Jedna od zemalja, čiji se teritorij od 1912./13. gotovo u cijelosti nalazio izvan Europe, bilo je Tursko Carstvo. Isprva neutralna, Turska je na inicijativu ratnog ministra Envera Paše 1914. ušla u rat na strani Centralnih sila, s ciljem stvaranja pan-turskog carstva na račun Rusije

U jesen 1914. turski ratni brodovi, kupljeni od Njemačke, otvaraju vatru na ruske priobalne gradove, a u zimi 1914./15. počinje turska ofenziva na Kavkasku regiju, koja je, međutim, zbog loše opremljenosti turske vojske završila katastrofom. Od 90.000 vojnika preživjelo ih je samo 12.000. U proljeće 1915. ruske snage ušle su u Anatoliju, gdje su naišle na potporu dijela armenskog stanovništva. Turske vlasti reagirale su na to neviđenom brutalnošću. Deportacije i masakri Armenaca, koji su uslijedili, završili su jednim od prvih genocida u povijesti ratovanja.
Ulazak Turske u rat prouzrokovao je i bitan zaokret u britanskoj bliskoistočnoj politici, koja je dotad preferirala održanje Turskog Carstva. Nakon ulaska Turske u rat, britanski politički vrh vodio je čak i tajne pregovore s Rusijom, u kojima su Ruskom Carstvu, kao nasljedniku bizantsko-kršćanskog imperija, obećani turski morski tjesnaci Bospor i Dardaneli. Za podjelu turskog teritorija interes, osim Rusije i Velike Britanije, pokazivale su Francuska i Italija, kojima su također obećani veliki dijelovi carstva. Turski sultan, koji je ujedno bio kalif i time najviši vjerski vođa, pozvao je na sveti rat protiv nevjernika, nadajući se da će time mobilizirati muslimansko stanovništvo britanskog imperija, prije svega Indije i Egipta, kao i muslimane koji su se nalazili pod ruskom vlašću, no u tome nije imao nikakva uspjeha. Rat u Levantu razbuktao se neviđenom silinom, zahvativši ubrzo čitavu regiju.

Galipoljska tragedija
Potkraj travnja 1915. počeo je saveznički pokušaj proboja na poluotoku Galipolju, planiran kao uvod u zauzimanje turske prijestolnice Carigrada. Snage Antante zaposjele su prije toga neutralni grčki otok Lemnos, koji je trebao poslužiti kao polazište za osvajanje turskog teritorija. Stjenovit teren Galipolja nije se pokazao pogodnim za proboj, a i otpor Turaka, pod zapovjedništvom Mustafe Kemala (kasnijeg predsjednika Republike Turske Kemala Ataturka), bio je neočekivano snažan, tako da je, nakon teških gubitaka, u siječnju 1916. operacija prekinuta masovnim povlačenjem savezničke vojske. Od 50.000 savezničkih vojnika, koji su u Galipolju ostavili svoje živote, mnogi su mobilizirani u Australiji i Novom Zelandu, gdje galipoljska tragedija do danas slovi kao nacionalna trauma.
Ni naftom bogato područje Mezopotamije (današnjeg Iraka), koje se 1914. također nalazilo u sastavu Turskog Carstva, nije ostalo pošteđeno ratnih djelovanja. U studenome 1914. britanske i indijske snage iskrcale su se u Perzijskom zaljevu i ubrzo zauzele Basru. Planirano napredovanje u smjeru Bagdada pokazalo se, međutim, težim od očekivanog, ne bi li kapitulacijom 8000 britanskih i indijskih vojnika pod zapovjedništvom generala Charlesa Townshenda potkraj travnja 1916. u Kut al Amari, smještenoj 140 kilometara jugoistočno od Bagdada, bilo privremeno zaustavljeno. Posljedice predaje bile su kobne po savezničku vojsku: tijekom transporta u Anatoliju umrlo je 4250 zarobljenih vojnika. Turskom vojskom zapovijedao je – do svoje smrti desetak dana prije pada Kut al Amare – njemački general feldmaršal Colmar von der Goltz. Unatoč porazu i velikim gubicima, Velika Britanija nije odustala od daljnjeg prodora u dubinu turskog teritorija. Nakon dolaska pojačanja, britanske snage 11. ožujka 1917. napokon uspijevaju osvojiti Bagdad. Borbe u sjevernoj Mezopotamiji potrajat će, pak, do kraja l. svjetskog rata.

