Tenk Arjun

Indijski tenk domaće proizvodnje nacionalni je ponos stoga je u interesu institucija da se održi, makar i uz velike napore i financijska odricanja

Arjun Mk1 fotografiran 26. veljače 2013. na ulicama New Delhija tijekom mimohoda u prigodi indijskog Dana Republike (Foto: Press Information Bureau Government of India)

Vijayanta (pobjednički) prvi je indijski tenk domaće proizvodnje. Prototip Vickers Mark 1 izrađen je 1963., a u operativnu uporabu ušao je 1965. godine. Prvih 90 tenkova izradila je tvrtka Vickers-Armstrong iz Ujedinjenog Kraljevstva, a proizvodnja po licenciji u indijskoj tvornici teških vozila HVF (Heavy Vehicle Factory) iz Avadija, Chennai, trajala je od 1965. do 1986. godine. Izrađeno je oko 2200 tih vozila koja su u operativnoj uporabi bila sve do 2008. godine. Tenk ima četiri člana posade, njegova masa iznosi 39 t, a glavno je naoružanje top 105 mm L7A2.
Budući da se Vijayanta nije baš najbolje pokazao u pustinji i na visokim temperaturama u Trećem indijsko-pakistanskom ratu 1971. godine, odlučeno je započeti razvoj u cijelosti domaćeg tenka. Trebao je biti izrađen u skladu sa značajkama indijskog teritorija i klime. Početni zahtjevi bili su top od 105 mm i masa vozila od 40 tona.

Rekordni razvoj
Tenk Arjun Mk1 projektiran je u organizaciji Uprave za obrambena istraživanja i razvoj (Defence Research and Development Organisation – DRDO), u suradnji s Institutom za istraživanja i razvoj borbenih vozila (Combat Vehicles Research and Development Establishment – CVRDE). Kao i Vijayanta, proizvodi se u tvornici HVF. Riječ je o tenku treće generacije, klasične konstrukcije i s vidljivim utjecajem njemačke koncepcije. Sprijeda se nalazi upravljački odjeljak, u sredini i u kupoli je borbeni, a straga motorno-transmisijski. Pogon je preko stražnjih kotača. Posada broji četiri člana: vozač je naprijed desno, zapovjednik i ciljač u kupoli desno, a punitelj lijevo (top se puni ručno). Po obliku kupole i tijela, tenk je sličan njemačkom Leopardu 2A4, a podsjeća i na japanski Type-90.

Svečano okićen Arjun na primopredaji prvih serijski proizvedenih vozila 43. oklopnoj pukovniji Indijske kopnene vojske (Foto: IDRW News Network)

Tenk je razvijan iznimno dugo. Od prve zamisli i postavljenih taktičko-tehničkih zahtjeva (1972.), preko odluke da se pristupi projektiranju (1974.), početka prototipskog razvoja (1984.), sve do pristizanja prvih pet prototipova (2004.) i, na kraju, prvih serijskih vozila (2009.), prošlo je punih 37 godina. U početku je izvorni tenk imao projektnu oznaku Chetak, ali mu je naziv promijenjen u Arjun (prema junaku iz epa Mahabharat). Prvi su tenkovi predani u svibnju 2009. godine 43. oklopnoj pukovniji koja je preimenovana u pukovniju Arjun, a druga je serija 2011. isporučena 75. oklopnoj pukovniji. Dosad su njim naoružane samo te dvije pukovnije, i to svaka s po 45 tenkova, a ostali se nalaze u obučnim središtima indijske vojske. U operativnoj su uporabi ukupno 124 Arjuna Mk.

