Španjolski kralj Filip II. 1587. odlučio je osvojiti Englesku. Za to je prikupio veliku flotu od 130 brodova. Ali, pogrešne odluke, britanska domišljatost i loše vremenske prilike bili su kobni

Kad se 12. listopada 1492. Kristof Kolumbo (1451. – 1506.) iskrcao na karipski otočić Guanahani (Kolumbo ga je nazvao San Salvador), bilo je to najveće slučajno otkriće svih vremena. Tražeći pomorski put za Aziju, talijanski moreplovac u službi Španjolske nije otkrio jedan, već dva golema kontinenta. To će otkriće potpuno promijeniti odnos snaga na Sredozemlju i u Europi. Doduše, nakon četiri putovanja koliko je napravio preko Atlantika, Kolumbo zapravo nije bio svjestan da je otkrio dva kontinenta. Dapače, nikad u pravom smislu riječi nije otkrio glavni dio sjevernoameričkog kontinenta, nego karipske otoke i dijelove Srednje te Južne Amerike. Usprkos tomu započela je utrka preko Atlantika.

U drugoj polovini 1494. između Španjolske i Portugala dogovoren je Ugovor iz Tordesillasa. Dvije europske sile sklopile su ga mimo volje pape Aleksandra VI., tj. ozloglašenog Rodriga Borje (ili Borgije, živio 1431. – 1503.) čiji je život postao inspiracija za mnogobrojne knjige, filmove i televizijske serije. Papa nije bio zadovoljan jer je to mijenjalo prijašnje odredbe iz tri bule kojima je on razgraničio španjolske i portugalske posjede, a sam ugovor potpisan je bez savjetovanja s njim. Bez obzira na papu, dogovorena je crta razgraničenja na 46. meridijanu, zapadno od Greenwicha, i predstavljala je jednu trećinu udaljenosti od Zelenortskih otoka do otoka koje je otkrio Kristof Kolumbo na svojem prvom putovanju (Kuba). Utrka u kolonizaciji Južne Amerike mogla je početi posebno kad je valjanost Tordesillasa bulom Ea quae pro bono pacis (lat. Te stvari za dobrobit mira) od 24. siječnja 1506., priznao kasniji papa Julije II. (1443. – 1513.). Zbog toga se demarkacijska linija naziva i papina linija demarkacije. Iako su Španjolci prisvojili gotovo sve od Južne Amerike, jedan velik komad otišao je Portugalcima. Portugalac Pedro Álvares Cabral (1467./8.– 1520.) 22. travnja 1500. otkrio je obalu za koju će se pokazati da je Brazil. U tom trenutku nitko nije shvaćao da se iza obale krije najveći dio Južne Amerike.

Umjesto atentata – rat

Španjolci će kolonizirati Meksiko, južni dio današnjih Sjedinjenih Američkih Država, te će po zapadnoj obali doći sve do današnje Kanade. Međutim, nikad nisu naselili istočni dio SAD-a i Kanade, a to su iskoristili Englezi i Francuzi. Tijekom XVI. stoljeća Francuzi su ostvarili značajna osvajanja, prije svega u Kanadi, ali i središnjem dijelu SAD-a. Engleski počeci bili su skromni, ali britanski su naseljenici postupno prevladali.

U svakom slučaju, otkrića prvo Južne, a potom i Sjeverne Amerike natjerala su vladare velikih europskih zemalja da ponovno započnu s razvojem i trgovačkih i ratnih mornarica. Tada su velike mornarice imale samo Španjolska i Portugal te Mletačka Republika na Sredozemlju. Međutim, s otkrićem Amerika nestat će važnost Sredozemlja. Snaga Mletačke Republike i Osmanskog Carstva počet će drastično slabiti tijekom XVI. stoljeća jer ni jedni ni drugi nisu u gospodarstvu bili koncentrirani na proizvodnju, već su isključivo živjeli kao trgovci. Jedina značajna proizvodnja u Mletačkoj Republici bila je brodogradnja, a Osmanlije su iznad svega voljeli osvajanja.

Otkrića obiju Amerika potaknut će do tada neviđenu utrku u gradnji trgovačkih i ratnih mornarica. Španjolci i Portugalci trebali su brodove kojim će iz Južne Amerike prevesti sve opljačkano zlato i srebro, te ponešto ostalog. Francuska i Engleska trebale su brodove kojima će prevesti naseljenike u Sjevernu Ameriku. Novostečeno bogatstvo Španjolska je djelomice utrošila u gradnju ratne mornarice. Nju je kralj Filip II. (1527. – 1598.) namijenio za okupaciju Engleske kako bi se vratila u krilo Katoličke crkve. Kao mužu katoličke engleske kraljice Marije I. (1516. – 1558.) to mu je gotovo uspjelo. Filip i Marija energično su progonili protestante te je kraljica ubrzo dobila nadimak Bloody Mary (Krvava Marija). Na Filipovu žalost, Marija je vladala samo pet godina. Njezinom smrću na prijestolje dolazi polusestra Elizabeta I. (1533. – 1603.) koja je ponovno uspostavila protestantizam kao državnu vjeru.

