Počeci primjene zemaljskih radiorelejnih veza sežu u tridesete godine prošlog stoljeća. Premda su isprva korištene u civilne svrhe, punu su operativnost doživjele tijekom Drugog svjetskog rata i otad su nezamjenjiv set opreme svake vojske

Današnja zapovjedna mjesta, vojni kampovi, zrakoplovne i pomorske baze, senzorske postaje i drugi elementi vojne infrastrukture povezuju se mrežom komunikacijskih veza velikih prometnih kapaciteta. Riječ je o klasičnim digitalnim područnim mrežama različitih geografskih obuhvata: većih (Wide Area Network – WAN), odnosno manjih (Metropolitan Area Network – MAN), arhitekturom prilagođenih vojnoj organizaciji i već neko vrijeme temeljenih na internetskoj tehnologiji. Na svojim su lokacijama grupe korisnika povezane u lokalne mreže (Local Area Network – LAN), kojima vojno osoblje komunicira glasovno, videom ili elektroničkom poštom, pregledava intranetske / internetske web-sadržaje, automatizirano prikuplja, obrađuje i prikazuje podatke s udaljenih senzora te upravlja oružnim platformama. Prilikom taktičkih kretanja, neovisno o prirodi operacije, vojno osoblje koristi pokretne borbene radijske mreže (Combat Network Radio – CNR) i komunicira preko robusnih radijskih ili nekih od komercijalnih mobilnih uređaja.

Bežična transmisijska rješenja

Glavni je izazov umrežavanja i jedna od temeljnih misija osoblja i postrojbi roda veze (Signal Corps), zapravo nevidljiv samim korisnicima. To je osiguranje neovisnih, sigurnih i pouzdanih terenskih prometnica kojima se upravlja i nadzire iz vlastitih središta komunikacijsko-informacijske potpore. Svakom zapovjedniku na terenu i u bazi iznimno je važno raspolagati vlastitim komunikacijskim kanalima u potpori svojeg sustava zapovijedanja i nadzora (Command and Control System – C2S). Međutim, kapacitet prijenosa ili prometni volumen svakog promatranog komunikacijskog kanala u terenskim uvjetima često je nedostatan. Stoga pred mrežnim planerima uvijek stoje izazovi izgradnje prihvatljivo dizajniranih transmisijskih okosnica taktičkih komunikacijskih sustava (TActical COMmunications Systems – TACOMS), za bežično povezivanje snaga tijekom njihova misijskog razmještaja.

U uvjetima terenskog rada, kad nema elektroničke komunikacijske infrastrukture, vojska još od šezdesetih godina XX. stoljeća može birati između triju transmisijskih rješenja veza usmjerenog elektromagnetskog zračenja u radiofrekvencijskom spektru. To su satelitske (SATellite COMmunications – SATCOM); zemaljske ili terestričke (engl. terrestrial); radiorelejne (engl. radio-relay) te radiotroposkaterske veze (engl. radio tropospheric + scatter).

Premda se zadnjih dvadesetak godina područje primjene satelitskih komunikacija uvelike proširilo i svakom je dostupno – vojni korisnici pribjegavaju im samo u krajnjoj nuždi. Glavni je razlog visoka cijena, kao i postojanje “još nekoga” u telekomunikacijskom lancu davatelja usluga satelitskog povezivanja, čime se povećava rizik od zakazivanja u kritičnom trenutku. Iznimke koje masovno koriste komunikacijske satelite jesu oružane snage SAD-a i NATO, uz još poneku tehnološki opremljeniju vojnu silu. Amerikanci raspolažu kvalitetno izgrađenom globalnom informacijskom infrastrukturom koja se temelji na vlastitim, ali i na zakupljenim, dobro kontroliranim kapacitetima različitih satelitskih platformi. Ono što je sigurno jest da vojske svijeta u svojem “KIS arsenalu” raspolažu bar jednim rješenjem vojnog zemaljskog radiorelejnog sustava.

Pokretno ratovanje

Neovisno o razvoju tehnologije prijenosa informacija, pa tako i nazivlja, radiorelejne veze odnosno radiorelejni sustavi zadržali su sve vrijeme primjene u vojskama svoj uobičajeni kolokvijalni naziv i status. Oni nedvosmisleno označavaju rješenja terestričkog povezivanja prostorno disperziranih korisnika s pomoću radiorelejnih postaja postavljenih na topografski određenim mjestima – najčešće uzvisinama i to na udaljenostima unutar vidokruga (Line of Sight – LOS).

