Razgovor: general-bojnik Slaven Zdilar, zapovjednik Hrvatskog vojnog učilišta

Podupirem svako nastojanje da se vojska modernizira i prati trendove tehnologije te koristi sve blagodati modernih tehnologija, ali samo dok su u funkciji potpore. Smatram da, koliko god napredna bila, ona neće moći voditi vojsku na bojištu niti izvršavati neke specifične zadaće svojstvene čovjeku, ma u kojem obliku umjetna inteligencija (UI) bila iskazana ili formatirana. Zaključno, što će biti s tradicionalnim vrijednostima i etičkim normama na kojima se kao vojska temeljimo? istaknuo je u razgovoru general-bojnik Slaven Zdilar

Od 13. do 15. svibnja 2025. u Ateni je u organizaciji NATO Defense Collegea (NDC, Rim) i Hellenic National Defence Collegea (HNDC, Atena) održana godišnja Konferencija zapovjednika vojnih akademija i učilišta u formatu NATO + partnerske zemlje. Na konferenciji se raspravljalo ponajprije o vojnoj primjeni umjetne inteligencije (UI), odnosno o tome može li i kako utjecati na više razine vojne izobrazbe (Higher Military Education, dakle ZSŠ i RŠ). Uime OSRH na konferenciji je sudjelovao general-bojnik Slaven Zdilar, zapovjednik HVU-a “Dr. Franjo Tuđman”.

Netom završena konferencija potvrdila je neospornu važnost umjetne inteligencije u godinama koje dolaze, no istodobno potvrdila slutnje da smo otvorili Pandorinu kutiju. Dok se jedni zalažu za bezuvjetni pristup umjetne inteligencije u sve pore vojnog života i rada, postoji skupina tradicionalista koja tvrdi da još nije sazrelo vrijeme za njezin znatniji prodor u vojnu izobrazbu. Kakvo je vaše stanovište o tome?

Smatram da je došlo vrijeme da se ozbiljnije porazgovara o umjetnoj inteligenciji i njezinoj mogućoj ulozi u oružanim snagama, pa tako i u potpori vojne izobrazbe. Samo za ilustraciju, umjetna inteligencija (UI) pratila je tri sesije na konferenciji, od izgovorenog izvukla ono najbitnije te izradila zapisnike bez ikakve ljudske intervencije. Dakle, imate zapisnik prije nego li su sesija ili sat završili, što je samo po sebi fascinantno. I tu bih napravio bitnu distinkciju između korisnog i opasnog UI-ja. Naime, kao i većina kolega na konferenciji, ostao sam zatečen do koje je razine sve to otišlo i kakve su moguće prednosti njezine primjene. Istodobno smo shvatili da ona ima i svoje sive strane. Danas još uvijek imamo nadzor nad njom i sve što radimo prihvatljiva je razina koja se može nadzirati i usmjeravati onako kako smatramo da nam je potrebno. Postavlja se pitanje što će biti kad UI stekne sposobnost samonadogradnje. Koliko ona tad postaje opasna i za svojeg domaćina, odnosno hoćemo li uvijek imati mogućnost njezina nadzora i kontrole kao što imamo danas? To je teško predvidjeti i zato je moj odgovor na vaše pitanje vrlo jednostavan: da, podupirem svako nastojanje da se vojska modernizira i prati trendove tehnologije te koristi sve blagodati modernih tehnologija, ali samo dok su one u funkciji potpore. Smatram da, koliko god napredna bila, ona neće moći voditi vojsku na bojištu niti izvršavati neke specifične zadaće svojstvene čovjeku, ma u kojem obliku umjetna inteligencija bila iskazana ili formatirana. Zaključno, što će biti s tradicionalnim vrijednostima i etičkim normama na kojima se kao vojska temeljimo? Puno je pitanja, a još uvijek malo odgovora.

Koji je profil stručnjaka, osim zapovjednika vojnih akademija i učilišta, sudjelovao na konferenciji? Jesu li to isključivo osobe povezane s vojskom ili je bilo i civilnih eksperata? Koje su njihove glavne (pre)poruke u vezi s UI-jem i vojskom?

