Preporodom pješaštva i uvođenjem novog hladnog oružja na motki namijenjenog ponajprije za borbu s konjanicima (npr. helebarde, glefe i sl.), oklopljeno konjaništvo počinje gubiti na važnosti

Nakon bitke kod Morgartena postalo je jasno da oklopljeni konjanici pobjedivi. Tu su švicarski pješaci helebardama jednostavno poskidali s konja austrijske vitezove u punom oklopu, a zatim ih praktično nepokretne na tlu, vrlo lako likvidirali.

S druge strane, razvoj konjaništva među istočnim nomadskim narodima išao je sasvim drukčijim smjerom. Oni su pretežito raspolagali lakim konjaništvom velike pokretljivosti, koje je bilo sposobno brzo prelaziti velika prostranstva. U borbenim djelovanjima iznenada se pojavljivalo, izvodilo brzi napad i nestajalo prije nego što se protivnik snašao i sredio svoj borbeni postroj, da bi se ponovo pojavilo iz drugog smjera i ponovilo napad. Takvu taktiku omogućavali su laki, brzi i minimalno opterećeni konji. Osim toga, za razliku od feudalnog konjaništva koje su činili isključivo individualni borci, bez izraženije potrebe za koordinacijom zajedničkih borbenih napora, istočnjačko nomadsko konjaništvo potpuno je podređeno svojim zapovjednicima. Po svojoj organizaciji i borbenoj taktici posebno se ističe konjaništvo Mađara, Mongola i Seldžuka. Osnovno oružje ovog konjaništva i dalje je ostao kratki luk, kojim su gađali protivnika u punom trku konja, a u bliskoj borbi rabili su kratke, široke sablje.

Svaki mongolski konjanik vodio je obično po tri konja u pričuvi, radi zamjene umornog ili ozlijeđenog, ali i radi prehrane. Dio konjanika bio je opremljen za blisku borbu, pa su bili naoružani kopljem, sabljom oštrog vrha (podjednako namijenjenu za bodenje i sječenje) i s dva luka (manjim za gađanje s konja na bliskim rastojanjima i veći za preciznije gađanje na veće razdaljine nakon sjahivanja). Zaštićeni su bili oklopom od deblje kože i kacigama. Drugi konjanici, namijenjeni za borbu na većoj razdaljini, bili su naoružani samo lukovima i ponekada sabljom, a nisu imali nikakav oklop. Unatoč raznovrsnom naoružanju, u frontalnom sudaru s feudalnim vitezovima mongolsko konjaništvo bilo je inferiorno, zbog čega su takve sukobe izbjegavali i koristeći svoju veću pokretljivost prilagođavali se karakteristikama zemljišta i pronalazili optimalnu taktiku, uz masovna ratna lukavstva i varke.

Seldžuci su zajedno s arapskim konjaništvom, bili nositelji borbi s feudalnim vitezovima tijekom križarskih ratova. Slično kao i kod Mongola, glavno oružje Seldžuka bio je kratki kompozitni luk kojim su vrlo učinkovito gađali s konja, a vrlo često su koristili kratka koplja za bacanje (tzv. džilite i lobude), povećavajući im probojnu snagu brzinom konja u trku. Pored toga, bili su redovno naoružavani širokim sabljama, noževima (jataganima) i teškim buzdovanima, a zaštitu su im pružali okrugli štitovi i djelomični (nikada puni) oklopi. U skladu sa svojom taktikom, Seldžuci su obično formirali 2-3 borbena reda u čijem središtu se postrojavalo najkvalitetnije konjaništvo (obično sultanova konjička garda), desno od njih bili su spahije (turski feudalci obvezni, zajedno sa svojim vazalima, odazivu na sultanov pozivu u rat), lijevo silihdari (tzv. oružonoše – slabije naoružani i lošije opremljeni konjanici), a na krilima vrlo često konjaništvo vazalnih zemalja.