Vojni stratezi, ponajprije njemački, još početkom XX. stoljeća razvijali su doktrinu pokretnog načina ratovanja. No, za postizanje potpunog uspjeha na bojišnici nedostajala su im (sa)zrela tehnička rješenja vezana uz poboljšanje provedbe manevra kroz motorizaciju i zrakoplovstvo, te potporno uvezivanje snaga s pomoću prihvatljivih sredstava radiokomunikacije. Koncept relejnog prosljeđivanja informacija novu je dimenziju dobio tridesetih godina, kad je niz pronalazaka na području elektronike i radiotehnike omogućio tehničke preduvjete. Tu se misli u prvom redu na elektroničku vakuumsku cijev kao osnovnu komponentu pojačala snage signala i osnovnu komponentu kod oscilatora za proizvodnju signala vrlo visokih frekvencija (isprva klistron, 1935.). Ključno je bilo i otkriće prirode širenja ultrakratkih elektromagnetskih valova (1936.) uz Zemljinu površinu, čiji su dosezi ograničeni optičkom vidljivosti pa se pokazalo da radijske veze trebaju relejne postaje na svakih pedesetak kilometara.

Prve vojne implementacije

Između dvaju svjetskih ratova višekanalno komunikacijsko povezivanje udaljenih lokacija rješavano je isključivo kopnenim i podmorskim žičnim kabelima s metalnim vodičima, što je zahtijevalo prilične materijalne, ljudske i vremenske resurse. Prva uspostavljena radiorelejna veza, povučena preko Engleskog kanala, poslužila je za funkcionalno komunikacijsko povezivanje civilnih zračnih luka “Lympne” u Engleskoj i “Saint-Inglevert” u Francuskoj. Datum uspostave veze, 26. siječnja 1934., uzima se za početak doba transmisije signala putem radiorelejnih veza. Istodobno se u istraživačkim laboratorijima razvijala još jedna tehnologija – radar. Kako te dvije tehnologije imaju velik broj poveznica, intenzitet razvoja radiorelejne tehnologije prije i tijekom Drugog svjetskog rata znatno je smanjen na račun radara, no ne i sasvim ugašen. Stoga su neke od najvećih vojski tog doba uvelike koristile zemaljske radiorelejne sustave za uvezivanje divizijskih i njima nadređenih zapovjedništava, kao i kod umrežavanja zrakoplovnih instalacija. Kroz ratne operacije pokazat će se da su, zbog primijenjene tehnologije vrlo usmjerenog radiozračenja, ti komunikacijski kanali bili teški za prisluškivanje. Vezisti su osiguravali mreže potpornih veza unutar sustava zapovijedanja i nadzora, i to tijekom napadnih djelovanja (preseljenja zapovjedništava, prelasci preko vodenih površina, rijeka i kanala, kretanja brdsko-planinskim teško pristupačnim područjima i sl.), te u slijednoj fazi stabilizacije situacije na terenu, kao i prilikom nenadane izolacije nekih (opkoljenih) postrojbi od glavnine vlastitih snaga.

Njemačke oružane snage (Wehrmacht) počele su ozbiljan razvoj i implementaciju radiorelejne tehnologije znatno prije drugih. Vojska i industrija već su 1938. dovršile projektiranje i proizvodnju kompletne linije statičnih i prijevoznih (kamionskih) inačica radijskih uređaja za zrakoplovstvo (Luftwaffe) i kopnenu vojsku (Heer). Tvrtke Telefunken i C. Lorenz AG bile su glavni dobavljači radiorelejne opreme. Od 1936. do 1945. proizvele su više tipova radiorelejnih uređaja, obično nazivanih po gradovima (Stuttgart) ili imenima (Olympia, Florian, Michael, Rudolf). Veći dio radijskih uređaja djelovao je na tzv. decimetarskim valnim duljinama (od 48 do 63 cm, odnosno na frekvencijama od 470 do 625 MHz), pa su najčešće zvani i decimetarskim uređajima (Dezimetergerät). U samim su počecima najaktivnije u implementaciji bile postrojbe veze Luftwaffea, no ubrzo je prednosti radiorelejnih veza prepoznao i glomazniji Heer.

