Oružje čija je značajka velika gustoća paljbe na malim udaljenostima postaje sve zastupljenije u današnjim asimetričnim sukobima. Ima zanimljiv razvojni put, uključujući i neka rješenja koja nisu uspjela zaživjeti u serijskoj proizvodnji…

Zbog velike popularnosti i široke rasprostranjenosti sačmarica je danas sinonim za lovačko oružje i lov uopće. U filmovima, tisku, na fotografijama i sl. kao stereotip suvremenog lovca često se prikazuje muškarac u hubertus ogrtaču sa šeširom ukrašenim ptičjim perom i sačmaricom ležerno prebačenom preko ramena. Uz sačmaricu obično ide i lovački opasač s odgovarajućim streljivom (patronama sačme). Može se reći kako je lovačka sačmarica danas najraširenije lovačko oružje. Posjeduju je mnogi lovci – od početnika do onih s bogatim iskustvom.

S druge strane, manje je poznato da su sačmarice iznimno važan dio vojnog i policijskog arsenala streljačkog naoružanja brojnih zemalja. Naime, među streljačkim naoružanjem vojne i policijske sačmarice imaju najveći tzv. zaustavni učinak (man-stopper effect), što ih čini najučinkovitijim streljačkim oružjem za blisku borbu. Takav učinak moguće je ostvariti upravo konstrukcijskim značajkama sačmarica i streljiva koje koriste. Što se lovačkih sačmarica tiče, ubojiti učinak puške nije utemeljen na udaru jednog jedinog zrna, nego na pogađanju manje ili više širokog snopa sačme. Taj snop, pogađajući istodobno više živčanih sklopova, prouzročuje smrt divljači šokom, a ne razaranjem tkiva i vitalnih organa poput zrna iz kuglare. Samim tim, sačmarice su i najpogodnije za lov na sitnu divljač jer ne oštećuju tkivo u većem opsegu.

Razvojni put

Osnovna je namjena streljiva za vojne i policijske sačmarice znatno povećanje gustoće paljbe na malim udaljenostima. Time se povećava sigurnost pogađanja, a i zaustavni efekt zahvaljujući višestrukim pogodcima. Drugim riječima, veći broj kugli iz sačmarice, kad istodobno pogodi cilj, prenosi na njega znatno veću količinu energije od jednog projektila, zbog čega je cilj gotovo trenutačno onesposobljen. U skladu s tim, policijsko (a u određenoj mjeri i vojno) streljivo za sačmarice ne razlikuje se bitno od uobičajenog lovačkog, osim u veličini sačme koja je znatno krupnija (promjera od šest do devet milimetara). Razmjerno veličini sačme smanjuje se njezin broj pa policijsko streljivo obično ima tri do devet kugli u patroni.

Lovačke puške sačmarice imaju razvojni put gotovo jednak kao i kuglare. Razvijale su se usporedno s njima pa su brojne inovacije na kuglari našle i odgovarajuću primjenu na sačmarici. Prve sačmarice s metkom koji je imao čahuru bile su puške sustava Lefaucheux. Pojavom središnje pripale, dobile su papirnatu patronu s metalnim dnom i kapsulom u sredini, a takve su ostale do danas. Nakon Drugog svjetskog rata papirnata čahura sve se više zamjenjuje plastičnom.

Sačmarice nisu službeno uvedene u vojne postrojbe gotovo do Prvog svjetskog rata, ali imali su ih pojedinci u različitim sukobima. Npr. postoje brojni podaci iz Američkog građanskog rata da su ih koristile obje sukobljene strane, a posebno su bile popularne u konjaništvu, prije svega zbog iznimne učinkovitosti u bliskoj borbi. Američko konjaništvo koristilo ih je i u sukobima protiv Indijanaca. Za osobnu obranu služile su tzv. skraćene sačmarice, klasične lovačke puške s više ili manje skraćenim cijevima radi jednostavnijeg rukovanja. Brojni su dokazi da su braća Earp tijekom obračuna kod O.K. Corrala koristila skraćene sačmarice položare (s dvjema cijevima jednom kraj druge) Colt Model 1878.

