Upravo povratkom velikog broja branitelja koji su prošli srbijanske logore i koji su bili svjedoci događanja tijekom zadnjih dana borbi i nakon pada grada, istina o vukovarskim gubilištima i masovnim grobnicama počela se otkrivati u svoj punini užasa

Od 14. kolovoza 1992. prošlo je 30 godina. Tog dana, na razmjeni ratnih zarobljenika u Nemetinu, u Hrvatsku su iz neprijateljskog zatočeništva stigle ukupno 662 osobe – njih 573 bili su hrvatski branitelji, civila je bilo 89. Muškaraca je bilo 657, razmijenjenih žena pet. Najstariji tad razmijenjeni zatočenik srbijanskih logora imao je 67 godina, a najmlađi 16. Osam je osoba bilo u dobi od 16 do 18 godina, a dvije su bile starije od 65 godina. Događaj koji je trajao cijelog dana na ničijoj zemlji, na cesti između Nemetina i Sarvaša bila je najveća razmjena hrvatskih zatočenika iz srbijanskih logora koja je tijekom Domovinskog rata provedena.

Potrebno se prisjetiti – 1991. vodio se težak rat, Hrvatska je gubila dijelove svojeg teritorija, sve je više bilo branitelja i civila čija je sudbina bila nepoznata i za kojima se tragalo, devet mjeseci prije ove razmjene Hrvatskoj je otet Vukovar. Na popisima tad izgubljenih i traženih bile su tisuće imena kojima se u kaosu rata gubio trag. Obitelji su očajnički tragale za točnom informacijom, za istinom. Razmjene ratnih zarobljenika bile su tad prijelomno važni i više od svega potresni događaji. Za one koji su nakon zarobljeništva izlazili na slobodu i za obitelji koje bi dočekale voljene razmjena je često pamćena kao dan ponovnog rođenja, no za mnoge je obitelji koje su tragale za istinom i nadale se povratku najdražih svaka razmjena zarobljenika bila nova tuga i razočarenje. Nerijetko su od upravo razmijenjenih, bivših zarobljenika dobivali prve informacije o smrti onih kojima su se nadali. Konačno, upravo povratkom velikog broja branitelja koji su prošli srbijanske logore i koji su bili svjedoci događanja tijekom zadnjih dana borbi i nakon pada grada, istina o vukovarskim gubilištima i masovnim grobnicama počela se otkrivati u svoj punini užasa.

Najveći broj razmijenjenih u Nemetinu, njih 566, zatočeno je između 18. i 20. studenog 1991. na području Vukovara, a prosječno su u zatočeništvu proveli 250 dana. Na razmjenu u Nemetin 484 osobe dovedene su iz Sremske Mitrovice, 15 iz Niša, 68 iz Morinja, dvije iz Valjeva, jedna iz Padinske Skele, a čak 92 iz Vojno-istražnog zatvora u Beogradu. Dio tad oslobođenih hrvatskih branitelja bio je osuđen na dugogodišnje kazne zatvora ili su nad njima vođeni paralegalni sudski postupci kojima su tri osuđena na smrtnu kaznu. 

Razmjena u Nemetinu provedena je na temelju popisa zarobljenika koje je Međunarodni odbor Crvenog križa registrirao do srpnja 1992. godine. Hrvatska je trebala osloboditi 424, a srpska strana 790 osoba. Na razmjeni su sudjelovali predstavnici Vojske Jugoslavije na čelu s general-majorom dr. Radovanom Radinovićem i predstavnici Vlade RH na čelu s tadašnjim predsjednikom Komisije Muhamedom Zulićem. Sudjelovao je i Međunarodni odbor Crvenog križa koji je predstavljao Paul Bonnar, a razmjeni su prisustvovali i predstavnici UNPROFOR-a.

