Program nabave novog tenka za Tursku kopnenu vojsku uključuje serijsku proizvodnju 250 vozila, a sveobuhvatni plan vrijedan možda i deset milijardi dolara podrazumijeva ih ukupno 1000 u četirima serijama. Međutim, dok se ne riješe problemi s motorom i proizvođačem, termini programa vrlo su upitni…

Svi tenkovi u Turskim oružanim snagama stranog su podrijetla. Američki Pattoni i njemački Leopardi zadnji su put modernizirani početkom ovog stoljeća u Turskoj, u suradnji s američkim, njemačkim i izraelskim tvrtkama. Raspoređeni su u četiri armije KoV-a, u čijem je sastavu deset korpusa s 14 oklopnih i 18 mehaniziranih brigada. Turska je još 1994. procjenjivala hoće li početi proizvodnju domaćeg tenka po stranoj licenciji. Testirala je nekoliko stranih tenkova, ali odustalo se zbog skupoće, a i kako bi se ubrzala nova modernizacija. Upravo je ona trebala poslužiti kao priprema i provjera osposobljenosti turskih razvojnih i industrijskih kapaciteta za novi domaći tenk. Turska vojska planirala ga je uvesti u operativnu uporabu 2016., na stotu obljetnicu prve operativne uporabe tenka u svijetu. Štoviše, bio bi prvi europski tenk XXI. stoljeća, s najsuvremenijim konceptom taktičko-tehničkih mogućnosti. Izbor tvrtke Otokar za predvodnicu projekta bio je proturječan, jer nije imala iskustva u proizvodnji gusjeničnih vozila. S druge strane, konkurent FNSS iz Ankare dokazao se razvojem borbenog vozila pješaštva ACV-15 i modernizacijom starih američkih prijevožnjaka M113.

Pomoć iz Južne Koreje
Otokar je unatoč svemu s Podtajništvom za obrambenu industriju (Savunma Sanayii Müsteşarlığı – SSM) potpisao ugovor vrijedan oko 500 milijuna dolara za razvoj i proizvodnju četiriju prototipova tenka i počeo 2008. rad na projektu. Novi tenk dobio je ime po turskom generalu Fahrettinu Altayu (1880. – 1974.), koji se proslavio tijekom Grčko-turskog rata (1919. – 1922.).
 Neiskusni Otokar i ostatak industrije nisu mogli sami, bili su potrebni i inozemni partneri. Nakon tendera Otokar je s južnokorejskom Agencijom za obrambeni razvoj (Agency for Defense Development – ADD) i tvrtkom Hyundai Rotem sklopio ugovor o ustupanju tehnologije primijenjene na novom južnokorejskom tenku K2 Black Panther (opširnije u tekstu Crna pantera, HV br. 489, op. ur.). Planirano je bilo u razvoj Altaya isprva uključiti 60 posto korejske tehnologije te s napretkom turskih razvojno-proizvodnih kapaciteta postotak smanjiti do potpune samostalnosti.
Za podizvođače su uglavnom odabrane turske tvrtke. Za Hyundaijev glavni top bila je zadužena državna tvrtka MKEK (Makina ve Kimya Endüstrisi Kurumu), a za modularni oklop, također južnokorejskog podrijetla, Roketsan. Glavni podizvođač sustava za upravljanje paljbom (SUP), komunikacijsko-informacijskog sustava (KIS), sustava laserskog upozorenja (LSW) i drugih optoelektroničkih sustava za vožnju i navigaciju postala je tvrtka Aselsan, koja je već sudjelovala u modernizaciji sadašnjih turskih tenkova. Otokar je u listopadu 2010. s njemačkim tvrtkama MTU i RENK potpisao ugovor za osiguranje pogonskog bloka.