Na konferenciji su osim zapovjednika, s obzirom na temu dana, sudjelovali i civilni stručnjaci iz područja umjetne inteligencije. Prvog se dana vodila rasprava NATO AI Strategy and Digital Transformation. Uvodno izlaganje održao je Manfred Boudreaux Dehmer (Chief Information Officer, NATO HQ Bruxelles). Slijedila je panel-rasprava na kojoj su sudjelovali (BG Sam Reaves, ACOS J6 SHAPE; Jean Paul Massart, Chief, NATO Digital Workplace Centre i Andy Fawkes, NATO Science & Technology Organization). Sudionici su iznosili svoje viđenje potencijala odnosno prednosti i izazova umjetne inteligencije. Tijekom poslijepodneva sudionicima se videovezom obratio i general-pukovnik Markus Laubenthal, COS SHAPE. Drugi dan konferencije započeo je prezentacijom. Održala ju je dr. Sae Schatz, izvršna direktorica Partnership for Peace Consortiuma, koja je na specifičan i jednostavan način sublimirala većinu pitanja koja postavljamo kad je riječ o umjetnoj inteligenciji. Prezentacija je bila bazirana na knjizi koju je napisala s Julianom Stoddom i Geoffom Steadom: Engines of Engagement; A Curious Book About Generative AI. U panel-raspravi koju je moderirala dr. Florence Gaub (NDU Washington) sudjelovali su dr. Georgius Nounesis, direktor i predsjedavajući Vijeća direktora grčkog Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja “Demokritos”; dr. Wendy Walsh, Chief Learning Officer u Zapovjedništvu za izobrazbu i obuku američkih zračnih snaga (Air Education and Training Command, USAF); te profesor Oguz Acar (Head of Generative AI Dpt, King’s College London). Trećeg je, završnog dana konferencije, glavna govornica bila Christina Leimoni, regionalna direktorica Microsofta za jugoistočnu Europu. U panel-raspravi, koju je moderirala dr. Florence Gaub (NDU Washington) sudjelovali su: dr. Vangelis Kakaletsis, direktor Instituta za informatiku i telekomunikacije Centra “Demokritos”; dr. Roy Lindelauf, profesor informacijskih znanosti (Netherland Defence Academy); te Michael Wadley, voditelj Grupe za razvoj sposobnosti (UK Defence Academy). Iz navedenog je jasno da su na konferenciji sudjelovali relevantni stručnjaci iz različitih područja, koji su nam UI sadržajno približili iz vojne i civilne perspektive, što je nadmašilo moja očekivanja. Povezanost civilnog i vojnog te isprepletenost etičkih, društvenih i sigurnosnih pitanja o UI-ju učinile su konferenciju iznimno zanimljivom i korisnom.

 Republika Hrvatska bila je dva puta domaćin konferencije. Postoji li mogućnost ponovnog domaćinstva i što bi to značilo za HVU i OSRH? Koliko je HVU uključen u sve ono što se u vezi s vojnim izobrazbama događa na razini NATO-a i EU-a i kako prati te trendove? Jesu li ovakve konferencije jedino mjesto razmjene mišljenja ili imate svoje kanale kojima se te aktualnosti prate kako bi se implementirale?

 Da, Hrvatska je dva puta bila domaćin konferencije. Oba je puta bila dobar domaćin i organizator, a tematika o kojoj se raspravljalo baš u Hrvatskoj odredila je ono što će Savez poslije preuzeti kao usmjerenje u vojnoj izobrazbi i njezinoj institucionalizaciji. Na prošlogodišnjoj smo konferenciji u Washingtonu ponudili zapovjedniku NDC-a (NATO Defense College) danskom generalu Maxu A. L. T. Nielsenu, kao glavnom organizatoru konferencije, domaćinstvo u jednoj od idućih godina. Ove je godine domaćinstvo dobila Grčka zbog obljetnice svoje vojne akademije. Sljedeće će godine, kao dio proslave 75. obljetnice NATO Defense Collegea, čije je sjedište u Rimu, konferencija biti održana upravo u tom gradu. Moguća rasprava o domaćinstvu 2027. bit će sredinom ili krajem godine. Iskreno govoreći, male su šanse da ga ponovno dobijemo s obzirom na interes ostalih nacija, posebice onih iz grupacije partnerskih zemalja koje još nisu bile domaćini i, naravno, s obzirom na sve ostale okolnosti. Za HVU i Oružane snage Republike Hrvatske novo domaćinstvo konferencije značilo bi jačanje međunarodne vidljivosti, ugleda i vjerodostojnosti, priliku za predstavljanje vlastitih obrazovnih pa i doktrinarnih postignuća te naš doprinos razvoju vojnoobrazovnih modela i koncepata unutar NATO-a i EU-a. Napominjem da je HVU ozbiljno i predano uključen u nove trendove. Sudjelujemo na gotovo svim NATO-ovim i EU-ovim konferencijama vezanim uz vojnu izobrazbu; uključeni smo u sve relevantne inicijative EU-a te razmjene studenata i nastavnika (EMILYO, ERASMUS+ i dr.). Pozorno pratimo sve što se u vezi s vojnom izobrazbom događa u naših saveznica i partnera te to pokušavamo implementirati na našoj razini, ako i kad je moguće.