Njemački protest

Tijekom Prvog svjetskog rata američki su vojnici došli u Francusku opremljeni Winchesterovim puškama Model 1897, kalibra 12/70, duljine 1000 mm (duljina cijevi 510 mm) i mase 3,6 kg (prazna). Ta je sačmarica imala podcijevni cilindrični spremnik za pet metaka i najveći ubojiti domet oko 20 m. Razlikovala se od ostalih vojničkih pušaka ne samo po streljivu nego i po drugim konstrukcijskim značajkama, u prvom redu načinu repetiranja. Naime, to je bila jedina vojnička puška u Velikom ratu koja se repetirala s pomoću kliznog usadnika (potkundaka), na tzv. načelu pump-action. To je načelo punjenja i zabravljivanja cijevi primjenjivano poslije u prvom redu na sačmaricama, a zadržalo se i do danas na velikom broju borbenih sačmarica. Po njemu se među korisnicima udomaćio za takve puške naziv pumparice, pumpe i sl. Te su puške u rovovskim borbama bile toliko učinkovite da je Njemačka čak uložila protest u vezi s njihovom uporabom navodeći kako je riječ o nehumanom oružju. Model 1897 uspješno je korišten i tijekom Drugog svjetskog rata, posebno na Pacifičkom bojištu, u prašumama te u Korejskom i Vijetnamskom ratu. Nakon 1957., kad prestaje njezina proizvodnja i operativna uporaba, zamjenjuje se suvremenijim borbenim sačmaricama.

Nova vremena i zahtjevi

Nakon Drugog svjetskog rata u pojedinim vojnim krugovima počelo je prevladavati mišljenje kako automatska puška može zamijeniti i istisnuti borbenu sačmaricu iz vojnih arsenala, ali praksa iz lokalnih sukoba to je potpuno demantirala. Naime, automatskom puškom (npr. Kalašnjikov) postiže se teoretska brzina gađanja od oko 600 metaka u minuti, dok ih suvremena borbena sačmarica postiže oko 200. Ako svaka patrona sačme sadrži 24 kugle promjera 7,6 mm (standardno punjenje za vojne patrone), jednostavno je izračunati kako u istoj jedinici vremena sačmarica ispali 4800 projektila, a automatska puška 600, odnosno osam puta manje. Praktične brzine gađanja znatno su manje, ali automatska puška ni u tim okolnostima ne može postići gustoću paljbe borbene sačmarice. To potonjoj daje neupitnu prednost u bliskoj borbi u šumi, naseljenom mjestu, krškom i šikarom pokrivenom zemljištu, koja zahtijeva brzu reakciju i veliku gustoću paljbe.

Suvremeni oblici sukoba sve više poprimaju nove dimenzije i oblike koji se teško mogu definirati ratom u njegovu klasičnom poimanju i u potpunosti poprimaju karakter asimetričnog sukobljavanja kroz razne modele specijalnog i hibridnog djelovanja. U takvim je okolnostima pojačan intenzitet urbanih ratnih operacija i brzih, iznenadnih napada na malim udaljenostima. Osim toga, pred oružane snage sve češće se postavljaju netradicionalne zadaće u okviru mirovnih misija, kao što je očuvanje reda, ophodnja mjesta sukoba i njegov nadzor, pratnja humanitarnih konvoja, zaštita objekata i sl. Nove okolnosti zahtijevaju sve šire uvođenje vojnih sačmarica u naoružanje postrojbi koje izvršavaju te netradicionalne zadaće zbog čega se njihovu razvoju posvećuje iznimna pozornost. Danas većina oružanih snaga i policijskih postrojbi koristi suvremene borbene sačmarice proizvedene strogo namjenski za njihove potrebe, s precizno definiranim balističkim i taktičko-tehničkim značajkama.