Ranjivost kabela

Do prekretnice u primjeni radiorelejnih veza došlo je 1939. i 1940. tijekom njemačkih operacija munjevitog rata. Tad su njemački vezisti već na svojim graničnim područjima imali pomno pripremljenu kabelsku infrastrukturu od koje su provodili bežične ekstenzije komunikacijskih linija prema zapovjednim mjestima operativnih zapovjedništava snaga. Tijekom napredovanja pa do slamanja obrane vrlo brzim slijednim postavljanjem radiorelejnih međupostaja i premještanjem komunikacijskih središta postupno su organizirali operativno-taktičku mrežu po cijelom osvojenom teritoriju.

Njemačke oružane snage raspolagale su tijekom najveće ekspanzije napadnih operacija golemom mrežom radiorelejnih veza čija je procijenjena duljina iznosila 70 000 kilometara s oko 2500 postaja. Uz kabelsku mrežu, tim je podupirana vitalna ratna komunikacijska infrastruktura od glavnih zapovjednih mjesta do najisturenijih zapovjednika na terenu: od rta Nordkapp na sjeveru Norveške, preko Apeninskog poluotoka i Sicilije do El-Alameina u sjevernoj Africi, kao i od francuskog dijela atlantske obale preko Grčke do Krete i Staljingrada odnosno Crnog mora na krajnjem istoku.

Od 1941. godine na Istočnom bojištu i u jugoistočnoj Europi sve su više jačali partizanski pokreti, koji su diverzantskim akcijama fizički onesposobljavali dijelove njemačkog vojnog telefonsko-telegrafskog sustava. To je dodatno potvrdilo veću ekspeditivnost i sigurnost radiorelejnih u odnosu na žične veze, za koje je Nijemcima ionako nedostajalo potrebnih sirovina (bakar, olovo…). Nadalje, uporabom usmjerenih antena kod višekanalnih radiorelejnih veza postignut je toliko potreban veći kapacitet višeuslužnog dvosmjernog elektroničkog komunikacijskog prometa te samim tim i manja izloženost ometanju, odnosno prisluškivanju nego kod neusmjerenih radijskih veza. Sve to utjecalo je na pridavanje veće važnosti radiorelejnim vezama, i to od zadnjih dana rata pa do danas.

Anglo-američki priključak

Radiorelejna oprema britanskih, a potom američkih snaga u prvim godinama rata nije bila ni blizu stupnja operativnosti njemačkih. Tek su 1943., tijekom kampanje u sjevernoj Africi, na Siciliji i Apeninskom poluotoku, postrojbe veze Kopnene vojske SAD-a (U.S. Army Signal Corps), koristile prve borbene radiorelejne sustave, koji će im uvelike poslužiti za uvezivanje viših zapovjedništava. Potom, već je drugog dana anglo-američkog iskrcavanja u Normandiji u lipnju 1944. uspostavljena radiorelejna veza preko Engleskog kanala između Zapovjedništva snaga u Velikoj Britaniji i iskrcanih snaga u Francuskoj. Višekanalna veza ostvarena je s pomoću prvog serijski proizvedenog američkog vojnog radiorelejnog uređaja “antrac” (AN/TRC-1), koji je radio u dvjema inačicama (3 i 4) na frekvencijama od 70 do 100 MHz. Vezom su, osim glasovnog i pisanog (s pomoću teleprintera) komuniciranja, slani faksimili sa zračnim snimkama razmještaja njemačkih paljbenih položaja po dubini francuskog teritorija. Kod Britanaca poznat je bio mikrovalni radiorelejni sustav WS No. 10 impulsne modulacije, na frekvencijama oko 4500 MHz i s osam telefonskih kanala. U uporabu su s vremenom ušle i druge, poboljšane višekanalne američke inačice. Njima je tijekom napredovanja na europskom bojištu pa sve do kraja rata izgrađeno sedamdesetak osnih linija radiorelejnih veza s tristotinjak dionica. Kako su Amerikanci bili aktivni i na znatno zahtjevnijem Pacifiku, trebali su komunikacijsku potporu visokopokretljivim snagama na golemom bojištu pa je radiorelejna veza i kod njih dobila zapaženo mjesto.

Kao vodeća industrijska velesila, kojoj nisu nedostajali ni prirodni resursi, SAD je vrlo brzo pokrenuo masovnu serijsku proizvodnju novih radiorelejnih kompleta. Primjenjivana su tehnološka rješenja poput frekvencijske modulacije, kojom su neutralizirani problematični učinci djelovanja smetnji na prenesene informacijske signale prisutni kod amplitudne modulacije. Uključili su i tehniku višekanalnog multipleksiranja u jednu dupleksnu prijenosnu liniju i u drugom dijelu rata poput Nijemaca uspješno prenosili radarske impulse, telefonske razgovore, grafičke prikaze putem faksimila i pisane dokumente putem teleprintera.

