Dragovoljac Domovinskog rata i umirovljeni brigadir Hrvatske vojske Nikola Županić jedan je od dobitnika priznanja koje Hrvatski olimpijski odbor zajedno s Ministarstvom hrvatskih branitelja dodjeljuje onima koji su branili domovinu te pritom ostavili neizbrisiv i važan trag u hrvatskom sportu

Nikola Županić jedan je od jedanaestorice ovogodišnjih dobitnika tog vrijednog priznanja. U ovom broju donosimo vam priču o čovjeku koji je puno dao domovini, ali i hrvatskom sportu.  Rođen 7. travnja 1966. u Zagrebu, odrastao na Jarunu, među generacijama koje su život gradile na zagrebačkom asfaltu, svoj životni put započeo je daleko od ratnih linija. No, kako i sam kaže, sudbina je za njega imala drugačije planove. “Mi smo već deveta generacija Županića koja je odrasla u Zagrebu”, prisjeća se, vraćajući se u dane djetinjstva obilježene sportom i druženjem.

Od kajaka do prve crte

Blizina Jaruna odvela ga je u sport koji će obilježiti velik dio njegova života – kajak. Već s osam godina pridružio se Kajak-kanu klubu Končar, u kojem ostaje aktivan sve do 2008. “Bio je to lijep period mojeg života”, govori jednostavno, ali s dozom nostalgije. I danas je, kaže, vezan uz kajak iako više ne natjecateljski – rekreativno veslanje ostalo je njegov način opuštanja i povratka korijenima.

Početak rata i odlazak u Rakitje

S početkom Domovinskog rata njegov se život naglo mijenja. Bez dvojbe se prijavljuje u Specijalnu policiju. “Bio sam pozvan 5. studenog 1990. u Jedinicu za posebne zadatke MUP-a u Rakitju”, prisjeća se. Rakitje, koje će poslije postati poznato kao ishodište elitne postrojbe Tigrovi, bilo je temelj stvaranja hrvatskih oružanih snaga. Upravo iz te jezgre nastat će 1. gardijska brigada, ali i druge ključne brigade Hrvatske vojske.

Prva bojišta i vatreno krštenje

Njegovo prvo ratno iskustvo bilo je u Pakracu – mjestu koje pamti kao svoje vatreno krštenje. “Prije nekoliko dana bila je obljetnica. Imao sam čast obratiti se uime svih postrojbi koje su sudjelovale. Bilo je najviše ljudi do sada”, kaže.

Nedugo zatim slijedi još jedno ključno iskustvo – Krvavi Uskrs na Plitvicama 1991. godine, jedan od najvažnijih događaja u ranoj fazi rata. S razvojem situacije, policijske snage transformiraju se u Zbor narodne garde. U tom razdoblju prelazi u 1. brigadu, gdje postaje zapovjednik satnije.

Ratni put kroz cijelu Hrvatsku

Tijekom ratnog puta prošao je gotovo sva ključna bojišta: od istočne i zapadne Slavonije, preko Banovine i Like, pa sve do juga Hrvatske. “Sudjelovao sam u svim operacijama u kojima je bila 1. brigada”, rekao je. Nakon 1992. i operacija na Južnom bojištu, vraća se u Zagreb, gdje sudjeluje u ustrojavanju 350. diverzantskog odreda Glavnog stožera. “Taj je Odred bio direktno pod zapovjedništvom načelnika Stožera. Zapovjedništvo nam je bilo u Stubičkoj Slatini, a većina pripadnika dolazila je iz 1. brigade”, objašnjava. S tom postrojbom sudjeluje i u najvažnijim vojno-redarstvenim operacijama – Bljesku i Oluji. “Imali smo ključne zadaće u objema operacijama”, dodaje.

Više od 2000 dana rata

Ukupno je proveo više od 2000 dana u ratu. U prvim godinama rata, kao pripadnik Specijalne policije u Rakitju, imao je i posebne zadaće u Zagrebu. “Čuvali smo sve ključne objekte – Hrvatsku radioteleviziju, Sabor, Vladu. Bilo je prijetnji da će jugovojska napasti Zagreb i srušiti novoizabranu vlast”, prisjeća se. Osiguravali su usto i najviše državne dužnosnike.