Borbe na Sinaju
Na Sinaju borbe između Antante i Centralnih sila vodile su se uglavnom oko Sueskog kanala, važne pomorske veze između Mediterana i Crvenog mora. Izgrađen 1869. Sueski kanal nalazio se pod upravom Velike Britanije, kojoj je služio kao najkraći pomorski put između matične zemlje i azijskih kolonija. Dvije turske ofenzive na Sueski kanal odbijene su, a u jesen 1917. sa Sinaja je počelo britansko napredovanje prema Palestini pod vodstvom generala Edwarda Allenbyja. Na Arapskom poluotoku razbuktao se za to vrijeme ustanak, što ga je hašemitska dinastija emira iz Meke podigla protiv turskih vlasti. Arapski ustanak britanske vlasti u Egiptu podupirale su tek novčano, no mladi britanski arheolog i časnik Thomas Edward Lawrence, koji je u Meku isprva bio poslan kao promatrač, iskoristio je priliku da zajedno s emirovim sinom Fejzalom intenzivira gerilski rat protiv Turaka. Spektakularnim osvajanjem lučkog grada Akabe mladi avanturist stekao je svjetsku slavu kao “Lawrence od Arabije”. Snovi hašemita o osnivanju nove arapske države rasplinuli su se, nažalost, po završetku rata zbog ekspanzionističkih zahtjeva Francuske i Velike Britanije. Ni karizmatični Lawrence, koji se, razočaran dvoličnošću političara, otvoreno stavio na stranu hašemita, u tome im nije mogao pomoći.

Opsada Kut al Amare
Grad Kut al Amara smjestio se na rijeci Tigris, nedaleko od ušća drevnog kanala Šat al Haija, 120 milja uzvodno od Amare. Grad se nalazi na koljenu rijeke, s malim naseljem na suprotnoj obali. Godine 1915. grad je bio gusto naseljen. Broj stanovnika iznosio je 7000, no mnogi su protjerani kad ga je osvojila britanska vojska. Budući da je u mirnodopskom razdoblju bio trgovačko središte, grad je raspolagao velikim zalihama žita. Kut al Amara nalazi se 500 milja uzvodno od Basre.
Borbe protiv Turske na mezopotamijskoj fronti počele su u listopadu 1914. invazijom na priobalno područje, koju su izvele britanske snage iz Indije. Nakon zauzimanja naftnih bušotina na otoku Abadanu, 22. studenoga zauzeta je Basra, grad od šezdesetak tisuća stanovnika, smješten 20 km u unutrašnjosti područja današnjeg Iraka. Kurna, grad na ušću Tigrisa u Eufrat, zauzeta je u posljednjoj akciji 1914. U prvoj ofenzivi 1915. Turci su istjerani iz Avaza, nakon čega su se tamošnja naftna polja našla pod stalnim britanskim nadzorom.

