Dan nakon završetka dramatične sjednice Predsjedništva SFRJ održane od 12. do 15. ožujka, koja je spomenuta na kraju teksta u prošlom broju Hrvatskog vojnika, 16. je ožujka 1991. Slobodan Milošević na “zatvorenom sastanku” s predstavnicima srbijanskih mjesnih vlasti rekao kako se “ne dovodi u pitanje otcjepljene Slovenije, koja ima tu sreću da se etničke granice podudaraju s državnim granicama”, te istaknuo: “Ja sam rekao doslovce da nam ni na pamet ne pada da osporavamo pravo hrvatskog naroda da izađe iz Jugoslavije … Ali da nikome ne sme da padne na pamet da odvoji iz Jugoslavije deo srpskog naroda koji živi u Hrvatskoj … Mi moramo obezbediti jedinstvo u Srbiji ako želimo da kao Republika koja je najveća, koja je najbrojnija diktiramo daljni tijek događaja. To su pitanja granica, prema tome suštinska, državna pitanja. A granice, kao što znate, uvek diktiraju jaki, nikada ne diktiraju slabi… Mi jednostavno smatramo da je legitimno pravo i interes srpskog naroda da živi u jednoj državi. I to je početak i kraj. (…) A ako treba da se tučemo, bogami ćemo da se tučemo. A nadam se da neće biti toliko ludi da se sa nama tuku. Jer ako ne umemo dobro da radimo i privređujemo, bar ćemo znati dobro da se tučemo.” (“Izvodi iz stenografskih beležaka sa sastanka predsednika Republike Slobodana Miloševića i potpredsjednika Narodne skupštine Republike Srbije sa predsednicima skupština opština Srbije, održanog 16. marta 1991.”, Vreme (Beograd), 15. travnja 1991., 62-66). Spomenutu prijetnju Milošević je izrekao i javno, u govoru koji su prenijeli mediji (Kronologija rata, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, 1989.-1998., Hrvatski informativni centar, Zagreb 1998., 44).
Dan poslije akcije “Plitvice” u kojoj su specijalne snage MUP-a RH uspostavile kontrolu u NP-u Plitvička jezera, vodstvo pobunjenih Srba (“Izvršno vijeće SAO Krajine”) 1. je travnja 1991. – “na osnovu prethodno donesene Odluke o odcjepljenju Srpske Autonomne Oblasti Krajine od Republike Hrvatske” – u Titovoj Korenici (danas Korenica) donijelo “Odluku o prisajedinjenju SAO Krajine Republici Srbiji” i izdalo zapovijed za mobilizaciju Teritorijalne obrane SAO Krajine. U Odluci je navedeno da “stupanjem na snagu ove Odluke teritorija Srpske Autonomne Oblasti Krajina postaje sastavni dio jedinstvene državne teritorije Republike Srbije”, te da na teritoriju SAO Krajine “od donošenja ove Odluke važi Ustav Republike Srbije i primjenjuju se zakoni Republike Srbije kao i ustavnopravni sistem Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.” Kao teritorij SAO Krajine “koja ovom Odlukom ulazi u sastav jedinstvene državne teritorije Republike Srbije” navedene su “opštine Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Korenica, Vojnić, Dvor na Uni, Kostajnica, Petrinja, Pakrac, kao i sva srpska naselja koja su se pripojila jednoj od ovih opština i ona koja se ubuduće izjasne za pripajanje u procesu razgraničenja”. Odluku je kao “predsjednik Izvršnog vijeća SAO Krajina” potpisao Milan Babić (HR-HMDCDR, 2, kut. 232).
Dakako, predsjednik Srbije Slobodan Milošević, zbog međunarodne javnosti, nije mogao prihvatiti takvu ishitrenu odluku vodstva “SAO Krajine”, pa je na brzinu organizirano referendumsko i “plebiscitarno“ izjašnjavanje Srba iz Hrvatske na pitanje: “Da li ste za prisajedinjenje SAO Krajine Republici Srbiji i da Krajina ostane u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i drugima koji žele da očuvaju Jugoslaviju.” Na izjašnjavanju koje je održano 12. svibnja 1991., 99,80 % glasova Srba na kasnije okupiranom dijelu Hrvatske bilo je “ZA”, pa je “Skupština SAO Krajine” 16. svibnja 1991. donijela “Odluku o prisajedinjenju SAO Krajine Republici Srbiji i da ostane u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i drugima koji žele da očuvaju Jugoslaviju”.