Izlazak u javnost
Model prototipnog tenka Altay u stvarnoj veličini prikazan je na sajmu IDEF 2011 u Istanbulu. Moderni tenkovski ispitni centar izgrađen je 2012., a iste su godine dva prototipna vozila bila spremna za funkcionalno ispitivanje pokretljivosti i probno gađanje. U studenom su i prvi put javno prikazani. Testovi pokretljivosti uspješno su provedeni s prvim preliminarnim prototipom i taj je tenk izložen u svibnju 2013. na IDEF-u u Istanbulu. Istodobno su s drugim preliminarnim prototipom provedena ispitna gađanja.
Druga su dva prototipa za kvalifikaciju završena 2013. i 2016., na temelju rezultata dobivenih na prethodnim testiranjima. Jedan je prešao više od 10 000 km testova izdržljivosti na različitim terenima i klimatskim uvjetima. Drugi je uspješno završio sve vrste paljbenih scenarija s raznim vrstama streljiva, ostvarujući vrlo velik postotak pogotka prvim hicem s domaćim SUP-om i topom.
Usporedno s razvojem novih podsustava tenka: pogonskog bloka, elektroničkih sustava, streljiva, oklopa i drugih elemenata, predviđena je mogućnost izmjena komponenata sustava tijekom serijske proizvodnje. Modularna konstrukcija trebala bi omogućiti Altayu dugogodišnje mjesto u društvu najboljih suvremenih tenkova. Tenk je dizajniran i projektiran u skladu s klasičnom koncepcijom glavnih borbenih tenkova. Oblik je blizak dizajnu njemačkih tenkova Leopard 2A5/A6, odnosno južnokorejskog K2 Black Panther. Posadu čine četiri člana: zapovjednik, ciljač, vozač i punitelj, dakle, nema automatski punjač. Raspored unutarnjeg prostora je standardan. Upravljački odjeljak za vozača nalazi se na sredini sprijeda, borbeni odjeljak je u sredini oklopnog tijela i u kupoli, a motorno-transmisijski odjeljak je straga. Zapovjednik i ciljač imaju zajednički otvor za ulaz i izlaz na krovu kupole desno, a punitelj s lijeve strane na kupoli. Masa tenka iznosi 65 tona, deset više od mase K2. Najveća brzina koju može postići je 70 km/h, a ima sposobnost kretanja ispod vode na dubini do 4,1 m, jednako kao K2.

Obrana i od Javelina
Oklopno tijelo dulje je nego kod K2 i ima sedam umjesto šest potpornih kotača. Konstrukcija podvozja izrađena je od valjanih ploča zavarenog čelika, profiliranih tako da osiguraju zaštitu od većine tipova protuoklopnih projektila. Opstanak tenka i preživljavanje posade podignut će se na višu razinu ugradnjom modula dodatnog oklopa i primjenom eksplozivnog reaktivnog oklopa nove generacije. Altay ima posebno dizajniranu kupolu koja sadrži kombinaciju ravnog i posebnog V-oblika. Kupola i tijelo zajedno su proizvedeni od valjanog homogenog čelika, što osigurava konstrukcijski integritet i poboljšava zaštitu. Tenk također ima sustav pasivne zaštite, kombinaciju različitih modularnih oklopnih tehnologija, uključujući kompozitne ugrađene, dodatne, kao i reaktivne oklopne module. Otokar je otkrio da će na Altay biti integriran testirani sustav aktivne zaštite (APS). Nazvan je AKKOR, obuhvaća obje vrste zaštite (soft i hard-kill) i treba biti uveden u operativnu uporabu do 2020. godine. Čine ga tri glavne komponente: središnja procesorska jedinica koja je mozak cijelog sustava, četiri M-pojasna radarska senzora te dva lansera za ispaljivanje četiriju pametnih presretača. Svaki radarski senzor kontinuirano skenira luk od 100 stupnjeva, stvarajući punu sposobnost otkrivanja od 360 stupnjeva s preklapanjem. AKKOR-ove radarske ploče u trenutačnoj konfiguraciji mogu otkriti dolazak prijetnje s elevacijom do 75 stupnjeva, ali na krov kupole mogu se integrirati dodatni senzori radi zaštite od projektila koji napadaju odozgo, poput Javelina. Budući da je dio topovskog streljiva predviđen za skladištenje u niši kupole, na krovu će se nalaziti detonirajuće ploče koje će detonacija odbaciti i time ublažiti posljedice za posadu.

