Proizvođači podmornica zadovoljni trljaju ruke jer se sve veći broj država odlučuje kupiti nove ili bar rabljene podmornice

Iako su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, ili bolje rečeno nakon okončanja hladnoga rata, mnogi vojni analitičari tvrdili kako je vrijeme podmornica nepovratno prošlo te da se vojske moraju okrenuti novim prioritetima, suvremeni svjetski podmorničarski programi ih demantiraju. Ne samo da je od tada velik broj ratnih mornarica prvi put dobio podmornice, već i sve veći broj država razvija svoje kapacitete za njihovu gradnju. Ako pogledamo današnju sliku podmorničarskih razvojnih programa vidimo da je tek tucet država sposobno za samostalno projektiranje i gradnju suvremenih klasičnih podmornica. Znatan broj država pokušava razviti svoje kapacitete otkupom licenci i prijenosom tehnologija. Pokušat ćemo dati sveobuhvatan pregled svjetskih programa razvoja i gradnje klasičnih podmornica.

Utjecaj AIP pogona
I dok je nuklearni pogon i pedeset godina nakon razvoja ostao ograničen na relativno mali broj korisnika, AIP (Air-Independent Propulsion – pogon neovisan o zraku) tehnologija širi se neusporedivo brže, iako tehnološki gledano nije bitno jednostavnija od nuklearne. Uporaba AIP sustava na klasičnim podmornicama znatno poboljšava neke njihove borbene mogućnosti tijekom podvodne plovidbe.

Prednosti AIP podmornica privukle su pozornost i nekih velikih ratnih mornarica. Tako je američka ratna mornarica, koja je prva odustala od uporabe dizel-električnih u koristi nuklearnih podmornica, na 12 mjeseci “posudila” jednu švedsku podmornicu klase Gotland kako bi detaljno testirala sve mogućnosti njezinog Stirling AIP pogona. Oskudne vijesti s tog testiranja govore da se Gotland pokazao iznimno dobrom podmornicom, posebno u priobalnim vodama, pa je itekako namučio američke protupodmorničke snage. Zbog toga ne čudi što je švedska ratna mornarica odlučila sve svoje podmornice opremiti Stirling AIP pogonom. Zanimanje je pokazao i Japan koji bi taj pogon mogao ugrađivati u svoje poboljšane podmornice Oyashio. Zainteresirala se i singapurska mornarica koja će 2010. dobiti dvije švedske podmornice klase Vastergötland. Prije isporuke podmornice će proći remont i modernizaciju u brodogradilištu tvrtke Kockums kako bi dobile dodatnu sekciju dužine 12 m za Stirling Mk3 AIP modul. Tako će singapurske podmornice dobiti gotovo identične borbene mogućnosti kao i švedske. Zahvaljujući Stirling pogonu (koji rabi dizelsko gorivo i tekući kisik) podmornice će moći ostati pod vodom 15 dana pri brzini krstarenja od pet čvorova.
Za Stirling pogon zainteresirala se i kanadska ratna mornarica koja bi njime poboljšala mogućnosti djelovanja svojih podmornica klase Victoria, posebno ispod ledenih površina Sjevernog pola. I australska ratna mornarica razmatra mogućnost kako bi na isti način modernizirala svoje podmornice klase Collins, građene po švedskim projektima.

Veliki izvozni uspjeh ostvario je i francuski AIP sustav MESMA koji je odabrala pakistanska ratna mornarica za svoje podmornice klase Khalid (DCN-ove podmornice Agosta 90B). Treća i zadnja naručena podmornica PNS Hamza porinuta je 10. kolovoza prošle godine i već je tijekom gradnje opremljena MESMA sustavom. Ostale dvije dobit će ga naknadno tijekom modernizacije, tijekom koje će im se ugraditi dodatna sekcija dužine devet metara. MESMA pogon rabi etanol i tekući kisik. Slično rješenje nudi i ruski Rubin Desing Bureau, ali zasad nije poznato je li pronašao kupca.

I dok Stiling i MESMA imaju svojih prednosti, stručnjaci smatraju da je trenutačno najnapredniji AIP pogon onaj koji rabi gorive ćelije, ponajviše stoga što nema pokretnih dijelova ni ispušnih plinova. Ta je tehnologija postigla poseban uspjeh jer je odabrana za podmornice njemačke, grčke, talijanske, južnokorejanske, portugalske i izraelske ratne mornarice. Zainteresiranih kupaca ima mnogo, uključujući Rusiju, Kinu, Maleziju, Indiju i Španjolsku. PEM (Polymer Electrolyte Membrane) gorive ćelije trebaju spremnike za tekući kisik i vodik, a osiguravaju podvodnu plovidbu malim brzinama koja može trajati tjednima. Električna energija pohranjena u klasične baterije može se uporabiti za kratkotrajna povećanja brzine ili za dodatno produženje trajanja zarona. Tako je njemačka podmornica U-32, druga iz klase Type-212A, u travnju 2006. postavila nov rekord najdužeg zarona za nenuklearne podmornice preplovivši u dva tjedna udaljenost od Njemačke do Cadiza (1500 nautičkih milja) bez izranjanja na površinu ili uporabe šnorkela.

No to je tek početak razvoja gorivih ćelija. Tako je već ispitna mogućnost uporabe metanola u poboljšanju proizvodnje vodika u samoj podmornici. Po tom konceptu “reaktor” se napaja metanolom i vodom. Iz nastale mješavine vodika, ugljičnog monoksida i ugljičnog dioksida u plinskom separatoru plinova odvaja se vodik koji služi za izgaranje u gorivim ćelijama.
Unatoč velikom prodajnom uspjehu AIP pogona, koji su dobili i naziv “nuklearan pogon siromašnih”, činjenica je da još uvijek zaostaju za nuklearnim. Tako najsuvremeniji sustav gorivih ćelija može osigurati tek 300 kW napona, dok elektromotori suvremenih klasičnih podmornica trebaju napajanje od 2000 pa sve do 5000 kW. Trenutno najmanje nuklearne jurišne podmornice imaju pogon snage 7000 kW, a nuklearni pogon istovremeno nudi neograničenu autonomnost i pri najvećim brzinama krstarenja.

Zbog toga se u bliskoj budućnosti znatan napredak na području učinkovitosti klasičnih podmornica očekuje od uporabe novih baterija, kao što su Ni-MH, Li-Ion ili AgO-Al baterije. Očekuje se da će njihova velikoserijska proizvodnja smanjiti cijenu, pa će biti dostupnije za ugradnju u podmornice. Najveća se dobit (čak pet puta) očekuje u području kratkoročne isporuke velike količine električne energije, jer nove baterije imaju veću iskoristivost. Tako tzv. Zebra baterije (natrij/nikal klorid) nude 60 % uštede u masi i 45 % uštede u veličini u usporedbi s klasičnim olovnim akumulatorima. Zbog svojih odlika Zebra baterije su odabrane za NATO-ov Submarine Rescue Vehicle.

I uz velik napredak AIP pogona u posljednjih desetak godina, nuklearni pogon još uvijek ima velike prednosti, posebno u području vršne brzine, brzine krstarenja i doplova. No, sve veća potreba za djelovanjem u priobalnim područjima tjera i najveće ratne mornarice da ponovno razmotre mogućnost kupnje malih podmornica na dizel-električni/AIP pogon.

Njemačka
Njemačka su brodogradilišta najuspješnija na svijetu ne samo u gradnji već i u izvozu dizel-električnih podmornica, s tri (zapravo četiri) glavna projekta po kojima se trenutačno grade podmornice.

Type 209
Dugom uspjehu gradnje podmornica Type 209 isključivo za izvoz (Argentina, Brazil, Čile, Kolumbija, Ekvador, Grčka, Indija, Indonezija, Koreja, Peru, Južna Afrika, Turska i Venecuela) treba pridodati i zadnju portugalsku narudžbu za 65 metara (istisnine 1800 tona) dugačku Type 209PN. Dvije su podmornice naručene, s trećom kao opcijom. Podmornice Type 209PN bit će prve iz ove obitelji koje će dobiti AIP pogon od gorivih ćelija. Osim toga portugalske će podmornice biti prve koje će u naoružanje dobiti teška vođena torpeda Black Shark. Uz njih će, za protubrodsku borbu, rabiti i vođene projektile UGM-84 Sub-Harpoon.

Type 212
Sa svojih 56 metara dužine i 1800 tona istisnine podmornice Type 212A smatraju se najmodernijim klasičnim podmornicama u operativnoj uporabi. Četiri (plus dvije u opciji) se grade za njemačku ratnu mornaricu, a dvije (plus dvije u opciji) za talijansku. Svaka država gradi podmornice u svojim brodogradilištima, što baš nije financijski najisplativije, ali je zato politički. Podmornice Type 212A prve su podmornice koje su od početka projektirane za uporabu gorivih ćelija. Za razliku od drugih sličnih podmornica imaju manju dubinu zarona i ne mogu lansirati vođene protubrodske projektile. Ta ograničenja proizašla su iz zahtjeva korištenja u Baltiku i Sjevernom moru. Svih šest podmornica obje države bit će operativno do kraja ove godine.

Na temelju iskustava stečenih na Type 212A, njemačka ratna mornarica razmatra mogućnost njihovog poboljšanja. Tako bi dvije podmornice u opciji zapravo bile Type 212B, a u operativnu bi uporabu ušle 2011. ili 2012. godine. Prvo poboljšanje uključivalo bi žično vođeni projektil Interactive Defence & Attack System (IDAS) dometa 15 kilometara. Vođenje se obavlja preko optičkog kabela, a operater ga navodi preko slike s kamere u nosu projektila. IDAS je namijenjen PZO obrani podmornice i uništavanju ciljeva na površini mora i na kopnu. Prilagođen je lansiranju iz standardne torpedne cijevi kalibra 533 mm. Druge promjene, među ostalim, obuhvatit će ugradnju novog Improved Flank Array Sonar (IFAS) koji je bolje prilagođen uporabi u priobalnim (plitkim) vodama. Kako bi se poboljšali radni uvjeti posade, posebno u tropskim krajevima, ugradit će se i jači sustav za klimatizaciju. Podmornica će dobiti i posebnu komoru za podvodni ulazak i izlazak pripadnika specijalnih snaga.

Type 214
Neka projektantska i tehnološka rješenja s projekta Type 212 kombinirana su s provjerenim trupom projekta Type 209, pa je tako dobiven projekt Type 214 koji je isključivo namijenjen izvozu. Najveće poboljšanje u odnosu na Type 212A je smještaj spremnika za tekući kisik unutar čvrstog trupa. Type 214 odabrala je grčka ratna mornarica (četiri podmornice) i južnokorejska (tri). U oba slučaja države su kupile i licencu za proizvodnju podmornica u svojim brodogradilištima. Prva grčka Type 214 – Papanikolis porinuta je u travnju 2004., a mornarici isporučena u listopadu 2005. Prva korejska – Sohn Won-Il porinuta je u lipnju 2006.

Osim izgradnje klase Papanikolis grčka mornarica provodi i modernizaciju svojih podmornica klase Poseidon (Type 209). Modernizacija obuhvaća i ugradnju sekcije dužine 6,5 m s AIP pogonom. Podmornice će dobiti i mogućnost lansiranja projektila Sub-Harpoon.

Modificirani Dolphin
Idući derivat nastao na osnovi Type 214 vjerojatno će biti modificirani Dolphin, zasad isključivo namijenjen izraelskoj ratnoj mornarici. Dvije bi podmornice trebale biti dopuna trima izgrađenim po originalnom projektu i isporučenim između 1996. i 1998. Iako će zapovijedo-borbeni sustav i sonari biti preuzeti s Type 214 sustavi za elektroničko ratovanje i naoružanje bit će s originalnog Dolphina. Tako se očekuje da će i modificirani Dolphin dobiti šest torpednih cijevi kalibra 533 mm, ali i četiri kalibra 650 mm, te veliku mokro/suhu komoru za ronioce.

Francuska i Španjolska
Iako se francuska ratna mornarica orijentirala na podmornice s nuklearnim pogonom zajednički projekt francuske tvrtke DCN i španjolske Navantie – klasa Scorpene, postigao je zavidan izvozni uspjeh. Dvije su podmornice prodane Čileu, čak šest Indiji i još dvije Maleziji. I dok su se čileanske i malezijske podmornice gradile u francuskim i španjolskim brodogradilištima, Indija je kupila licencu za gradnju u svom brodogradilištu Mazagon Dock u Mumbaiu. Dvije čileanske podmornice već su u operativnoj uporabi, dok malezijska mornarica svoje očekuje tijekom 2008. i 2009. Prva indijska podmornica trebala bi postati operativna tek 2012.

Veličinom i istisninom Scorpene su slične podmornicama Type 214 ali su naoružane sa samo šest torpednih cijevi od 533 mm. Osim toga ni jedan kupac zasad nije naručio Scorpene s AIP pogonom.