Time je i praktično razotkriven glavni cilj srpske pobune i terorističkog djelovanja srpskih ekstremista u Hrvatskoj. Upravo početkom travnja, srbijansko vodstvo (S. Milošević i B. Jović) odlučilo je “prijeći Rubikon” i posve ignorirati kolektivno Predsjedništvo SFRJ. Imalo je obećanje generala JNA da, ako treba i uz uporabu oružja, neće dopustiti hrvatskoj policiji da “zauzme Knin i druge ‘srpske’ gradove koji su sada pod srpskom vlašću” (Borisav Jović, Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz dnevnika (drugo izdanje), Prizma, Kragujevac 1996., 317).
JNA je intervenirala već u sukobima u Pakracu i na Plitvicama, formalno sa zadaćom razdvajanja “sukobljenih strana”, a praktično radi zaštite srpskih ekstremista, u trenucima kad su ih snage hrvatske policije porazile, odnosno kad je zaprijetilo njihovo uhićenje. Zapravo, JNA se razmjestila na teritorij koji su velikosrpski stratezi planirali kao dio nove srpske države. Srbijansko vodstvo očekivalo je da će se JNA prilikom intervencije oružano sukobiti s hrvatskom policijom, što je mogao biti povod za uvođenje izvanrednog stanja u državi, no hrvatsko vodstvo nije se dalo isprovocirati.
Reagirajući na događaje u Hrvatskoj i na retoriku srbijanskih zastupnika, Sabor Republike Hrvatske na zajedničkoj je sjednici svih triju vijeća 17. travnja 1991. donio “Zaključke o političkim prilikama u Republici Hrvatskoj”, u kojima se, među ostalim, zahtijeva od Vlade Republike Hrvatske i drugih njezinih tijela da “u okviru svoga djelokruga energično i bez odlaganja poduzme sve što je potrebno za zaštitu pravnog poretka na cijelom području Republike Hrvatske” te da se “djelotvorno zaštite prava dijelova naroda i nacionalnih manjina, kako dijelova hrvatskoga naroda koji žive u drugim državama, tako i dijelova naroda i nacionalnih manjina koje žive u Hrvatskoj, uz uvjet da pripadnici naroda i nacionalnih manjina poštuju pravni poredak zemlje u kojoj žive”. Također, zatraženo je od JNA “da se odmah povuče u vojarne, kako bi red i mir u Republici Hrvatskoj osiguravale samo njezine redarstvene snage”. (“Izvješće u povodu inicijative Vlade Republike Hrvatske, klasa: 004-01/02-02/12, ur. broj: 5030109-02-2 od 10. listopada 2002. godine”, Ustavni sud Republike Hrvatske /predsjednik Suda, dr. sc. Smiljko Sokol/, broj: U-X-2271/2002, Zagreb, 12. studenoga 2002., 35-36)
Na istoj je sjednici Sabor donio i “Deklaraciju o osudi Narodne skupštine Republike Srbije zbog miješanja u unutarnje stvari Republike Hrvatske”, u kojoj se tvrdnje iz “Deklaracije Narodne Skupštine Republike Srbije” od 2. travnja 1991. odbacuju kao “proizvoljne i neistinite te militantne”. Uz ostalo, Sabor RH izričito je naglasio da “u općini Titova Korenica, odnosno Plitvicama, Pakracu i u drugim mjestima na teritoriju Republike Hrvatske u kojima su tijela državne vlasti Republike Hrvatske djelotvorno uspostavila javni red i mir, nije upotrijebljena sila protiv ‘interesa srpskog naroda’, već protiv terorističkih pojedinaca i skupina koje, narušavajući pravni poredak Republike Hrvatske, onemogućuju miran život njezinih građana”. Posebno je upozoreno kako je “ometanjem prometa osoba i stvari, miniranjem pruga, oružanim pljačkama, razbojstvima pa i ubojstvima te drugim zločinačkim djelovanjem, teror na pojedinim dijelovima Republike Hrvatske poprimio takve razmjere da Hrvati, a ni svi drugi njezini građani to više ne mogu trpjeti” te da su “idejni začetnici, stvarni pokretači i neposredni izvršitelji tog razbojničkog zlosilja izdanci velikosrpske, osvajačke i hegemonističko-unitarističke politike, koja svoj stožer ima u glavnom gradu Beogradu, što deklaracija o kojoj je riječ očito potvrđuje”. Navedeno je, među ostalim, da “Deklaracija Narodne skupštine Republike Srbije pokušava pružiti legalitet i legitimitet jednoj izmišljenoj, protuustavnoj, nezakonitoj i pravno nepostojećoj tvorevini i njezinim tijelima” te da ta tvorevina predstavlja “najgrublji i najorganiziraniji napad na suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske, za što velikim dijelom odgovornost snosi Srpska demokratska stranka”. No, istodobno je naglašeno da je “većina srpskog pučanstva u Hrvatskoj lojalna Republici Hrvatskoj kao svojoj domovini i poštuje njezina demokratski izabrana državna tijela”. (Izvješće Ustavni sud RH 2002: 34-35)
Spomenuta “Deklaracija Narodne skupštine Republike Srbije” samo je potvrdila izravnu umiješanost i odgovornost vodstva Srbije za pobunu Srba u Hrvatskoj. Dakako, to govore i brojne druge činjenice.
