Dok su se države kao što je Indija odlučile za kupnju i gradnju novih ratnih fregata, Australija i Novi Zeland radije troše novac na modernizaciju postojećih

Zahvaljujući snažnom gospodarskom razvoju indijska je vojska u zadnjih desetak godina pokrenula snažan ciklus modernizacije, uglavnom se oslanjajući na kupnju stranog oružja. Iako je naglasak dan na modernizaciju ratnog zrakoplovstva, znatna su sredstva izdvojena i za tamošnju ratnu mornaricu. Jedan od takvih projekata je i kupnja tri nove ruske fregate klase Talwar (Projekt 1135.6). Kad su 17. studenoga 1997. Indija i Rusija potpisale ugovor o kupnji tri fregate vrijedan milijardu američkih dolara, njime se predviđalo da će projektant Severnoye Desing Bureau i brodogradilište Baltisky Zavod of St. Petersburg indijskoj ratnoj mornarici do kraja 2003. isporučiti tri fregate Projekt 1135.6. U međuvremenu je cijena narasla na 1,41 milijardu američkih dolara. Ugovor je određivao da će primopredaja prve fregate (Talwar) biti obavljena u svibnju 2002., druge (Trishul) u prosincu iste godine i treće (Tabar) u svibnju 2003. godine. Talwar je s maritivnim ispitivanjima počeo u prosincu 2001. i činilo se da će se ugovor ispoštovati bez većih problema. Međutim, neposredno nakon početka ispitivanja na moru pojavili su se prvi problemi. Prvo je zakazao pogonski sustav, što je relativno brzo otklonjeno. Onda su se pojavili problemi s trupom broda (klasa Talwar ima stelth konstrukciju trupa), koji nikada nisu do kraja otklonjeni. Kao najveći problem pokazala se interferencija između različitih elektroničkih sustava na brodu koja je otežavala njihovu integraciju u jedinstveni sustav. Problemi su bili vrlo veliki, a kulminirali su sredinom 2002. kad inače pouzdani raketni PZO sustav Uragan (Shtil-1) nije uspio pogoditi ni jedan cilj. Iznimnim naporima ruskih stručnjaka svi su nedostaci otklonjeni te je fregata Talwar Indijskoj ratnoj mornarici predana 18. lipnja 2003., a Trishul 25. lipnja. Isporuka treće fregate Tabar obavljena je u svibnju 2004. Iako su tehnički problemi obilježili isporuku prve tri fregate klase Talwar, indijska je vlada 14. srpnja 2006. naručila još tri fregate ove klase. Za razliku od prve tri korvete, ove će dobiti okomite lansere prilagođene uporabi protubrodskih nadzvučnih projektila BrahMos. Isporuka prve korvete iz ove serije planirana je za travanj 2011.

Tri fregate klase Talwar kupljene su radi zadržavanja borbene sposobnosti indijske flote nakon izlaska iz flote starih fregata klase Leander, a do dolaska fregata iz Projekta 17A, koje će po svojim svojstvima biti vrlo slične fregatama klase Talwar. U osnovi fregate klase Talwar namijenjene su protubrodskoj i protupodmorničkoj borbi, iako imaju i vrlo snažno protuzračno naoružanje. Klasa Talwar nastala je na osnovi klase Nerej koja je uvelike modificirana. To su dobri i provjereni brodovi koji su prilagođeni novim uvjetima ratovanja na moru (dodana im je stealth odlika). Problemi koji su nastali oko elektroničkih sustava uzrokovani su indijskom odlukom da se pri opremanju brodova posluže opremom od čak 130 dobavljača iz Rusije, Bjelorusije, Ukrajine, Velike Britanije, Njemačke, Danske i Indije. Tako mnogo različitih dobavljača s tako mnogo različitih filozofija razvoja i uporabe sustava morali su dovesti do problema. Iako su osnovni radarski i oružni sustavi ruski, očito je da je negativan međusobni utjecaj različitih sutava bio prevelik. Da su se Indijci priklonili filozofiji opremanja brodova ruskom, bjeloruskom i ukrajinskom opremom, uz nešto svoje, mnogi se problemi ne bi pojavili.

Severnoye Desing Bureau odlučio je da će novu klasu fregata označenu kao Projekt 1135.6 temeljiti na Projektu 1135.1 (klasa Nerej), koji je nastao početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nova klasa prošla je kroz opsežni redizajn kako bi dobila stealth odlike. Izmjene su obuhvatile novi pogonski sustav i sustave naoružanja. Tako je dobivena suvremena fregata istisnine oko 4000 tona koja je posebno prilagođena zahtjevima indijske ratne mornarice.