50 % domaće
Očekivalo se da će domaća industrija usvojiti kompletnu proizvodnju komponenata tenka, ali to se ostvarilo tek polovično. Indija je surađivala s njemačkim Krauss-Maffei Wegmannom i Rheinmetallom, francuskim Sagemom, izraelskim IMI-jem i Elbitom, britanskim Vickersom i američkim Teledyneom. Poslije, kad je intenziviran uvoz i proizvodnja po licenciji sovjetskih odnosno ruskih tenkova T-72 (1979.) i T-90 (2001.), primijenjena su i njihova iskustva.
Razvoj i testiranje tenka u tako dugom razdoblju pratili su brojni tehnički i tehnološki problemi u izradi osnovnih elemenata vozila: topa, motora, transmisije, hodnog dijela, SUP-a i dr. Nekoliko se puta kretalo ispočetka. Odgovorni iz Ministarstva obrane i Glavnog stožera puno su puta vagali hoće li nastaviti program ili odustati od njega, posebno kad je početkom osamdesetih započela velika nabava, zatim i proizvodnja po licenciji sovjetskih tenkova T-72/T-72M1 pod domaćim nazivom Ajeya.

Top u cvijeću
Brojne su teškoće pridonijele tomu da je prvi prototip završen tek 1984., a nekoliko je prototipova izrađeno 1988. godine. Počelo je zatim svestrano ispitivanje prototipske serije (12 tenkova) koje je trajalo do 1993. godine. Tenkovi su tad prešli 20 000 km i ispalili više od 1100 granata. Sljedeća probna serija od 15 vozila prešla je do 1995. godine oko 70 000 km i ispalila oko 8000 komada streljiva. Tek je 1996. donesena odluka o usvajanju u naoružanje i pristupanju serijskoj proizvodnji. Pet tenkova iz probne serije poslano je 2004. u postrojbe na ispitivanje. Istodobno s testiranjima povećavao se broj naručenih ruskih tenkova T-72, a poslije i T-90, pa je broj premašio 4000 vozila.
Prva serijska vozila (16 tenkova) pojavila su se tek 2009. jer je prethodne godine, nakon testiranja kojima je nazočio ministar obrane s vojnim vrhom, zaključeno da treba započeti serijsku proizvodnju tenka i da su otklonjeni nedostaci. Parlamentarno povjerenstvo, Ministarstvo obrane i Glavni stožer prihvatili su da se tenkovi Arjun uvedu u naoružanje.
Službena predaja prvih 16 serijski proizvedenih tenkova Arjun Mk1 bila je prava ceremonija. Prvi je tenk bio okićen vijencima cvijeća (cijev topa bila je u bojama indijske zastave). Nije se štedjelo na pohvalama i isticanju da je Arjun vrhunski tenk, pa do toga da je i najbolji na svijetu.

Paljbena moć
Glavno je oružje top 120/51 mm ožlijebljene cijevi, okomito klinastog zatvarača, s termo-izolacijskom oblogom i deflektorom na ustima cijevi. Puni se ručno sa šest do osam metaka u minuti. U kompletu ima 39 jednodijelnih metaka. Streljivo je raspoređeno na dvama mjestima, u stražnjoj niši kupole (deset metaka), odvojena čeličnim kliznim vratima od posade, s poklopcem na krovu za odbacivanje uvis (blow-off), u slučaju eksplozije streljiva. Glavni dio kompleta nalazi se lijevo od vozača u pojedinačnim kasetama.
U kompletu topa dvije su vrste projektila: potkalibarski FSAPDS/T1A (Armour-Piercing Fin-Stabilized Discarding-Sabot) i razorno-protuoklopni HESH/T1A (High Explosive Squash Head). Prvi ima početnu brzinu od 1650 m/s i probojnost oklopa 650 mm na dva kilometra (masa projektila iznosi 20,2 kg, a duljina 944 mm). Predviđeno je gađanje na udaljenostima do 5000 metara. Devijacija putanje na dva kilometra iznosi 0,2 tisućita. Razorno-protuoklopni HESH/T1A s plastičnim eksplozivom ima početnu brzinu od 735 m/s i probojnost oklopa 135 RHA do 1100 m (masa projektila iznosi 22,2 kg, a duljina 998 mm). Predviđeno je gađanje na udaljenostima do 2500 metara. Devijacija putanje na dva kilometra iznosi 0,25 tisućitih. HESH je učinkovit protiv homogenog oklopa, ali ne i protiv višeslojnih s međuprostorom i kompozitom od nemetala.