Primjerice, prije i poslije Deklaracije napisani su ili izrečeni brojni ratnohuškački tekstovi u srpskim medijima i sredstvima javnog priopćavanja, s govornica skupština Vojvodine i Srbije hrvatski narod se demonizirao, klevetao i vrijeđao, a podržavana su nastojanja za nasilnim otcjepljenjem dijelova Republike Hrvatske i njihovim “prisajedinjenjem” Republici Srbiji, u Hrvatsku su iz Srbije ubacivane posebne naoružane i specijalizirane terorističke jedinice i pojedinci, razni emisari iz Srbije, pa čak i članovi Vlade i Skupštine Republike Srbije dolazili su u Hrvatsku propagirati nasilje i poticati na oružanu pobunu protiv hrvatske vlasti, itd. Nije poznato da je Narodna Skupština Republike Srbije osudila neko od spomenutih ponašanja ili da se barem ogradila od takvog ponašanja svojih građana na teritoriju Republike Hrvatske. Da takvi ratnohuškački “izleti” srbijanskih dužnosnika u Hrvatsku nisu bili bezazleni, svjedoči činjenica da je 2. svibnja 1991., ubrzo nakon govora Milana Paroškog na mitingu u Jagodnjaku 21. travnja 1991. u kojem je poručio “da je to srpska teritorija” i da se svatko tko kaže suprotno može “ubiti kao ker pored tarabe”, u Borovu Selu ubijeno 12 hrvatskih policajaca, a u zaleđu Zadra jedan hrvatski policajac.
Činjenica jest da se i danas, 25 godina nakon događaja o kojima se govori u ovom tekstu, retorika iz Srbije ponavlja. Znanstvene studije jasno prikazuju kako su pojedini mediji u Srbiji krajem 1980-ih, neprestanim plasiranjem neprovjerenih informacija i ponavljanjem laži koje je govorio dio srbijanskih dužnosnika, izmanipulirali srpski narod te pripremili teren za otvorenu i nemilosrdnu oružanu velikosrpsku agresiju na Hrvatsku. I u tadašnjim izjavama spominjala se “fašizacija” – “ustašizacija” Hrvatske, kao što je i sada spominju srbijanski dužnosnici, među kojima su i oni koji su početkom 1990-ih bili pobornici velikosrpske politike te kao izravni sudionici agresije na Hrvatsku podržavali stanje okupacije dijela hrvatskoga teritorija.
Tako je o “velikoj Srbiji” na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske 1995. u Glini govorio i sadašnji premijer Srbije: “Ništa više nema od vijesti u Krajini, kao da je to inostranstvo, kao da je to u Hrvatskoj. E neće moći. Nikada srpska krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska. Nikada Banija neće nazad u Hrvatsku. (…) Ukoliko srpski radikali pobjede i poraze predsjednika Srbije (Slobodana Miloševića, op. a.), vi znate da ćete živjeti u velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi, tu odstupanja biti neće. Živeli!”.
Govorio je i desetak godina poslije u Skupštini Srbije, kao već iskusan političar, ponavljajući, uz gromoglasan pljesak nazočnih, rečenicu koju je 1995. rekao i u Glini: “A mi ni tada ni danas, nismo hteli i nećemo ništa što je tuđe. Hoćemo samo ono što je naše, srpsko, a to jesu i taj Karlobag i Ogulin, i Karlovac i Virovitica i sve te srpske zemlje. I to moraju da znaju!”

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR