Izaslanstvo MORH-a i OS RH koje su predvodili potpredsjednik Vlade RH i ministar obrane Damir…
Veza s vojskom je neraskidiva
Suradnja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, odnosno Hrvatske vojske i Hrvatskog olimpijskog odbora traje već dugi niz godina. Svake je godine ova suradnja sve bolja i jača, te daje brojne uspjehe na različitim poljima. Vojska i sport imaju mnogo toga zajedničkog. Poveznice su mnoge. Ipak, red, rad i disciplina, kao i požrtvovnost, odricanje, ali i hrabrost odlike su koje najviše povezuju sportaše i vojnike. Ove odlike posebno se ističu u liku i djelu Siniše Krajača, glavnog tajnika Hrvatskog olimpijskog odbora i dragovoljca Domovinskog rata.
Siniša Krajač, Zagrepčanin je čiji profesionalni i životni put može poslužiti kao primjer mnogima. Magistar je kineziologije, dragovoljac Domovinskog rata, dugi niz godina obavlja važne dužnosti u HOO-u, a radio je i kao trener, te je, među ostalim u jednom razdoblju, radio s Vedranom Ćorlukom i Lukom Modrićem. U razgovoru za Hrvatski vojnik s glavnim tajnikom HOO-a razgovarali smo o brojnim temama.
Iza njega je uspješan četverogodišnji mandat na mjestu glavnog tajnika HOO-a. Protekle četiri godine bile su vrlo izazovne, ali i vrlo uspješne za hrvatski sport. Vrhunska postignuća ostvarili su hrvatski sportaši na raznim međunarodnim borilištima, osvajajući najsjajnija odličja. Glavni tajnik HOO-a, kao glavni operativac, zasigurno ima velike zasluge za to, iako on ističe kako je svaki uspjeh dio zajedničkog rada te kako bi bilo nepravedno reći da je za sve zaslužna jedna osoba.

Razgovarali smo u novim prostorijama Hrvatskog olimpijskog odbora koji je zbog potresa morao napustiti svoju dugogodišnju adresu, onu u Domu sportova. Međutim, nije samo HOO morao iseliti iz svojeg doma, to su morali učiniti i brojni drugi sportski savezi čiji je dom bio na istoj adresi. HOO je svoj dom pronašao u Odranskoj ulici u Zagrebu, a zgrada nekadašnjeg Vjesnika postala je dom nekoliko nacionalnih sportskih saveza. “Početak mandata stoga je bio vrlo izazovan jer su Olimpijske igre u Tokiju bile pred vratima. Trebalo je mnogo znanja, discipline i vještine u organizaciji kako bi sve funkcioniralo i kako bi sve službe mogle neometano odrađivati svoj posao, da ne dođe do kakvog zastoja”, kaže Krajač.
“Mislim da je to bilo uspješno vrijeme, zahvaljujući svima, svim djelatnicima, sportašima, naravno i predsjedniku Mateši koji mi je davao veliku potporu. Njegovo mentorstvo u rukovođenju jednim takvim sustavom neprocjenjivo je”, dodaje. Napomenuo je i kako mu je u procesu selidbe umnogome pomogla i organizacija drugih Svjetskih vojnih igara u kojima je sudjelovao, a čiji je domaćin bio Zagreb. Bio je to zahtjevan zadatak jer se selila kompletna infrastruktura, s naglaskom i na informatičku, te da nikakvih zastoja u radu nije bilo. “Trudili smo se da sve funkcionira kako bi sportaši mogli neometano raditi u složenim uvjetima koji su tada vladali u svijetu”.
Sudjelovanje u Domovinskom ratu
No, vratimo se malo na početak priče. Siniša Krajač, zagrebački je dečko sa Šestina koji je od malih nogu pokazivao veliku strast prema sportu. Završio je Kineziološki fakultet u Zagrebu, a za vrijeme studija jako je zavolio hrvanje. U to se vrijeme bavi i nogometom, djeluje u NK Lokomotiva, te zanat uči od legendarnog Ilije Lončarevića. Studentsku idilu prekinuo je Domovinski rat. Život ga je vrlo rano naučio odgovornosti i požrtvovnosti. Priča kaže kako je jednom prilikom, kad je došao na fakultet, pokojni profesor Branimir Kuleš rekao da napravi poziv za nenaoružane odrede. “Dao mi je jedan papir velikih dimenzija, a gospođa Vera je donijela flomaster pa smo napravili poziv”. Krajač je zajedno s prijateljem imao bilježnicu u koju su upisivali sudionike, ali kaže kroz smijeh, bili su organizatori i upisivali su sve, ali sebe su zaboravili upisati. To su učinili naknadno. “Sazvali smo sastanak, a odred je brojio 80 ljudi. Došao je i general Mladen Markač”.