Ono u čemu se Projekt 1135.6 najviše razlikuje od svojih prethodnika jest oblik trupa i nadgrađa koji bi trebali smanjiti radarski odraz broda. Radi toga su bočne strane trupa i nadgrađa ravne i ukošene prema unutra. Ruski stručnjaci zapravo nemaju neko veće iskustvo u projektiranju stealth plovila jer je bivši Sovjetski Savez razvijao projekt uporabe plazme koja bi obavijala brod, avion ili oklopno vozilo i u potpunosti upijala radarske zrake. Postoje nepotvrđene informacije da se na tom projektu i dalje radi, ali on još uvijek nije operativan niti dostupan stranim kupcima. Zbog toga su ruski projektanti morali primijeniti načelo zakošenih ravnih ploha. Iako službeni ruski i indijski izvori tvrde da je postignuta velika redukcija radarskog odraza, prve procjene nezovisnih analitičara pokazuju da je redukcija tek simbolična, daleko od razine postignute na francuskim fregatama klase La Fayete ili na najnovijim kineskim razaračima klase Guangzhou. Bez obzira na to fregate klase Talwar su prvi i ruski i indijski pokušaj operativne uporabe stealth brodova. Uz to klasa Talwar je prvi indijski ratni brod opremljen vertiklanim lanserima raketa bunarskog tipa. Fregate klase Talwar dugačke su 124,8 metara i imaju gaz (pri standardnoj istisnini) od 4,2 metra. Standardna istisnina im je 3620 tona, a puna 4035. Iako je postignut relativno visok stupanj automatizacije, posadu čini 180 mornara, od čega je 18 časnika. Na brod se mogu ukrcati zalihe za trideset dana neprekidne službe, što je važno za brod namijenjen djelovanju na prostranstvima Indijskog oceana.
Fregate klase Talwar opremljene su vrlo suvremenim protubrodskim sustavom Klub-N koji može učinkovito djelovati i protiv podmornica. Osnova protuzračne obrane fregata klase Talwar je izvozna inačica PZO raketnog sustava M-22 Uragana, označena kao Shtil-1 (NATO oznake SA-N-7, Gadfly). Sustav se sastoji od vođene rakete 9M317 i jednostrukog lansera 3S90. Za uništavanje ciljeva u zraku, na površini mora i na kopnu na pramac je postavljen 100 mm top A-190. Za blisku obranu broda od protubrodskih projektila rabi se topničko-raketni sustav Kortik/Kaštan 9M311 (NATO oznake SA-N-11, Grisson).

Prvi brod istoimene klase Shivalik (Project 17) porinut je 19. travnja 2003., a treći INS Sahyadri 27. svibnja 2005. Prva testiranja na moru INS Shivalika trebala su početi u lipnju prošle godine. Prvobitno je planirano da se za potrebe indijske ratne mornarice izgradi čak šest fregata klase Shivali, ali je taj plan 2006. smanjen na samo tri, u korist gradnje sedam fregata iz Projecta 17A. Fregate klase Shivalik dugačke su 143 metra i maksimalne istisnine 5000 tona. Vršna brzina im je 30 čvorova. Naoružanje im je jako slično fregatama klase Talwar. Osim što su naoružane protubrodskim/protupodmorničkim raketnim sustavom Klub-N, u osam okomitih lansera na pramcu mogu se postaviti i rusko-indijski protubrodski vođeni projektili BrahMos. Umjesto ruskog topa od 100 mm na pramcu je postavljen talijanski top Super Rapid kalibra 76 mm. Zanimljivo je da dostupni izvori još uvijek ne znaju jesu li fregate klase Shivalik naoružane topničko-raketnim sustavom Kortik/Kaštan 9M311 ili izraelskim raketnim sustavom Barak.

Glavne značajke BrahMos projektila očituju se u velikoj nadzvučnoj brzini i dometu, različitim trajektorijama leta, univerzalnosti u odnosu na različite platforme, smanjenom radarskom odrazu, jednostavnosti tehničkih operacija te visokoj efektivnosti. BrahMos je supersonični krstareći projektil koji se može lansirati iz podmornice, s broda, zrakoplova i zemaljskog mobilnog lansera (Mobile Autonomous Launchers – MAL). Pakiran je u lanser koji ujedno služi kao skladišni i transportni kontejner. Bojna glava sadrži 200 kg visokorazornog eksploziva. Projektil je sposoban brzinom od 2,5-3,0 Macha pogoditi cilj na udaljenosti od 300 km (Više o raketi BrahMos u Hrvatskom vojniku br. 103 iz siječnja 2004.). Od lipnja 2001. do danas obavljeno je ukupno 9 probnih lansiranja. Posljednja dva lansiranja obavljena su 3. studenog 2004. s indijskog razarača INS D 51 Rajput (scenarij napada na površinski cilj) i 21. prosinca 2004. na ispitnom raketnom poligonu Rajastan. U tom posljednjem lansiranju ispitan je scenarij preciznog napada na kopneni cilj. Prema izjavama proizvođača BrahMos je bio vrlo uspješan u oba testiranja. Prema određenim naznakama čini se da indijska mornarica namjerava ugraditi sustav BrahMos na sve veće površinske brodove svoje flote i priključiti ih ruskom sustavu Zvezda Kh 35 Uran (SS-N-25) zadržavajući još neko vrijeme stare SS-N-2C Styx projektile. Projektil je predviđen i za izvoz u prijateljske zemlje i gotovo je sigurno da će biti ozbiljan suparnik zapadnim konkurentima na bogatom tržištu univerzalnih krstarećih projektila.

Australija
Nije indijska ratna mornarica jedina koja je imala tehničke probleme sa svojim fregatama. Sredinom prošle godine australska ratna mornarica je tvrtki Thales Australia dala rok od četiri mjeseca da razriješi tehničke probleme nastale tijekom modernizacije njihovih fregata klase Adelaide (nastale na osnovi američke klase Oliver Hazard Perry). Naime, australski nacionalni ured za reviziju otkrio je čitav niz ugovornih nesuglasica između glavnog potpisnika tvrtke Australian Defence Industries (ADI), danas Thales Australia, i australske uprave za vojno-materijalne resurse, a vezanih uz modernizaciju četiriju fregata naoružanih vođenim projektilima klase Adelaide (FFG-7) australske ratne mornarice, čiji je ugovor vrijedan 1,84 milijarde dolara. Izvješće je otkrilo nedostatak performansi sustava podvodne obrane i sustava elektroničke potpore na prvome brodu HMAS Sydney, iz programa modernizacije. Iako je ostalo samo 2% neplaćenih ugovornih sredstva, još nije u potpunosti okončana niti jedna fregata, a program u ovom trenutku kasni više od četiri godine. Tvrtka Thales odlučila je nastaviti rad na fregatama na vlastiti rizik jer je uprava za vojno-materijalne resurse zahtijevala obustavu svih aktivnosti dok se ne postigne potpuna usuglašenost oko zahtjeva navedenih ugovorom. U skladu s navedenim, došlo je do sukoba između stranaka, koji je izbio prvi put u prosincu 2006. privremenim prihvaćanjem fregate HMAS Sydney, iako nisu bili ispunjeni svi uvjeti primopredaje broda, a rok za punu operativnost i službenu primopredaju istječe u studenom ove godine. Postoje i kontinuirane poteškoće australske mornarice u postizanju inicijalne operativne djelotvornosti broda. U listopadu 2007. druga fregata HMAS Melbourne, koja je prošla modernizaciju, također je privremeno prihvaćena u službu do finalne primopredaje, koja se očekuje u prosincu 2009. Treći brod, HMAS Darvin započeo je probne plovidbe početkom 2008. godine, a modernizacija posljednje fregate u klasi, HMAS Newcastle, krenula je u listopadu 2008. Namjera projekta modernizacije SEA 1390 bila je postizanje operativne efektivnosti fregata klase Adelaide do trenutka njihova povlačenja iz operativne službe od 2015. do 2021. Projekt modernizacije uključuje novi borbeni sustav, unaprijeđeni radar, novi sonar ugrađen na trup i tegljeni sonar, dodatne lažne mamce, modernizaciju sustava upravljanja paljbom, novi sustav za vertikalno lansiranje projektila Mk 41, namijenjen projektilima ESSM, te zamjenu zastarjelog protuzračnog sustava SM-1 novim SM-2 Block IIIA, nove dizelske generatore, potpuno novo ožičenje i novi klimatizacijski sustav.

Australska ratna mornarica u operativnoj uporabi ima i osam fregata klase Anzac. Još 2005. godine dodijeljen je ugovor vrijedan 199,5 milijuna američkih dolara tvrtki ANZAC Ship Alliance za prvu fazu opsežne modernizacije sustava za protuzračnu borbu na fregatama ANZAC australske kraljevske ratne mornarice. Tadašnji australski ministar obrane Robert Hill izjavio je da je obrana ratnih brodova od napada protubrodskih projektila osnovni element australskih pomorskih snaga. Tako će modernizacija sustava za protuzračnu borbu osigurati poboljšana obrambena svojstva fregata klase ANZAC s obzirom na moderne protubrodske projektile. Potpisani je ugovor prva faza programa ukupne vrijednosti 383 milijuna američkih dolara koji je objavljen u prosincu 2003. Modernizacija protubrodskih projektila za fregate klase ANZAC ugovorena je s ANZAC Ship Alliance i tvrtkama Tenix i Saab Systems. Te dvije tvrtke vodit će veći dio samog projektiranja i integracije sustava u svojim pogonima u Melbourneu i Adelaideu te će imati i ulogu nadzora. ANZAC Ship Alliance modernizirat će brodski zapovjedni sustav i sustav upravljanja te će ugraditi sustav traženja i praćenja mete na bazi infracrvenih zraka koji će osigurati poboljšano otkrivanje i praćenje aviona na malim visinama i protubrodskih projektila kada su blizu kopnu. Modernizacija će uključiti izradu studije i promjene za krmeni vertikalni lanser. Prve modernizirane fregate klase ANZAC predane su australskoj kraljevskoj mornarici 2008. godine. Ostali brodovi bit će modernizirani od 2009. do 2012. Sve radove obavljat će isključivo australska industrija u svojim pogonima na istočnoj i zapadnoj obali.

Novi Zeland
I ratna mornarica Novog Zelanda namjerava modernizirati svoje dvije fregate klase ANZAC (HMNZS Te Mana i HMNZS Te Kaha). Jedan segment poboljšanja odnosi se na pojačanje mogućnosti oružnih sustava, a drugi na poboljšanje pogonskog sustava. Osnovni cilj modernizacije je produženje operativnog vijeka trajanja. Modernizacijom fregata će do 2010. biti obuhvaćeno čitavo dizel-propulzijsko postrojenje u vrijednosti 47 milijuna američkih dolara. Uz nadogradnju reduktora i dizelskih motora uključena je i oprema generatora, sustava ventilacije kao i novi sustavi za nadzor i praćenje sa svrhom ekonomičnije operativnosti. Brodovi će također dobiti unaprijeđene komunikacijske i elektroničke sustave, što je sastavni dio drugog ugovora, vrijednog 383,4 milijuna dolara, kojim je obuhvaćena modernizacija samoobrambenih odlika s početkom u 2012. godini. Predviđeno je opremanje projektilima Evolved SeaSparrow (ESSM), umjesto dosadašnjim projektilima Sea Sparrow, te modifikacija sustava za blisku borbu Phalanx, što će obuhvatiti površinske ciljeve u programu vrijednosti 19,2 milijuna dolara. Trenutačno ne postoje nikakvi planovi za zamjenu dviju fregata klase Anzac novima.

Iako nastao na osnovama sustava Sea Sparrow Raytheonov RIM-162 (RIM-7PTC) Evolved Sea Sparrow Missile (ESSM) u osnovi je potpuno nova raketa daleko većih mogućnosti. ESSM je zapravo potpuno nova raketa nove koncepcije koja je u odnosu na Sea Sparrow zadržala samo isti sustav vođenja kako bi se mogla rabiti na ratnim brodovima bez potrebe zamjene ili modifikacija nadzorno-zapovjednog sustava. Razvoj na novoj raketi započeo je 1992. a sastavljanje prvog prototipa 1995. godine. Prva ispitivanja u letu započela su u rujnu 1998. ESSM je postao operativan 2003. godine i dosad je obavljeno nešto više od 30 lansiranja. Najveća izmjena ESSM-a u odnosu na Sea Sparrow je u novoj konfiguraciji krila. Umjesto dva puta po četiri krila delta konfiguracije uporabljena je konfiguracija koja podsjeća na rakete Standard – delta krila za upravljanje smještena su na sam kraj rakete (ugrađen je i sustav za vektorizaciju potiska raketnog motora), a na središnji dio postavljena su svojevrsna krila s vrlo dugačkom tetivom. Ta su krila poravnana s krilima za upravljanje letom. Time je postignuta veća kompaktnost rakete uz istodobno poboljšavanje manevarskih sposobnosti. Manji raspon krila omogućio je da se poveća promjer tijela na 254 mm a da raketa i dalje stane u sve lansere sustava NSSMS (prednji dio rakete sa sustavom za navođenje i bojnom glavom zadržao je promjer od 200 mm). I dužina rakete povećana je na 3,7 metara, ali još uvijek stane u lanser Mk 29. U veće tijelo ugrađen je veći i snažniji raketni motor na kruto gorivo kojim je domet povećan na solidnih 30 kilometara. Povećana je i masa rakete u trenutku lansiranja na 295 kilograma, ali je zadržana bojna glava mase 39 kilograma koja je optimizirana za uništavanje brzih ciljeva koji lete na vrlo malim visinama (protubrodski vođeni projektili). ESSM je od samog početka razvoja prilagođen za okomito lansiranje. Zbog potrebe da se zadrži kompatibilnost s NSSMS-om, sustav vođenja ostao je 85 posto isti kao i kod rakete inačice RIM-7P. Unatoč tome dodan mu je suvremeni digitalni atuopilot te dvosmjerni datalink za prijenos podataka na raketu i s nje. Zadržana je mogućnost vođenja radarima koji rade u I/J (8 do 20 GHz) frekvencijskom rasponu i dodana mogućnost vođenja za radare koji rade u E/F (2 do 4 GHz) frekvencijskom rasponu. Nova digitalna tehnologija omogućuje lansiranje bez prethodnog zagrijavanja tako da je vrijeme reagiranja smanjeno na ono za koje brodski sustavi otkriju objekt u zraku i prepoznaju ga kao prijetnju te ga označe kao cilj.