Tri osnovna smjera

Zahvaljujući iskustvima iz većine lokalnih sukoba nakon Drugog svjetskog rata, borbene sačmarice sve više nalaze mjesto u standardnoj opremi specijalnih, ali i konvencionalnih vojnih i policijskih postrojbi, te je nastavljen njihov autonomni razvoj. Konstrukcija suvremenih borbenih sačmarica razvija se u trima osnovnim smjerovima – poluautomatske borbene sačmarice; borbene sačmarice repetirke (gotovo isključivo pump-action) i revolverske borbene sačmarice. Poluautomatske borbene sačmarice počele su se razvijati sredinom osamdesetih kao strogo namjensko vojničko oružje s odgovarajućim streljivom. Rade na različitim načelima povrata zatvarača, imaju veliku paljbenu moć i mogu ostvariti iznimno veliku koncentraciju ispaljenih projektila u kratkom razdoblju. Najveći je nedostatak velika osjetljivost na različito streljivo zbog automatskog načela rada. Drugim riječima, razlika u vrsti i masi projektila ili punjenja može izazvati zastoje pa te puške mogu koristiti isključivo standardizirano, namjensko streljivo. Zbog toga su primjerene za vojnu uporabu, ali ne i za policijsku, kad se mora koristiti različito streljivo s ubojitim ili samo onesposobljavajućim punjenjima. Među poznatije predstavnike tih borbenih sačmarica ubrajala se američka Smith & Wesson AS (Assault Shotgun), njemačka Heckler & Koch HK CAWS (Close Assault Weapon System) i ruska Vepr-12.

Strijele umjesto kugli

Smith & Wesson AS borbena je vojna sačmarica razvijena osamdesetih. Proizvodila se u trima inačicama – AS-1, koja može djelovati samo poluautomatskom paljbom; AS-2, s graničnikom za rafalnu paljbu triju metaka ili poluautomatsku paljbu; AS-3, s mogućnosti potpuno rafalne paljbe. Njezin je razvoj utemeljen na američkoj vojnoj puški M-16. Duga je 1054 mm (cijev 457 mm), mase 4,42 kg (prazna), punila se okvirom s deset patrona, a proizvodila se u kalibrima 12/70 i 12/76 Magnum. U inačici AS-3 teoretska brzina paljbe iznosila je nevjerojatnih 375 patrona u minuti, što je značilo ispaljivanje 9000 kugli promjera 7,6 mm u minuti ako je bila riječ o standardnom vojnom punjenju od 24 kugle tog promjera po patroni. Potrebno je napomenuti kako je, za razliku od policijskih, razvoj streljiva za vojne sačmarice bio usmjeren ponajprije na veliku gustoću gađanja, ali i na znatno veći domet. Umjesto kugli koriste stoga čelične strijele stabilizirane malim krilcima u letu, zbog čega su i vojne patrone znatno dulje od policijskih ili lovačkih. Ideja za razvoj te vrste streljiva javila se tijekom Vijetnamskog rata, kad se standardno automatsko pješačko oružje u prašumama pokazalo prilično neučinkovitim unatoč iznimno velikom utrošku streljiva. Vojne sačmarice koje su koristile strijele umjesto sačme pokazale su se gotovo idealnim u takvim uvjetima. Danas se eksperimentira sa streljivom koje izbacuje strijele iznimno velike početne brzine, što bi zajedno s razvojem potpuno izgorivih čahura činilo temelj za razvoj borbenih sačmarica kao glavne potpore vojnika budućnosti, posebno u urbanim borbenim djelovanjima.

Vojno, lovačko, sportsko…

Vojna sačmarica Heckler & Koch HK CAWS razvijena je u suradnji s američkim Olinom, kod nas razmjerno malo poznatom tvrtkom koja djeluje u sklopu koncerna Winchester. Dovršena je sredinom osamdesetih i bila je izravna konkurencija sačmarici Smith & Wesson AS. Za razliku od većine ostalih vojnih i policijskih sačmarica, HK CAWS koristila je streljivo s punom mesinganom čahurom u kojoj su objedinjene sve ostale komponente metka. To je streljivo poznato i pod oznakom 12-Gauge Belted (18,7 x 76 mmR). Masa prazne puške iznosi oko 3,7 kg, a duljina ovisi o duljini cijevi. Puška je došla na tržište s izmjenjivim cijevima različite duljine (kraća 457 mm i dulja 685 mm). Puni se okvirom s deset metaka, a punjenje se sastoji od 20 čeličnih strijela ili osam kugli promjera 7,6 mm ili dviju kugli promjera devet milimetara. Ovisno o punjenju, početna brzina projektila kreće se od 488 metara u sekundi (kod ispaljivanja kugli) do 538 metara u sekundi (za strijele), a učinkoviti domet od 100 m do 150 m (strijele). Budući da i ta puška može gađati rafalno (kadence do 300 metaka u minuti), riječ je o iznimno učinkovitom oružju na malim udaljenostima, koje može u minuti teoretski ispaliti do 6000 strijela.