Isplovljavanje iz Lisabona

Nakon što je Elizabeta I. preživjela nekoliko atentata, Filip II. 1587. odlučio je osvojiti Englesku. Za to je prikupio Veliku armadu koju je činilo 130 brodova, od toga 22 galijuna i četiri galije. Ostalo su bili prepravljeni trgovački brodovi na koje su postavili topove. Na sva ta plovila ukrcali su 10 138  mornara, 19 315 vojnika i 180 katoličkih svećenika. Osim toga na brodovima je bilo nekoliko tisuća konja, ali i 14 000 bačvi vina. Izvorni plan predviđao je da Velika armada doplovi do La Manchea i ondje se spoji s 30 tisuća vojnika vojvode od Parme. Potom su trebali zajedno preploviti kanal, iskrcati se na obali Essexa i onda odlučnim jurišom osvojiti London. Filip II. očekivao je i da će mu se u tom pohodu pridružiti engleski katolici.

Za vrhovnog zapovjednika Armade Filip II. postavio je Alonsa Péreza de Guzmána, sedmog vojvodu od Medine-Sidonije. Premda taj velikaš nije imao gotovo nikakvog iskustva u vođenju pomorskih bitaka, bio je dobar organizator. Takav se izbor na kraju pokazao kao katastrofa. Već je u samom početku cijeli plan imao veliku manu. Filip II. dobio je dozvolu, da ne kažemo blagoslov, pape Siksta V. (1520. –1590.) za invaziju. Međutim, nije se uspio dogovoriti s francuskim kraljem Henrikom III. (1551. – 1589.) da mu da logističku potporu, niti pravo uplovljavanja u francuske luke, što se na kraju pokazalo jednim od presudnih faktora. Naime, Henriku III. nije se nimalo sviđala ideja da bi Španjolci mogli okupirati Englesku, jer su i Francuzi imali ideje kako je pripojiti. Jedna od tih bila je kraljevsko vjenčanje s Elizabetom I. Kad to nije uspjelo, Francuzima je ostala opcija savezništva sa škotskom kraljicom Marijom (1542. –1587.), no ni to nije išlo kako su zamislili. Bez obzira na sve moguće kombinacije, s druge strane La Manchea nije im trebala španjolska vojska.

Armada je krenula iz Lisabona 29. svibnja 1588. iako je mogla isploviti iz neke španjolske luke ili luka koje su puno bliže Engleskoj. Onda su nepovoljni vjetrovi i jako nevrijeme u Biskajskom zaljevu natjerali armadu da pristane u La Coruñi na sjeverozapadu Španjolske. Trebali su popraviti brodove oštećene od oluja i plovidbe, a usput obnoviti zalihe hrane i vode. Nažalost za Španjolce, među ljudima stisnutim na plovilima počele su se širiti bolesti. Zabrinut zbog takve situacije, vojvoda od Medine-Sidonije uputio je pismo Filipu II. u kojem je izrazio bojazan za dobar ishod plovidbe, bitaka i invazije. No kralj je ostao neumoljiv: plan se mora provesti kako je i zamišljen. Puno je vremena prošlo i Englezi su sa svojeg tla zapazili Armadu tek 29. srpnja, dva mjeseca nakon što je isplovila iz Lisabona.

