letjelica Reaper Block 5 s konformalno instaliranim HF antenama na rubovima repnih površina. Sposobnost omogućuje ostvarivanje nadzora nad letjelicom u područjima u kojima zbog ometanja nije moguće uspostaviti SATCOM povezivanje. Povezivanje između zemaljske postaje i letjelice ostvareno je na udaljenosti većoj od 1600 km, a procjena je da maksimalni domet s obzirom na snagu odašiljača može iznositi i do 13 500 km.

U zadnja se dva desetljeća pojavilo više novih imena na polju proizvodnje besposadnih letjelica. Povoljniji sustavi neameričkih proizvođača počeli su igrati i sve važniju ulogu u nedavnim i aktualnim ratovima. Međutim, General Atomics ostat će na svjetskom tronu. Njegove najnovije letjelice, sustavi i inovativna rješenja osiguravaju mu zadržavanje osnivačke i vodeće pozicije u tom dijelu obrambene industrije.

---

Europski grabežljivci

Mogućnosti i djelovanja Reapera nisu ostali nezapaženi. U godinama nakon ulaska u operativnu uporabu u SAD-u pobudio je interes u više zemalja. Među njima bile su veće članice NATO-a poput Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Španjolske i Italije. Francusko zrakoplovstvo koristi letjelice u inačicama Block 5 i Block 1. Glavna im je namjena potpora prekomorskim misijama, poput operacije Barkhane u afričkoj regiji Sahelu. Ondje su tijekom 2021. ostvarile dnevni prosjek od 25 sati leta. Prošle godine naručeno je još šest letjelica Block 5, koje će biti isporučene tijekom 2024. godine. Nizozemsko Kraljevsko ratno zrakoplovstvo naručilo je u ožujku 2019. četiri MQ-9A Reapera. Prva letjelica službeno je preuzeta u veljači ove godine, a zajedno s ostalima djelovat će unutar 306. eskadrile, koja je ranije letjela na avionima F-16. Zanimljivo je da neće biti bazirani u Europi, već na otoku Curaçaou, nizozemskom teritoriju u Karipskom moru, na raspolaganju zapovjedništvu pomorskih snaga na Karibima. Izgledno je da će se popisu korisnika uskoro pridružiti i još neke europske zemlje, a prva će vjerojatno biti Poljska. Sredinom ožujka ta zemlja iskazala je interes za nabavu nepoznatog broja Reapera po žurnom postupku. Ako se ti planovi ostvare, Reaper će se naći uz bok nešto manjim turskim borbenim besposadnim letjelicama TB2 Bayraktar. Poljska je u svibnju prošle godine naručila 24 primjerka.

---

Pomorski čuvar

GA-ova letjelica SkyGuardian poslužila je i kao osnova za specijaliziranu mornaričku verziju SeaGuardian. Kod nje je područje djelovanja prošireno na misije borbe protiv površinskih pomorskih ciljeva, protupodmorničke misije te misije potrage i uklanjanja pomorskih mina. Letjelici je dodana specijalizirana oprema i to u prvom redu višenamjenski radar (360 stupnjeva) za pretragu morske površine, te nautički sustav AIS (Automatic Information System), koji inače koriste brodovi za odašiljanje glavnih informacija. Moguće je i nošenje podvjesnika s akustičnim plutačama, što je čini jedinom besposadnom letjelicom koja može samostalno progoniti podmornice. Takva je sposobnost prikazana prošle godine tijekom vježbe Battle Problem 21, kad je uspjela nekoliko dana pratiti američku podmornicu klase Los Angeles. Početkom travnja ove godine objavljeno je da je SeaGuardian odabrala Japanska Obalna straža. Izvršavat će misije potrage i spašavanja, odgovora na katastrofe i provedbe pomorskog pravnog poretka u skladu s japanskom politikom jačanja pomorske sigurnosti i korištenja besposadnih letjelica za nadzor velikih morskih prostranstava. Nedavno je za letjelice SkyGuardian i SeaGuardian predstavljena i STOL nadogradnja. Promjenom krila, koja bi bila i preklopna, letjelice bi mogle biti korištene s većeg broja aerodroma, ali i s nosača aviona ili amfibijskih jurišnih brodova / nosača zrakoplova klase America. Modifikacija će se moći izvesti unutar jednog dana, a moguće je i vraćanje na osnovnu konfiguraciju s klasičnim krilima.

---

 

TEKST  Marin Marušić