 Neki od govornika na konferenciji snažno se zalažu za povratak osnovama, odnosno stavljanje vojnog ispred svih tehnologija jer na kraju odlučuje čovjek, a ne stroj. Ukrajinski primjer pokazao je kako priuštiva tehnologija u kombinaciji s ljudskom odlučnošću donosi prevagu na bojištu. Što mislite o tome i u kojem će se smjeru razvijati?

Zalažem se za tehnološki razvoj u smislu potpore vojnim sposobnostima. Vojsci treba tehnološki razvoj, bez njega bi tehnološki stagnirala i ostala u inferiornom položaju. Konferencija u Ateni i naš razgovor usmjereni su na umjetnu inteligenciju koja je, uz dronove svih vrsta i veličina, najveći eksponent grupacije tehnoloških projekata zadnjih nekoliko godina. Ukrajina je pokazala kako jedna objektivno slabija nacija može izdržati višegodišnje pokušaje osvajanja, pri čemu je osvajač veća i jača država sa znatno brojnijom i jačom vojskom. To je postalo moguće ne samo zbog sprege ljudi i dostupne tehnologije nego ponajprije zbog domoljublja i visokog borbenog morala ukrajinske mladeži, pa čak i maloljetnika. Oni su znali što žele i kako to ostvariti. U početku su u ljudskom i tehničkom smislu bili prepušteni sami sebi. Koristili su dostupnu i priuštivu tehnologiju, iz koje se postupno razvila tehnološki vrlo napredna vojna proizvodnja te stvorile jake oružane snage. Specifičnost njihova djelovanja temeljena je na sposobnosti prilagodbe pri korištenju novih tehnologija u stvarnim uvjetima bojišta. Sjetimo se Domovinskog rata i naših pokušaja da ni iz čega stvorimo nešto, u čemu smo u najvećoj mjeri i uspjeli. U početku je to također bila improvizacija: od oklopnjaka na kamionskim i strojnim podvozjima; u garažama proizvedenih, ali funkcionalnih strojnica (Šokac, Zagi i dr.) te bacača ručnih bombi, koje su imale veći psihološki nego operativni učinak. Poslije je uspostavljena kontinuirana vojna proizvodnja, u to vrijeme vrhunskih oružja i oruđa. Poveznice Domovinskog rata i ukrajinskog obrambenog rata najvidljivije su upravo u segmentu ljudske odlučnosti, prilagodljivosti i kreativnosti. Sinergija čovjeka i dostupne tehnologije i nadalje će biti ključna za uspjeh vojnih operacija. Donošenje odluke na temelju moralne, etičke i intuitivne prosudbe zapovjednika, odnosno vojnih vođa na svim razinama, u toj je sinergiji primarni element, a dostupna tehnologija tomu treba biti potpora.

Koliko ste zadovoljni kvalitetom programa slijedno rastućih izobrazbi na HVU-u, ali i postojećim konceptom vojne izobrazbe? Ima li potrebe za njihovim revidiranjem i koliki je prostor za poboljšanje s obzirom na sve okolnosti u kojima ste kao dio sustava ovisni o njemu?

Mislim da ne postoji vojno učilište ili akademija čiji su zapovjednici u tolikoj mjeri zadovoljni onim što provode da ne žele nadogradnju postojećeg u tematskom i provedbenom smislu. Smatram da se programi vojnih izobrazbi trebaju redovito revidirati i mijenjati. Svjedočimo najvećoj doktrinarnoj promjeni baziranoj na dosadašnjem tijeku ukrajinskog obrambenog rata te istodobno promjeni tehnološkog razvoja bez presedana u cijeloj ljudskoj i vojnoj povijesti. Hrvatsko vojno učilište na tom je tragu započelo izradu novih planova i programa za sve razine časničkih i dočasničkih izobrazbi. Cilj je implementacija najnovijih naučenih lekcija i obvezujućih preporuka NATO-a te davanje polaznicima dovoljno predznanja vezanih uz tehnološki napredak i nove tehnologije, uz ostalo i UI. Osnova onoga što radimo uvijek će biti domoljublje i Domovinski rat i to tako treba i mora ostati. To je naša snaga i komparativna prednost u odnosu na druge. Imamo to dragocjeno iskustvo, ali spremni smo proširiti ga svim onim što će nam omogućiti da budemo otporniji i jači. Što se tiče koncepta vojne izobrazbe, ne želimo biti samo promatrači, a to i nismo. Iako nije u neposrednoj ovlasti Hrvatskog vojnog učilišta, pokrenuli smo izradu prijedloga novog koncepta vojne izobrazbe kako bismo utjecali na razvoj i učinkovitost sustava. HVU treba imati inicijativu, analizirati i predlagati promjene te nadređenima davati točna rješenja.

Kako vidite znanost u vojsci? Svjedoci smo mišljenja o tome kako vojske nema bez znanosti, dok u akademskoj i znanstvenoj zajednici vlada mišljenje: Ako ne surađuješ s vojskom, ništa nisi postigao. Što smatrate ključnim u tom suodnosu?

Znanost je osnova razvoja ne samo vojske nego društva u cjelini. No, vojska je oduvijek bila pokretač znanosti, ne nužno u cilju razvoja društva, nego za svoje potrebe i u cilju narastanja svojih sposobnosti i mogućnosti, posebice u tehnološkom smislu. Postoji mišljenje da su zapravo svi važniji izumi zadnjih desetljeća bili vojnog podrijetla, da bi tek potom šire zaživjeli (internet, GPS i dr.). Odnos vojske i znanosti kompleksan je, višeslojan i nije jednosmjeran. U nekim su segmentima vojne znanosti tek područje primjene ostalih znanstvenih postignuća i iskustava, dok u drugima tvore originalno, autonomno, odnosno interdisciplinarno znanstveno polje s praktičnom primjenom. U tehnološkom je smislu odnos znanosti i vojske dvosmjeran: znanost daje vojsci operativnu i stratešku prednost, dok vojska znanosti omogućuje resurse, infrastrukturu i ideje te potiče razvoj istraživanja, čija se rješenja često primjenjuju i u civilnom sektoru. U okviru HVU-a djeluje Centar za obrambene i strateške studije “Janko Bobetko” kao svojevrstan znanstveno-istraživački i analitički hub sustava. Sa svojim je skromnim kapacitetima, u relativno kratkom vremenu, proaktivnim pristupom u okviru svojeg djelokruga i mogućnosti uspio okupiti dio akademske zajednice te dio hrvatskih kompanija zainteresiranih za suradnju u okviru platforme koja je osmišljena upravo u Centru, a tiče se sposobnosti koje nedostaju OSRH i sustavu u cjelini. Prvi rezultati takvog pristupa već se naziru i čvrst su dokaz da u tom području možemo više i bolje nego što i sami ponekad mislimo. Ta simbioza vojske, znanosti i industrije, kroz mjesto razvoja unutar vojnog sustava (što je u ovom slučaju “Bobetko”), može ostvariti svaku zamisao i stvoriti sposobnosti koje nedostaju neovisno o vanjskim elementima i proizvodnji. To je put kako zemlja s ograničenim resursima može razviti i ojačati nacionalnu otpornost ostvarujući time stratešku prednost.

 Osnutak Sveučilišta obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman” na neki je način trebao rasteretiti HVU i njegove djelatnike obveza vezano uz studijske programe i biti usmjeren isključivo na provedbu svih razina vojnih izobrazbi. Je li se to dogodilo i što smatrate mogućim izazovom? Kakva je suradnja s novim Sveučilištem?

Uspostava SOIS-a nije rasteretila djelatnike HVU-a. Učilište je bilo i ostaje suizvođač svih studijskih programa. Iako će SOIS preuzeti dio programa koje su provodili splitsko i zagrebačko sveučilište, gotovo 45 posto njihovih programa zadržava HVU. Uz navedeno, HVU je glavni izvor nastavnog i stručnog osoblja za rad SOIS-a, što nam je dodatni izazov. U suradnji sa SOIS-om nastojimo ga riješiti, vodeći računa o očuvanju kvalitete i kontinuiteta studijskih programa neovisno o tome što se promijenio njihov glavni provoditelj odnosno nositelj. Vjerujemo da će suradnja HVU-a i SOIS-a biti konstruktivna, stabilna, i kako sam rekao, usmjerena prema zajedničkim ciljevima. Smatram da ćemo tako pridonijeti cjelokupnom sigurnosno-obrambenom sustavu RH, svaki u svojoj ulozi i s ograničenjima jedne ili druge vrste. Suradnja sa SOIS-om prioritet je mojeg mandata na čelu HVU-a. Vjerujem da i kolege sa SOIS-a razmišljaju poput mene. Iako Sveučilište nije sastavnica Ministarstva obrane i OSRH, smatramo da imamo isto usmjerenje i ciljeve te da jedni druge možemo profesionalno i akademski nadopunjavati i podupirati. Mislim da smo došli do točke kad je vrlo jasno razgraničena djelatnost Sveučilišta obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman” od djelatnosti koju provodi Hrvatsko vojno učilište “Dr. Franjo Tuđman”. SOIS stvara osoblje u inicijalnom obliku kroz vojne studijske programe Vojno pomorstvo, Vojno inženjerstvo te Vojno vođenje i upravljanje, a HVU ih vojno oblikuje školovanjem kroz slijedno rastuće vojne izobrazbe. Smatram to početkom zajedničke uspješne priče u kojoj ćemo i mi i SOIS, na osnovi svojih pozicija, različitosti te mogućnosti pripomoći da sigurnosno-obrambeni sustav bude još bolji. Vojska koja nema sposobnosti stvaranja i razvoja vlastitog vojnog osoblja ne može se razvijati i time ne može u cijelosti ispuniti svoju primarnu misiju i zadaće. Ilustrirao bih to izjavom jednog od bivših načelnika OS-a SAD-a: “Pustite vojsci da školuje vojsku. Drugi to ne znaju, a mi to možemo. I znamo.”

 Nakon toliko godina službe i višekratnog rasporeda na HVU-u kako ocjenjujete vrijeme u kojem ste bili svjedok njegova razvoja? Što biste istaknuli kao najveće postignuće HVU-a od osnutka do danas?

 Ponosan sam na sve što smo u tako kratkom vremenu postigli iako će uvijek biti onih koji će reći da smo mogli bolje i više. Ja ne mislim tako, jer da jesmo to bismo i ostvarili. Puno je bilo ograničenja, puno zapreka, ali još više prkosa i ponosa, uz vrlo skromna vojna znanja i gotovo nikakvu tehniku i tehnologiju o kojoj danas govorimo i na koju smo svi toliko ponosni. Znali smo da nemamo ništa, ali smo znali da imamo ljude koji imaju čestitost, moral i srce koje je nosilo sve ispred sebe i vuklo sve iza sebe. U vrijeme kad sam kao mladi zapovjednik bojne i brigade imao priliku vojnički prvi put donositi odluke o ljudima koji su mi bili povjereni, nije mi bilo svejedno, iako nisam sumnjao u ono što sam prethodno vojno naučio i znao. Poslije su me život i karijera nosili i na druge dužnosti: od Zapovjedništva HKoV-a, Glavnog stožera OSRH, MORH-a pa sve do glavnog inspektora obrane, pri čemu sam osjećao da mi iskustvo zapovijedanja ne smije ostati jedina preporuka za dalje, nego se moram nastaviti educirati i stjecati nova znanja, uključujući daljnju vojnu, ali i civilnu izobrazbu. Na HVU-u sam bio raspoređen više puta: prvi put kao zapovjednik Zapovjedno-stožerne škole, poslije kao zamjenik zapovjednika, a danas na odgovornoj dužnosti zapovjednika Učilišta. Moram reći da je svako od tih razdoblja po nečemu specifično i drugačije od prethodnog, no bilo mi je drago jer nismo padali nego samo rasli. Iz današnje bih perspektive neke stvari vjerojatno promijenio, no generalno gledajući i tad i danas ponosan sam na sve što je napravljeno. Ne bih isticao neko posebno postignuće, ali ipak moram naglasiti važnost stvaranja vojnoobrazovne kulture, koja integrira iskustvo i vrijednosti Hrvatske vojske sa znanošću. Učilište je postalo i mora ostati središte razvoja vojnih znanja i vještina, mjesto gdje se ne prenosi samo vojno znanje nego i oblikuje vojna misao. Na to sam posebno ponosan. To je pokazatelj da smo radili dobro i da sustavu HVU treba. Generacije koje dolaze i koje će dolaziti bit će svjedoci jednog novog Učilišta, koje možda jednom postane i Hrvatska vojna akademija, za što smatram da su se stvorili preduvjeti koji nedostaju.

Razgovarao: Željko Stipanović; Foto: arhiva HVU-a