Vježba pješaštva i oklopništva Indijske kopnene vojske, koja se i dalje oslanja na tenkovsku tehniku sovjetskog/ruskog podrijetla (Foto: Indian Army)

Nova raketa
Novost je usvajanje izraelske poluautomatski vođene protuoklopne rakete treće generacije po laserskom snopu LAHAT (Laser Homing Attack), koja se ispaljuje iz topa i učinkovita je protiv oklopnih ciljeva (ima i napad odozgo) do osam kilometara, a može se na jednakoj udaljenosti koristiti i protiv helikoptera. Masa rakete iznosi 13 kg, a duljina 975 mm. Ima tandem bojnu glavu mase 4,5 kg i probojnost oklopa 800 mm. Brzina vođenja iznosi 285-300 m/s. Lansiranje iz tenkovskog topa prvi je put izvedeno u Indiji iz Arjuna Mk1 2005. godine, ali s pomoću sustava vođenja koji nije bio integriran u SUP tog tenka, nego je nadograđen zbog ispitivanja. 
Početkom 2016. uspješno je testirano novo tenkovsko streljivo PCB (Penetration-Cum Blast) i TB (Thermobaric) posebno proizvedeno za Arjun i pogodno za borbe u urbanim sredinama. Projektil ima programator: može se usporiti nakon probijanja zapreke (zida), iznad cilja u zaklonu ili neposredno pri kontaktu s metom pa se aktiviraju eksplozivni segmenti poredani unutar košuljice.
Pomoćno naoružanje sastoji se od spregnute strojnice Tk715 u kalibru 7,62 mm (3000 metaka) i teške strojnice NSVT u kalibru 12,7 mm na krovu (1000 metaka). U novijoj inačici Arjuna Mk2 za NSVT bit će riješeno daljinsko upravljanje (zasad je ručno). Na bočnim su stranama kupole 2 x 6 bacača dimnih kutija (BDK) 81 milimetar.

SUP kompilacija
Sustav za upravljanje paljbom (SUP) treće je generacije i kompilacija koncepata izraelskog Elbita, francuskog Sagema i domaće tvrtke BEL. Umjesto prvotnog analognog računala koje je imalo problema u pustinji, u serijska se vozila ugrađuju digitalna.
Osnovna ciljnička naprava ima dva integrirana kanala: optički, domaće tvrtke BEL, i termalni, francuskog Sagema. Laserski daljinomjer sastavni je dio ciljničke naprave, a zapovjednik ima panoramsku ciljničku napravu. Otkaže li osnovna naprava, ciljač ima pomoćnu optičku napravu tvrtke BEL.
SUP osigurava preciznost pogađanja prvim hicem, pri gađanju s mjesta, s 90 posto pogodaka na cilj 2,3 x 2,3 m/2000 m. Očekuje se da će inačica Mk2 imati domaću osnovnu ciljničku napravu ciljača BEL IGMS (Indigenous Gunners Main Sight).
Zapovjedniku njegova panoramska naprava s istim radnim kanalima omogućuje kružno promatranje (360 stupnjeva po azimutu) i plus-minus 20 stupnjeva po visini, danju i noću, gađanje s njegova mjesta i prednost u otvaranju paljbe ili prepuštanje gađanja ciljaču. Deflektor na ustima cijevi topa prenosi u računalo podatke o krivljenju cijevi i odstupanju od zadane ciljničke crte.
Sastavni dio kompleta SUP-a čini meteosenzor. Elektronički sustavi operativni su do vanjskih temperatura od +60°C. Elektrohidraulični uređaj za navođenje topa i kupole te stabilizacija u objema ravninama osiguravaju preciznost navođenja od 0,4 tisućita u pokretu i elevaciju od –9 do +20 stupnjeva. Preciznosti paljbe u pokretu pridonosi i hidropneumatski ovjes tenka.
Vozač raspolaže trima dnevnim periskopima (sektor promatranja do 180 stupnjava), a za noć koristi pasivni sustav zamjenom srednjeg periskopa (vidljivost od 250 do 300 metara).