Suvremena ruska poluautomatska vojna sačmarica Vepr-12 u kalibru 12/76 Magnum (postoje i inačice u kalibru 12/70 mm) razvijena je 2003. godine na dobro poznatom i pouzdanom sustavu pušaka Kalašnjikov i još uvijek se proizvodi. Izrađuje se u nekoliko inačica, ne samo kao vojno nego i kao lovačko i sportsko oružje. Ima preklopni ili standardni kundak, o čemu ovisi i duljina (od 1057 mm s ispravljenim do 725 mm s preklopljenim kundakom). Cijevi mogu biti duge od 305 mm (kod kompakt vojnog modela) do 680 mm (sportsko-lovački model s integralnim, promjenjivim čokovima na ustima cijevi). Masa praznog oružja iznosi 3,9 kg, a puni se okvirima različitih kapaciteta (4, 5, 8, 10 i 12 patrona) ili kružnim spremnicima (bubnjevima) kapaciteta 20 i 25 patrona. Učinkoviti domet streljiva za vojne inačice puške iznosi oko 100 m, a postoje relevantni podaci da je oružje učinkovito korišteno u aktualnom ratu u Siriji.

Rekordna prodaja

Za policijske i redarstvene zadaće znatno su korisnije klasične sačmarice repetirke. Nisu osjetljive na znatnije promjene u vrsti streljiva pa u skladu s tim bez većih problema mogu ispaljivati različito streljivo, s različitim masama projektila i snagom barutnog punjenja. Danas se te puške redovito proizvode s pump–action sustavom repetiranja baziranim na kliznom potkundaku, kao što su npr. Remington 870, Beretta RS-202 ili NeoStead 2000.

Vojno-policijska (osim u policiji, u velikom broju koristi se i u oružanim snagama) sačmarica Remington 870 može se nazvati veteranom u toj kategoriji oružja jer je proizvedena još davne 1951., u operativnoj uporabi brojnih vojnih i policijskih snaga nalazi se još uvijek, a nabavilo ju je 19 zemalja. Smatra se da drži rekord u broju proizvedenih i prodanih sačmarica (više od deset milijuna), što je najbolji pokazatelj njezine pouzdanosti i funkcionalnosti. Puška je duljine 1060 mm s klasičnim kundakom i mase od 3,2 kg do 3,6 kg, ovisno o inačici. U kalibru je 12/76 Magnum, ali bez problema može koristiti svako streljivo kalibra 12, od običnih lovačkih patrona pa do specijaliziranih vojnih i policijskih patrona s različitim vrstama specijaliziranog punjenja. Spremnik je cjevast i nalazi se ispod cijevi, a ovisno o duljini spremnika i vrsti streljiva može se puniti s tri do osam patrona. Osim u kalibru 12, proizvodi se i u drugim kalibrima za sačmarice (16-Gauge, 20-Gauge, 28-Gauge i .410 Bore).

U Italiji i Africi

Remingtonov pristup kod modela 870 vrlo je sličan onom na kojem je osamdesetih utemeljena serija talijanskih sačmarica Beretta RS-202. No, za razliku od remingtonke, koja je u svim inačicama uglavnom zadržala sličnu strukturu i izgled, kod talijanske serije postoje velike razlike. Tu je komercijalna inačica RS-202P namijenjena lovcima i sportašima te vojno-policijske inačice RS-202M-1 i RS-202M-2. Potonja, za razliku od prve, ima ventiliranu oblogu cijevi, stoga je i njezina masa nešto veća (3,85 kg u odnosu na 3,26 kg). Osim toga, ukupna duljina RS-202M-2 nešto je veća (oko tri centimetra), a ostali su tehnički podaci identični. Puška se puni sa sedam patrona u cjevastom spremniku ispod cijevi. Zapravo, u spremnik stane šest patrona plus jedna u ležište metka u cijevi. Ovisno o vrsti streljiva, učinkoviti je domet puške na udaljenostima od 50 m do 100 m, a kao i prethodno opisana američka sačmarica, može koristiti gotovo svako streljivo kalibra 12 s različitim vrstama punjenja.