Važan je poticaj užurbanom razvoju radiorelejne tehnike za Kopnenu vojsku SAD-a bio ekonomske prirode. Kabelske veze tražile su prekomorski prijevoz sredstava do područja provedbi operacija i brojne vojnike osposobljene za uspostavu kabelskih veza. Prema američkim normativnim proračunima, nadzemno postavljanje četverožilnog žičnog kabela duljine 100 milja zahtijevalo je prijevozni kapacitet od 96 brodskih tona, dok je za tadašnju radiorelejnu opremu trebalo samo 25. U provedbi je bilo potrebno angažirati 2000 vojnika tijekom deset dana, a za uspostavu radiorelejne linije s više međupostaja 44 vojnika u samo dva dana.

Potpuna afirmacija

Prednosti komunikacijskog povezivanja usmjerenim radijskim vezama dale su velik poticaj nastavku usavršavanja zemaljske radiorelejne tehnologije nakon Drugog svjetskog rata. Na zapadu su za civilno tržište nastavile raditi tvrtke koje su dotad proizvodile radiorelejne uređaje i opremu isključivo vojne namjene. Komercijalna potražnja, zaustavljena ratnim zbivanjima, pokrenula je postavljanje niza usmjerenih bežičnih prijenosnih instalacija širom svijeta. Takav je tempo doveo do toga da se radiorelejni sustavi od sredine pedesetih godina smatraju tehnički pouzdani jednako kao i kabelski prijenos. Tako je ta vojna tehnologija iz Drugog svjetskog rata, isprva vezana uz uzak krug specijalista, u svijetu doživjela potpunu afirmaciju i široku primjenu.

Radiorelejni uređaji korišteni tijekom rata, posebno u oružanim snagama SAD-a i Njemačke, na različite su načine pridonijeli uvođenju radiorelejnih veza i u drugim vojskama. Primjerice, znatne količine uređaja “antrac” završile su u mnogim partnerskim zemljama u okviru različitih programa vojnotehničke pomoći. Na bazi njemačkih postaja Michael i Stuttgart do pedesetih je godina razvijen i sovjetski vojni radiorelejni program. Pokrenuta je proizvodnja serije R-400, kojom su opremane oružane snage SSSR-a i saveznica.

Kako je tehnologija napredovala, cijevni radiorelejni uređaji počinju se 1961. zamjenjivati tranzistorskim, a već od 1967. počinje uvođenje uređaja s integriranim krugovima. Rezultat je smanjenje dimenzija i mase uređaja. Primjerice, tranzistorski radiorelejni uređaji postaju četiri puta manji i lakši od cijevnih, dok su prve inačice s integriranim krugovima bile 25 puta manje i lakše od tranzistorskih, a 100 puta manje i lakše od cijevnih. Smanjivanjem opreme povećane su mogućnosti taktičkog premještanja, a novim tehničkim rješenjima poboljšana je pouzdanost uspostavljenih veza. Usto, digitalizacijom je povećana propusna moć, uz otvaranje mogućnosti njihove enkripcije.

Veza za sve

U prometno-tehnološkom smislu, razvoj poslijeratnih radiorelejnih uređaja usmjeren je povećanju prijenosnog kapaciteta (propusnosti) izraženom kroz broj multipleksiranih korisničkih kanala. Također, usmjeren je i prema poboljšanju usmjerenih primopredajnih antena i osjetljivosti prijamnika te snažnijim izvedbama predajnika, što je rezultiralo znatno boljom otpornosti na uvijek prisutne šumove i smetnje, kao i proširenjem korištenih valova u mikrovalno gigahercno područje. Tih su godina dostignuti frekvencijski opsezi do veličine 7 GHz, dok se broj prenesenih kanala povećavao s 12, 24, 60 sve do 96 i više. Ovisno o značaju i razini komunikacijskih mreža, korištene su primjerene izvedbe uređaja i opreme – na višim (strateškim) razinama s većim, a na nižim (taktičkim) s manjim brojem kanala.