Konjaništvo nomadskih naroda, daleko više od teškog oklopljenog konjaništva feudalnih vitezova, istaknulo je najvažniju značajku tog roda vojske – njegovu pokretljivost i manevarsku sposobnost. Tijekom križarskih ratova, zapadni vitezovi bili su često vrlo neugodno iznenađeni manevarskom sposobnošću saracenskih konjanika, a neugodna iskustva doživljavali su i na drugim bojišnicama (npr. već navedeni porazi od reformiranog švicarskog pješaštva), ali unatoč tome oklopljeno konjaništvo ostalo je neosporni gospodar bojišta do pojave i operativne uporabe vatrenog oružja.

Konjaništvo i početak razvoja vatrenog oružja
Iako se pojavilo već u prvoj polovici XIV. stoljeća, vatreno oružje u širu uporabu nije ušlo gotovo do početka XV. stoljeća zbog vrlo niske učinkovitosti i nepouzdanosti (po nekim podacima, može se zaključiti kako je prvo vatreno oružje bilo opasnije po njegovog vlasnika nego protivnika, jer je često eksplodiralo pri opaljenju). Međutim, pojavom arkebuza kao prvog operativnog streljačkog oružja i usavršavanjem topničkih oruđa, vatreno oružje sve više postaje glavno naoružanje pješaštva, a sukladno tome mijenja se i njihova taktika. Za brže stvaranje veće gustoće paljbe, izrađivana su oružja s velikim brojem arkebuza koja su serijski opaljivane, a bile su montirane na kola pojačane konstrukcije. Njima je štićeno pješaštvo i topništvo od napada protivničkog konjaništva, koje je u takvim situacijama gotovo redovito imalo velike gubitke.

Dugo vremena je konjaništvu jedina zaštita od vatrenog oružja pješaštva i topništva bila brzina i pokretljivost, međutim sve više se vidjela potreba za stvaranjem takvog vatrenog oružja kojeg može koristiti i konjanik. Arkebuza i ručna kulevrina nisu dolazile u obzir zbog svoje mase, dimenzija i nespretnosti u rukovanju, zbog čega ih jahač praktično nije mogao koristiti (slično kao i samostrel prije pojave vatrenog oružja). Rješenje je pronađeno krajem XV. stoljeća u obliku tzv. “petrinala”, oružja za gađanje iz ruke, s malim kundakom kojeg je jahač oslanjao na prsa – preteče suvremenih pištolja (detaljnije o tome u članku “Geneza suvremenog pješaštva”, “Hrvatski vojnik” br. 223 od 16. 01. 2009.).

Zbog svojih slabih taktičko-tehničkih osobina streljačko vatreno oružje sve do kraja XV. stoljeća nije imalo veći utjecaj na organizaciju i taktiku postrojbi (kako pješaštva, tako i konjaništva). Krupnije promjene nastupile su tek u XVI. stoljeću uvođenjem muskete, znatno jačeg i preciznijeg oružja koje je potpuno potisnulo arkebuze i ručne kulevrine. Muskete se počinju brzo uvoditi u naoružanje pješaštva, gotovo u potpunosti istiskujući hladno oružje na motki (koplja, helebarde, glefe i dr.), a za potrebe konjaništva skraćuju se i pretvaraju u oružje nazvano musketon – preteča kasnijeg karabina. U međuvremenu iz petrinala je razvijen pištolj koji se relativno brzo uvodi u naoružanje konjaništva (praktično do kraja XVI. stoljeća gotovo svi konjanici bili su naoružani pištoljima) i znatno utječe na njihovu taktiku – kako bi pištoljska paljba mogla doći do punog izražaja u borbi protiv teško oklopljenih vitezova, uveden je osobiti taktički postupak nazvan karakoliranje.

