Kao spomenički kompleks nulte kategorije, prelijepo zdanje u Čakovcu danas je središnji povijesni prostor Međimurja

U središtu Čakovca nalazi se zdanje za koje mnogi kažu da je najvredniji kulturnopovijesni spomenik u cijeloj Međimurskoj županiji. Stari grad Zrinskih najvjerojatnije je izgrađen u drugoj polovini XIII. stoljeća kao drvena utvrda. Tad je bio u vlasništvu ugarskog grofa Dimitrija Csáka (Čaka), po kojem je Čakovec i dobio ime. Kao utvrđeni grad spominje se 1333. u ispravi kralja Karla I. Roberta (1288. – 1342.) iz dinastije Anžuvinaca. Utvrda je do sredine XVI. st. promijenila brojne vlasnike, koji su ujedno bili i gospodari vlastelinstva Međimurje. U tom razdoblju posebno se ističu plemićke obitelji Lacković, Celjski i Ernuszti, koje su na utvrdi napravile brojne rekonstrukcije i izgradile prostrani dvor sa snažnim vanjskim obrambenim sustavom.

Promjena nakon urote

U posjed utvrde Čakovec i vlastelinstva Međimurje 1546. godine dolazi moćna hrvatska velikaška obitelj Zrinski. Kralj Ferdinand I. Habsburški (1503. – 1564.) tad ih je darovao Nikoli IV. Zrinskom (1508. – 1566.) kao naknadu za sredstva uložena u obranu Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Kroz idućih pet generacija obitelj Zrinski gospodarila je Međimurjem i njihovo vrijeme slavno je za to područje na krajnjem sjeveru Hrvatske.

Konstantna osmanlijska opasnost navela je Zrinske da podignu obrambeni sustav na rijeci Muri, a pritom su Čakovec pretvorili u čvrstu i dobro opremljenu nizinsku renesansnu utvrdu. Osim vanjskih obrambenih zidina, u unutrašnjosti kompleksa bila je četverokutna palača s dvorištem, izgrađena još u XV. st. za vladavine obitelji Ernuszti, a pregrađena za vrijeme Zrinskih. Kako saznajemo iz dokumenta obitelji Zrinski napisanog 1559. i namijenjenog međimurskim pavlinima, kmetovi su imali obvezu sudjelovanja na izgradnji opkopa oko utvrde. Kao obrambena prepreka, opkopi su kasnije punjeni vodom. Zrinski su zbog svoje uloge u obrani Europe od Osmanlija bili jedna od najutjecajnijih plemićkih obitelji tog vremena pa su Čakovec posjećivali brojni europski diplomati, putopisci i znanstvenici. Kao poznati pjesnici i humanisti te ljubitelji znanosti i umjetnosti, Zrinski su 1662., za vrijeme Nikole VII. (1620. – 1664.), u Čakovcu utemeljili znamenitu biblioteku Zriniana, koja je obuhvaćala bogatu obiteljsku zbirku knjiga. Nakon sloma zrinsko-frankopanske urote protiv austrijskog apsolutizma i centralizma, utvrda i cjelokupno vlastelinstvo dolaze pod upravu Kraljevske komore.

Sve do 1719. utvrdom su upravljali i u njoj živjeli različiti zakupnici, da bi je tad kao i cijelo čakovečko vlastelinstvo dobili češko-austrijski grofovi Althann. Član obitelji Mihovil Ivan preuzeo je utvrdu u jako lošem stanju, koje se dodatno pogoršalo nakon razornog potresa koji je u proljeće 1738. pogodio Međimurje. Nakon toga grofovi Althann počinju temeljitu obnovu Starog grada i uređuju ga u duhu baroka. Tijekom rekonstrukcije izgrađen je drugi kat palače te toranj iznad ulaza u utvrdu. Stari toranj, koji se nalazio iznad ulaza u palaču, srušen je zbog dotrajalosti.

Od šećerane do muzeja

Althanni su držali čakovečko vlastelinstvo više od sedam desetljeća, da bi ga 1791. prodali Festetićima, hrvatskoj velikaškoj obitelji podrijetlom iz Turopolja. Ti grofovi dobrim su dijelom prenamijenili utvrdu i vlastelinstvo iz obrambenog u gospodarski kompleks. Tako se od 1855. u Starom gradu nalazila šećerana. Dva desetljeća kasnije u njemu su smješteni Kotarski i Okružni sud te Građanska i Učiteljska škola. Nakon Prvog svjetskog rata dolazi do novih promjena u vlasništvu nad Starim gradom. Eugen Festetić prodaje ga 1923. zagrebačkoj tvrtki za promet drvom Slavonija d. d., da bi deset godina kasnije kupoprodajnim ugovorom došao u vlasništvo čakovečkog Udruženja zanatlija. Tijekom Drugog svjetskog rata područje Međimurja, a time i Stari grad, dolaze pod mađarsku upravu. Na početku mirnodopskog razdoblja vraćeni su u sastav Hrvatske, a od 1946. do 1954. u njemu se nalazila Ekonomska škola i Đački dom.

Stari grad od 1954. u vlasništvu je Muzeja Međimurja Čakovec. U njemu se nalazi bogati fundus s više od dvadeset tisuća predmeta arheološkog, kulturno-povijesnog, etnografskog i likovnog karaktera s područja Međimurja. U središtu atrija ostatak je kamenog bunara iz kojeg se dvor opskrbljivao vodom. Osim toga, u atriju palače nalazi se i kameni spomen-stup podignut kao spomenik Nikoli Zrinskom te poprsje Petra Zrinskog.

Tekst Josip Buljan

FOTO Dino Varošanec