Sukladno konceptima suprotstavljenih vojno-političkih blokova (NATO savez, Varšavski ugovor, zemlje Trećeg svijeta), u razdoblju hladnog rata izgrađivana je tzv. statična (fiksna) elektronička komunikacijska infrastruktura. To je postignuto mrežom stalnih radiorelejnih objekata izgrađenih u polju međusobne vidljivosti, imunih na izazove koje može donijeti potencijalno vojno sukobljavanje s mogućnosti uporabe nuklearno-kemijsko-biološkog naoružanja. Uz one koje su bile politički, vojno i tehnološki najistaknutije, vojne zemaljske radiorelejne sustave redovito su uspostavljale zemlje s velikim teritorijima, tj. često nepreglednim ruralnim, brdsko-planinskim prostranstvima bez razvijene elektroničke komunikacijske infrastrukture. Trend su slijedile i one koje su uz navedene razloge željele osigurati tehnološku neovisnost, no i tržišnu dobit. Napokon, uspostavljale su ih i zemlje koje su razvijale projekciju moći vojnom prisutnosti izvan vlastitog teritorija: razvojem mreže vojnih baza, stacioniranim flotnim sastavima i zrakoplovnim snagama na teritorijima drugih zemalja. Sve to trebalo je kvalitetno i sigurno komunikacijski uvezati.

Okupljanje pod NATO-om

Taktički komunikacijski sustavi vojski zemalja zapadne demokracije, većinom okupljenih u okviru NATO-a, vrhunac su dosegnuli devedesetih godina kroz tzv. digitalne mreže 4. generacije. Njihovi su glavni predstavnici: američki MSE (Mobile Subscriber Equipment); britanski Ptarmigan; njemački AutoKo 90 (Automatisiertes Kommunikationssystem 90); francusko-belgijska RITA (Réseau Intégré de Transmission Automatique); australski Parakeet; nizozemski ZODIAC (ZOne DIgital Automatic Communications Network); talijanski MIDAS (Mobile Integrated Digital Automatic System), norveški TADKOM i drugi.

NATO je još krajem sedamdesetih počeo razvijati zajednički komunikacijski sustav EUROCOM. Namjera je bila od 1985. pod njim okupiti pojedine taktičke komunikacijske sustave kopnenih snaga, dograditi ga do 1995., a u perspektivi, do ranih 2000-ih kroz poboljšani (Enhanced) EUROCOM uvoditi evolucijska poboljšanja. Temeljni cilj tog zahtjevnog projekta bilo je postizanje sposobnosti zajedničkog djelovanja članica koalicijskih snaga unutar određene združene (intergranske) operacije, što je unutar taktičkih komunikacijskih mreža predviđalo unificirane digitalne zemaljske radiorelejne veze.

Iznimno razvedenom rešetkastom (engl. mesh) topologijom mreže, temeljenom na velikom broju tranzitnih i pristupnih čvorova uglavnom povezanih sa zemaljskim radiorelejnim vezama, osigurala bi se velika žilavost uspostavljene taktičke mreže. Detaljne tehničke normativne značajke radiorelejnih uređaja iz tog doba specificirale su digitalne bežične spojne veze na više vojnih radiofrekvencijskih pojaseva (I. 225 – 400 MHz; II. 610 – 960 MHz; III. 1350 – 1850 MHz; IV. 4400 – 5000 MHz, V. 14,5 – 15,35 GHz), s delta moduliranim 16/32 kbit/s kanalima multipleksiranim u digitalne spojne veze (engl. trunks) najveće propusnosti do 2 Mbit/s.

 Glad za komunikacijom

Kopnena vojska SAD-a pokrenula je sredinom osamdesetih za postrojbe od razine bojne do razine korpusa uvođenje novog taktičkog komunikacijskog sustava MSE (Mobile Subscriber Equipment), što je stajalo više milijardi dolara. Za razliku od prethodnih sustava, MSE je ispunio zahtjeve taktičke telefonije, temeljene na automatskim digitalnim komutatorima (centralama) uz ograničene mogućnosti povezivanja pokretnih korisnika i oskudne podatkovne prijenosne brzine. Primjerice, zbirnu MSE specifikaciju za jedan američki korpus (pet divizija, 8000 korisnika, područje od 37 500 km²), činilo je oko 300 komutatora (mrežnih čvorova) međusobno povezanih linkovima s više od 1500 radiorelejnih kompleta i štićenih s više od 1200 kriptografskih uređaja. Sva oprema bila je ugrađena u više od 1100 terenskih vozila (uglavnom HMMWV, tj. Humvee s kontejnerima S-250), koje je energijom opskrbljivalo više od 1000 elektroagregata prosječne snage 5 do 10 kW.