Kanada
Kanadska brodogradilišta Halifax Shipyards i Victoria Shipyards osvojila su ugovore zajedničke vrijednosti 893,6 milijuna američkih dolara za remont, nadogradnju i modernizaciju 12 fregata klase Halifax iz programa ukupne vrijednosti 3,07 milijarde dolara. Ugovor financijski veće vrijednosti (545,1 milijuna USD) dodijeljen je Halifax Shipyardu smještenom u Novoj Scotiji, dijelu tvrtke Irvin Shipbuilding Inc., a bit će zadužen za radove na sedam fregata Atlantske flote kanadske mornarice, dok je ugovorna vrijednost od 348,5 američka dolara dodijeljena Victoria Shipyardsa iz Vancouvera u Britanskoj Columbiji za modernizaciju preostalih pet fregata koje se nalaze u Pacifičkoj floti. Remont, nadogradnja i modernizacija odnose se prije svega na oružne sustave, senzore i komunikacijsku opremu.

Fregate klase Halifax ušle su u službu u razdoblju od 1992. do 1997., a ponajprije su bile namijenjene protupodmorničkoj borbi, no osposobljene su i za protuzračnu i protubrodsku borbu. Glavne značajke te klase fregata jesu istisnina 4770 tona, duljina 134,1 m, širina 16,4 m i gaz 4,9 m. Propulzijski sustav temelji se na CODOG konfiguraciji s dvije turbine i dizelskim motorom, koji omogućavaju brzine veće od 29 čvorova uz najveći doplov od 9500 milja. Na krmenom dijelu broda nalazi se sletna paluba namijenjena jednom helikopteru tipa CH-124 Sea King.

U skladu s potpisanim ugovorima, oba brodogradilišta moraju okončati radove na fregatama u roku od 12 mjeseci kako bi preostale ugovorne opcije postale pravovaljane i stupile na snagu. Prema izjavi kanadske Agencije za javne radove i vladine usluge, program modernizacije, a time i ugovori, razdijeljeni su u tri individualne faze. Prva se faza sastoji od redovitog pregleda i remonta brodova. U sljedećoj fazi bit će obavljena modernizacija sustava zapovijedanja i nadzora, redizajn operativnih centara i rekonfiguracija brodskog jarbola kako bi se smjestio novi senzorski sustav, a ukupna vrijednost druge faze procjenjuje se na 1,09 milijardi dolara. Treća faza, vrijedna 297,8 milijuna američkih dolara, obuhvaćat će održavanje kako moderniziranih komponenti tako i preostalog broda do kraja radnog vijeka. Prva fregata, HMCS Toronto, započet će remont i modernizaciju tijekom 2010., a svih 12 brodova trebalo bi biti dovršeno do 2017.

U lipnju 2008., nakon što je tvrtka General Dynamics Canada odustala od daljnjeg sudjelovanja u programu modernizacije, jedini ponuđač za modernizaciju zapovjedno-nadzornog sustava fregata klase Halifax ostala je tvrtka Lockheed Martin Canada. Iako General Dynamics nije specificirao točne razloge odustajanja, oni se najvjerojatnije odnose na kratkoću rokova i ograničenu visinu troškova.

Srećko RADOVIĆ