Bez obzira na uporabu balističkih računala, radara i bespilotnih letjelica, preciznost paljbe topničkih sustava na udaljenostima većim od 30 km još uvijek je slaba. Kako s povećanjem dometa preciznost dodatno opada, jedino su rješenje granate s nekim od sustava navođenja

Pariz je 21. ožujka 1918. potresla snažna eksplozija. Mnogi su građani prvo pomislili da ih je s vrlo velike visine napao njemački zračni brod tipa Zeppelin. Petnaest minuta poslije dogodila se nova eksplozija, a nakon još petnaest minuta i treća. Tog je dana Parizom odjeknula 21 eksplozija, posljedica napada njemačkog dalekometnog topa Kaiser Wilhelm Geschütz (poznat i kao Paris-Geschütz ili Paris Kanone). Prvotnog kalibra 211 mm, a pred kraj borbenih djelovanja 238 mm, pariški top imao je domet oko 130 km. Iz dvaju je topova od ožujka do kolovoza 1918. na francusku metropolu ispaljeno između 320 i 367 granata. Iako je grad bio izniman cilj njemačkih mornaričkih topnika koji su opsluživali oružja, desetak su ga puta promašili. Djelujući s udaljenosti od 120 km, na granate je tijekom leta djelovao ne samo vjetar nego i rotacija Zemlje pa je preciznost paljbe bila vrlo slaba. Jedan od problema bila je i cijev duga 21 metar, koja je imala tendenciju zakrivljenja.

Tijekom Drugog svjetskog rata japanski bojni brodovi klase Yamato bili su naoružani topovima Type 94 kalibra 460 mm. Pri kutu cijevi od 45 stupnjeva domet im je bio 42 km. No, preciznost paljbe na toj udaljenosti bila je toliko slaba da se nisu mogli koristiti u pomorskim bitkama. Ni preciznost sličnih topova na američkim bojnim brodovima nije bila bolja. Kako su glavni nositelji protubrodske borbe na Tihom oceanu bili nosači aviona, SAD je bojne brodove koristio za uništavanje ciljeva na otocima i potporu desantnim snagama. Pritom su djelovali sa za njih vrlo malih udaljenosti od nekoliko nautičkih milja.

Nijemci su tijekom Drugog svjetskog rata razvili dalekometni top V3 (Vergeltungswaffe 3) kalibra 150 mm. Riječ je bila o vrlo složenom oružju koje je bilo topničko samo po tome što se granata ispaljivala iz cijevi. S dometom od 165 km trebao je poslužiti za gađanje ciljeva u Engleskoj, no ratna situacija uvjetovala je da je korišten samo u napadima na Luksemburg. Pritom je preciznost bila toliko slaba da nije mogao biti korišten kao paljbena potpora ili za uništavanje vojnih ciljeva. Na osnovi V3 te američkog projekta HARP (High Altitude Research Project), Irak je 1988. počeo razvoj topa vrlo velikog dometa nazvan Projekt Babilon. S projektiranim dometom od 750 km top je trebao gađati ciljeve u Iranu i Izraelu. Projekt je otkazan nakon što je 22. ožujka 1990. u Bruxellesu ubijen glavni projektant Kanađanin Gerald Bull. Okolnosti ubojstva do danas nisu razjašnjene. Umjesto topu, Irak se okrenuo razvoju balističkih projektila srednjeg dometa.

Problemi preciznosti

Tijekom leta na granatu djeluju različite fizikalne pojave, koje se proučavaju unutar područja zvanog balistika. Balistika je grana fizike koja proučava gibanja bačenih ili ispaljenih tijela, posebno brzinu, putanju i domet projektila ispaljenih iz vatrenog oružja. Za let projektila specijalizirana je tzv. vanjska balistika.

Na let granate utječe gustoća zraka i vjetar, a na velikim dometima i rotacija Zemlje, pa je i uz uporabu računala u izračunu koordinata paljbe preciznost na vrlo velikim udaljenostima i dalje slaba. Pritom se u kalkulacije mora unijeti zakrivljenost cijevi oružja i početna brzina na ustima cijevi. Suvremeni topnički sustavi dometa većeg od 30 km imaju stoga ugrađen radar za mjerenje brzine i početne putanje granata. Radar mjeri početnu brzinu granate i smjer, a ti se podaci unose u korekciju koordinata za iduću granatu. Za navođenje topničke paljbe na velikim udaljenostima mogu se koristiti izviđači, izvidnički avioni i helikopteri iako se ta opasna zadaća sve više prepušta izvidničkim bespilotnim letjelicama.