Španjolska je za svoju mornaricu naručila četiri podmornice S-80 koje su nastale kao derivat projekta Scorpene. Prva bi trebala postati operativnom tijekom 2011., a sve će ih izgraditi brodogradilište Navantia. Španjolske S-80 će dobiti i drukčije borbene sustave koje će isporučiti američka tvrtka Lockheed Martin. Dobit će i AIP pogon zasad nepoznatog tipa (navodno je u prednosti njemački sustav s gorivim ćelijama ispred francuske MESMA-e). Podmornice bi mogle dobiti i krstareće projektile Tomahawk.

Švedska
Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća nordijske države (Švedska, Danska i Norveška) pokrenule su zajednički projekt nove AIP podmornice nazvane klasa Viking. Iz programa je prvo istupila Norveška (u lipnju 2003.) a potom i Danska. Tako je Švedska sama nastavila razvoj programa lokalno označenog kao A-26. Zasad je poznato vrlo malo podataka o projektu koji je u opasnoj krizi zbog prevelikih troškova razvoja s obzirom na to da švedska mornarica treba samo dvije podmornice s isporukom 2010. i 2012. godine. U opciji je i mogućnost kupnje još tri, ali u znatno dužem razdoblju. Kao mogući partneri u razvoju i kasnije gradnji spominju se Poljska i Singapur.
Projekt Viking je zamišljen kao najnaprednija klasična podmornica s torpednim cijevima kalibra 400 i 533 mm, PZO i krstarećim projektilima, izvidničkim bespilotnim letjelicama i autonomnim ronilicama. Viking je trebao imati i sustave za potporu specijalnim operacijama. Zbog velikih troškova razvoja svih tih sustava vjeruje se da će A-26 biti znatno skromniji.

Rusija
Sovjetski Savez, a kasnije Rusija, ostvarili su velik izvozni uspjeh porodicom podmornica projekta Kilo (Projekt 877, 877EKM i Projekt 636). Čak 44 podmornice Kilo izgrađeno je za bivšu sovjetsku ratnu mornaricu, a kasnije rusku, te za veliki broj stranih kupaca (Alžir, Kina, Indija, Iran, Poljska i Rumunjska). Ruska brodogradilišta nadaju se da će slične izvozne uspjehe ostvariti i projektom Lada-Amur (Projekt 677). I ovdje se radi o cijeloj obitelji podmornica različitih istisnina (veličina) od 950, 1450, 1650 i 1850 tona s namjerom da se zadovolje potrebe što šireg kruga potencijalnih kupaca.

Razvoj je bio dugotrajan i težak, isključivo zbog nedostatka novca. Zbog toga je gradnja prve ruske podmornice Sankt Petersburg nekoliko puta prekidana pa ponovno obnavljana. Podmornica je, nakon devet godina gradnje, porinuta 28. listopada 2004., a iduće je godine predana kupcu – ruskoj ratnoj mornarici. Druga podmornica iz klase – Kronstadt, trebala bi ući u operativnu uporabu tijekom ove godine. Do 2010. planirano je dovršenje još dvije podmornice. Sankt Peterburg građena je po projektu Amur-1650. Znatno je manja od prijašnjih sovjetskih/ruskih klasičnih podmornica i ima znatno bolje oblikovan trup i srpasti brodski vijak sa sedam latica. Sve to navodi da su ruski stručnjaci posebnu pozornost uputiti smanjenju buke tijekom plovidbe u zaronjenom stanju. Ostavljena je mogućnost naknadne ugradnje AIP pogona. Stranim kupcima bi mogao biti zanimljiviji projekt Amur-950 opremljen s deset okomitih lansiranih cijevi za nadzvučne protubrodske vođene projektile (vjerojatno BrahMos).
Najveći problem za ruska brodogradilišta je što projekt Amur, zbog svih kašnjenja, prekasno stiže na tržište, nakon što su njemačka, francuska i španjolska brodogradilišta već “pobrala vrhnje”. Tako je Indija naručila šest francusko/španjolskih Sorpenea. Najveći kupac ruskih podmornica – Kina u međuvremenu je pokrenula svoje vlastite projekte i više je zainteresirana za kupnju tehnologija nego gotovih podmornica. Alžir je nedavno naručio dvije ruske podmornice, vrijedne oko 400 milijuna američkih dolara, ali iz Projekta 636 Kilo. U međuvremenu će ruske tvrtke morati preživljavati pružanjem usluga modernizacija prije isporučenih podmornica. Tako i Indija i Kina žele svoje podmornice iz Projekta 877EKM modernizirati na razinu približnu onoj koja se nudi u Projektu 636. To, među ostalim, uključuje i mogućnost lansiranja protubrodskih vođenih projektila 3M-54E1 (SS-N-27 Klub).

