Napetosti između ponovno sazvanog Parlamenta i kralja Karla I. dosegnule su vrhunac ujesen 1642., kad je izbio prvi otvoreni oružani sukob među vojnim snagama koje su ustrojile te dvije suprotstavljene strane…

Nakon što ga je Škotska porazila u biskupskim ratovima (vidi 1. dio podlistka, HV br. 519), osiromašeni i poniženi kralj Karlo I. morao je u studenom 1640. ponovno sazvati Parlament, kako bi mu njegova legitimnost pomogla u prikupljanju sredstava za isplatu škotskih zahtjeva, tj. ratne odštete. Parlament (poznat kao Dugi parlament), odmah je napao glavne kraljeve pomagače – Thomasa Wentwortha, grofa od Strafforda, te Williama Lauda, nadbiskupa od Canterburyja, smatrajući ih glavnim krivcima za neuspjeh protiv Škotske. Parlamentarci su tražili njihovu smjenu i suđenje, što je u to vrijeme značilo gotovo sigurnu smrtnu kaznu. Bio je to samo dio negativne klime protiv Karla, koja je prerasla u pravu opasnost nakon što je Wetntworth u svibnju 1641. pogubljen.

Pomoć u Škotskoj
Nadajući se potpori dojučerašnjeg neprijatelja, Karlo se ujesen 1641. uputio u Škotsku. Još je uvijek bio i škotski i irski kralj te je dodijelio visoke plemićke naslove škotskom vojnom zapovjedniku Alexanderu Leslieju i Archibaldu Campbellu, prvom markizu i osmom grofu od Argylla, koji su ga porazili u biskupskim ratovima. Osim toga, pristao je na sve zahtjeve Škotskog parlamenta, uključujući i pravo na opozive svih svojih ministara. Međutim, nakon takvih kraljevih postupaka, Engleski parlament počeo je samostalno ustrojavati vojsku te kralju ponovno uskratio novčana sredstva. Prvo je ustrojena londonska Milicija, čija je osnovna zadaća bila zaštita Parlamenta, a zatim je počelo novačenje i u drugim engleskim gradovima, što je bio uvod u engleske građanske ratove. Sjeverne i zapadne grofovije, uglavnom ruralna područja sa snažno izraženim utjecajem aristokracije, stale su na kraljevu stranu, dok su južne i istočne grofovije, koje su uključivale urbana središta, trgovačke i obrtničke gradove, stale na stranu Parlamenta.

Talentirani Rupert
Prva bitka odigrala se 23. listopada 1642. kod Edgehilla. Konjaništvo rojalističkih snaga predvodio je princ Rupert od Rajne, Karlov nećak koji je vještinu konjaničkih udara stekao kod švedskog kralja i sjajnog vojskovođe Gustava II. Adolfa. Zahvaljujući tomu, Rupert je razbio konjaništvo Parlamenta na obama krilima njihova borbenog postroja. Međutim, kad je pokrenuo progon razbijenog protivnika, pješaštvo Parlamenta porazilo je rojalističko, što je zaustavilo princa i rezultiralo neriješenim ishodom bitke, s podjednakim gubitkom na objema stranama. Razmjerno brzo, 12. studenog 1642., došlo je do Bitke kod Brentforda u kojoj je trijumfirao princ Rupert na čelu rojalističkih snaga. Nakon Bitke kod Edgehilla rojalističke snage uspjele su ovladati Banburyjem, međutim poražene su prilikom opsade Abingdona i Aylesburyja. Rezultat su bile nesuglasice među visokim rojalističkim časnicima vezano uz nastavak ratnih operacija.