Njemački motor
Pogonski agregat razvijen je iz njemačkog dizelskog motora s turbopunjačem MTU 838 Ka501 od 1400 KS/1030 kW, vodom hlađenog, koji osigurava specifičnu snagu od 24 KS/t, najveću brzinu od 70 km/h te prosječnu terensku do 40 km/h. S 1980 l goriva (računajući i dvije dodatne bačve od po 200 litara) tenk ostvaruje autonomiju od 450 km (izvan putova do 360 km). Za rad ventilatora za hlađenje motor gubi 180 KS što smanjuje njegov kapacitet pri povišenoj vanjskoj temperaturi. U kupoli, iza stražnje niše desno, ugrađen je pomoćni motor-generator (snage 4,5 W) za napajanje velikog broja potrošača električnom energijom, posebno pogona za okretanje masivne kupole kad ne radi glavni motor.
Hidromehanička transmisija u bloku sastoji se od poluautomatskog hidrodinamičkog mjenjača i uređaja za upravljanje i kočenje, koji su povezani u konstrukcijsku i kinematičku cjelinu. Umjesto glavnog kvačila ima hidrodinamički prijenosnik u glavnom pogonu, a hidrostatički u pomoćnom pogonu za upravljanje. Promjena stupnja prijenosa obavlja se elektromehaničkom komandom, bez prekida tijeka snage. Ugrađen je i retarder za postupno, ali sigurno i ubrzano kočenje. Mjenjač je planetarni hidrodinamički RK 304-I njemačke tvrtke Renk s poluautomatskom promjenom stupnja prijenosa (četiri naprijed i dva nazad). Transmisija omogućuje okretanje tenka na mjestu oko njegove vertikalne osi, kad gusjenice vuku u suprotnim smjerovima, što je dobro za tako masivno vozilo.
Hodni dio riješen je s 2 x 7 pari potpornih kotača, 2 x 4 para kotača nosača gusjenica i gusjeničnim platnom (njemačka tvrtka Diehl), širine 630 mm, s dvoosovinskim gumeno-metalnim spojnicama članaka (silent block) i gumenim dodacima (papučama). Oslanjanje hidropneumatskog tipa (američke tvrtke Teledyne) osigurava visok dinamički hod kotača (od 450 do 500 mm) i blaže oscilacije tenka preko neravne podloge, a posredno pridonosi preciznosti gađanja u pokretu i olakšava posadi boravak u tenku. Tenk nije predviđen za podvodno kretanje, nego samo do dubine gaza od 1,45 m (1,8 m s pripremom).