Kako bi se povećala vjerojatnost uništavanja ciljeva, suvremeni topnički sustavi kao što je PzH 2000 imaju mogućnost u kratkom vremenu ispaliti tri ili više granata koje lete nešto drukčijim putanjama kako bi na cilj pale otprilike istodobno. Bez obzira na uporabu balističkih računala, radara i bespilotnih letjelica, preciznost paljbe topničkih sustava na udaljenostima većim od 30 km još je uvijek slaba te se za uništavanje ciljeva mora koristiti velik broj granata. Kako s dodatnim povećanjem dometa (kod najsuvremenijih haubica kalibra 152/155 mm veći je od 40 km), preciznost dodatno opada, jedino su rješenje granate s nekim od sustava navođenja.

Počeci na tenkovima

Prvi topnički vođeni projektil nije razvijen za topništvo, nego za tenkove. Bio je to američki MGM-51A Shillelagh, čija je serijska proizvodnja pokrenuta 1964. godine. Za projektil je razvijen i poseban top lanser M81E1 Rifled kalibra 152 mm. Zbog “pogrešnog” kalibra Shillelagh se nije mogao ispaljivati iz američkih haubica kalibra 155 mm, no teoretski se mogao iz sovjetskih kalibra 152 mm. Kad bi se ispalio/lansirao iz topa MGM-51A, imao je krajnji domet od 2000 metara. Na cilj se navodio preko infracrvenog snopa poluautomatskim zapovjednim sustavom. Ciljač bi preko topovskog ciljnika pronašao i naciljao cilj te bi ispalio/lansirao projektil. Raketa bi ušla u paralelni infracrveni snop te bi ciljač tijekom cijelog leta projektila morao držati ciljnik na cilju. Takav sustav navođenja onemogućavao je upravljanje projektilom sa strane, nego isključivo s tenka iz kojeg je ispaljen. Naknadno su razvijene inačice MGM-51B/C povećanog dometa na 3000 m. Iako je Shillelagh bio neuspjeli program te je američka vojska nakon njega odustala od razvoja vođenih projektila koji se ispaljuju/lansiraju iz tenkovskih topova, ipak je dokazao da je moguće izraditi dovoljno mali projektil s elektronikom koja može izdržati naprezanja tijekom ispaljenja. Zbog toga je Shillelagh bio povod za razvijanje velikog broja sličnih vođenih projektila. SSSR ih je razvio nekoliko. Prvi je bio 9K112 Kobra (AT-8 Songster), po značajkama iznimno sličan Shillelaghu. Kobra je namijenjena djelovanju iz tenkova T-64 i T-80. Za tenkove T-55 naknadno je razvijen sustav 9M117, koji koristi protuoklopni vođeni projektil 9K116 Bastion (AT-10 Stabber). Taj je projektil prilagođen i uporabi na tenku T-62. Za T-72 i T-90 razvijen je vođeni projektil 9M119 Refleks (AT-11 Sniper). Kinezi su projektil 9M119 prekopirali za uporabu na svojim tenkovima naoružanim topom od 125 mm.

No, nisu samo Sovjeti i Kinezi proizveli vođene projektile za ispaljenje/lansiranje iz tenkovskog topa. I izraelska tvrtka IAI razvila je vođeni projektil LAHAT (LAser Homing Anti-Tank), namijenjen uporabi iz topova kalibra 105 mm, no može se prilagoditi i za topove kalibra 120 i 125 mm. Postoji i inačica LAHAT-a za topove kalibra 100 mm. LAHAT se na cilj navodi s pomoću laserskog osvjetljivača cilja koji može biti na tenku, bespilotnoj letjelici ili negdje drugdje. Najveći mu je domet šest kilometara. Postoji i inačica za lansiranje s lansera na vozilima ili helikopterima. U operativnoj je i borbenoj uporabi na izraelskim tenkovima Merkava III i IV te njemačkim i čileanskim tenkovima Leopard 2.