Kina
Kineska je ratna mornarica u zadnjih deset godina doživjela neviđen razvoj. Trenutačno u operativnoj uporabi ima klasične podmornice iz tri različite klase. Najnovije i najsuvremenije su podmornice klase Kilo (Projekt 636) od kojih su zadnje dvije isporučene prošle godine. Uz njih u domaćim se brodogradilištima grade podmornice klase Yuan (Type 041) i Song (Type 038G). Zadnja podmornica klase Ming (Type 035) dovršena je 2002. i, unatoč zastarjelom dizajnu (kopija sovjetskog projekta Romeo) intenzivno se nudi stranim kupcima.
Najnovije podmornice klase Song znatno su unapređene u odnosu na prvu izgrađenu, iako je od porinuća prve (1999.) do porinuća zadnje prošlo samo pet godina. Po svemu sudeći kineski su stručnjaci mnogo naučili tijekom operativne uporabe svojih podmornica Kilo. Uz sva poboljšanja procjenjuje se da su podmornice klase Song još uvijek bučnije od svojih zapadnih i ruskih pandana.

I dok su zapadne obavještajne službe znale za postojanje podmornica klase Song i pratile njihov razvoj, pojava podmornica klase Yuan bila je velike iznenađenje. Iako je prva podmornica porinuta još 31. svibnja 2004. (druga u prosincu iste godine) još uvijek nema preciznijih podataka o toj klasi. Procjene su da se radi o kombinaciji najboljih odlika projekata Kilo i Song. Znakovito je da je nakon porinuća dviju podmornica obustavljena daljnja gradnja. Dio analitičara to tumači potrebom da kineska ratna mornarica detaljno ispita novu klasu, otkloni sve uočene nedostatke, pa tek onda odobri nastavak proizvodnje. Tim prije što su podmornice klase Yuan navodno opremljene AIP pogonom. Drugi tvrde da je kineska mornarica nezadovoljna Yuan klasom, pa da su u tijeku pregovori o kupnji ruskih podmornica koje bi se gradile po projektu Amur-1650.

Japan
Iako Japan ima jednu od najvećih i najsuvremenijih ratnih mornarica na svijetu japanski ratni brodovi često su izostavljeni iz takvih pregleda. Najveći je razlog tome što Japan svoje oružje i vojnu tehniku ne nudi stranim kupcima.

Devet najsuvremenijih japanskih podmornica pripada klasi Oyashio (grade se još dvije). S podvodnom istisninom od 3000 tona pripadaju većim klasičnim podmornicama. Naoružane su sa šest torpednih cijevi iz kojih mogu lansirati i protubrodske vođene projektile Sub-Harpoon, te suvremenim sonarima.
Podmornicu Asashio, sedma i zadnja iz klase Harushio (uglavnom građene tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća), japanska je ratna mornarica iskoristila za testiranje raznih sustava, među ostalim i za AIP pogon. Tako je podmornica dobila dodatnu sekciju dužine 10 metara s Kockum Stirling pogonskim sustavom. Nakon opsežnih testiranja japanska ratna mornarica odlučila je taj pogonski sustav ugrađivati u svoje buduće podmornice klase Improved-Oyashio.

Ostatak svijeta
Po službenim i neslužbenim najavama tržište podmornica još će se povećati. Osim prije spomenutih država i Brazil razmišlja o kupnji podmornica (Type 214). Pakistan je najavio da će poslije 2010. kupiti najmanje tri, najviše pet podmornica kako bi zamijenio dvije klase Hashmat (Agosta) i dvije klase Hangor (Daphne). Iako je francuski DCN u prednosti (zbog pakistanske kupnje podmornica Agosta 90B), “u igri” su i njemački projekt Type 214, ruski Amur, pa i kineski Yuan. Venecuela je najavila kupnju tri podmornice. I ovdje su najveći rivali ruski projekt Amur-1650, francusko/španjolski Sorpene i njemački Type 214. Ne želeći zaostati za državama u regiji i Indonezija je najavila kupnju najmanje dvije podmornice kako bi zamijenila 25 godina stare Type 209. Prvobitni planovi da se kupe polovne njemačke Type 206 otkazani su 1998. Najveće izglede imaju ruske podmornice Amur i/ili Kilo (u slučaju Kiloa vjerojatno polovne). “U igri” su i Južnokoreanci sa svojim polovnim podmornicama klase Chang Gogo (Type 209).

Tomislav JANJIĆ