MSE je korišten u borbenim uvjetima tijekom niza američkih operacija u Panami 1989./1990., u Zaljevskom ratu 1990./1991., u Somaliji 1992./1993… Poslužio je i u civilno-vojnim operacijama otklanjanja posljedica uragana na Havajima i Floridi 1992. godine. Uz nadogradnje, sustav je vrhunac operativne uporabe doživio krajem devedesetih.

Premda su arhitekture taktičkih mreža s vremenom evoluirale: tehnološki, ali i topologijom, operativni zahtjevi za prijenos informacija prednost su davali tehničkim rješenjima koja su nudila visoku razinu pouzdanosti (mali broj pogrešaka u digitalnom prijenosu), osiguravala autonomiju funkcioniranja cjelovitog sustava, brzu premjestivost, zaštitu tajnosti prenesenih informacija, naprednu protuelektroničku zaštitu, primjeren stupanj preživljavanja na suvremenoj bojišnici, pojednostavnjene procese rada i tehničkog održavanja, sve to imajući u vidu potrebe za sve većim vrijednostima digitalne propusnosti.

Tehnološki trendovi u digitalnim mrežama s kraja stoljeća, s integriranim uslugama (ISDN, ATM, DSL, GSM i dr.), usmjeravali su razvoj vojnih komunikacijskih mreža prema hibridnim, nerijetko (iz tehničkih razloga) frustrirajućim rješenjima, kojima se nastojalo “pomiriti” razlike između vojnih (EUROCOM) i sve više u vojnoj organizaciji korištenih komercijalnih (civilnih), tzv. ITU (International Telecommunication Union) normi. Takav je tehnološki “ambijent” tražio od transmisijskih sustava, pa tako i zemaljskih radioreleja, podršku široke palete različitih mrežnih protokola, prijenos informacija sve većim brzinama, uz podrazumijevajuću potrebu za većim pojasnim širinama. Pred vratima je bilo novo doba – doba digitalizacije.

Od antičke Grčke

Zamisao o prijenosu informacija po dionicama putem relejnih postaja seže duboko u prošlost. Prvi primjeri, tzv. optički telegrafi, potječu još iz stare Grčke (oko 1200. – 1100. pr. Kr.). Poslije je taj sustav stoljećima dorađivan i razvijan kroz razne vojno-civilne komunikacijske dojavne službe – sve do optičkih sustava telegrafa sa semaforima. Prvi je sustav osmislio 1792. godine Francuz Claude Chappe (1763. – 1805.), a slijedili su slični sustavi u Engleskoj, Danskoj, Pruskoj i drugdje.

Veza sa snagama u okruženju

U završnim su se fazama Drugog svjetskog rata usmjerene radijske veze nametnule kao učinkovito rješenje povezivanja izoliranih dijelova (enklava) s glavninom snaga.

Crvena armija shvatila je tijekom zime 1942./1943. kod Staljingrada da je opkoljena von Paulusova 6. armija imala izravnu vezu s nacističkom vojskom izvan okruženja. Prateći njemački radiopromet u kratkovalnom području, Sovjeti su zaključili da je riječ o ukopanoj žičnoj vezi pa su počeli kopati jarak na zapadnoj strani džepa u potrazi za tajnim kabelom. Njemačke postrojbe veze zapravo su koristile usmjerene radiorelejne postaje Michael koje su radile u pojasu viših decimetarskih valova. Kako bi spriječili da sovjetski zrakoplovi otkriju vrlo visoke, 30-metarske teleskopske hidraulične antenske jarbole, Nijemci su usmjerene radioveze koristili samo noću.

Tijekom njemačke božićne protuofenzive 1944. godine kroz Ardene, američke snage opkoljene su na širem području belgijskog grada Bastognea. Za vrijeme borbi američki su vezisti, uz gubitke u ljudstvu i tehnici, tijekom jednog tjedna preusmjerili i postavili više od 2000 milja novih kabelskih i radiorelejnih veza povezujući tako glavna operativna zapovjedništva. Radiorelejna veza s opkoljenom savezničkom 101. padobranskom divizijom smatra se uspješnim primjerom uporabe radiorelejnih veza s postrojbama u okruženju. Radiorelejnim uređajem AN/TRC-3 montiranim na vozilu ta je postrojba neprekidno imala stabilne telefonske i teleprinterske veze s 8. korpusom i 9. zrakoplovnom armijom.

Tomislav KRAVAICA