Zrakoplovne bombe

Za uporabu vođenih projektila koji će se ispaljivati/lansirati iz topničkih oružja trebalo je infracrveni sustav navođenja zamijeniti nekim koji će omogućiti usmjeravanje projektila na cilj u završnoj fazi leta. Rješenje je bilo lasersko poluaktivno navođenje, a i taj je put primat imala američka vojska.

Rješenje problema navođenja topničke granate na cilj riješeno je uporabom lasera kao osvjetljivača cilja i optičkog senzora u granati koji otkriva lasersko zračenje, te s pomoću upravljačkog mikroračunala i upravljačkih površina (u pravilu pokretnih krilaca) vrši korekcije putanje prema cilju.

Lasersko navođenje korišteno je prvi put 1968. u Vijetnamskom ratu za povećanje preciznosti zrakoplovnih bombi. Prve sustave Paveway razvila je tvrtka Texas Instruments. Sastojali su se od laserskog obilježivača cilja smještena u zrakoplovu te kompleta laserskog detektora i upravljačkih krilaca koji se dodavao na konvencionalnu bombu i time omogućavao njezino navođenje na cilj.

Razvoj laserski navođenog streljiva počeo je u laboratorijima američke vojske 1970. godine, kad su postavljena temeljna načela takvog streljiva za haubice 155 mm. Daljnji se razvoj kretao u dvama smjerovima: za haubice i topove te za teške minobacače.

Nakon završene studije izvedivosti, tijekom 1971. godine ugovori za razvoj sustava laserski navođenog streljiva dani su tvrtkama Texas Instruments i Martin Marietta. Martin Marietta izabrana je 1975. kao tvrtka koja će provesti potpuni razvoj i pokrenuti serijsku proizvodnju. Iako je program u jednom trenutku zapao u teškoće, ipak je uspješno okončan 1983., kad je tvrtka dobila prve narudžbe. Serijska proizvodnja Copperheada trajala je do 1990. godine.

M712 Copperhead sastoji se od dviju cjelina: sustava za navođenje i bojne glave. Sustav za navođenje sastoji se od senzora laserskog zračenja, mikroračunala i letnih površina koje služe za stabilizaciju u letu i usmjeravanje projektila. Na sredini tijela četiri su fiksna krilca koja daju uzgon i stabilnost u letu. Na kraju projektila nalaze se četiri pokretna krilca kojima se upravlja letom. Sva se krilca otvaraju neposredno nakon što projektil izleti iz cijevi haubice. Kumulativna bojna glava mase je 22,5 kg s 6,69 kg eksplozivnog punjenja. To je bilo više nego dovoljno za uništenje svih tadašnjih sovjetskih tenkova, uključujući i T-80.

Magla smeta laseru

No, Copperhead je imao i nekoliko nedostataka. U idealnim uvjetima djelovanja bez visoke koncentracije vlage i prašine u zraku preciznost je bila odlična, no ispaljivanja u realnim europskim uvjetima pokazala su da je operativna preciznost znatno manja. Naime, laseri imaju problem s vlagom (posebice maglom) i prašinom. Zbog laserskog navođenja Copperdead nije bio sustav “ispali i zaboravi”. Posada haubice imala je zadaću usmjeriti projektil što bliže cilju, a onda je znatno teži dio pripao isturenim izviđačima s laserskim obilježivačima. Već sama činjenica da su morali djelovati na prvoj crti ili u protivničkoj pozadini njihovu je zadaću činila iznimno rizičnom. Osim toga, sovjetski su tenkovi krajem osamdesetih godina počeli dobivati senzore laserskog zračenja. Iako u početku rudimentarni, ipak su posadi pokazivali smjer iz kojeg zračenje dolazi, što je omogućavalo pokušaj neutralizacije. Druga mogućnost obrane bilo je skrivanje iza objekata ili raslinja te ispaljivanje dimnih granata ili puštanje dimne zavjese iz ispuha motora kako bi se prekinulo lasersko osvjetljivanje. Izvidnički su timovi morali usto održavati radiovezu s topničkom bitnicom kako bi koordinirali djelovanje. Za suvremenu i dobro opremljenu vojsku kakva je bila sovjetska otkrivanje i ometanje radiokomunikacije na taktičkoj razini nije bio velik problem.

I sam je projektil prilično velik. Masa u trenutku ispaljenja/lansiranja iznosi 62,4 kg. Za siguran prijenos pakira se u čelični kontejner, što masu povećava na 93,2 kg. To znači da prijenos projektila s kontejnerom moraju obavljati barem četiri vojnika ili pak viličari, dizalice i slično. Za naoružavanje haubice projektilom trebaju najmanje dva poslužitelja. Jedan drži projektil za vrh i pazi da ne dođe do oštećenja laserskog senzora, a drugi drži kraj projektila. U praksi, za sigurno neprekidno naoružavanje haubice trebaju najmanje tri poslužitelja, tim prije jer je duljina projektila nemalih 1372 mm. Nakon što se projektil smjesti u ležište granate, još jedan vojnik mora ubaciti barutna punjenja. U trenutku ispaljenja/lansiranja promjer projektila iznosi 155 mm. Nakon što napusti cijev, otvaraju se krilca raspona 508 mm. Najveći je domet projektila solidnih 16 000 m.

Usprkos nedostacima, Copperhead je uspješno korišten u ratovima, npr. protiv Iraka. Libanonska vojska koristila ga je 2017. godine tijekom napada na ISIL-ove položaje na istoku zemlje. Uz njih, M712 u naoružanju je egipatske, jordanske i tajvanske vojske.

Zainteresiraniji Sovjeti

I dok je Copperhead ostao jedini američki topnički vođeni projektil s laserskim navođenjem, sovjetskoj se vojsci ideja znatno više svidjela. Zbog toga su razvijena čak četiri takva projektila za ispaljivanje/lansiranje iz minobacača i haubica.

Za haubice D-20 kalibra 152 mm razvijen je 2K24 Santimeter. Najveći domet djelovanja s projektilom 30F38 iznosi 12 000 metara. Duljina granate je 1195 mm, a masa 49,5 kg (masa bojne glave iznosi 8,5 kg). Projektil 30F75 ima duljinu 861 mm i masu 41 kg (masa bojne glave je 10 kg). Dug je 861 mm, najveći mu je domet 18 000 m. S vremena na vrijeme ruski mediji objave da je u razvoju ili da je čak razvijena inačica Santimeter-M1 kalibra 155 mm namijenjena izvozu.

Najveći je nedostatak Santimetera što je prilagođen za uporabu samo s haubica D-20. Zbog toga je razvijen sustav 9K25 Krasnopolj koji se može koristiti, uz D-20, i na haubicama 2A65, 2S3M, 2S19 i topu 2S5. Osnovna je namjena Krasnopolja uništavanje tenkova i drugih oklopnih vozila, a sekundarna uništavanje utvrđenih položaja. U kalibru 152 mm razvijena su dva projektila, prvotno 30F39, a potom 30F39M. Masa prve granate iznosi 50,8 kg (masa bojne glave 6,5 kg), a druge 45 kg (bojna glava 10 kg), duljina prve 1305 mm, a druge 960 mm. Najveći domet 30F39M iznosi 20 000 m. Za izvoz su razvijeni projektili K155 (više se ne nudi) i K155M u kalibru 155 mm. Masa K155M je 54 kg (bojna glava 11 kg) te duljina 1200 mm. Iako projektil može preletjeti 25 km, ruski izvori tvrde da sustav navođenja djeluje do najveće udaljenosti od 20 km.

Ukrajina je u suradnji s Rusijom razvila vođeni projektil Kvitnik namijenjen za haubice kalibra 152 mm. Izvorni Kvitnik vrlo je sličan Krasnopolju. Razvoj je dovršen krajem 2012. godine, a 2013. počela je serijska proizvodnja, no obustavljena je u studenom 2014. jer je više od 70 posto komponenata dolazilo iz Rusije. Nakon što su ruske komponente zamijenjene djelomično ukrajinskim, a ponajviše onima uvezenim sa zapada, serijska proizvodnja obnovljena je 2018. godine. Za izvoz je razvijena inačica u kalibru 155 mm. Kvitnik 152 mm dug je 1200 mm, mase 48 kg (bojna glava 8 kg) i najvećeg dometa 20 000 m.

SSSR je prvotno za naoružavanje minobacača kalibra 120 mm razvio laserski navođeni projektil Kitolov-2, koji je postao osnova za Kitolov-2M za haubice kalibra 122 mm. Bio je to logičan potez s obzirom na to da su haubice u tom kalibru bile (a i danas su), najbrojnije topničko oružje u svijetu. Kitolov-2M ima masu 28 kg i bojnu glavu mase 5,3 kg. Duljina mu je 1190 mm pa njim lako može manipulirati samo jedan poslužitelj. Najveći je domet, s obzirom na kalibar, solidnih 12 km.

Ispali i zaboravi

Lasersko navođenje projektila koji se ispaljuju/lansiraju iz topničkih oružja znatno je povećalo preciznost paljbe. No, sam princip laserskog navođenja ima velike nedostatke. Osim što se lako otkriva, laser je u svojem djelovanju sličan optičkoj zraci. U praksi to znači da je iznimno osjetljiv na vremenske uvjete (maglu, kišu, snijeg i slično), prašinu te dimnu zavjesu. Osim toga, lasersko navođenje uvjetuje da se cilj osvijetli laserom kako bi ga projektil vidio, a otkrivanje laserskog zračenja iznimno je jednostavno. Zbog svega toga uporaba laserskog navođenja nije ni jednostavna ni bezopasna.

Kako bi napadač mogao sigurno uništavati ciljeve u protivničkoj dubini i pritom ne ugroziti svoj položaj, trebalo je razviti vođene projektile koji se sami navode na cilj. Pojava satelitskog navigacijskog sustava Global Positioning System (GPS) omogućila je razvoj takvih projektila. SAD je i taj put bio prvi.

Američka vojska pokrenula je 1992. razvoj topničkog vođenog projektila s GPS sustavom navođenja, izvorno namijenjena za novu samohodnu haubicu XM2001 Crusader i laku haubicu M777. No, zbog otkazivanja razvoja Crusadera 2002. godine, morala je biti modernizirana samohodna haubica M109, prvo u inačicu A5 (ugrađena je cijev 155 mm duljine 52 kalibra), pa potom u M109A6/A7 Paladin. Naknadno je Excaliburu prilagođen i dio vučenih haubica M198. Od 1998. u razvoj i proizvodnju uključena je tvrtka Texas Instruments (danas Raytheon), a potom BAE Systems Bofors. U početku Pentagon nije bio posebno oduševljen novim projektilom, prije svega zbog visoke cijene od 258 777 dolara po komadu. U sukobima koje je američka vojska vodila od početka XXI. stoljeća do danas teško se mogao naći cilj koji je bio dostatno vrijedan da se na njega ispali tako skup projektil. S povećanjem proizvodnje cijena je padala i američka vojska trenutačno plaća nove, poboljšane Excalibure tek 50 000 dolara po komadu, no to ne znači da bi ih strani kupci dobili po toj cijeni. Projektili se nalaze i u naoružanju vojski Australije, Kanade, Nizozemske i Švedske, a odobrena je prodaja Norveškoj.

Eksplozivni Arturov mač

Dakle, svaki je Excalibur opremljen GPS-om koji upravlja letom preko četiriju krilaca na vrhu projektila. Kako bi projektil pogodio cilj, moraju biti zadovoljeni neki uvjeti. Prvi je da se zna točna pozicija haubice iz koje se projektil ispaljuje/lansira, a drugi točne koordinate cilja. Treći je uvjet da je haubica opremljena digitalnim sustavom upravljanja paljbom s pomoću kojeg se ti podaci unose u navigacijsko računalo projektila. Kako se projektil nakon ispaljenja autonomno navodi na cilj, njegovom se uporabom pruža visok stupanj sigurnosti za posade haubica. U suvremenom načinu ratovanja koordinate cilja ne moraju skupljati izvidnici, nego se one sve češće osiguravaju bespilotnim letjelicama. Koordinate cilja mogu osigurati i helikopteri, avioni, a u nekim slučajevima i sateliti.

Za razliku od laserskog sustava navođenja, protivnik ima vrlo malo mogućnosti otkriti napad Excalibura. Stoga je učinkovita mogućnost obrane snažno i neprestano ometanje GPS signala kako bi se onemogućilo da računalo u projektilu izvrši korekcije putanje u njezinu završnom dijelu. Raytheon ponosno ističe da je dosad u borbi uporabljeno bez većih problema ili nedostataka više od 1400 Excalibura.