Niz loše sreće

Kad je došao do La Manchea, vojvoda se držao dobivenih zapovijedi te poveo armadu prema mjestu gdje se trebao sastati s vojvodom od Parme i njegovom vojskom. U međuvremenu je zapovjedio kapetanima da se usidre pred Calaisom, na francuskoj strani La Manchea. Englezi su vrlo brzo primijetili da su španjolski brodovi usidreni i nepokretni. Primijenili su pomorsku diverzantsku taktiku i na njih uputili osam zapaljenih brodova nakrcanih barutom. Gotovo svi španjolski kapetani žurno su zaplovili prema otvorenom moru kako bi spasili svoje brodove. Vjetrovi i struja odnijeli su ih prema sjeveroistoku, tj. obližnjim obalama tadašnje Španjolske Nizozemske. Sutradan, u zoru 8. kolovoza 1588., započela je završna bitka kod Gravelinesa, grada koji je danas u Francuskoj. Engleska flota iz blizine je otvorila paljbu na španjolske brodove i potopila tri. Mnogi su bili oštećeni. Glavni španjolski problem bio je nedostatak teških topova, streljiva, ali i neobučenost posada, tako da su uglavnom odgovarali malokalibarskim oružjem. Na neki način, Calais se ponovio: vjetar je još jednom otpuhao oštećene španjolske brodove prema sjeveru. Calais ionako nije bio opcija za povratak, jer je ondje bila engleska flota. Krenuli su na iznimno opasan put oko Britanije i Irske. Situacija je bila tim gora jer Španjolci nisu smjeli pristati u škotske luke gdje bi popravili brodove i opskrbili se vodom i hranom.

Zbog toga je na brodovima ponestalo hrane, a kako su mnoge bačve bile probušene ili porozne, zavladala je i nestašica pitke vode. Mnogi su brodovi bili teško oštećeni i nisu bili sposobni za plovidbu. Osim toga, nedaleko od sjeverozapadne obale Irske armada je naišla na jaku oluju koja je trajala dva tjedna. Neki su brodovi netragom nestali, a neki su potonuli nedaleko od irske obale. Ono što nije uništila engleska flota, dovršilo je more. Prvi brodovi Velike armade doplovili su 23. rujna do luke Santander na sjeveru Španjolske. Vratilo se otprilike 60 brodova i samo polovina od ukupnog broja ljudi koji su isplovili iz Lisabona. Tisuće ljudi utopilo se u moru. Mnogi su umrli od zadobivenih rana ili bolesti koje su ih snašle na povratku kući. Španjolska je ostala velika pomorska sila još sto godina, da bi je s tog mjesta istisnulo Britansko Carstvo. Premoć britanske ratne mornarice nad svjetskim oceanima trajat će sve do 1945. godine, kad će na njezino mjesto doći američka mornarica.

---

Japan – koban za velike flote

Poraz Velike armade nije bio ni prvi ni zadnji put da je neka ratna mornarica izgubila cijelu flotu. Mongolski vladari Kine i Koreje, predvođeni Kublaj-kanom (1215. – 1294.), dvaput su pokušali osvojiti Japan i oba puta ostali bez cijele flote. Prvi su put pokušali 1274. godine s oko 30 tisuća vojnika i nisu uspjeli. Zbog toga je Kublaj-kan zaključio da je poraz posljedica nedovoljnog broja vojnika, iako je bio posljedica lošeg vremena koji je uništio flotu. Sedam godina poslije skupio je novu flotu, ovaj put sa 142 tisuće vojnika i mornara smještenih na 4400 različitih plovila. Iako su Mongoli gubili bitku za bitkom, najpoznatiji događaj zbio se 15. kolovoza 1281. kad je mongolsku flotu pogodio veliki tajfun (kamikaze) i potpuno je uništio.

U XIII. stoljeću Mongoli nisu imali sreće s vremenom. Što se ne može reći za čak dvije ruske flote koje je japanska ratna mornarica 1904. i 1905. uspjela uništiti u blizini Koreje. Rusi su ostali bez cijele dalekoistočne flote, djelomično kao posljedica bitke u Žutom moru (10. kolovoza 1904.), a još više zato jer su japanske snage uspjele osvojiti najvažniju rusku luku Port Arthur 2. siječnja 1905. Zbog toga je ruski politički vrh, predvođen carem Nikolom II. (1868. – 1918.), odlučio preimenovati rusku Baltičku flotu u Drugu pacifičku (tihooceansku) eskadru, te su brodovi poslani na put dugačak 18 000 nautičkih milja (oko 30 000 kilometara) sve oko Afrike pa preko Indijskog oceana. Četrdeset i dva ratna broda isplovila su 15. i 16. listopada 1904. Eskadra je doplovila do Japana krajem svibnja 1905.

Odlučujuća Bitka kod Tsushime započela je 27. svibnja 1905. Iako je bila prije gotovo 120 godina još uvijek je najveći ruski poraz u pomorskoj bitki. U dva dana borbe na papiru slabija japanska borbena skupina uspjela je potopiti 17 ruskih brodova i zarobiti pet. Pritom su Japanci izgubili samo tri torpedna čamca. Omjer u žrtvama bio je još gori. Japanci su imali 117 mrtvih, dok je ruska ratna mornarica ostala bez 4380 mornara, a 5917 završilo je u japanskom zarobljeništvu.

---

TEKST: Mario Galić