Usredotočen na osvajanje kolonija i novih tržišta, l. svjetski rat nije bio samo europska katastrofa. Nebrojeni narodi sa svih kontinenata našli su se uvučeni u njegov krvavi vrtlog, a da mnogi od njih nisu mogli sami ni odlučivati o ulasku u rat. Stotine tisuća vojnika i civila iz Azije i prekomorja izgubilo je život zbog ekspanzionizma svojih europskih kolonijalnih gospodara

Ni suverene države izvan Europe brutalna ratna zbilja nije mimoišla: razbijanjem Turskog Carstva Bliski istok uvučen je u krizu, kojoj se ni danas ne nazire kraj, a ulaskom SAD-a u rat zapečaćen je njegov neizbježni ishod.
Iako u općoj predodžbi u prvi mah budi asocijacije tek na ratno djelovanje duž europskih bojišnica, nasilno prekrajanje europskih zemljovida i silovit sraz nagomilanih tenzija dvaju europskih vojno-političkih saveza, l. svjetski rat, od čijeg se izbijanja ovog ljeta navršilo devedeset godina, nipošto se nije ograničavao tek na Stari kontinent. Smišljan i pripreman u glavama europskih vladara, političara i vojnih stratega, Veliki rat odigrao je neslavnu ulogu prvog globalnog i globaliziranog krvoprolića u povijesti čovječanstva, uvukavši u svoj krvavi vrtlog trideset i dvije nacije sa svih kontinenata. Uz to, za interese svojih stranih gospodara krvarili su i ginuli nedužni stanovnici brojnih kolonija i dominiona, što su ih europske velesile prisvojile tijekom dugotrajne povijesti svojih osvajačkih pohoda. Poput onih na “domaćem terenu”, sukobi izvan Europe ostavili su za sobom velik broj ozbiljnih kriznih žarišta, otvarajući vrata novim, strašnijim ratovima i to političkim krizama, obilježenim terorom i krvoprolićem.
Ni deklarirani ratni ciljevi nisu se bez iznimke odnosili tek na odmjeravanje snaga u Europi, o čemu, primjerice, svjedoči “Rujanski program” njemačke carske vlade iz 1914., koji – uz “isključenje Francuske kao europske velesile, podčinjavanje Belgije, potiskivanje Rusije i uspostavu njemačke hegemonije nad čitavom Srednjom Europom” – predviđa “povećanje vlastitog kolonijalnog posjeda”, te “ukidanje britanske dominacije poticanjem ustanaka od Maroka do Indije”. S druge strane, ni kolonijalna velesila Velika Britanija nije tajila da joj se među glavnim strateškim ciljevima nalazi pripajanje njemačkih kolonija. Priključenje Turskog Carstva Centralnim silama u listopadu 1914. otvara nova bojišta od Kavkaza do Bliskog Istoka, dok napadi britanskih, francuskih, južnoafričkih i japanskih snaga na njemačke kolonije ubrzo proširuju rat na Afriku i Pacifik.

Globalna dimenzija l. svjetskog rata
Važne pretpostavke za globalnu dimenziju l. svjetskog rata nastale su još potkraj 15. stoljeća, kad su europske države započele s podčinjavanjem ostatka svijeta. Zemljopisna otkrića, gospodarsko umrežavanje, ali i česti osvajački pohodi rezultirali su kontaktima među sve većim brojem država i naroda. U Americi, ali i na drugim kontinentima, taj početak globalizacije urodio je uništenjem čitavih kultura, na čijim su zgarištima potom iznikla europska naselja i kolonije. Taj proces ekspanzije često je bio popraćen brutalnom silom. Europski narodi u prekomorskim zemljama nisu vodili ratove samo s domaćim stanovništvom, već su se u borbi za raspodjelu tržišta i kolonija ubrzo i međusobno sukobili. Do svjetskog rata, međutim, ti će sukobi eskalirati tek nakon što će se stopiti s ratom čiji će oganj zahvatiti čitavu Europu.
Ratovi vođeni nakon Francuske revolucije poharali su Europu od zapada do istoka, ostavivši svoje jasne tragove u obje Amerike, dijelovima Afrike i Bliskog istoka, regiji oko Kaspijskog mora, kao i na indijskom potkontinentu. Osamdesetih godina 19. stoljeća Europa se ponovno našla na rubu općeg rata. S druge strane, narasla industrijalizacija i agresivni imperijalizam nisu poticali samo napetosti unutar granica kontinenta, već su mjerodavno odredili i daljnji tijek globalizacije.