Excalibur ima masu od samo 48 kg (masa bojne glave 22 kg) i dug je 996 mm, stoga rukovanje njim nije preteško. Ovisno od oružju iz kojeg se ispaljuje/lansira, deklarirani domet varira od 40 (cijev 39 kalibara) pa do 60 km (cijev 52 kalibra i povećana barutna komora od 25 litara). Prvotno je planirano da CEP bude oko 20 m, što je značilo da bi se mogli napadati ciljevi koji su najmanje 75 metara udaljeni od vlastitih položaja. No, borbena uporaba u Afganistanu, Iraku i Siriji pokazala je da je prosječni CEP oko četiri metra tako da se može koristiti i za vrlo blisku paljbenu potporu snagama u neposrednom kontaktu s protivnikom. Pritom je iznimno važno da preciznost projektila s povećanjem dometa bitno ne opada.

Za minobacače

Poseban dio vođenih topničkih projektila čine minobacački promjera 81 i 120 te 240 mm. SSSR je razvio laserski navođeni minobacački projektil 1K113 Smelčak, koji se ispaljuje iz minobacača kalibra 240 mm, inače najvećih na svijetu. Iako se može koristiti i s tegljenog minobacača M240, s obzirom na veličinu i masu znatno je pogodniji za uporabu sa samohodnog minobacača 2S4 Tjuljpan. Domet granate iznosi samo 9200 m (novija granata Smelčak-M ima domet od 9500 m), no zato je masa čak 134,2 kg, od čega na bojnu glavu otpada 32 kg. Zbog toga granata Smelčak ima vrlo velik učinak na tvrde ciljeve poput bunkera. Kombinacija velike mase i duljine od 1635 mm prilično otežava rukovanje granatom pa brzina paljbe nije velika, no to se nadoknađuje povećanom preciznosti.

Najveći je minobacački kalibar NATO-ovih vojski 120 mm. Stoga je američka vojska za svoje potrebe, ali i za izvoz razvila minobacački vođeni projektil XM395 Precision Guided Mortar Munition (PGMM).

Izravan povod za početak razvoja bila su neugodna iskustva američkih snaga u Afganistanu, koje su pobunjenici često napadali iz zasjeda, s položaja koji su bili utvrđeni i na takvim pozicijama (planinsko područje s dubokim kanjonima) da ih je bilo teško napasti topništvom ili iz zraka. Često je jedina mogućnost protunapada bila minobacačka paljba, no ako bi protivnički položaji bili preblizu američkih postojala je opasnost da dio granata padne i na američke vojnike. Stoga je jedina mogućnost bila razviti vođeni projektil velike preciznosti djelovanja.

Za razliku od ruske prakse, za minobacače ipak nije razvijen poseban projektil, nego modul za navođenje koji se postavlja umjesto klasičnog upaljača. Modul se sastoji od GPS prijamnika, navigacijskog računala te četiriju krilaca za upravljanje letom. U samom početku razvoja 2004. godine razmatrala se uporaba laserskog sustava navođenja, no upravo su uvjeti u Afganistanu s puno prašine u zraku definitivno potvrdili da je GPS sustav pouzdan i precizan. XM395 PGMM prvi je put u borbi uporabljen 2011. u Afganistanu. S najvećim dometom od 7,2 km CEP je svega metar.

U Švedskoj i Velikoj Britaniji

Sredinom devedesetih godina švedski Bofors razvio je protuoklopni vođeni projektil Strix namijenjen minobacačima kalibra 120 mm. Riječ je o projektilu primjerenom prije svega za uništavanje tenkova, no pojavio se u krivo vrijeme, na kraju hladnog rata. Opremljen je infracrvenim slikovnim tražilom koje otkriva termički potpis oklopnih vozila i navodi projektil na njih. Stoga je uporaba Strixa vrlo jednostavna: ispaljuje se/lansira kao klasična minobacačka granata te samostalno navodi na cilj. Prije ispaljivanja posada mora s pomoću posebnog računala u projektil unijeti vrijeme leta, zapravo odrediti zonu u kojoj će projektil tražiti ciljeve kako bi se izbjeglo gađanje vlastitih snaga. S obzirom na to da Strix napada ciljeve s gornje polusfere, gdje je oklop tenkova najtanji, vjerojatnost uništavanja i najmodernijih tenkova iznimno je velika. Najveći domet djelovanja nešto je veći od sedam kilometara, dok je normalna zona djelovanja četiri-pet kilometara. Projektil je dug 83 cm i mase 17,6 kg te njim nije teško djelovati. Letom projektila ne upravljaju krilca, nego mali raketni motori koji se nalaze unutar tijela. U naoružanju je švedske i švicarske vojske.

