Dubrovnik je uspješnom diplomacijom i novcem 1333. stekao pravo na poluotok Pelješac sa Stonom. Zbog nestabilnog susjedstva Dubrovčani su se odlučili na utvrđivanje novostečenog teritorija i tako ubrzo započeli gradnju obrambenog sustava

Početkom XIV. stoljeća Dubrovnik je nastavljao svoju politiku teritorijalnog proširenja koju je započeo još u drugoj polovini XIII. stoljeća. Dubrovčani su najvažnijim područjem koji su željeli pripojiti smatrali Pelješac, što ih je iznova dovodilo u sukobe sa srpskim vladarima. U Srbiji je za vrijeme kralja Stefana Uroša III. Dečanskog (oko 1275. – 1331.) vladala feudalna anarhija u kojoj su se osilile brojne velikaške obitelji. Dubrovčanima su, dakako, najzanimljiviji bili Branivojevići, koji su vladali Pelješcom. Srpski monarh nije mogao stati na kraj toj obitelji koja je ugrožavala i dubrovački teritorij pa su Dubrovčani u pomoć pozvali bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića (1292. – 1353.), koji je i sam bio u sukobu sa srpskim velikašima. Stjepanove i dubrovačke snage bile su vrlo uspješne te su čak 1326. zarobile Brajka, jednog od braće Branivojevića koji je u zatočeništvu i umro. Dubrovnik je tako iste godine zavladao područjem Pelješca sa Stonom.

Kupnja poluotoka

Teritorijalni sukobi sa Srbima time nisu prestali, ali srećom za Dubrovčane u novom srpskom kralju (poslije i caru) Stefanu Dušanu (1308. – 1355.) našli su čovjeka koji je bio voljan s njima surađivati. On je 1333. pristao Dubrovniku prepustiti prava na Pelješac, na strateški važno područje otoka Posrednice (današnjeg Opuzena) na ušću Neretve i na Primorje, a sve u zamjenu za isplatu 8000 perpera u gotovini i godišnji tribut od 500 mletačkih dukata. Isto tako, Dubrovčani su ugovorili plaćanje sličnog iznosa u okviru godišnjega danka Stjepanu II. Kotromaniću. Idila između Dubrovčana i Dušana nije dugo trajala jer je već 1334. došlo do svađe. Ne zna se je li razlog bio u dubrovačkom nepoštivanju dogovora ili zato što se srpski vladar predomislio. Ipak, napetost je razriješena novim sporazumom. Dubrovčani su se morali obvezati da neće davati utočište izbjeglim podanicima srpskog kralja te da će njegovim službenicima dopustiti da ih pronađu ako se pojave na poluotoku. Obećali su dopustiti srpskim pravoslavnim svećenicima služiti misu u pelješkim crkvama i preuzeli su obvezu da neće novačiti stanovnike tog područja u dubrovačku vojsku ako Dubrovnik ikad zarati sa Srbijom. Unatoč nekim nesporazumima, odnos dubrovačke elite i cara Dušana bio je dobar, o čemu svjedoče i njegovi posjeti Dubrovniku.

Velika ulaganja

Nakon što je diplomacijom i novcima osigurana nova stečevina Dubrovčani su pristupili izgradnji fortifikacijskog sustava koji je trebao štititi grad Ston, a prije svega vrlo vrijednu stonsku solanu od koje su imali značajne dobiti. Sol se u to vrijeme nazivala ”bijelim zlatom“.  Najprije se pristupilo izgradnji obrambenog zida dugog više od tisuću metara koji je išao netom ispod vrha brda Podzvizd. Na taj su način Dubrovčani osigurali cijeli poluotok od Stona do Malog Stona. Obrambeni zid pojačali su gradnjom triju tvrđava. Bile su to Veliki Kaštio (izravno štitio solane), Koruna (u Malom Stonu) i Podzvizd (na brdu poviše Stona). Dubrovačka vlast (Dubrovačkom Republikom područje se naziva od sredine XIV. stoljeća) uložila je znatna sredstva u izgradnju fortifikacijskog sustava. Povjesničari smatraju da je uloženo čak oko dvanaest tisuća tadašnjih dukata. Grad Ston postao je tako jedan od prvih planski građenih gradova u Europi. Ulaganja su nastavljena i u iduća dva stoljeća pa su zidine s tvrđavama poboljšane gradnjom četrdeset jedne kule te sedam bastiona. Na poboljšavanju stonskog obrambenog bedema tijekom XV. stoljeća radili su i vodeći talijanski graditelji i arhitekti poput della Cave iz Napulja, Bernardina iz Parme i Firentinca Michelozzija.

Povijesni i kulturni značaj

Stonske zidine stradale su u velikom potresu 1667. kad je dobar dio potpuno uništen ili teško oštećen. Zanimljivo je da je jedan njihov dio srušen 1874. prilikom priprema za dolazak austrijskog cara Franje Josipa I. (1830. – 1916.), a kao razlog navedeno je suzbijanje malarije. Prema tvrdnjama povjesničara pravi razlog austrijske kampanje rušenja jest gubitak obrambenog značaja stonskih zidina nakon pada Dubrovačke Republike 1808. Austrijanci su kamen prodavali kao građevinski materijal, a topove s tvrđava transportirali su u Beč gdje su rastaljeni. Tijekom Domovinskog rata, posebice 1991. i 1992. godine prilikom silovite srpsko-crnogorske agresije, zidine su ponovno doživjele oštećenja, baš kao i u potresu 5. rujna 1996. Početkom ovog stoljeća pristupilo se njihovoj sanaciji i kompletnoj restauraciji nakon čega su potvrđene kao vrijedan dio kulturne i turističke ponude grada Stona. I danas su jedan od najduljih sačuvanih srednjovjekovnih obrambenih kompleksa u svijetu.

Josip BULJAN

Foto: Tomislav BRANDT