Ruski je vojnoindustrijski kompleks početkom ovog stoljeća započeo razvoj sofisticirane vojne opreme i sustava naoružanja među kojima su i borbeni roboti te besposadna borbena vozila

Na samom je kraju prošle godine u mnogim medijima, uključujući i neke hrvatske, objavljena informacija o uspješnoj uporabi ruskih besposadnih kopnenih borbenih vozila protiv terorističkih snaga ISIL-a u Siriji. Ako je informacija točna, bila bi riječ o prvoj borbenoj uporabi takvih vozila (bolje rečeno borbenih robota) u suvremenom ratovanju…
Bez obzira na to jesu li zaista operativno korištena, potencijalne su prednosti takvih vozila jasne: snažno naoružanje i razmjerno male dimenzije zbog čega su mali, ali brzo pokretni ciljevi koje je teško pogoditi i uništiti konvencionalnim protuoklopnim sredstvima. No, najvažnije je od svega što uporaba besposadnih borbenih sustava ne dovodi u opasnost živote vlastitih vojnika i u tom je kontekstu potpuno identična s dosad raširenom uporabom borbenih besposadnih letjelica.

Počeci u SSSR-u
Zanimljivo je da je razvoj kopnenih borbenih besposadnih vozila započeo upravo u Sovjetskom Savezu 30-tih godina prošlog stoljeća. Bila su bazirana na standardnim lakim tenkovima T-18 i T-26 i prozvana Teletank. Riječ je bila o standardnim inačicama tih tenkova, ali prilagođenih za upravljanje radiovalovima s izdvojenog mjesta. Obično je to bio drugi tenk, s posadom, a najveća udaljenost upravljanja Teletankom iznosila je oko 1500 m. U Crvenoj armiji ustrojene su samo dvije tenkovske bojne tih vozila jer su Teletankovi bili prilično nepouzdani borbeni sustavi, najčešće zbog nedovoljno usavršenog sustava vođenja. Uglavnom su bili opremljeni bacačima plamena, a namjeravali su ih koristiti i za uporabu kemijskog oružja (u toj ulozi nikad nisu korišteni – op. aut.). Prvi su put korišteni u Zimskom ratu 1939./1940. godine, ali bez većeg uspjeha. Tijekom njemačke agresije na SSSR 1941. godine većina je Teletankova uništena već u prvim danima rata, a preostalima su uklonjeni sustavi za navođenje i vraćena posada te su korišteni kao svi ostali tenkovi. Prema relevantnim podacima, zadnja je uporaba daljinski navođenog besposadnog vozila zabilježena u veljači 1942. tijekom borbi za Sevastopolj kad su sovjetske snage koristile jednu za tu ulogu prilagođenu inačicu T-17.

Mali golijat
Njemački su inženjeri sovjetsku ideju o daljinski upravljanom vozilu u razdoblju oko Drugog svjetskog rata primijenili na svoj kopneni torpedo odnosno Specijalno vozilo 303 (Sonderkraftfahrzeug 303) poznatije pod nazivom Golijat. Riječ je bila o samohodnoj gusjeničnoj mini, pokretanoj dvama električnim motorima i navođenoj žičanim prijenosom. Njezina su najveća prednost bile male dimenzije. Cijelo je vozilo bilo mase oko 370 kg, od čega je bojna glava imala oko 60 kg eksploziva, duljine 1,5 m, a visine svega nešto više od pola metra. S druge strane, to samonavođeno besposadno vozilo imalo je i ozbiljnih nedostataka zbog čega je u borbenim djelovanjima korišteno s razmjerno malim uspjehom. U prvom redu mala brzina kretanja od svega 9,7 km/h te vrlo tanak oklop od oko 5 mm učinili su ga osjetljivim na sve vrste pješačkog streljiva zbog čega je većina tih besposadnih vozila uništena streljačkim naoružanjem još u fazi prilaženja borbenom postroju protivnika. Osim toga, načelo vođenja žicom pokazalo se krajnje osjetljivim na djelovanje protivnika jer su kabeli vrlo često presijecani njegovom topničkom i streljačkom paljbom. No, kao zamisao besposadnog borbenog vozila, Golijat je svakako imao važnu ulogu koja je poslije dovela do razvoja raznih vrsta vojnih robota. 