I dok je Strix barem ušao u naoružanje dviju zemalja, britanski protuoklopni vođeni projektil Merlin, koji se trebao ispaljivati/lansirati iz minobacača kalibra 81 mm, nije ni došao do faze proizvodnje. Tvrtka British Aerospace još je 1981. počela razvoj tog projektila koji bi se na ciljeve navodio aktivnim radarskim sustavom. No, onda se 1991. godine SSSR raspao i britanska vojska nije bila zainteresirana za takve projektile. Tako je program razvoja Merlina uspješno okončan 1996., no bez narudžbi.

Vođeno i navođeno topničko streljivo sredstvo je koje mora biti sastavni dio opreme ambicioznijih vojski. Njegove značajke, posebno nakon što se usavršila primjena GPS-a i drugih načina usmjeravanja prema cilju, znače postizanje onoga što je cilj svih topnika: veće preciznosti. Štoviše, značajka je najboljih sustava i veći domet. Ono što je problem za korisnike s manjim proračunom svakako je visoka cijena, makar se i taj problem nastoji premostiti “pretvorbom” aktualnih, “klasičnih” projektila s pomoću paketa za prenamjenu.

Od granate − vođeni projektil

Zašto razvijati poseban projektil ako se, po uzoru na zrakoplovne bombe, od svake granate može izraditi vođeni projektil? S tom je idejom nastao M1156 Precision Guidance Kit (PGK), koji proizvodi Northrop Grumman. Prenamjena granate u vođeni projektil iznimno je jednostavna. Umjesto klasičnog upaljača, na njegovo se mjesto navije sustav za navođenje, sastavljen od GPS prijamnika, računala za upravljanje letom i četiriju upravljačkih krilaca s pogonskim sklopom. Preciznost nije na razini Excalibura, ali nije ni cijena. Ako se PGK koristi na granati M549A1, poboljšanja su prilično dobra. Kad se ispali iz haubice 155 mm s cijevi duljine 39 kalibara, ta granata ima najveći domet od 30 km (s cijevi duljine 52 kalibra domet je nešto veći od 40 km). Pritom CEP iznosi 267 m. S PGK-om na toj udaljenosti CEP se smanjuje na 50 m. Masa PGK-a je 1,4 kg, što je tek 0,4 kg više od standardnog upaljača. Način uporabe još je jednostavniji nego kod Excalibura jer se svi potrebni podaci unose u PGK sustav za navođenje zasebnim uređajem koji nije sastavni dio oružja.

Spas za Zumwalt

Amerikanci su zadnji put koristili svoja ratna plovila u intenzivnim topničkim napadima još davne 1991., kad su bojni brodovi USS “Missouri” i USS “Wisconsin” napadali iračke ciljeve u okupiranom Kuvajtu i južnom Iraku. To ne čudi kad se u obzir uzme da američka mornarica raspolaže najboljim nosačima zrakoplova na svijetu i krstarećim projektilima velikog dometa raspoređenim na brodovima i podmornicama.