Prvi sukobi i obrana ključnih područja

Kao zapovjednik satnije bio je i u Iloku, gdje je njegov vojnik uništio prvi tenk. “Možemo reći da je to bio prvi sukob s JNA”, kaže. Nakon toga slijede premještaji – Zagreb, Hrvatska Kostajnica, pa Nova Gradiška. “To su bili takvi dani. Nismo bili u vojarni. Došao si doma, možda se presvukao i odmah dalje”, opisuje ratnu svakodnevicu. Posebno spominje važnost obrane Novske: “Da je pala Novska, pala bi i Kutina, a onda bi im bio otvoren put prema Zagrebu.”

Operacije u zapadnoj Slavoniji i na jugu

Sudjelovao je u oslobađanju niza mjesta u zapadnoj Slavoniji, uključujući sela Dalj-Popovac, Donju i Gornju Subocku, te u proboju prema Lipiku. Nakon tih operacija, 1992. godine njegova Brigada odlazi na Južno bojište. Ondje preuzima odgovornost za područje zaljeva Bistrine, strateški važno zbog blizine Neuma i doline Neretve. “Da su zauzeli taj prostor, otvorio bi im se put prema Neretvi”, objašnjava. Unatoč teškim borbama i velikim gubicima, uspjeli su zadržati položaje: “Nažalost, bilo je puno žrtava. Izgubio sam puno prijatelja i suboraca.”

Akcija preko zaljeva i oslobađanje juga

Jedan od najupečatljivijih trenutaka bio je prelazak preko Bistrine: “Nakon cjelodnevnog i cjelonoćnog granatiranja odlučili smo prijeći preko – plivajući. Nas tridesetak.” Nakon zauzimanja položaja, nastavili su operacije oslobađanja juga Hrvatske, uključujući i Dubrovnik, u suradnji s drugim postrojbama i stanovništvom.

Kraj rata na vidiku

Kako se rat bližio kraju, situacija se sve više okretala u korist hrvatskih snaga. Krajem 1992., kao jedan od zapovjednika, upućen je u Zapovjedno-stožernu školu, kao polaznik prvog naraštaja. Na uručenju diploma bili su tadašnji najviši državni dužnosnici. Po povratku sa školovanja započinje pripreme Diverzantskog odreda za operaciju Bljesak, a zatim i za Oluju. “Znali smo da ništa neće ići mirnim putem. Ništa što su potpisali nisu poštovali”, zaključuje te naglašava da su operacije uspješno provedene – sve do konačne predaje neprijateljskih snaga.

Motiv koji je odredio životni put

Iako je njegov ratni put bio ispunjen brojnim izazovima, opasnostima i žrtvama, odluka o sudjelovanju nikad nije dolazila u pitanje. Ističe da je ključni trenutak bio poziv prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana mladima – u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te dijaspori. “Tada sam osjetio da mogu dati nešto za novu državu. Naši očevi, djedovi i pradjedovi borili su se da je stvore, a moja generacija imala je taj privilegij da to napokon i ostvari”, govori. Bez puno razmišljanja otišao je u Policijsku postaju u Nehajskoj ulici u Zagrebu i prijavio se. Već nakon mjesec dana stigao je poziv na liječnički pregled, koji je uspješno prošao, a potom se javio u Svetošimunsku. Danas, s vremenskim odmakom, na svoj doprinos gleda s ponosom, ali i s dozom tuge zbog onih koji nisu dočekali kraj rata: “Ponosan sam jer sam dao svoj doprinos u stvaranju države. Nažalost, mnogo ih je poginulo, a mi koji smo ostali živi moramo to čuvati, njegovati i ne dopustiti da padne u zaborav.” Posebno naglašava važnost prenošenja istine o Domovinskom ratu na mlađe generacije. “Moramo promicati vrijednosti Domovinskog rata i doprijeti do mladih. Oni trebaju znati kako je nastala ova država”, zaključuje.