Stagnacija razvoja
Nakon Drugog svjetskog rata došlo je do stagnacije daljnjeg razvoja besposadnih na račun konvencionalnih sustava naoružanja. Tek je povećan tehnološki razvoj u drugoj polovini XX. stoljeća, koji je omogućio razvoj robotike, vratio ideju o besposadnim vozilima i letjelicama.
Ideja o letjelicama starija je i zapravo potječe još iz razdoblja prije Drugog svjetskog rata. Neki se patenti o razvoju besposadnih letjelica vežu uz Nikolu Teslu koji je još 1915. predstavio mogućnost korištenja besposadnih zrakoplova za obrambene potrebe SAD-a. U Drugom svjetskom ratu besposadne su letjelice razvijane u prvom redu kao daljinski navođene leteće bombe s vlastitim pogonom ili bez njega. Zbog njihove visoke učinkovitosti razvoj je nastavljen i nakon rata, a tehnološkim usavršavanjem širio se i dijapazon zadaća koje su trebale rješavati. Prve su besposadne letjelice razvijene već 50-ih godina prošlog stoljeća, s primarnom zadaćom da služe kao leteće mete. Nakon toga počela im se proširivati uloga na izvidničke, a krajem XX. stoljeća na borbene zadaće. Danas stoga postoji niz besposadnih letjelica koje služe kao naoružane platforme za borbena djelovanja (uglavnom napade na ciljeve na zemlji ili vodenoj površini). Većina sofisticiranih oružanih snaga danas koristi te letjelice u svim inačicama (uključujući i naoružanu za borbene zadaće).

Drugi smjer
Razvoj kopnenih besposadnih vozila išao je drugim smjerom. Težište je usmjereno na strojeve koji bi mogli preuzeti opasne aktivnosti, visokorizične za život čovjeka, npr. uklanjanje ili neutralizaciju minsko-eksplozivnog sredstva ili rad u visokokontaminiranom prostoru. Upravo su zato prva suvremena vojna besposadna vozila i roboti bili namijenjeni za pomoć inženjerijskim i pirotehničkim postrojbama. Stvaranje takvih uređaja omogućio je razvoj mikroprocesora raznih vrsta i namjena u tzv. postindustrijskom društvu, a tako je došlo i do velikog razvoja robotike koja se primjenjuje u raznim granama industrije. Suvremeni roboti pirotehničari ili besposadna vozila za razminiranje postali su sastavni dio arsenala većine policija i kompanija koje se bave humanitarnim razminiranjem. Svjetski je poznato hrvatsko poduzeće DOK-ING koje proizvodi neke od najsofisticiranijih sustava besposadnih vozila za razminiranje.

Američki TALON
U prvo je vrijeme većina oružanih snaga koristila besposadna vozila prije svega za izvidničke zadaće, i to vrlo ograničenog karaktera, s obzirom na to da je bila riječ o sustavima ograničenog dometa navođenja i razmjerno malih brzina kretanja. Tek se zadnjih godina počelo intenzivno razmišljati o mogućnosti uporabe vojnih robota i besposadnih borbenih vozila kao kopnenih platformi za razne sustave naoružanja. U početku su korištene platforme postojećih robotskih sustava na koje su montirani razni sustavi naoružanja. Prvi se takvi sustavi javljaju ranih godina ovog stoljeća. Poznat je proizvod američke kompanije Foster-Miller, koja je na svoju robotsku platformu TALON ugradila neke sustave naoružanja, konkretnije strojnicu M60E3, ili bacače granata kalibra 40 mm. Takav je sustav dobio sufiks SWORDS (Special Weapons Observation Reconnaissance Detection System). TALON je izvorno bio namijenjen i opremljen za deaktivaciju i uklanjanje minsko-eksplozivnih naprava. Sustavi su u naoružanoj SWORDS inačici upućeni u Irak 2007. godine, ali detalji uporabe nisu poznati. SAD je razvijao i druga slična vozila, kao što je XM1219 Armed Robotic Vehicle, čiji je program otkazan 2011. ili Gladiator TUGV. Navedenom se problematikom bave i Britanci, Izraelci te drugi.

Ruski popis
Čini se da su trenutačno ipak u fokusu ruski sustavi. Ministarstvo obrane i vojska Ruske Federacije često objavljuju vijesti o njihovu razvoju. Nakon dulje stagnacije u vojnoj proizvodnji, ruski je vojnoindustrijski kompleks početkom ovog stoljeća započeo razvoj sofisticirane vojne opreme i sustava naoružanja, među kojima su i borbeni roboti te besposadna borbena vozila. Preduvjet razvoja novih sustava bilo je ovladavanje tehnologijom daljinskog navođenja s čim su ruski stručnjaci dugo vremena imali ozbiljnih problema. Upravo stoga ruska je vojna industrija relativno kasno počela proizvoditi besposadne letjelice i to primarno s izvidničkom namjenom ili ulogama letećih meta. Konačan su proizvod sustavi Platforma-M i Argo koji su spomenuti kao “sudionici” navodne akcije u Siriji, ali osim njih razvijen je sustav URP-01G Volk-2, Strijelac (Стрелок) te podvodni robot Gnom.