Vatrenu moć za topničko djelovanje po kopnu trebali bi vratiti razarači klase Zumwalt, premda su izgrađena samo tri. Projektirani su za djelovanje u lokalnim sukobima, a to znači i u priobalnim vodama. Zbog toga su, među ostalim, za njih razvijeni topnički sustavi Mark 51 Advanced Gun System (AGS) kalibra 155 mm i cijevi duljine 62 kalibra. Njihova primarna zadaća trebalo je biti uništavanje ciljeva na kopnu na velikim udaljenostima. Stoga je sastavni dio topničkog sustava trebao biti vođeni projektil Long Range Land Attack Projectile (LRLAP). Izvorno je trebao imati domet od 80 nautičkih milja (148 km), no naknadno je traženi domet povećan na 100 nautičkih milja (185 km). Sustav navođenja trebao je biti kombinirani GPS/inercijski. No, s obzirom na premalen broj brodova u klasi, s ukupno šest topničkih sustava AGS (na svakom razaraču po dva), razvoj LRLAP-a bio je preskup te je 2016. okončan. Kako su AGS topovi bili prilagođeni samo LRLAP-ovima, postali su beskorisni. Stoga je mornarica u suradnji s Raytheonom pokrenula razvoj mornaričke inačice projektila Excalibur. Unutar projekta Moving Target Artillery Round razvija se inačica Excalibura koja će zadržati GPS sustav navođenja, ali i dobiti lasersko navođenje. Na taj će se način omogućiti gađanje pokretnih ciljeva (kao što su brodovi) te djelovanje u uvjetima elektroničkog ometanja GPS signala. Opasna zadaća otkrivanja ciljeva i osvjetljivanja laserom bit će prepuštena bespilotnim letjelicama. Američka ratna mornarica usto traži domet od 96,5 km. Kako se baš i ne isplati razvijati novi projektil za samo šest topova, dodatni je zahtjev i razvoj podinačice promjera pet inča (127 mm), kako bi se mogao koristiti i s drugih brodova američke mornarice. Oznaka novog projektila je Excalibur N5 i zasad razvoj ide prilično dobro.

Talijanski Vulkan

Talijanska tvrtka Leonardo već je razvila ambiciozan vođeni projektil − Vulcano. U inačici u kojoj se ispaljuje/lansira iz mornaričkih topova kalibra 127 mm za gađanje brodova razvijena je inačica Guided Long Range/IR s infracrvenim tražilom, dok je za uništavanje ciljeva na kopnu razvijena inačica Guided Long Range s GPS/inercijskim sustavom navođenja, koji se može dopuniti laserskim navođenjem. Najveći deklarirani domet tog projektila gigantskih je 100 km, što znači taman koliko za svoje brodove traži američka mornarica, no problem je konkurencija mornaričke inačice Excalibura. Postoji i granata Vulcano bez sustava za navođenje − Ballistic Extended Range dometa 60 km. Za uporabu s haubica kalibra 155 mm izrađena je inačica projektila Vulcano čiji je domet deklariran na 80 km.

Dokran za 120 mm

Izraelska tvrtka IMI Systems razvila je set Dokran za pretvaranje nevođenih minobacačkih granata promjera 120 mm u vođene. Za navođenje služi kombinacija inercijske i GPS navigacije. Set obuhvaća i mikroračunalo te četiri krilca s pokretačima za upravljanje letom. Sastavni je dio i upaljač koji se može preprogramirati tako da djeluje kao vremenski, blizinski ili kontaktni. Na krajnjem dometu od osam kilometara CEP je deset metara. Kao i kod svih projektila s GPS navođenjem, preciznost prije svega ovisi o što preciznijem pozicioniranju minobacača iz kojeg se ispaljuje, kao i o ispravnim koordinatama cilja. IMI Systems tvrdi da se Dokranom mogu opremiti svi tipovi minobacačkih granata kalibra 120 mm zapadne i istočne proizvodnje.

Roll Controlled Guided Mortar (RCGM)

General Dynamics razvio je za potrebe američke vojske, ali i za izvoz, set za prenamjenu običnih minobacačkih granata kalibra 81 mm u vođene projektile. Identičan sustav, ali i za minobacačke granate promjera 120 mm, nudi i britanska tvrtka BAE Systems.

Da bi se od klasične minobacačke granate dobio vođeni projektil, u slučaju RCGM-a potrebno je zamijeniti stabilizacijska krilca većim te umjesto upaljača postaviti modul za vođenje. Modul se sastoji od GPS prijamnika, mikroračunala za upravljanje letom te četiriju pokretnih krilaca za usmjeravanje leta. Proizvođači ne navode najveći domet s obzirom na to da se može postaviti na sve standardne minobacačke granate promjera 81 mm. Na dometima od 980 do 4000 metara CEP je manji od pet metara. Za granate kalibra 120 mm najveći je domet 5000 metara, a CEP pet metara.

Mario GALIĆ