Daljinski upravljane stanice
Glavno oružje tenka je top 120 mm L/55 glatke cijevi, koji na ustima ima deflektor za automatski proračun savijanja cijevi tijekom gađanja. Borbeni komplet topa ima 40 metaka. Spregnuta strojnica FN MAG ima kalibar 7,62 mm. Teška strojnica 12,7 mm montirana je na stražnjem dijelu kupole, na daljinski upravljanu Aselsanovu oružnu stanicu STAMP-2 ili SARP, kojom upravlja zapovjednik ili punitelj. Platforma je stabilizirana, a zapovjednik za ciljanje i navođenje koristi zasebne uređaje i komande te ima mogućnost kružnog djelovanja. Pogodna je za gađanje ciljeva koji nadvisuju tenk, što posebno dolazi do izražaja u urbanim područjima i na brdsko-planinskom zemljištu. U daljinski upravljanu stanicu STAMP može se ugraditi strojnica Gatling GAU-19A u kalibru 12,7 mm, strojnica 7,62 mm (M240 ili FN MAG58) ili automatski bacač granata 40 mm MK19 Mod3. Dodatno se na lijevoj strani krova kupole može montirati daljinski upravljana stanica SARP sa strojnicom kalibra 7,62 mm (M240, MG3 ili FN MAG58) i njom upravlja punitelj. Bacači dimnih kutija nalaze se na obodu bočnih strana stražnjeg dijela kupole, po osam na objema stranama. Sva električna oprema za kontrolu topa integrirana je u digitalni SUP TAKS s izvrsnim balističkim računalom, kako bi se osigurala visoka vjerojatnost pogotka stacionarnih i pokretnih ciljeva prvim hicem.

Pogled i streljivo
Ciljač ima neovisno stabiliziranu dnevno / termalnu periskopsku napravu, koja uključuje laserski daljinomjer, kao i pomoćnu ciljničku napravu njemačke tvrtke Zeiss. Potonja služi ciljaču kao pričuvna za ciljanje topom 120 mm i spregnutom strojnicom u slučaju kvara osnovne naprave.
Zapovjednik ima krovnu neovisno stabiliziranu dnevno / termalnu panoramsku napravu koja uključuje laserski daljinomjer, a ima sposobnost preuzimanja ciljeva (hunter/killer). Zapovjednik ima prioritet u izboru cilja i odluci za otvaranje paljbe. Oba ciljnička sustava imaju mogućnost automatskog praćenja cilja, sve dok ciljač/zapovjednik ne promijeni cilj ili ne odustane od djelovanja. Automatsko praćenje djeluje i kad je isprekidano prirodnim okolišem.
Top može ispaljivati sve vrste streljiva u skladu sa STANAG-om 4385. Kako je Turska već surađivala s Izraelom na projektu tenka M60T (Sabra Mk II), moguće je da će se moći koristiti i laserski vođeni projektili za gađanje na udaljenostima od pet do osam kilometara (LAHAT) ili južnokorejsko pametno streljivo sa senzorskim upaljačem za napad odozgo (Korean Smart Top-Attack Munition – KSTAM). U njegovu su razvoju sudjelovale njemačke tvrtke Rheinmetall i Diehl Defence, koje imaju razvijen sličan projektil SMArt 155.