Taktika karakoliranja provodila se kvadratnim borbenim postrojima konjaništva, koje je protivniku prilazilo korakom ili kasom, a pošto bi došlo u njegovu neposrednu blizinu, čelne vrste su otvarale vatru iz pištolja, a zatim se okretale udesno i ulijevo od centra i brzim kasom ili galopom udaljavale i odlazile na začelje postroja, omogućavajući slijedećim vrstama gađanje iz pištolja i stvarajući sebi dovoljno vremena za punjenje ili zamjenu svojih pištolja. Mjesto poginulog konjanika zauzimao je jahač iz naredne vrste. Kada bi se razbila protivnička borbena formacija karakoliranjem, napad konjaništva nastavio bi se u punom trku i uz uporabu hladnog oružja. S obzirom da je takva taktika bila učinkovita samo pri napadu na inertno, teško oklopljeno konjaništvo protivnika ili pješaštvo pretežito naoružano hladnim oružjem na motki, masovnijim uvođenjem musketa u pješačke postrojbe (koje su imale veći ubojni domet od pištolja), prestaje se primjenjivati.

Novi preobražaj konjaništva

U drugoj polovici XVI. stoljeća ubrzava se preobražaj konjaništva kojeg je inicirao razvoj vatrenog oružja. Pištolji postaju izuzetno rašireno oružje jahača, jer omogućavaju gađanje jednom rukom, dok se drugom upravlja konjem. Zbog tehničke neusavršenosti pištolja tog vremena i njihove vrlo upitne pouzdanosti, svaki konjanik naoružan je s 2-6 pištolja, koji se obično nose u odgovarajućim futrolama na sedlu. Koplje kao osnovno oružje konjaništva postaje sve više nepotrebni balast i uglavnom nestaje iz naoružanja, kao i štit koji je potpuno odbačen, a isto tako i puni oklop koji se pokazao potpuno neučinkovitim pred vatrenim oružjem. Osim toga, mijenja se i borbeni postroj, pa se iz plitkog linijskog postroja nekadašnjih vitezova, razvio ešelonirani poredak kako bi se omogućila taktika karakoliranja (inače, karakoliranje su prvi primijenili njemački konjanici-najamnici, zbog boje njihovih odora poznati pod nazivom “crni jahači”, u Hugenotskim ratovima 1562. – 1598.).

Zahvaljujući sve boljem oružju i boljoj obučenosti, dubina borbenog postroja konjaništva postupno se smanjuje na 10, a krajem XVI. stoljeća na 6-7 vrsta. Manja dubina uz isti broj konjanika značila je i širi front napada kojeg je konjaništvo moglo ostvariti i tako nadkriliti protivnika, a njime se ne bi moglo učinkovito zapovijedati bez izuzetne stege i dobre obuke. Zbog toga krajem XVI. stoljeća već može govoriti o suvremenom konjaništvu koje djeluje kao organizirana postrojba, za razliku od individualnih boraca – vitezova. U ovom razdoblju već počinje i prva podjela konjaništva po vrstama, a ne samo na uobičajeno lako i teško. Od oklopljenih vitezova postupno je teško konjaništvo evoluiralo u jahače zaštićene samo kacigom i prsno-leđnim oklopom, tzv. “kirasom”, po kojem je i dobilo naziv kirasiri. Oni su obično bili naoružani samo teškim ravnim mačem za udar i ubod tzv. palašem (slika br. 6), te s nekoliko pištolja. U to vrijeme već su postojali husari, koji se iz prvobitno teškog konjaništva preustrojavaju u lako. Konjanici naoružani karabinom dobili su naziv karabinjeri (kao vrsta konjaništva pojavili su se tek u XVII. stoljeću) i ovisno u kojoj zemlji su se nalazili, mogli su biti svrstani u teško ili lako konjaništvo (npr. francuski karabinjeri su dugo vremena zadržali prsno-leđni oklop i bili tretirani kao teško konjaništvo, dok su austrijski bili bez oklopa i smatrani su lakim konjaništvom). Početkom XVII. stoljeća javljaju se draguni kao lako konjaništvo prvenstveno namijenjeno za borbu pješice, dok su im konji služili isključivo za brzu promjenu položaja i kao sredstvo prijevoza.