Zajedništvo nakon rata: Udruga kao drugi dom branitelja

Nakon ratnih godina, borba za dostojanstvo branitelja nije prestala – samo je poprimila drugačiji oblik. Upravo iz te potrebe nastala je Udruga Tigar 90/91 Rakitje, koja okuplja bivše pripadnike Jedinice za posebne zadatke MUP-a, ali i njihove obitelji. Riječ je o jednoj od prepoznatljivijih braniteljskih udruga, ne samo u Hrvatskoj već i šire – u Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Cilj Udruge od početka je jasan: zajedništvo, pomoć i očuvanje vrijednosti Domovinskog rata. Poseban naglasak stavljen je na brigu o zdravlju i svakodnevnim potrebama branitelja. U Rakitju je uspostavljen sustav pomoći svima koji dolaze na liječenje u Zagreb. “Napravili smo ustanovu za sve koji trebaju posebnu skrb. Nije samo za pripadnike Tigrova već za sve branitelje. Ako dolaze na liječenje, mogu prespavati kod nas, a organizirali smo i prijevoz do bolnice”, objašnjava. Podrška se ne zaustavlja samo na braniteljima. “To vrijedi i za članove njihovih obitelji – supruge i djecu”, dodaje. Udruga danas okuplja ljude iz cijele Hrvatske, a mnogi ostaju iznenađeni razinom organizacije i brige koju ondje zateknu. “Nažalost, starimo i sve smo podložniji bolestima. Takva skrb postaje nužna”, iskreno kaže. Veliku podršku radu Udruge pruža i Ministarstvo hrvatskih branitelja, a dugoročni planovi dodatno potvrđuju ozbiljnost njezina djelovanja.

Čuvanje sjećanja i pogled u budućnost

U Rakitju je uređena i spomen-soba posvećena poginulim pripadnicima Tigrova, kao i muzej u kojem su izloženi naoružanje, oprema i obilježja iz Domovinskog rata. To mjesto nije samo podsjetnik na prošlost već i prostor edukacije. U posjet redovito dolaze učenici, ponajviše srednjoškolci sa zagrebačkog područja i iz okolice, kako bi iz prve ruke učili o stvaranju hrvatske države. Udruga istodobno gleda i prema budućnosti. U tijeku su pripreme za izgradnju doma za umirovljene branitelje i njihove obitelji. “Dobili smo podršku ministra Ivana Anušića i zemljište od 2000 hektara. Sada radimo na dokumentaciji. Plan je da sve bude završeno u sljedećih pet do šest godina”, objašnjava.

Aktivan život i nova zajednica

Osim institucionalne pomoći, Udruga veliku pažnju posvećuje i svakodnevnom životu branitelja, potičući njihovu socijalizaciju i aktivno sudjelovanje u zajednici. Organiziraju se brojne aktivnosti – od boćanja i šaha do streličarstva i zajedničkog bicikliranja. “Važno je da se ljudi druže, da ne ostanu sami”, naglašava. Posebno je važno što se u rad Udruge uključuju i djeca hrvatskih branitelja, čime se gradi most između generacija. “Sve što radimo, radimo za naše branitelje i njihove obitelji”, zaključuje.

Rat koji ostaje u čovjeku

Iako o ratu govori smireno i bez patetike, jasno je da su iskustva ostavila dubok trag. Danas je 50-postotni invalid, ranjen na novljanskom bojištu. “U ratu čovjek očvrsne”, kaže kratko. Dodaje kako nema noćnih mora, ali i naglašava da je rat na svakome ostavio drugačije posljedice: “Svako bojište nosilo je svoje. I žrtve.” Kao posebno teško pamti Južno bojište, gdje su neprijateljske granate svakodnevno odnosile živote: “Više je ljudi stradalo od kamenja nego od same granate. Ali granate su bile uzrok svega.” U rat je, kaže, ušao kao sportaš, zaposlen u Kajak-kanu klubu Končar – bez ikakve predodžbe koliko će sve trajati. “Nisam mogao ni zamisliti da ću jednog dana postati brigadir Hrvatske vojske”, ponosno govori.

Snaga sporta na bojištu

U najtežim trenucima upravo mu je sport pomogao da izdrži. “Sport mi je puno pomogao. Mogao sam plivati, trčati, izdržati napore. Ljudi koji su se bavili sportom lakše su podnosili rat”, objašnjava. Fizička spremnost, ali i mentalna disciplina, često su činile razliku između izdržljivosti i sloma.

Specijalne snage i međunarodno priznanje

Nakon rata ostaje aktivan u sustavu, kao dio 350. diverzantskog odreda Glavnog stožera, gdje djeluje sve do 2000. godine. Potom prelazi na dužnost načelnika Odjela za vojni sport pri Međunarodnom vijeću za vojni sport (Conseil International du Sport Militaire – CISM). U tom razdoblju Hrvatska vojska postupno gradi ugled i na međunarodnoj razini. “Druge zemlje već su imale vrhunske sportaše u svojim sustavima. I mi smo počeli stvarati temelje da takvi sportaši budu dio Hrvatske vojske”, objašnjava. Posebno mjesto u njegovoj karijeri zauzima rad u Bojni za specijalna djelovanja, tijekom kojeg je sudjelovao na brojnim međunarodnim obukama.