Uporaba u Siriji?
Sustav Platforma-M je najrazvijeniji. Riječ je o sustavu nove generacije baziranom na gusjeničnom vozilu i jedinstvena je borbena jedinica s visokim stupnjem automatizacije. Primjerice, njegov je sustav korekcije paljbe potpuno autonoman pa čim senzori otkriju položaj s kojeg je protivnik otvorio vatru, odmah uzvraća paljbom vlastitih oružnih sustava na otkriveni cilj. Razvijen je 2013., a sredinom prošle godine počelo je njegovo uvođenje i to u mornaričko-desantne postrojbe ruske vojske. Robot je dug 160 cm i visok oko 120 cm, mase 800 kg, a pokreće ga elektromotor s akumulatorima autonomnosti oko 48 sati rada. Naoružan je standardnom tenkovskom strojnicom sustava Kalašnjikov kalibra 7,62 mm i četirima raketnim nevođenim projektilima baziranim na sustavu RPG-26 (ili RPG-27).
Drugi sustav korišten u navodnom sukobu s borcima ISIL-a bilo je besposadno borbeno vozilo Argo. Veći je od sustava Platforma-M (duljine 335 cm, visine 165 cm i mase do 1020 kg), ali znatno pokretljiviji jer se kreće na kotačima. Najveća brzina iznosi oko 20 km/h, a može i plivati brzinom do 2,5 čvorova, dok mu je autonomnost rada oko 20 sati. Naoružan je kao i Platforma-M strojnicom PKT kalibra 7,62 mm te trima RPG-26 (Platforma-M ima četiri takva lansera).

Misteriozni Vuk
Besposadno borbeno vozilo koje je još uvijek u fazi ispitivanja znatno je veći sustav URP-01G Volk-2 (Vuk). Masa mu iznosi oko sedam tona, duljina oko 3,5 m, a visina nešto manje od dva metra (ovisno o tome koji je borbeni modul instaliran). Osim za borbene zadaće, namijenjen je i za prijevoz: može ponijeti do dvije tone različitog tereta, uključujući borbeni komplet, a najveća je brzina oko 40 km/h. Autonomija kretanja zasad je nepoznata s obzirom na to da koristi dizelski motor, za razliku od prethodno opisanih robota koji se kreću s pomoću elektromotora. Nije poznato koji će borbeni modul biti na njega ugrađen. Zasad je opremljen borbenim modulom koji uključuje samo strojnicu 12,7 mm. Ispituju se mogućnosti ugradnje borbenog modula predviđenog za borbeno vozilo BMPT-72 Terminator. Za potrebe ruske vojske proizvodi ih Uralvagonzavod, zasad u manjoj seriji. Modul čini integrirani sustav od četiri protuoklopne vođene rakete 9M120 Ataka s dvama automatskim topovima kalibra 30 mm i koaksijalno spojenom strojnicom PKT kalibra 7,62 mm. Osim toga, na taj se modul mogu ugraditi i dva automatska bacača granata AG-17D kalibra 30 mm. Za razliku od prethodnih dvaju robotskih sustava koji su razvijeni u Znanstveno-istraživačkom tehnološkom institutu Progres iz Iževska, URP-01G razvija Ujedinjena korporacija za proizvodnju instrumenata (Объединенная приборостроительная корпорация).
Posebno mjesto među ruskim borbenim robotima svakako ima dimenzijama mali, ali vrlo pokretljiv sustav Strijelac mase oko 500 kg. Robot je opremljen strojnicom i namijenjen za urbano ratovanje i protuterorističke aktivnosti, a predviđen je za uporabu u ruskim specijalnim vojnim i policijskim snagama. Prvi je put javnosti prikazan na izložbi naoružanja i vojne opreme u Nižnjem Tagilu u rujnu 2013. godine, ali većina tehničkih podataka o njemu nije prezentirana.

Tri smjera
Perspektive razvoja ruskih robotiziranih sustava idu u tri smjera – razvoj masivnijih besposadnih borbenih vozila (kao što je URP-01G) koja bi mogla biti nosioci respektabilnih sustava naoružanja, razvoj sustava upravljanja na daljinu i integraciju borbenih robota s ostalim borbenim sustavima te razvoj autonomnosti robotskih sustava, uključujući samostalan odabir ciljeva i vremena borbenog djelovanja. Prva su dva razvojna smjera logična i sama po sebi razumljiva. No, razvoj autonomnosti robotskih sustava etički je vrlo diskutabilan jer se stroju omogućuje odlučivanje o oduzimanju ljudskih života.
Hoće li daljnji razvoj robotike uključivati i neke složenije oblike umjetne inteligencije zasad je teško zaključiti, međutim, nova istraživanja upravo navode na to. Krajem prošle godine Centralni je znanstveno-istraživački institut za preciznu tehnologiju Tošmaš iz Klimovska predstavio vojnog robota androida koji je bio programiran da vozi motor na četiri kotača, a nakon toga savršeno je precizno ispalio pet metaka iz pištolja u metu. Takav razvojni put može samo izazvati ozbiljnu zabrinutost: scene iz Terminatora, Ratova zvijezda i sličnih filmova mogle bi nam biti bliže nego što očekujemo.

Marinko OGOREC