Napad konjaništva
Princ Rupert s manjinom istomišljenika zalagao se za nastavak intenzivnih operacija, dok je većina rojalističkih časnika smatrala kako treba započeti mirovne pregovore. Karlo I. bio je sklon pregovaračkoj opciji, međutim dok su postojale nesuglasice među zapovjednicima rojalista, parlamentarističke snage predvođene lordom Essexom uspjele su se utvrditi u Londonu. Smatrajući kako će mu pregovarački položaj biti bolji ako ozbiljno ugrozi London, kralj Karlo zapovjedio je osvajanje Brentforda. Zadaću je povjerio svojem dokazanom i izvrsnom vojskovođi princu Rupertu, koji je s pretežno konjaničkim snagama (više od dvije konjaničke pukovnije), napao pretežno pješačke snage Parlamenta. Rupertovo je vrhunsko poznavanje taktike konjaništva rezultiralo razmjerno brzom pobjedom. Parlamentarističke snage pretrpjele su ozbiljne gubitke: od oko 1300 vojnika i časnika poginulo ih je 170, dok je više od 400 bilo zarobljeno. No, unatoč pobjedi kod Brentforda, Karlo I. nije uspio zauzeti London.

Rojalističko ljeto
Ni iduće godine nije bilo većih pomaka u borbenim djelovanjima jer su se obje strane iscrpljivale u opsadama utvrđenih gradova, bez većih strateških rezultata. Pritom su nerijetko posade osvojenih utvrda puštane na slobodu, nakon čega su se ponovno vraćale u svoje postrojbe, čime se rat samo produljivao. Snage Parlamenta ponovno su poražene u Bitki kod Roundway Downa 13. srpnja 1643., ponajprije zbog znatno kvalitetnijeg i učinkovitijeg konjaništva rojalista. Pobjeda je rojalistima omogućila zauzimanje Bristola, važnog gradskog središta i luke, pa je cijela 1643. u britanskoj povijesti postala poznata kao rojalističko ljeto. Unatoč tomu, odlučni pohod rojalista na London onemogućen je neriješenom Bitkom kod Newburyja 20. rujna te godine. Gubici na objema stranama bili su otprilike jednaki, oko 1300 poginulih rojalista i oko 1200 poginulih parlamentarista, ali parlamentarističke snage uspjele su se vratiti u London i ojačati njegovu obranu, dok su rojalisti morali znatno dulje konsolidirati svoje snage. U toj je bitki do izražaja došao značaj koji su rojalisti pridavali konjaništvu, što je bio u prvom redu rezultat dotadašnjih uspjeha princa Ruperta.

Dvoboj mušketa i pištolja
Za razliku od prethodnih bitaka, parlamentarističko pješaštvo usvojilo je uspješnu protukonjaničku taktiku i obranilo se od žestokih nasrtaja rojalista. Naime, do te je bitke glavna taktika Rupertova konjaništva bilo karakoliranje. Protivniku se prilazilo korakom ili lakim kasom, a nakon ispaljenja pištolja na začelje postroja odlazilo punim galopom. Taktiku karakoliranja izvorno je provodilo pješaštvo kvadratnim borbenim postrojima, kojim se protivniku prilazilo korakom, a dolaskom u njegovu neposrednu blizinu, čelne su vrste otvarale paljbu iz mušketa. Nakon ispaljenja, okretale su se desno i lijevo od središta, trkom udaljavale i odlazile na začelje postroja, omogućujući sljedećim vrstama gađanje iz mušketa te osiguravajući sebi dovoljno vremena za punjenje oružja. Mjesto poginulog mušketira zauzimao je vojnik iz sljedeće vrste. Nakon što je razvijen pištolj i masovno uveden u naoružanje konjaništva, do kraja XVI. st. taktiku karakoliranja počelo je primjenjivati i konjaništvo. U dvoboju pješačkih mušketa i konjaničkih pištolja pobjedu je, zbog većeg dometa, odnijela mušketa, a navalu konjaništva na konsolidirani postroj pješaštva zaustavljao je čvrsti zid pikenira. U svakom slučaju, spomenuta je Bitka kod Newburyja zaustavila pobjednički pohod rojalista. U međuvremenu je došlo i do svojevrsnog otrežnjenja parlamentarista koji su nakon niza poraza sklopili savez sa Škotskim parlamentom kako bi se ujedinjenim snagama suprotstavili Karlu i njegovim pristašama.

Marinko OGOREC