Posebne opasnosti proizlazile su iz uznapredovale kolonizacije Afrike, koju novi, europski vlastodršci nikako nisu željeli pretvoriti u poprište vlastitih ratova. Na berlinskoj “Afričkoj konferenciji” (1884/85.), čiji su zaključci odredili međunarodno-pravni okvir kolonijalne podjele “crnog kontinenta”, predstavnici kolonijalnih sila dogovorili su, bez prisutnosti ijednog predstavnika afričkih naroda, da će afričke kolonije u slučaju europskog ratnog sukoba ostati neutralne. Nakon što je Njemačka 1914. napadom na neutralnu Belgiju grubo prekršila međunarodno pravo, berlinski dogovor pokazao se, međutim, posve bezvrijednim i neodrživim.
Petog kolovoza 1914. britanski vojni vrh donosi odluku da napadne sve njemačke kolonije. Na afričkom kontinentu britanske, francuske, indijske i južnoafričke snage trebale su osvojiti Njemačku Istočnu Afriku, Njemačku Jugozapadnu Afriku, Togo i Kamerun, dok bi istodobno australske, novozelandske i japanske postrojbe napale njemačke kolonije u Kini i Pacifiku. Nakon japanskog ultimatuma, njemački pacifički posjedi kapitulirali su gotovo bez otpora. Jedna od iznimaka bio je Čingtao (Quingdao), njemačka kolonija u Kini, u kojoj je njemački garnizon od jedva 5.000 vojnika do kapitulacije u studenome 1914. gotovo dva mjeseca pružao žestok otpor dvanaest puta jačem japanskom napadaču. Spor, koji će oko bivše njemačke kolonije po završetku rata izbiti između Japana i Kine, mnogi povjesničari danas ubrajaju među uzroke Drugog svjetskog rata na Dalekom Istoku.
Ipak, uloga Japana u operacijama Prvog svjetskog rata procjenjuje se kao relativno marginalna. Japansko carstvo, koje je od 1902. bilo saveznik Velike Britanije, ograničilo je svoje ciljeve na osvajanje njemačkih kolonija u Istočnoj Aziji, izgubivši, međutim, od Australije i Novog Zelanda utrku za zauzimanje njemačkih posjeda u južnom Pacifiku, gdje je Njemačka Nova Gvineja položila oružje u rujnu 1914., ne bi li kasnije, kao Teritorij Nova Gvineja, bila pripojena Australiji.

Borbe u Africi
U Africi borbe za kolonije bile su žešće i dugotrajnije. Togo, u kojem jedva da je i bilo njemačke vojske, kapitulirao je već u listopadu 1914., dok je, primjerice, u Kamerunu otpor trajao do kraja siječnja 1916. Tek u veljači postrojbe pod britanskim, francuskim i belgijskim zapovjedništvom uspjele su osvojiti Kamerun. Mnoga naselja u bivšoj njemačkoj koloniji, među njima i glavni grad Juande, prethodno su ispražnjena i opustošena, kako osvajačima ne bi bila od strateške koristi. Versajskim ugovorom iz 1919. jedna petina Kameruna pripast će Velikoj Britaniji, dok će ostatak biti stavljen pod francusku upravu i nadzor Lige naroda. Slična sudbina snaći će i bivšu njemačku koloniju Togo, čije će dvije trećine pripasti Francuskoj, dok će se manji dio naći pod britanskom upravom.