Povratak na udar hladnim oružjem
Usavršavanjem vatrenog oružja (povećanjem ubojnog dometa, preciznosti i brzine gađanja) sredinom XVII. stoljeća, konjaništvo se na bojištu mora kretati brže, pa se ponovo vraća taktika udara hladnim oružjem u punom trku, a karakoliranje definitivno odlazi u povijest. Novu dimenziju uporabe konjaništva i samim time potrebe novih reformi prvi je uočio švedski kralj Gustav II. Adolf, inače vrlo sposoban vojskovođa i vrhunski taktičar onog vremena. Uočivši neučinkovitost karakoliranja tijekom Tridesetogodišnjeg rata, Gustav II. Adolf ponovo vraća njegovo konjaništvo na taktiku napada hladnim oružjem u punom galopu (slika br. 7), a pištolji im služe isključivo kao pomoćno oružje (za blisku borbu u borbenom metežu). Kako bi osigurao snažnu paljbenu potporu konjičkom jurišu, Gustav Adolf u borbeni postroj između konjičkih eskadrona razmješta manje skupine musketira, a svakoj konjičkoj pukovniji pridodaje po dva laka topa. On prvi koristi konjaništvo kao stratešku pričuvu koja zbog brzine pokreta i snage udara postaje glavna manevarska snaga vojske i time izražava težište napada ili obrane, odnosno konjaništvom omogućava brzu promjenu težišta napada (ili obrane). Osim toga, konjaništvo počinje osim za udar ponovo koristiti za operativno izviđanje, te kao zaštitnicu koja je u kritičnim trenucima uzastopnim jurišima omogućavala izvlačenje pješaštva i topništva i osiguravala njihovo povlačenje na nove pozicije.

Iskustva Gustava II. Adolfa u početku je uočio samo engleski državnik i vojskovođa Oliver Cromwell i primijenio ih na reformu svoje vojske, stvorivši stajaću, dobro organiziranu i vrlo učinkovitu vojsku tzv. “novog modela”. Njegovo vrlo disciplinirano konjaništvo (slika br. 8) postrojavalo se u 2 linije i napadalo u punom galopu hladnim oružjem, pri čemu je prva linija direktno jurišala na frontalni borbeni postroj protivnika, a druga obuhvat s oba krila i napadala njegove bokove i pozadinu. U drugim zemljama zadržan je prioritet uporabe vatrenog oružja, pa je npr. prusko konjaništvo napadalo kasom ili korakom, kako bi jahači mogli gađati iz karabina i kada se primaknu protivniku, iz pištolja. Na taj način napad nije imao potrebnu silinu, a zbog male brzine napada, gusti postroji jahača bili su gotovo idealne mete za puške pješaštva (koje su redovito imale veći domet i bolju preciznost od konjičkih karabina) i karteče topništva (topničke granate punjene željeznim kuglicama koje su topove pretvarale u velike sačmarice), a koji su doslovno mljeli konjaništvo.

Austrijsko konjaništvo napadalo je kasom, kako bi prve vrste mogle ispaliti plotun iz svojih pištolja, a nakon toga je kretala u puni galop i napad hladnim oružjem. Naravno, nepotrebno je napomenuti kako su redovi konjanika koji su kretali u takav napad bili prilično prorijeđeni usredotočenom vatrom protivničkog topništva i pješaštva, prije nego što su stigli na učinkoviti domet pištolja.