Od početka rata aktivan je u obrani Hrvatske. Bio je aktivan u lokalnoj zajednici, a ubrzo je postao jedan od osnivača prve studentske dragovoljačke postrojbe MIG. Postrojbu su osnovali profesori Branimir Kuleš i Josip Marić, zajedno s hrabrim studentima, kakav je, među ostalim, bio i Krajač, a postrojba je poslije priključena sastavu Specijalne Vojne policije Alfa. Profesora Kuleša i profesora Marića ističe kao važne ljude u tom vremenu koji su imali velik utjecaj na njegov život.
U vrijeme rata sudjelovao je u oslobađanju svih vojarni u Zagrebu koje su bile pod kontrolom tadašnje JNA, a Krajač je zajedno sa svojim prijateljem s fakulteta Zlatkom Koletićem sudjelovao u tim akcijama. “Bila su to jako teška vremena. Neke vojarne, poput one na Borongaju i one u Buni, donijele su ozbiljne okršaje u kojima je bilo ozbiljnih prijetnji, a došlo je i do pucnjave. U vojarni je bila jaka mehanizacija i otpor je bio velik“. U ratu sudjeluje aktivno, prolazi brojna ratišta, a ističemo sudjelovanje u predaji 21. kordunskog korpusa, te potpisivanju predaje Čedomira Bulata generalu HV-a Petru Stipetiću.
“Sjećam se toga kao da se dogodilo jučer. Bili smo kod motela Brioni u Gornjem Viduševcu gdje je potpisana predaja. Vraćao sam se prema Zagrebu i nailazim na pokojne generale Stipetića, Laušića i dečke iz AT-a i kažu, idemo na predaju. Čedomir Bulat zvao je generala Stipetića jer se njemu htio predati. Otišli smo u Topusko gdje im je bila baza. Na goleme hrpe pobacali su puške, to je bilo čudo”, priča te nastavlja. “Cijela operacija Oluja bila je izvanredna. Ovo je bio završni čin predaje. Formirala se kolona duga 20-30 metara. Svima je bio osiguran siguran prolaz i nikog nismo tjerali, tko je htio ostati, ostao je. Nije bilo nikakvih problema”, prisjeća se Krajač.
Razvoj sportske infrastrukture
Nakon završetka Domovinskog rata Siniša Krajač ostaje u sustavu MORH-a kao voditelj Odjela za provjere i analitiku u Sigurnosno-informativnoj službi SIS-a. Za vrijeme drugih Svjetskih vojnih igara radi kao pročelnik skupine sportova na vodi. Surađuje s generalom Josipom Lucićem, koji je tada bio zadužen za organizaciju Svjetskih vojnih igara. Za generala Lucića ima samo riječi hvale, te ističe kako je u vrijeme dok je general Lucić bio načelnik Glavnog stožera OSRH napravljeno jako puno za sport u Hrvatskoj vojsci i kako su postavljeni temelji za ovo što danas postoji. “U MORH-u se tada radilo jako dobro i napravljeno je jako puno za sport. General Lucić prenio nam je mnogo znanja, bio je iskusan i odlično je upravljao. Bio je odličan organizator”, kaže. “Organizirali smo druge po redu Svjetske vojne igre, što je bila velika stvar, nakon čega smo nastavili s organizacijom vojnih prvenstava u različitim sportovima u RH. Na Mrkoplju je izgrađen biatlonski centar pa, primjerice, Bjelolasica, Peruća, na taj se način pokrenuo sport u svakom dijelu Hrvatske. Morate znati da je nakon rata nedostajalo infrastrukture i da je dosta toga trebalo ponovno izgraditi”, kaže Krajač. Brojne priče iz tog vremena teško će stati u jedan tekst. Ističe se natjecanje u Life savingu koje se odvijalo u talijanskom Viareggiu, na kojem je sudjelovao zajedno s kolegom s HVU-a Branimirom Hamerom, te dvojicom kolega iz specijalnih postrojbi. Osvojili su brončano odličje na tom natjecanju, iako su najstariji suparnici bili mlađi od njih 13 i više godina.
U Hrvatski olimpijski odbor dolazi 2001. godine na poziv pokojnog Ivana Varvodića. Sjajan rad koji je odradio u MORH-u prepoznat je, pa su, uz njega, u HOO stigli i Damir Šegota te Neven Šavora. U HOO-u je prvi posao bio vezan uz statusna pitanja vezana uz vojsku, s obzirom na to da je vojni rok tada bio obvezan. Kaže kako mu se ispočetka bilo teško naviknuti na rad u Hrvatskom olimpijskom odboru s obzirom na to da je to bio civilni posao, za razliku od onog prije. “Naviknut si na čvrstu disciplinu, na zapovijedi, a u civilnim je strukturama to ipak nešto drugačije”, ističe.