Pohod na Jugozapadnu Afriku, današnju Namibiju, završen je u srpnju 1915., uz žrtve od 1.600 vojnika. Versajskim ugovorom Njemačka će se odreći i te kolonije, te će ona 1920. biti stavljena pod upravu Južnoafričke unije. Najžešće borbe vodile su se za Njemačku istočnu Afriku, kasniju Tanganjiku, koja će kapitulirati tek u studenome 1918., a 1920. potpasti pod britansku upravu. Ratne operacije, u kojima je s britanske strane sudjelovalo 160.000 vojnika iz matične zemlje i dominiona, te više od milijun domaćih “nosača i pomagača”, proširile su se na Britansku istočnu Afriku, Mozambik i Rodeziju. Njemačke postrojbe u Istočnoj Africi svodile su se početkom rata na 4.800 ljudi pod zapovjedništvom generala Paula von Lettow-Vorbecka. Njemački guverner Istočne Afrike Albert Heinrich Schnee i njegov britanski kolega u Nairobiju Henry Conway Belfield isprva su se, u skladu s berlinskim dogovorom iz 1885., nadali da će svoje kolonije uspjeti izvući iz ratnog vihora, no vijest o izbijanju rata u Europi ubrzo je izazvala pravu histeriju među bijelim stanovništvom obiju kolonija, a bitnu ulogu u njezinom raspirivanju odigrali su i lokalni vojni zapovjednici željni ratne slave. U iscrpljujućim bitkama i epidemijama poginulo je više tisuća civila, dok je broj mrtvih među vojnicima i nosačima s obiju strana prešao 120.000.
Bitnu ulogu u ratnim operacijama izvan Europe odigrali su dominioni i kolonije, koji ne samo da su mobilizirali milijune vlastitih vojnika i pomoćnih trupa već su snosili i znatan dio ratnih troškova. Samo je Indija početkom rata odobrila kredit od stotinu milijuna funti, uplaćujući potom godišnje 20 do 30 milijuna funti u ratnu blagajnu britanskog imperija. I Francuska je u zemljama Zapadne Afrike i Magreba mobilizirala više desetaka tisuća vojnika, koji su ratovali i na europskim bojištima, gdje su bilježili teške gubitke. No, kako matične zemlje kolonijalnih vojnika nisu bile suvremene države, lokalni parlamenti, kakvi su, primjerice, postojali u britanskim dominionima, nisu imali nikakva utjecaja na odluku o ulasku u rat na strani matične zemlje. Sa stajališta međunarodnog prava, slažu se stručnjaci, Prvi svjetski rat uvelike je bio sukob između imperija kojima su dominirale europske države, iako su ljudi, pogođeni njegovim strahotama, ratna zbivanja s pravom doživljavali kao svjetska.

Njemačka Istočna Afrika
U Njemačkoj Istočnoj Africi početkom l. svjetskog rata bilo je smješteno tristotinjak njemačkih vojnika i više od 4.500 domaćih askarija (askari, arap. vojnik, domorodački pripadnik vojnih ili policijskih snaga u njemačkim kolonijama). Tijekom rata vojni kontingent povećan je na 3.500 njemačkih časnika i 13.000 askarija. Njemačkim snagama zapovijedao je tadašnji pukovnik Paul von Lettow Vorbeck.
Guverner Heinrich Albert Schnee 2. kolovoza 1914. dobiva obavijest o njemačkoj mobilizaciji u Europi. Ratno stanje proglašeno je 5. kolovoza, nakon što je uslijedila britanska objava rata Njemačkoj. Kolonija je gotovo u cijelosti bila okružena nadmoćnim protivnicima, među kojima su samo Britanci raspolagali s više od 130.000 vojnika.
Prvi napad uslijedio je s britanske krstarice “Pegasus”, koja je 8. kolovoza otvorila vatru na radiopostaji u Daresalamu. Postaja je uništena 23. kolovoza. Nedugo zatim njemačka krstarica “Königsberg” potopila je britanski brod.
Iskrcavanjem britanskog korpusa od 8.000 vojnika pod zapovjedništvom generala Aitkena 2. studenoga započela je bitka kod njemačke luke Tanga. Lettow Vorbeck, koji je glavninu svojih snaga koncentrirao u podnožju Kilimandžara, smjesta se zaputio u Tangu. U zoru 4. studenoga njemačke snage napale su grad i porazile Britance, koji su sljedećeg dana uzmakli. Za sobom su ostavili velike količine ratnog materijala i komunikacijske opreme, čime su opskrbljene njemačke postrojbe. I daljnji napadi Britanaca i Belgijanaca, između ostalog kod Kilimadžara, uspješno su odbijeni.
Početkom 1915. Britanci su ponovno pokušali osvojiti Tangu, no branitelji su pružili žestok otpor. Dana 10. travnja stigao je njemački opskrbni brod “Rubens” s novim vojnicima i velikom količinom materijala, a dan kasnije krstarica “Königsberg” u jednom je pomorskom napadu oštećena do te mjere da je morala biti uništena.