Hrvatska je sve Sporazumom preuzete obveze dosljedno ispunila. Na razmjenu je dovedeno 415 osoba, od kojih je 156 odbilo razmjenu, dok devet osoba koje su bile na popisu Međunarodnog odbora Crvenog križa nije dovedeno jer je utvrđeno kako su počinile kazneno djelo koje nije u vezi s oružanim sukobom. SRJ je na razmjenu u Nemetin doveo 666 osoba, od kojih su četiri odbile repatrijaciju u Republiku Hrvatsku.
No, srpska strana tad na razmjenu nije dovela 124 osobe iz zatvora u Somboru i Padinskoj Skeli te druge zatočene iz logora Knin, Manjača, Beli Manastir, Dalj itd. Na samoj su razmjeni predstavnici Vojske Jugoslavije javno potvrdili svoju obvezu, pred MOCK-om i UNPROFOR-om, kako će sve osobe osloboditi najkasnije do 10. rujna 1992., no i taj je dogovor srpska strana opstruirala.

Na inicijativu Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Hrvatski je sabor donio Odluku o proglašenju 14. kolovoza Danom sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata.

Razmjene tijekom Domovinskog rata

Prva veća razmjena ratnih zarobljenika u Domovinskom ratu provedena je 9. studenog 1991. u Bosanskom Šamcu. Tad su razmijenjena 353 ratna zarobljenika i to uglavnom iz logora Manjača, koji su u najvećem broju zatočeni 12. rujna 1991. nakon okupacije Hrvatske Kostajnice. Već tijekom 1991. razmijenjeno je i oslobođeno više od 2000 zarobljenika, a do završetka Domovinskog rata, do 1996. godine kad je provedena zadnja razmjena ratnih zarobljenika, razmijenjeno je odnosno oslobođeno 7807 osoba. Prema državi zatočeništva 3543 oslobođene osobe bile su zatočene na području Republike Srbije, a 354 u Crnoj Gori. Na privremeno okupiranim područjima Republike Hrvatske bilo je zatočeno 2517 osoba, dok je 610 bilo zatočeno na području Bosne i Hercegovine.

Kao djelatnik Službe za IPD u MORH-u umirovljeni pukovnik Goran Pavelić 14. je kolovoza 1992. bio u Nemetinu fotografirajući razmjenu ratnih zarobljenika.

Trideset godina poslije, objavljujemo njegovo sjećanje te dio tad nastalih fotografija.

U Osijek smo stigli dva dana prije s jednostavnom zadaćom – prikupiti što više fotografskog i videomaterijala i osigurati da što više naših dečki da svoje iskaze. Tu su bili još i naši osječki kolege i prijatelji Hampi (foto) i Boris (video), inače pripadnici 106. brigade. Sva dokumentacija koju ćemo u nekoliko idućih tjedana prikupiti bit će građa Odjela za ratne žrtve i zločine (spadali smo pod IPD).

Na dan razmjene nakratko smo navratili pred osječki zatvor odakle su, uz mnoštvo promatrača na cesti, trebali krenuti autobusi s ratnim zarobljenicima. Ubrzali smo prema Nemetinu, no nismo bili jedini – sretali smo vozila Vojne policije, sanitetska vozila, kombije sa sanducima vode, sokova i paketima suhe hrane, novinarske ekipe…

Dan je bio iznimno vruć, tako da smo oko 10 sati iskoristili zadnji prirodni hlad u sjeni šljiva i raznih voćki u Nemetinu, znali smo da do početka razmjene ima još bar dva sata. Kuće stradale, grafiti po izbušenim zidovima, dečki iz VP-a čekaju. Obilazimo rov i improvizirano sklonište. Netko mi pokazuje prstom u daljinu, kroz titranje vrućeg zraka nazire se nekakva šuma, tamo su njihovi položaji. Stižemo na mjesto razmjene koje je organizirano tako da je središnja točka šator MCK kroz koji prolaze zarobljenici, iz oba smjera, naizmjence. U šatoru osoblje MCK provjerava popise imena i sređuje ostale administrativne poslove. Samo mjesto razmjene osiguravaju pripadnici ruskog bataljuna UNPROFOR-a. Na našoj strani u kontroliranoj gunguli motaju se razni vladini dužnosnici, novinari, poneki političar, dežurno sanitetsko osoblje i psiholozi, Vojna policija, čudo ljudi…Ali nekako se osjeća da smo svi povezani istom željom i nadom, strepnjom i radošću što ćemo prvi dočekati ljude o čijim ćemo iskustvima poslije još puno toga saznati. Dočekat ćemo ljude koji su tog dana (a da to oni sami nisu znali) simbolizirali cijelu Hrvatsku, njezinu patnju i stradanja, ali i njezinu hrabrost i ponos. Iako uzburkani, ti su osjećaji vrlo jasno pokazivali da nema(mo) sumnje u jedan-jedini ishod rata – u pobjedu.