Testiranje u pustinji
Oklop kupole i tijela modularan je, kombiniran, višeslojan. Izrađen je od pancirnih ploča zavarene konstrukcije s međusobnim razmakom i kompozitnim materijalima između pancirnih ploča od domaćeg čelika Kanchan (zlatni). Oklop je strukturiran na jednakom načelu kao britanski chobham, ali sastav je različit (sastavljen je od kompozita čelika, aluminijske slitine, titanija i keramičko-sintetičkih materijala u obliku saća između pancirnih ploča).
Dimenzije tenka (d 10,6 m x š 3,8 m x v 2,3 m) govore da je volumen koji treba biti oklopljen velik (19 m3) i da je to uvjetovalo znatnu masu tenka (58,5 t), za čiji je pogon nužan snažan motor, posebno za pokretanje kupole (mase veće od 18 t, volumena oko 4,5 m3).
Na testiranju oklopa 2000. godine u pustinji Radžastanu pokazalo se da je Arjunov oklop navodno otporan i na djelovanja kalibra 125 milimetara. Pri projektiranju tenka vodilo se računa i o antropometrijskim karakteristikama indijskih posada kako bi im se osigurao udoban smještaj i optimalni ergonomski uvjeti za rukovanje tenkom, uređajima i naoružanjem. Tenk spada u klasu teških oklopnih vozila i s masom od 58,5 t na njezinoj je gornjoj granici.
Sustav aktivne zaštite od protuoklopnih raketa (APS) nije primijenjen. Ispitivana je kupola s ugrađenim izraelskim APS Iron Fistom s detektorima elektronskog ozračenja tenka i lanserima presretačkih projektila za sprečavanje pogodaka u tenk i destrukciju dolazećih PO raketa. Ispitivana je i primjena nove koncepcije neeksplozivnog reaktivnog oklopa (NERA). Ta su dva rješenja u pripremi za Arjun Mk2, a za Mk1 postoji mogućnost naknadne ugradnje.

Demonstracija Arjuna Mk2 na sajmu Defexpo 2016. Taj bi tenk trebao odgovoriti na sve probleme s kojima se suočila prva inačica (Screenshot: YouTube)

Prijevoz i cijena
Arjun je zbog mase i gabarita postao problematičan za transport jer ga nijedan vučni vlak (labudica) koji je bio na raspolaganju u indijskoj vojsci nije mogao povući. Jednak je problem bio i s prijevozom željeznicom. Tenk je širok 3,8 m, a standardna širina vagona iznosi 3,5 m. Kako tenk ne bi morao ići samohodno, morala su biti uložena dodatna sredstva u razvoj vučnih vozila (prikolica) i vagona za prijevoz.
Ministarstvo obrane je nakon usporednih ispitivanja Arjuna Mk1 i T-90S u rujnu 2010. te nakon završnih ispitivanja ugovorilo nabavu još 124 poboljšana tenka Arjun Mk2. I kad budu dostigli ukupnu proizvodnju od 248 vozila, Arjuna će u Indiji biti puno manje od tenkova sovjetskog i ruskog podrijetla. Njihova će proizvodnja biti rentabilna tek nakon proizvedenih 500 komada.
Od početne cijene od 1,6 milijuna dolara po tenku stiglo se do 4,5 milijuna, a Ministarstvo obrane priopćilo je da će inačica Arjun Mk2 dostići iznos i do osam milijuna dolara kad bude započela serijska proizvodnja. Zanimljivo je cijenu Arjuna Mk1 usporediti s nabavnom cijenom T-90S/T-90M (2,5 do 3,5 milijuna dolara iz 2009.), a i on se teško može usporediti sa zapadnim tenkovima (Abrams, Leopard 2, Leclerc, K2, Type 10). Visoka cijena Arjuna može se opravdati željom za samostalnošću indijske obrambene industrije.

Zaključak
Indijska vojska i obrambena industrija iskustva i propuste na Arjunu Mk1 danas primjenjuju u intenziviranom ispitivanju nove inačice Mk2 čija bi serijska proizvodnja trebala započeti u sljedeće dvije godine. No, nakon što je otkazan projekt nadogradnje T-72 nazvan Rhino (nosorog) i prikazani hibrid označen kao Ex. tank (kupola Arjuna na podvozju tenka T-72M1 Ajeya), indijska obrambena industrija radi na projektu potpuno novog tenka budućnosti FMBT (Future Main Battle Tank), koji bi se trebalo početi proizvoditi između 2025. i 2027. godine.
Arjun je proizvod koji je nacionalni ponos stoga je u interesu institucija da se održi, makar i uz velike napore te financijska odricanja.

Ivan GALOVIĆ