Suradnja sa saveznicima bila je intenzivna – od Sjedinjenih Američkih Država do europskih zemalja. “Američki marinci bili su impresionirani spremnošću hrvatskih vojnika”, kaže. Hrvatsku su 2003. godine posjećivali i visoki vojni i politički dužnosnici iz NATO-a kako bi procijenili spremnost njezine vojske za ulazak u Savez. Vježbe su se provodile na više lokacija – od Udbine i Delnica do Lošinja, a ključni su bili rezultati. “Dobili smo najviše ocjene. To je bio jedan od preduvjeta za ulazak u NATO”, ističe Nikola Županić. Velike međunarodne vojne vježbe, poput Jackal Stonea 2009. godine, dodatno su potvrdile visoku razinu spremnosti hrvatskih specijalnih snaga.

Povratak sportu i stvaranje novih generacija

Nakon ratnih godina vraća se svojoj prvoj ljubavi – kajaku. Na nagovor prijatelja ponovno se okušao i u vrhunskom sportu i ostvario zapažene rezultate. Već 1996. osvaja peto mjesto na svijetu, a iduće godine i treće mjesto u ukupnom poretku Svjetskog kupa u disciplini kanu dvosjed na divljim vodama. Nakon natjecateljske karijere okreće se radu s mladima: “Prenosio sam znanje i iskustvo, pomagao Klubu i Savezu.” Njegov angažman ubrzo prelazi okvire kajaka. Godine 2003. preuzima vođenje Hrvatskog biatlonskog saveza, na čijem čelu ostaje punih deset godina. U tom razdoblju hrvatski biatlon ostvaruje velike uspjehe, uključujući i olimpijsku broncu Jakova Faka na Zimskim olimpijskim igrama u Vancouveru 2010. godine.

Priznanje za životno djelo

Za dugogodišnji rad – i u obrani Hrvatske, i u sportu – dobio je priznanje Hrvatskog olimpijskog odbora, koje doživljava kao krunu karijere. “To mi je nagrada za životno djelo”, ističe. Posebno cijeni što se takvim priznanjima ne vrednuju samo sportski rezultati već i širi doprinos društvu: “Hrvatski olimpijski odbor pokazuje da se brine o ljudima koji su stvarali ovu državu, ali i o onima koji su stvarali vrhunske sportaše.” Na kraju, priznanje vidi kao potvrdu svega što je prošao: “Ponosan sam. To je dokaz da sve što sam napravio – i u ratu, i u sportu – ima vrijednost.” Vojska i sport su neraskidivi. “Svaki vojnik mora biti spreman jer ne znaš kamo te sutra dužnost može pozvati”, objašnjava Županić. Dodaje da je sport način života i trebao bi biti uobičajen te pohvaljuje što se puno mladih ljudi njim bavi.

Poruka mladim sportašima i budućim vojnicima

“Drago mi je da je Vlada Republike Hrvatske uvela obvezno temeljno vojno osposobljavanje. Mislim da će mladi dosta toga naučiti. Prije svega disciplinu. Vojska nudi disciplinu i red. To možda nekomu sada ništa ne znači, ali značit će u budućnosti. U to budite sigurni. Danas ste možda mladi, sutra više nećete biti, a iskustva i znanja koja ćete steći pamtit ćete i ostat će vam za cijeli život”, govori te nastavlja: “Mladi su buduća pričuva, koja je tu kako bismo sačuvali svoj suverenitet. Ne zato da bismo napadali i ratovali, nego zato da bismo sačuvali svoj dom. Mi nismo ratovali na tuđem teritoriju, nego smo branili svoj.”

Sportašima je poručio: “Na svim natjecanjima promičite vrijednosti Domovinskog rata. Ostavština hrvatskih branitelja, vaših očeva, djedova, velika je i nemojte to zaboraviti. Imate slobodu i imate državu. Svoju državu koja je krvlju stvarana. Sport je najbolji promicatelj neke države u svijetu. Rat nikomu ništa dobro nije donio. Mlade ne treba zamarati Domovinskim ratom, ali ne smiju ga ni zaboraviti.”

“Hrvatska je danas postigla svoje vanjskopolitičke ciljeve. Hrvatska je danas slobodna predivna država. To treba čuvati. Na to treba biti ponosan”, istaknuo je za kraj Nikola Županić.

Tekst: Ivan Šurbek; Foto: Tomislav Brandt, arhiva HVGI-ja, privatna arhiva Nikole Županića