Ne sjećam se točnog vremena kad je stigla prva kolona naših branitelja, ali sjećam se suza, osmijeha, ljubljenja hrvatskog asfalta, zbunjenih pogleda, lica koja se pitaju je li to stvarnost. Zagrljaji, usklici, dečki su žedni, dečki su gladni, dečki su sretni, dečki su slobodni. (Na ovom mjestu moram biti korektan i reći da je među našima bila i nekolicina žena, ali to je sasvim posebna tema.) Stalno smo u pokretu, u blizini šatora srpski snimatelji snimaju nas, mi snimamo njih, pojavljuje se neki JNA oficir koji nam mrtav-hladan laže kako je Siniša Glavašević u jednom od sljedećih autobusa… Jedna stvar sve je očitija – velik broj naših dečki stiže sa svježim ozljedama, znacima fizičkog maltretiranja. Snimamo sve, pokušavamo prosvjedovati kod MCK-a, uzaludno, ne mogu oni ništa. Poslije saznajemo od dečki da su se poneki autobusi zaustavljali u selima na putu do Sarvaša, a domaći bi ljudi za bocu rakije ulazili u autobuse i premlaćivali ‘’ustaše’’ uz mudro odvraćanje pogleda ruskih unproforaca. Danas, nakon trideset godina, kad se sjetim Nemetina pomislim na trojicu naših zarobljenika. Spomenut ću ih inicijalima, od njih trojice jedan je pokojni, dvojica su na fotografijama uz ovaj tekst.  

Da će A.T. biti razmijenjen u Nemetinu saznao sam od njegovih kolega iz kazališta u kojem je A. bio majstor rasvjete. Odradio sam s njim nekoliko predstava na Eurokazu. Štos je u tome što je A. bio rođeni Dubrovčanin, a u Vukovar je otišao s prvim zagrebačkim dragovoljcima. Na samoj razmjeni nestrpljivo sam čekao da se pojavi i eto ga! Prepoznajem ga, iako je jako mršav i kratko ošišan. Prepoznaje i on mene, grlimo se, ali vidim mu u pogledu da je sve ovo za njega previše, zbunjen je i samo mu kažem da ćemo se vidjeti u Zagrebu. Kada je A. došao u Zvonimirovu, poduže smo popričali. Objasnio mi je kako je za čuvare i ostale tipove u logoru on bio ‘’mali ustaša’’ jer je iz Dubrovnika, pa ga i nisu mlatili toliko kao domaći domaće; uglavnom su mu stalno govorili kako je Dubrovnik pao. ‘’Nisam im vjerovao ni jednu riječ,’’ rekao mi je A. Još je neko vrijeme radio u kazalištu, pa otišao u mirovinu, preselio u Veliku Goricu, upisao kćer na fakultet i onda nas napustio.

P. je Vukovarac, rođeni, znatno mlađi od mene. Kad je poslije razmjene došao u Zagreb, sjetio sam ga se po licu, snimio sam ga u jednoj od kolona, dobar portret. Nakon što je D. ispunio upitnik i nakon kraćeg razgovora, predstavio sam mu se imenom i prezimenom. Na moje veliko čuđenje, D. je rekao nešto kao ‘’čitao sam vaše prijevode u Siriusu!’’ Nakon toga, razgovor je krenuo sasvim drugim tokom – koje SF pisce volimo, kakvu glazbu slušamo… Upoznao sam mu i obitelj, bili su smješteni u nekakvom domu na Ružmarinki. D. i ja smo se nastavili viđati i družiti, i sad se viđamo na Sferaconu, čujemo se. Poslije oporavka i rehabilitacije, D. se na neko vrijeme i zaposlio u MORH-u, pa je otišao u mirovinu. A ja si mislim isto kao i 1992.: ‘’Čovjek koji voli Davida Bowieja i Talking Headse, čita SF, a jedan od najdražih filmova mu je Blade Runner, naprosto ne može biti loš čovjek.” Tako i jest.