Sve daljnje napade saveznika Nijemci su s uspjehom odbijali. Omjer snaga u borbama na Viktorijinom jezeru ostao je do kraja godine izjednačen.
Situacija u koloniji drastično se promijenila 1916., kad je britanski general Smuts pokrenuo veliku ofenzivu, u jeku koje su Nijemci morali uzmaći iz područja Kilimandžara. Iste godine stigao je drugi njemački opskrbni brod, kojem je uspjelo da neopažen probije pomorsku blokadu.
Grad Tabora uspio se održati do 17. rujna, dok ga Britanci napokon nisu osvojili na juriš. Dva dana kasnije u Njemačku Istočnu Afriku ušle su portugalske postrojbe, koje su njemačke snage uspjele odbiti.
Njemački cepelin LZ 59 je 21. studenog 1917. krenuo je iz Bugarske u smjeru Istočne Afrike, natovaren puškama i streljivom. Zbog lažne radiodojave Britanaca zapovjednik cepelina okrenuo se, međutim, neposredno prije cilja. Njemačke snage i dalje su se morale opskrbljivati zaplijenjenim materijalom. Saveznička nadmoć postala je tolika da se Lettow Vorbeck morao skloniti u portugalski dio Istočne Afrike.
U rujnu 1918. njemačke snage ponovno su se našle na vlastitom teritoriju. Prevalile su put od 2.500 kilometara, zarobivši pritom velike količine savezničkog ratnog materijala. U studenome su vođene posljednje bitke.
Lettow Vorbeck je 13. studenoga 1918. saznao za kapitulaciju Njemačkog carstva, te se 25. studenoga i sam predao. Preostali časnici odvedeni su u Daresalam. Godine 1919. bilo im je dopušteno da se vrate u Njemačku.
Versajskim ugovorom određeno je da se Njemačkoj oduzmu sve kolonije. Njemačka Istočna Afrika stavljena je 20. siječnja 1920. pod upravu Lige naroda. Mandati za nadzor povjereni su Belgiji (Burundi i Ruanda), te Velikoj Britaniji.

Angažman Sjedinjenih Američkih Država
Angažman Sjedinjenih Američkih Država mjerodavno je utjecao na tijek l. svjetskog rata. Gospodarsko rasulo u Europi, pospješeno čestim pomorskim blokadama, koje su se pokazale kao djelotvorno sredstvo u novom načinu ratovanja, uvelike je išlo na ruku gospodarstvu SAD-a. Između 1914. i 1917. proizvodnja željeza i čelika porasla je za 76 posto, strmoglavi rast zabilježila je poljoprivreda, a učetverostručen je i američki izvoz, uglavnom u zemlje članice Antante. Iako je SAD službeno proglasio neutralnost, time se posredno opredijelio među zaraćenim stranama. Njemačko vodstvo u tome je vidjelo opravdanje da najsuvremenijim vojnim sredstvima sa svoje strane provede blokadu transatlantske trgovine.
Do drastičnog zaokreta američke politike prema Njemačkoj došlo je nakon 1. veljače 1917., kad je vlada u Berlinu, unatoč čestim upozorenjima iz Washingtona, proglasila neograničen podmornički rat bez obzira na civilne i neutralne ciljeve, s namjerom da Velikoj Britaniji onemogući pomorski kontakt s ostatkom svijeta, a time i životno važnu robnu razmjenu. Prema kalkulacijama njemačkih vojnih stručnjaka, tim potezom Velika Britanija trebala je biti poražena u roku od šest mjeseci. Nakon pokušaja njemačkog državnog tajnika Arthura Zimmermanna da isprovocira napad Meksika na SAD, američka vlada prekinula je, zajedno s velikim brojem latinoameričkih država, diplomatske odnose s Njemačkom, te joj 6. travnja 1917. objavila rat. Predviđanja njemačkog vojnog vrha da SAD neće biti u stanju odaslati u Europu veće vojne kontingente iskazala su se kao kobna zabluda. Američka profesionalna vojska, koja je brojala 200.000 ljudi, narasla je nakon uvođenja opće vojne obveze na više od četiri milijuna vojnika, od čega je gotovo polovica bez gubitaka prebačena preko Atlantika na zapadnu bojišnicu. Ishod rata odredili su oni.

Boris PERIĆ