Za razliku od prethodnih, NeoStead 2000 suvremena je borbena sačmarica bullpup konfiguracije, koju je od 2001. proizvodila južnoafrička tvrtka Truvelo Armoury. Iako tako ne djeluje na prvi pogled, koncipirana je kao repetirka s kliznim potkundakom (pump–action), koji nije smješten oko cilindričnog spremnika za streljivo, nego je koncipiran kao obloga cijevi. Dva cilindrična spremnika za streljivo smještena su paralelno jedan do drugog iznad cijevi pa je i ukupna količina streljiva koje puška nosi veća nego kod prethodno opisanih borbenih pumperica (6 + 6 patrona i još jedna u cijevi). Bullpup konfiguracija u velikoj mjeri smanjuje dimenzije oružja pri čemu ne utječe na njegove balističke značajke pa je cijela puška duga 690 mm, a cijev 570 mm. Samo za usporedbu: Beretta RS-202M-2 duga je 1050 mm s ispravljenim kundakom, a cijev je duga 520 mm. Masa puške iznosi 3,90 kg, a ubojiti domet sličan je onom kod navedenih borbenih sačmarica.

Hibridni koncept

Pojedini proizvođači, kako bi proširili spektar zadaća svojih borbenih sačmarica, opremaju ih tako da mogu djelovati i na poluautomatskom i na pump–action načelu, kao npr. talijanska tvrtka Franchi svoj model SPAS-15. Ako se koristi standardizirano streljivo, te puške služe kao poluautomatsko oružje. Međutim, pri svakoj promjeni streljiva strijelac mora prebaciti razdvajač na ručno načelo rada, čime se istodobno isključuje automatika rada oružja te onemogućuju zastoji koji mogu nastati zbog balističkih razlika u streljivu. Prema ostalim parametrima ta puška ne odstupa u većoj mjeri od drugih borbenih sačmarica. Duljina oružja iznosi 1000 mm s ispravljenim, odnosno 750 mm sa sklopljenim kundakom, duljina cijevi iznosi 450 mm, masa praznog oružja 3,9 kg, a puni se okvirom s tri, šest ili osam patrona. Učinkoviti domet iznosi od 40 do 50 m, a standardno streljivo koje koristi jesu patrone 12/70. Međutim, bez problema može koristiti i streljivo 12/65 svih vrsta. Konstrukcija tih hibridnih sačmarica pokazala se dosta složenom, što je u velikoj mjeri utjecalo na njihovu konačnu cijenu, previsoku za tu vrstu oružja, a i održavanje je bilo složeno. Sve je to u konačnici ograničilo njihovu proizvodnju i korištenje jer se oružane i policijske snage većine zemalja odlučuju na samostalnu nabavu sačmarice u skladu sa svojim potrebama. Osim Franchija, druge veće tvrtke brzo su odbacile koncepciju razvoja i proizvodnje hibridnih sačmarica.

Posebnu skupinu čine revolverske vojno-policijske sačmarice. Trebale su objediniti primjerenu brzinu gađanja i manju osjetljivost na različite vrste streljiva, odnosno dobre značajke poluautomatskih sačmarica i sačmarica repetirki (pumparica). No, takvo oružje naišlo je na prilično velik oprez unutar vojnih i policijskih krugova pa je uvođeno samo u ograničenim količinama, uglavnom u specijalnim postrojbama oružanih snaga i policije. Zbog slabe potražnje samo jedna od takvih pušaka ušla je u operativnu uporabu – Striker južnoafričke tvrtke Armsel, dok su američka tvrtka Pancor i brazilska ENARM razvile prototipove Jackhammer i Pentagun koji nikad nisu ušli u serijsku proizvodnju.

Mala potražnja

Revolverska borbena sačmarica Striker jednostavne je konstrukcije i pouzdana u radu, a proizvodila se od 1983. godine. Riječ je kompaktnom oružju duljine 792 mm s ispravljenim i 508 mm s preklopljenim kundakom, mase 4,2 kg (prazna). Može bez problema ispaljivati vrlo različito streljivo kalibra 12/70. Jedino što može zatajiti je metak, a to se rješava jednostavnim povlačenjem obarača, kao kod svakog revolvera. Kapacitet spremnika za streljivo (12 patrona) dovoljno je velik da se brzom paljbom ostvari visoka koncentracija projektila različitih vrsta i dimenzija. S druge strane, punjenje tog oružja prilično je dugotrajan i složen proces, koji zahtijeva pojedinačno stavljanje svake patrone u ležište uz koordinirano navijanje opruge bubnja ključem s prednje strane. Dugotrajno je i pražnjenje nakon ispaljivanja streljiva jer se svaka čahura zasebno mora izbaciti iz bubnja s pomoću ručnog izbijača smještenog na desnoj strani cijevi. Osim toga, sila okidanja iznimno je velika (88,3 N), što loše utječe na preciznost gađanja. Jedini je predviđeni ciljnik laserski red-point pa je očito riječ o oružju konstruiranom za brzo gađanje iz ruku, odnosno s boka. Unatoč dobrim značajkama, zbog dugotrajnosti i osjetljivosti punjenja i pražnjenja puška nije znatnije korištena u vojnim postrojbama. U ograničenim količinama koriste je izraelske policijske snage i južnoafrička nacionalna garda.