Na dogovoreni sastanak u Zvonimirovu N. M. je stigao u pratnji svojeg starijeg brata M. koji je u to vrijeme bio već viši časnik HV-a. No, više me iznenadila činjenica da je N. M. zapravo moj susjed, tu iz kvarta, ulicu dalje. Ne sjećam se da sam ga vidio prije rata, ali to nije bilo važno tog trenutka. Sve što mi je N. (mršav, nasmijan) tad ispričao samo je učvrstilo moje mišljenje da se radi o pravom i istinskom branitelju, čovjeku koji ne priča puno o tom vremenu, koji ne stvara filmski spektakl o svojem sudjelovanju u ratu i o svojoj muci u logoru. N. je živ i zdrav i često se sretnemo i odemo na kavu. Moj Trešnjevčanin, naš Zagrepčanin! 

To su trojica mojih junaka, takvi su bili ljudi koji su pobijedili u ratu.

Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata

Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata te 30. obljetnica od posljednje velike razmjene zarobljenika u Nemetinu svečano su obilježeni 14. kolovoza. Preživjeli logoraši s braniteljima, obiteljima i uzvanicima okupili su se uz spomen-obilježje u Nemetinu na mjestu razmjene ratnih zarobljenika gdje je oslobođeno 714 hrvatskih branitelja, žena i civila. Svečanost u Nemetinu otvorena je podizanjem zastave i izvedbom hrvatske himne tamburaškog sastava Biseri iz Varaždina, a zaključena molitvom zahvale za sve one koji su preživjeli mučenja i poniženja te one koji su u logorima ubijeni i umrli. Potom je u Hrvatskom domu u Vukovaru održana svečana akademija. Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) podsjetilo je nazočne na strahote koje su doživjeli logoraši čitanjem ulomka iz Iskaza s Veleprometa u izvedbi Samuela Rogulja. Tamburaški sastav Biseri čiji su članovi varaždinski policajci, branitelji  Vukovara, pod vodstvom prof. Nevenke Pandža izveli su prigodan glazbeni program.

Zdravko Komšić, predsjednik HDLSKL-a rekao je: ”Mi danas obilježavamo svoj drugi rođendan. Nakon devet mjeseci provedenih u srpskim logorima dočekali smo da budemo razmijenjeni na taj dan uoči Velike Gospe. Znali smo to nekih mjesec dana ranije i jedva smo čekali taj dan. Kad su nas doveli do Sarvaša rekli su nam da nas naši ne žele i odveli nas u hangar gdje su nas još tukli i maltretirali. Poslijepodne oko 3 sata konačno su nas odvezli u Nemetin gdje smo razmijenjeni. Potom su nas odvezli na Osječki trg gdje su nam priredili veličanstven doček za koji sam zahvalan Osječanima. Žalosno je da do današnjeg dana Srbija ne priznaje postojanje tih logora niti psihičkog i fizičkog maltretiranja koje se provodilo u njima. I dalje se borimo svim pravnim sredstvima i kad-tad dobit ćemo odštetu.“

Svečanosti obilježavanja nazočili su izaslanik Predsjednika Republike Hrvatske brigadir Dražen Batrnek, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora Nikola Mažar, izaslanik ministra branitelja državni tajnik Darko Nekić, izaslanik ministra obrane general-bojnik Željko Živanović, predstavnici Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije, branitelji Osijeka i Vukovara, obitelji logoraša i drugi uzvanici. Povodom obilježavanja obljetnice, 13. kolovoza otkriven je spomenik Ovčara rad Dubravka Duića, koji se nalazi uz državnu cestu Vukovar – Sotin na skretanju prema Ovčari.

Tekst i foto: Martina Stanković

Tekst:  Lada Puljizević

Foto:  Goran Pavelić, Središnji vojni arhiv