Tijekom više od dva desetljeća rada u Hrvatskom olimpijskom odboru promijenio je nekoliko pozicija. Od v. d. direktora ureda nacionalnih sportskih saveza, voditelja ureda za razvojne programe, te pomoćnika glavnog tajnika za lokalni sport. Tijekom svojeg djelovanja napravio je značajne stvari, poboljšao uvjete sportašima u mnogim lokalnim sredinama, ali ono najvažnije – sport se približio djeci.
Vrhunski sportaši primjer mladima
Ključan trenutak ili bolje rečeno početak suradnje svakako su bile druge Svjetske vojne igre. Kaže nam kako je general Lucić započeo suradnju jer je vidio da velik broj sportaša istočnog bloka, ali i drugih država, poput Italije, Francuske, Austrije, djeluje kao dio državnih službi. “Za vrijeme organizacije igara vidjeli smo da su brojni sportaši u vojsci, policiji, carini. To je bio prijelomni trenutak koji je vodio k današnjoj suradnji. General je pokrenuo postupak da se u program Hrvatske vojske ubace neki sportaši odnosno sportovi. Ova je suradnja nevjerojatno važna za sportaše. Mnogima od njih ovime se osiguravaju egzistencijalna pitanja i oni se mogu bezbrižno posvetiti sportu. Od početka suradnje, od kada je potpisan prvi sporazum između Ministarstva obrane i HOO-a, raste broj ugovornih pričuvnika. Imamo veliku sreću da je ministar Anušić senzibilan prema sportu. Otvorio je širom vrata sportašima i to se pokazalo odličnim. Ponavljam, sportaši su ovime dobili mir, sigurnost, jer imaju riješeno egzistencijalno pitanje. Vrhunski sportaši koji su u sustavu vojske ističu koliko im to znači jer znaju da su na neki način istaknuti kao netko tko koristi i služi svojoj državi i društvu, a vojska upravo to čini. Od ovih sportaša možete dobiti odlične primjere, mnogi od njih sudjeluju u brojnim aktivnostima: braća Sinković, Damir Martin, Matea Parlov Koštro, naši streljači, jedriličari, skijaši, svi oni su odličan primjer mladima. Sara Beram radi s boksačima na HVU-u. Jednog dana, kad njihova karijera završi, vi dobivate gotovog čovjeka, instruktora, trenera, djelatnika. To je vrlo bitno i stoga je ova suradnja jako važna“, kaže Krajač. Dodaje da kod ministra Anušića ne postoji zapreka da se stvore bilo kakvi uvjeti za sport, ne samo za vrhunske sportaše nego i u vojsci općenito.
Znatno veća financijska sredstva
Svakako jedna od važnih tema o kojoj smo razgovarali bila je i razvoj sporta u Republici Hrvatskoj. Znatno su poboljšani uvjeti za sportaše, ne samo vrhunske, nego za sve. Nisu zaboravljeni ni treneri. Utemeljen je Centar za istraživanje i razvoj vrhunske sportske pripreme (CIRSP) sa središnjicom u Zagrebu, ali i osnivanjem ureda u Splitu, Osijeku i Rijeci. U njegovu radu sudjeluju ponajveći treneri hrvatskog sporta: Nikola Bralić, Lino Červar, Zlatko Dalić, Goran Ivanišević, Ratko Rudić, Neven Spahija, Lucijan Krce, Jozo Jakelić, Mladen Katalinić, Joško Vlašić, Toni Tomas, Ante Kostelić i Miljenko Rak.
“Protekli mandat bio je izazovan, mandat koji ne bih poželio nikom. Onaj tko dođe nakon mene, bit će mu svakako lakše. Proračun je zahvaljujući Vladi RH i premijeru Plenkoviću i više nego dobar. Poboljšali smo mnoge službe, postali smo vidljivi, još to nije na razini na kojoj bismo željeli, ali to je trenutačno razina koju možemo postići. U HOO-u nas ima 80-ak zaposlenih, zajedno s Hrvatskom olimpijskom akademijom. Ovo je sustav koji raspoređuje značajna sredstva. Imamo proračun nešto manji od 60 milijuna eura, više od tisuću ljudi na plaći je kod nas, od stipendija, ugovora, itd. Sve se kod nas vrti i to mora netko kontrolirati. Nacionalnim sportskim savezima odlazi najveći dio naših programskih sredstava. Do 85 % naših sredstava odlazi na sport, 5 % ide na naše plaće, a opet naše plaće su plaće onih koji rade u korist sporta, u korist hrvatskih sportaša. Onih 12-13 posto što ostaje, to je za funkcioniranje tijela i službi HOO-a, opet za potrebe naših sportaša”, kaže Krajač.