U ožujku, glavnina britanskih snaga, predvođena generalom Johnom Nixonom, kreće uzvodno Tigrisom i Eufratom prema Kut al Amari. Svrha pohoda bilo je učvršćivanje britanskih pozicija zauzimanjem čitavog područja Donje Mezopotamije, iako je glavni cilj napada i dalje bio Bagdad. Kako su rijeke bile jedine pouzdane prometnice u regiji, britanska vojska mogla se kretati jedino čamcima.
Amaru je 3. lipnja 1915. zaposjelo 11.000 britanskih vojnika pod zapovjedništvom generala Charlesa Townshenda. Nakon mjesec dana žestokih borbi, u lipnju 1915. zauzeta je Nasirija. Kako je turski otpor bio relativno slab, Nixon je odlučio nastaviti napredovanje prema Bagdadu.
Townshend se za to vrijeme sa 6. indijskom divizijom i jednom konjičkom brigadom nedaleko Kut al Amare ponovno sukobio s Turcima. Oko 10.500 vojnika pod zapovjedništvom generala Nur ud Dina bilo je ukopano s obje strane Tigrisa. Prešavši rijeku, Townshend je 28. rujna nanio težak poraz Turcima, koji su izgubili 5.300 ljudi i sve topništvo.
Pad razine rijeke zaustavio je Townshendovo napredovanje, onemogućivši mu da zaustavi uzmak preostalog dijela turske vojske prema Ktesifonu, gdje su već bili ustrojeni obrambeni položaji. Nakon zauzimanja Kuta, general Townshend dobio je zapovijed da nastavi prodor prema Bagdadu, bez čekanja na obećano pojačanje. Iako Bagdad nije bio strateški osobito važan cilj, britanskoj je vladi trebao spektakularan vojni uspjeh, ne bi li povratila ugled, ozbiljno narušen očevidnim promašajima u bici kod Galipolja.
Sa 14.000 ljudi Townshend je krenuo uzvodno Tigrisom, sukobivši se kod Ktesifona ponovno s vojskom generala Nur ud Dina, ukopanom na istočnoj obali rijeke šesnaest kilometara prije Bagdada. Iako brojčano u bitno slabijoj poziciji – turske snage pojačane su na 30.000 ljudi – Townshend zapovijeda napad na lijevom krilu turskih položaja. Britanci isprva bilježe uspjeh, probijajući se kroz neprijateljske redove, no nakon što Turci dovode još vojske, prisiljeni su na uzmak.
Zbrinuvši prvo ranjene i bolesne, britanska vojska 25. studenoga počinje uzmicati, stigavši 3. prosinca u Kut al Amaru, jedan od ključnih britanskih položaja u Mezopotamiji. S obzirom na iscrpljenost svojih vojnika, Townshend odlučuje držati položaj u Kut al Amari, utvrdivši obrambene položaje oko mjesta. Turska opsada Kut al Amare počinje 7. prosinca, u operaciji sudjeluju dvije turske divizije (ukupno 10.500 ljudi) pod zapovjedništvom generala Nur ad Dina i njegova njemačkog kolege Colmara von der Goltza, koji je poslan u Mezopotamiju da odatle istisne Britance.
U tri navrata Townshendove postrojbe ne uspijevaju probiti turske položaje, nakon čega započinje potpuna blokada mjesta. Glavninu svojih snaga Turci su iskoristili kako bi spriječili dolazak britanske pomoći opkoljenim vojnicima u Kut al Amari. Dvije indijske divizije, poslane u siječnju 1916. iz Basre, odbijene su 21. siječnja i još jednom početkom ožujka uz velike gubitke. U travnju britanske snage pod zapovjedništvom generala Georgea Gorringea sukobljavaju se s turskom Šestom armijom, probijaju njezine položaje dvadesetak milja od Kut al Amare, no onemogućen im je daljnji napredak.
Izgubivši nadu u izbavljenje, anglo-indijski garnizon u Kut al Amari 29. travnja 1916., nakon pet mjeseci opsade, potpisuje predaju. Zarobljeno je više od osam tisuća britanskih vojnika, od kojih velik dio umire u zarobljeništvu, dok će Townshend ostatak rata provesti u relativnom luksuzu na jednom otoku nedaleko od Carigrada. Njemački general von der Goltz umro je desetak dana prije pada Kut al Amare od kolere, ne dočekavši predaju Britanaca. Nakon poraza kod Kut al Amare, britanskoj vojsci treba više mjeseci konsolidacije, prije no što će pod zapovjedništvom generala Maudea pokrenuti novu ofenzivu protiv Turaka i 11. ožujka 1917. napokon osvojiti Bagdad.

Azijski korpus
Njemačka na bliskoistočno ratište nije poslala samo časnike, pilote i ratni materijal već i poseban “Azijski korpus”, koji je do proljeća 1918. narastao na 18.000 ljudi. Ipak, njemački utjecaj u Turskom Carstvu ni u kojem trenutku nije bio mjerodavan. Visokorangirani njemački časnici poput general feldmaršala von der Goltza, te generala Otta Limana von Sandersa i Ericha von Falkenhayna obnašali su, doduše, zapovjedne dužnosti duž bojišnica Bliskog istoka, no naglašeno nacionalističko tursko vodstvo strogo je pazilo da samo odlučuje o svojim potezima. Na strani britanskih snaga u Palestini, Siriji i Libanonu, borile su se, pak, zasebne cionističke postrojbe, u nastojanju da se podržavanjem Britanaca približe svom cilju ostvarenja vlastite židovske države.
U jesen 1917. general Edmund Allenby pokrenuo je sa Sinajskog poluotoka, koji se neprestance nalazio na udaru turskih snaga, snažnu britansku protuofenzivu. Devetog prosinca 1917. pao je Jeruzalem, koji se od 1517. nalazio pod turskom vlašću. Ulazak u sveti grad neposredno pred Božić predstavljao je ujedno velik promidžbeni uspjeh za Britance. Tijekom sljedećih mjeseci Allenby je prodirao sve dalje na sjever, zauzevši s australskom konjicom 1. listopada 1918. Damask. Dok se Carstvo na jugu raspadalo, tursko vodstvo upustilo se na sjeveru u posljednju veliku ofenzivu protiv Rusije, bitno oslabljene posljedicama Oktobarske revolucije. U jesen 1918. turske snage prodiru sve do Bakua, ne bi li oslobodile muslimansku braću u Azerbajdžanu i osnovale novu državu. No, bilo je prekasno: 30. listopada 1918. Turska je bila prisiljena potpisati kapitulaciju. U četverogodišnjem ratu na više fronti život je izgubilo više od milijun ljudi, ne računajući ubijene Armence. Čitav Bliski istok potonuo je u rasulo, koje će, zahvaljujući kasnijim mirovnim pregovorima, potrajati još desetljećima.

---

Kronologija

1914.
29. listopada
Turska objavljuje rat silama Antante.
Napadi na ruske crnomorske luke.
Zatvaranje Dardanela.
23. listopada
Indijske postrojbe, kasnija 6. indijska divizija, iskrcavaju se nedaleko od Basre u Mezopotamiji
5. studenoga
Velika Britanija anektira Cipar
23. studenoga
Indijske snage zauzimaju Basru
30. studenoga
Britanska Kraljevska mornarica napada turske utvrde kod Dardanela
18. prosinca
Velika Britanija proglašava Egipat protektoratom i premješta tamo dio svojih snaga da štite Sueski kanal

---

1915.
siječanj – lipanj
Britanske snage napreduju duž rijeka Tigris i Eufrat prema Bagdadu
14. siječnja – 3. veljače
Odbijeni turski napadi na Sueski kanal. Iako kanal više neće biti napadan, opasnost od napada rezultirat će velikom britanskom ofenzivom na Palestinu
19. veljače – 18. ožujka
Saveznički pomorski napad na utvrde oko Dardanela
ožujak – travanj
Britanci u Egiptu ustrojavaju brze snage za zauzimanje Dardanela
25. travnja
Britansko iskrcavanje na poluotoku Galipolje
3. lipnja
Snage britanskog generala Townshenda zauzimaju Amaru u Mezopotamiji
24. srpnja
Britanska pobjeda nad turskom vojskom kod Nasirije u dolini Eufrata
6. – 8. kolovoza
Iskrcavanje australskih i novozelandskih snaga na poluotoku Galipolje
kolovoz – rujan
Townshend napreduje do Kut al Amare u Mezopotamiji
27. / 28. rujna
Britanci pobjeđuju u bici kod Kuta i nastavljaju prodor prema sjeveru
15. listopada
General Ian Hamilton smijenjen zbog pogrešaka u Galipolju. Njegov nasljednik general Charles Monro preporučuje evakuaciju do koje dolazi 23 studenoga
11. – 22. studenog
Townshend napreduje prema Ctesiphonu u Mezopotamiji
22. – 26. studenoga
Bitka kod Ctesiphona. Turska vojska prisiljava Townshenda na povlačenje. Britanci 3. prosinca sigurno stižu u Kut al Amaru gdje se ukopavaju

---

1916.
8. / 9. siječnja
Posljednjih 35.000 savezničkih vojnika izvučeno iz Galipolja
siječanj – srpanj
Britanske snage u Egiptu pod zapovjedništvom generala Archibalda Murraya počinju ofenzivu na Palestinu
29. travnja
Predaja Kut al Amare nakon pet mjeseci opsade. U zarobljeništvo odlazi 2.000 britanskih i 6.000 indijskih vojnika
5. lipnja
Arapski ustanak protiv Turaka u Arabiji
3. kolovoza
Turske snage napadaju britansku željeznicu na Sinaju i gube bitku kod Rumanija
13. prosinca
Britanske snage u Mezopotamiji pod zapovjedništvom generala Stanleyja Maudea (166.000 vojnika od čega 67% Indijaca) ponovno napreduju dolinom Tigrisa prema Bagdadu

---

1917.
8. / 9. siječnja
Britanci u bici kod Magrunteina istiskuju Turke sa Sinaja.
22. / 23. veljače
Druga bitka kod Kut al Amare u Mezopotamiji. Britanci pobjeđuju Turke i nastavljaju prema Bagdadu
11. ožujka
Britanske snage ulaze u Bagdad
26. ožujka
Prva bitka kod Gaze, Turci potiskuju Britance
17. – 19. travnja
Druga bitka kod Gaze, također poraz Britanaca. Murray smijenjen i zamijenjen generalom Edmundom Allenbyjem, bivšim zapovjednikom britanske 3. armije u Francuskoj, koji najavljuje ?zauzimanje Jeruzalema do Božića?
27. / 28. rujna
Bitka kod Ramadija. Maude napreduje prema naftnim poljima kod Mosula u središnjoj Mezopotamiji
31. listopada
Treća bitka kod Gaze (Bitka kod Beršebe), Britanci pobjeđuju Turke. Turske snage u Mezopotamiji, koje su trebale potisnuti Maudea, prebacuju se u Palestinu da pomognu u zaustavljanju Allenbyjeva napredovanja prema Jeruzalemu
6. – 13. studenoga
Allenbyjeve postrojbe potiskuju tursku vojsku na putu prema Jeruzalemu
13. / 14. studenoga
Bitka kod odvojnog kolodvora (Junction Station). Dolazak turskog pojačanja pod zapovjedništvom generala von Falkenhayna, koji uspostavlja neprekinutu liniju od Jeruzalema do mora
18. studenoga
General William R. Marshall nasljeđuje Maudea.
Ratne operacije u Mezopotamiji privremeno se zaustavljaju po uputama iz Londona
8./ 9. prosinca
Allenby napada Jeruzalem i osvaja ga 9. prosinca, ostvarujući svoje obećanje o “zauzimanju Jeruzalema do Božića”

---

1918.
siječanj – rujan
Arapski ustanak, predvođen T.E. Lawrencom, emirom Faisalom i njegovim ocem Husseinom, zahvaća čitav Arapski poluotok. Turci su praktički opkoljeni u svojim garnizonima.
19. – 21. rujna
Bitka kod Megida. Otvaranje prolaza duž sredozemne obale, čime je razbijeno tursko desno krilo, a Allenbyjeva konjica ulazi u pustinju iza njega
22. rujna – 30. listopada
Britanska konjica i zrakoplovstvo uništavaju tursku 8., a potom i 4. i 7. armiju tijekom njihova povlačenja prema rijeci Jordan
30. listopada
Turska u Mudrosu potpisuje kapitulaciju. Završetak rata u Turskoj.

---

Boris PERIĆ