U XVIII. stoljeću udar hladnim oružjem ponovo dobiva prednost nad vatrenim djelovanjem. U općem borbenom postroju, konjaništvo se opet načelno postrojava na krilima pješaštva, ali u ovom slučaju kako joj ne bi zaklanjalo paljbu, a isto tako i radi zaštite krila i bokova vlastitih snaga. U bitki je konjaništvo prvenstveno prihvaćalo borbu s konjaništvom protivnika, a ukoliko ga je uspjelo razbiti ili potisnuti, manji dio (najviše do 1/3 ukupno angažiranih snaga) progonilo bi poražene ostatke protivničkog konjaništva, a veći dio napadao bi bokove i pozadinu protivničkog pješaštva, ili bi dobio zadaću neutralizacije njegovog topništva (ovisno o konkretnoj taktičkoj situaciju). Tijekom ovog razdoblja konjaništvo se još intenzivnije koristi za izviđanje, zasjede i progon potučenog protivnika (npr. Oliver Comwell je upućivao svoje izviđačke konjaničke patrole i do jedan dan jahanja ispred glavnine snaga). Za takve zadaće osobito učinkovitim pokazali su se husari koji su gotovo stalno pratili protivnika i ometali ga u svakom pogodnom trenutku, hvatali njegove tekliće, vršili iznenadne napade i reidove u protivničku pozadinu, uništavajući mu sustav logistike, ometajući opskrbu i sl.

Početkom XVIII. stoljeća počinje se uvoditi i organizirana konjička obuka (prvo u oružanim snagama pruskog vladara i vojskovođe Friedricha Velikog), koja je obuhvaćala pojedinačnu obuku u jahanju i taktičkim vještinama jahača, a zatim i skupnu obuku postrojbi, uključujući i vježbe većih konjičkih formacija u manevriranju i evolucioniranju. Nakon Sedmogodišnjeg rata i druge europske države usvajaju sustavnu obuku konjanika po pruskom modelu (prvi propis za izobrazbu francuskog konjaništva izdat je 1776. godine, a po njemu su uglavnom usvojeni principi pruske konjičke škole, ali i taktike uporabe konjaništva u borbi). Isto tako, u većini europskih zemalja ustalila se formacija konjaničkih postrojbi (propisane su formacije pukovnija i eskadrona, te metodologija obuke pojedinca i nižih taktičkih postrojbi, evolucioniranje i juriš). Pojedine vojske vraćaju koplje u naoružanje nekih lakih konjičkih postrojbi jer se pokazalo vrlo korisnim u iznenadnom, brzom udaru na protivnika koji ne očekuje napad.

U borbenim djelovanjima konjaništvo postaje sve samostalnije, a njezina koordinacija s djelovanjem pješaštva i topništva sve više se usuglašava na višim operativno-taktičkim i strateškim razinama vođenja i zapovijedanja. Švedski kralj Karlo XII. zaključivši da se miješanjem konjaništva i pješaštva na taktičkoj razini postižu nezadovoljavajući rezultati u borbi, ukida tu praksu u švedskoj vojsci, te primjenjuje taktiku po kojoj konjaništvo postaje glavni rod vojske s odlučujućom ulogom u bitkama (njegovo konjaništvo u odlučujućem trenutku bitke napada na pješaštvo i topništvo protivnika, pa čak i na utvrđene položaje i gotovo samostalno rješava bitku). Zahvaljujući povećanju stege i razvoju taktike, stvorene su mogućnosti za ustrojavanje masovnih konjaničkih formacija koje su u napadu doslovno brisale sve pred sobom, poput svojevrsne lavine. To je prvi primijenio Friedrich Veliki, stvorivši od svog masovnog konjaništva prvoklasnu manevarsku i udarnu snagu, koja je u bitki kod Rossbacha neočekivanim jurišom u desni bok potpuno razbila protivničko konjaništvo, a zatim napala njegovo pješaštvo i dobilo bitku. U bitki kod Leuthena, prusko konjaništvo masovnim napadom natkriljuje i razbija austrijsko konjaništvo koje u nekontroliranom bježanju ulazi u borbeni postroj vlastitog pješaštva i izaziva paniku.
U svakom slučaju, Friedrich Veliki otvorio je perspektive masovnog razvoja konjaništva i njegove respektabilne uloge na bojišnici, koje svoj zenit i period najintenzivnijeg razvoja doživljava u francuskim revolucionarnim i kasnije Napoleonovim ratovima.

Marinko OGOREC