Hrvatska Vlada je i prije dolaska Krajača na mjesto glavnog tajnika osigurala značajna sredstva za sport, prepoznavši potrebu dodatnog ulaganja u sport. S njegovim dolaskom na dužnost, to se i pojačalo. Znatno veća sredstva stavljena su na raspolaganje, ali raspodjela nije bila jednostavan posao. “Sve je trebalo biti uređeno, bilo je potrebno raspisati kriterije za dodjelu sredstava i podijeliti ih po savezima. Nismo nikog izdvajali, nitko nije bio zakinut. Sredstva su prvo bila usmjerena prema loptačkim sportovima, a zatim prema preostalih 19 sportova u olimpijskom programu, a zatim se povećao i proračun, a već je start za sljedeću godinu bio drugačiji i za neolimpijske sportove, svi su dobili povećanje kad smo to sustavno i oprezno učinili”, dodaje. Ističe svakako i važnost Sportske televizije kao programa s nacionalnom koncesijom. Sport je postao vidljiv, prvo loptački, a onda i svi ostali, poput borilačkih. Svakodnevno se emitiraju brojna domaća i međunarodna natjecanja i to je važno za promociju sporta. Ono što kroz priču često izdvaja je sport u lokalnim zajednicama. Ističe ih jer od tamo zapravo sve potječe. Jako je puno onih koji cijeli svoj život ostavljaju radeći u sportu, odgajajući nove naraštaje mladih sportaša i zato je potreba za ulaganjem u lokalni sport važna.
“Utemeljili smo Nagradu Milana Neralića koja se dodjeljuje ljudima zaslužnima za lokalni sport u Republici Hrvatskoj. Radi se zaista jako puno i kroz Hrvatski klub olimpijaca koji pomaže bivšim sportašima”. Siniša Krajač navodi jednu vrlo važnu stvar: “Lokalni sport nevjerojatno je bitan. Preko lokalnog sporta puno se toga pokreće. Velik je broj djece koji do svoje 13. ili 14. godine nikad nije vidjelo more, a kroz lokalni sport i zajednice to im se omogućuje. Na tome treba nastaviti inzistirati”. I dok govori o tome, ponovno ističe važnost vojske i policije u cijeloj priči jer kaže kako su to zapravo temelji hrvatske države. “Na tome je nastala naša država. Pa baš kao što su i naši branitelji nakon rata ostali aktivni u društvu, sportaši prolaze kroz sličnu priču i treba im se omogućiti da nastave raditi za društvo”.
Za kraj ove priče dotaknuli smo se i njegova rada s vrhunskim sportašima. Dok je radio u NK Lokomotiva kao kondicijski trener, radio je individualne treninge s Vedranom Ćorlukom, a povremeno bi se pridružio i Luka Modrić. Kaže kako je u trening uključivao različite stvari, ali odmicao se od nogometa, baš kako bi ih zainteresirao za trening i kako bi iščekivali nove izazove koje moraju svladati. Rekao je također da je vrlo važno tko su ljudi koji nam odgajaju djecu u klubovima, savezima jer dobar trener je onaj koji nikad neće tražiti od svojeg sportaša nešto što i sam nije probao. To je bio njegov recept.
“Postoje brojne anegdote i priče, mogu vam samo reći da se radi zaista o sjajnim ljudima i da je vrlo bitno da vam takvi ljudi, kao što je to Vedran s kojim sam dosta radio, ostanu u sportu i nakon karijere jer jako puno mogu dati djeci. Hoće li on biti vrhunski trener nekog kluba ili će raditi s djecom, vrijeme će pokazati, ali iskustvo koje ti ljudi nose svakako je nešto što je poželjno mladima”, kaže Krajač. Za kraj razgovora poručuje kako Hrvatski olimpijski odbor nastavlja raditi u istom smjeru, “jer puno je toga što se još mora napraviti kako bi se sport nastavio razvijati i kako bi za nove naraštaje ostavili nešto iza sebe“. Zapravo kroz cijeli razgovor jasno se da iščitati koliko zapravo sam smatra važnim odluku o uvođenju vojnog roka. Stoga, dopustite da ovaj članak završim pitanjem. Ima li boljeg svjedoka od čovjeka koji je upravo to bio – sportaš i vojnik?
Tekst: Ivan Šurbek; Foto: HOO, privatna arhiva Siniše Krajača