Niz senzora
Tenk je opremljen sustavom za upravljanje bojnim poljem (Battle Management System – BMS) imena TANKOM koji: generira, izvršava i implementira sve zapovijedi, poruke, upozorenja i taktičko-logističke statusne podatke od pojedinačnih platformi u taktički operativni centar. Sastavne su komponente tog sustava prikaz borbene situacije i rasporeda snaga na elektroničkoj mapi KIS-a i sustav za navigaciju GPS. Ima zaslone za zapovjednika, ciljača, vozača i punitelja, a svi su povezani na središnje računalo zapovijedanja i nadzora.
Sustav upravljanja povezan je preko glavne računalne sabirnice podataka koja se koristi za povezivanje sustava u tenku. Aselsanovi su BMS, sustav za identifikaciju ciljeva na bojištu (Identification Friend or Foe – IFF) i komunikacijski sustavi, a Otokarov je sustav situacijske svijesti (Situational Awareness Systems – SAS) u svih 360 stupnjeva. SAS daje donositeljima odluka informacije potrebne za predviđanje rizika i djelovanje u potpunoj tami, magli, dimu i većini drugih situacija kad je teško razlikovati prijatelja od protivnika.
Aselsanov TLUS (Tank Lazer Uyarı Sistemi), dakle laserski sustav upozorenja (Laser Warning System – LWS) vizualno i zvučno upozorava posadu da joj je tenk označen laserom. Detektira, identificira, označava i kategorizira laserske izvore, a zatim im određuje redoslijed ubojitosti prema informacijama iz datoteke podataka o misijama. Upozorenje omogućuje posadi prethodno poduzimanje odgovarajućih samozaštitnih mjera ili protumjera kao što je automatsko ili ručno aktiviranje dimnih kutija radi maskiranja vozila prema zoni iz koje dolazi opasnost. Nova generacija sustava upravljanja paljbom TAKS također je posebno dizajnirana za Altay, kako bi i zapovjednik upravljao glavnim i sekundarnim naoružanjem te iskoristio LWS-ove informacije radi preusmjeravanja paljbe na ciljeve iz zone opasnosti.

Prilagođeni MTU
Veliku pokretljivost prototipa osigurava njemački sustav EuroPowerPack s MTU-ovim turbopunjivim dizelskim motorom MT 883 Ka-501 od 1500 KS (1100 kW) i RENK-ovom hidromehaničkom automatskom transmisijom HSWL 295 s mjenjačem za pet stupnjeva prijenosa naprijed i tri nazad. Motor je specijalno prilagođen za Altay, tj. ekstremne uvjete kretanja po pustinjskom terenu. Tenkom se upravlja s pomoću volana. PowerPack ima sustav hlađenja koji omogućuje rad u vrlo širokom rasponu temperatura i sustav grijanja za rad u hladnim područjima. Omogućuje Altayu najveću brzinu do 70 km/h na cesti, 45 km/h izvan ceste, kao i 30 km/h pri kretanju nazad. Operativni doseg s jednim spremnikom goriva iznosi oko 500 km. Osim toga, PowerPack omogućuje i napajanje standardne opreme unutar tenka električnom energijom.
Motor je kompaktne konstrukcije i manjih gabarita (149 cm x 97 cm x 74 cm) u odnosu na standardne. Volumen mu je manji oko tri kubna metra, a kraći je približno metar od motora na Leopardu 2. Smanjivanjem volumena motora motorno-transmisijski odjeljak dobio je prostor koji je iskorišten za ugradnju pomoćnog motora od 17 kW (APU), koji omogućuje glavnim sustavima rad kad glavni motor nije u funkciji.
Altayev sustav ovjesa omogućuje poboljšanu pokretljivost na svim vrstama terena i klimatskim uvjetima te smanjuje šok i vibracije tla korištenjem torzijskog ovjesa s hidropneumatskim amortizerima, čime se poboljšavaju performanse i udobnost vožnje, manevriranje i stabilizacija tenka. Gusjenični hodni dio sličan je Leopardovu, sa sedam potpornih kotača i četirima nosačima gusjenica, koji olakšavaju nošenje duljeg oklopnog tijela i težeg oklopa te omogućuju postavljanje bolje balističke zaštite. Pogonski kotači smješteni su straga, a ljenjivci sprijeda.
Motori, motori…
Sa sadašnjim motorom od 1500 KS specifična snaga tenka iznosi 23 KS/t. Međutim, Turska je željela razviti vlastiti motor od 1800 KS, najjači u svijetu za glavne borbene tenkove, kojim bi specifična snaga bila povećana na 27 KS/t, ovisno o konačnoj masi vozila. To bi ga stavilo u sam vrh: sličan odnos snage prema masi imaju kineski Type 99A2, francuski Leclerc i japanski Type 10. Za prototipne modele i prvi dio serijske proizvodnje od 250 tenkova planirano je bilo zadržati njemački motor i transmisiju s prototipa, a za sljedeće serije planirana je ugradnja autohtonog motora domaće tvrtke Tümosan. Problem je što se ona dosad bavila proizvodnjom traktora, poljoprivrednih strojeva, viličara i motora za traktore. Nadalje, u razvoj je uključila austrijsku tvrtku AVL, koja se 2016. povukla zbog austrijskog embarga na oružje Turskoj. Teško će se postići i sporazum s MTU-om, pa je Turska počela tražiti rješenja za motor izvan zapadnog svijeta. Spominjao se ukrajinski 6TD-3, ali prošle godine raspisan je natječaj za novi domaći motor na koji su se javili BMC, FİGES, İstanbul Denizcilik, Tusaş Engine Industries i Tümosan. Prema zadnjoj vijesti od 8. veljače, čini se da je pobijedio BMC (British Motor Corporation). Njegovo ime potječe od danas ugasle britanske tvrtke, čija je nekad bio podružnica. Iza tvrtke danas uz turski stoji i katarski kapital, ali veliko je pitanje kad će oni uspjeti razviti novi motor i hoće li im trebati pomoć treće strane.
Stavimo li na stranu dugo vrijeme razvoja, Altayeve funkcionalne prototipne cjeline uspješno su prošle testove paljbene moći, pokretljivosti i izdržljivosti na ekstremnim terenima i klimatskim uvjetima, preživljavanja posade, vozila i sustava, ergonomije tenka i druge. No, postoji i drugi problem: još se ni dandanas ne zna tko će na kraju proizvoditi Altaye! Naime, u lipnju 2017. godine SSM je, predstavljajući državu koja je vlasnik projekta, priopćio da je nezadovoljan Otokarovom ponudom za serijsku proizvodnju i da raspisuje novi natječaj. Zahtjev za ponude poslan je na adrese triju domaćih proizvođača oklopnih vozila, svih u privatnom vlasništvu. To su Otokar, FNSS i BMC. Program nabave Altaya uključuje serijsku proizvodnju 250 tenkova, a sveobuhvatni plan vrijedan možda i deset milijardi dolara podrazumijeva ukupno 1000 tenkova u četirima serijama. Međutim, dok se ne riješe problemi s motorom i proizvođačem, termini programa vrlo su upitni.

Altay-AHT
Otokar je na temelju Altaya u samo pet mjeseci razvio i proizveo inačicu tenka za urbanu borbu pod nazivom Altay-AHT, prvi put prikazanu na izložbi IDEF 2017. Od Altaya se razlikuje po oklopu, opremi i ovjesu. Ima eksplozivni reaktivni oklop i rešetkastu zaštitnu mrežu radi bolje zaštite od protuoklopnih projektila. Sustav situacijske svijesti YAMGÖZ poboljšan je dodatkom teleskopskog uzdignutog sustava promatranja (EOS), koji omogućuje bolju situacijsku svijest u svih 360 stupnjeva. Repozicionirana je daljinski upravljana oružna stanica (RCWS). EOS, RCWS i kupola mogu se automatski usmjeriti na prijetnju ovisno o namjeri korisnika.
Tenk je opremljen dozerom kojim upravlja vozač, a može se koristiti za različite zadaće kao što je priprema obrambenih crta, čišćenje zapreka na bojnom polju i zatrpavanje tenkovskih zapreka.

Ivan GALOVIĆ