Uništenje prototipa

Pancor je razvio specifičnu hibridnu sačmaricu Jackhammer, koja je kombinirala automatsko načelo rada temeljeno na djelomičnom povratu barutnih plinova i revolverski spremnik za streljivo. U svoje vrijeme futurističkog izgleda, razvijena je 1984. kako bi konkurirala u programu CAWS, na natječaju na kojem je pobijedila opisana automatska sačmarica H&K/Olin CAWS. Riječ je bila o kompaktnom oružju (duljina 787 mm, cijev duljine 525 mm, masa punog oružja 4,57 kg) u bullpup konfiguraciji. Po brojnim konstrukcijskim značajkama bila je jedinstvena, a punila se izmjenjivim bubnjem kapaciteta deset patrona. Za razliku od Strikerova, korisnik Jackhammera trebao je samo zamijeniti bubanj s potrošenim streljivom novim i nastaviti koristiti oružje. Kako bi mogao koristiti automatiku rada oružja za svoju rotaciju, bubanj je imao utore identične onima na bubnju britanskog poluautomatskog revolvera Webley-Fosbery, a i načelo rada bilo je dosta slično. Cijeli sustav bio je previše složen i nepouzdan, kao i kod spomenutog revolvera, pa je propao kao i njegov uzor. Nakon što su dva od triju izrađenih prototipova uništena tijekom ispitivanja, odustalo se od cijelog projekta.

Promašaj u Brazilu

Sličnu je sudbinu doživjela ENARM-ova revolverska sačmarica Pentagun, razvijena 1986. kao glavna borbena sačmarica za potrebe brazilskog OS-a. Riječ je bila o hibridu koji je radio na načelu sličnom Jackhammerovu – djelomičnom povratu barutnih plinova, koji će na načelu kratkog trzanja cijevi omogućiti rotaciju bubnja i time (polu)automatski rad oružja. Za razliku od kompaktnih Strikera i Jackhammera, ta je puška bila klasične konstrukcije. Duljine 680 mm, uključujući cijev od 290 mm, bila je i prilično velike mase od 6,8 kg, iako je uglavnom bila izrađena od kompozitnih materijala. No, konačan udarac tom kompliciranom oružju zadao je mali kapacitet bubnja od svega pet patrona. Naime, većina vojno-policijskih pumperica nema kapacitet spremnika manji od šest patrona, a standard kod suvremenih poluautomatskih sačmarica sve više je okvir s najmanje deset patrona. Kako bi se napunila, puška se prelamala prema dolje (slično starim revolverima), nakon čega bi ekstraktor izbacio čahure, a novo punjenje bilo je ručno, patronu po patronu. Iako je taj mehanizam bio jednostavniji za punjenje nego na Strikeru (ali i složeniji nego na Jackhammeru), još uvijek je trebalo razmjerno dugo vremena da se puška ponovno napuni nakon uporabe. Budući da brazilski OS nije bio zainteresiran za nabavu te revolverske sačmarice, razvoj je završen na jednom proizvedenom prototipu, a tvrtka ENARM je propala. Revolverske vojno-policijske sačmarice više se ne razvijaju, a fokus je uglavnom na poluautomatskim i pump–action puškama.

---

M26 MASS

Američka vojska razvija sustav M26 MASS (Modular Accessory Shotgun System), koji jurišnoj puški M4 dodaje podcijevnu sačmaricu kalibra 12-Gauge. Tijekom 2012. njim je opremljena prva postrojba, a već je navodno bio i u borbenoj uporabi u Iraku i Afganistanu (Foto: US Army)

---

Marinko OGOREC