Moćno carstvo kojim je vladala dinastija Ahemenida te polisi koji su međusobno ratovali, ali i ujedinjavali se kad je bilo najpotrebnije, bili su dvije velike suprotstavljene sile. Vojni ustroji i načini vođenja tadašnjih bitaka i danas su predmet strateških i taktičkih proučavanja

Temelje velikoj starovjekovnoj perzijskoj državi udario je vladar Kir II. Veliki (između 590. i 580. – 529. pr. Kr.). On je 556. srušio vrhovnu vlast dotad moćnijih Medijaca, sjedinio Mediju i Perziju pod svojom vlašću i uspostavio temelje novoj velesili. S dinastijom Ahemenida na čelu, Perzijsko Carstvo obuhvaćalo je zemlje od središnje Azije do Inda i od Egipta do Sredozemnog mora. Dvjestotinjak godina bilo je najveća i najbolje ustrojena državna struktura tog doba. Kir II. Veliki prvi je put ujedinio Iransku visoravan, koja je postala novo središte moći na Bliskom i Srednjem Istoku. Kirovo carstvo nije se u većoj mjeri razlikovalo od asirskog ili egipatskog – bio je to skup gotovo samostalnih pokrajina te jedva pokorenih gradova i plemena. Pravi mozaik naroda koji su se razlikovali po vjeri, jeziku i rasi, a koje je samo čvrsta ruka mogla držati na okupu. U to vrijeme prave vladavine nije bilo bez primjerene vojne sile. Vlast nad tolikim narodima, s toliko posebnih interesa i na tako velikom prostoru mogla se održati samo snažnim postrojbama. Perzijska vojska bila je u osnovi stajaća, profesionalna i namijenjena prije svega održavanju unutarnjeg poretka u golemom carstvu. Imala je sve tad poznate rodove – pješaštvo, konjaništvo i bojna kola. Ipak, Perzijanci su bili ponajprije konjanici. Redovito su koristili i dvokolice, ali koncepcija njihove uporabe razlikovala se od koncepcije Egipćana ili Grka. Vojska se najčešće služila teškim dvoosovinskim kolima s visokim stranicama koje su zaklanjale višečlanu posadu. Na krajevima osovina kotača bila su montirana duga srpasta sječiva. Takva bojna kola trebala su razbiti borbeni postroj protivnika izravnim udarom, a u slučaju uspjeha prodor je nastavljalo konjaništvo i pješaštvo. Osnovno oružje Perzijanaca činio je kratak, ali snažan luk. Imao ga je gotovo svaki vojnik – i pješak, i konjanik. U manjoj su mjeri kao oružje za borbu na udaljenosti koristili praćke i sulice. Osnovno oružje za blisku borbu bilo je koplje, opet podjednako u pješaka i konjanika. Mačevi i druga kratka oružja imali su sekundarnu važnost. Konjanici su često imali bojne sjekire i buzdovane, ali kao primarno oružje i dalje su koristili luk i strijele.

Besmrtnici i rastresiti postroj

Što se tiče osnovnog ustroja, perzijske oružane snage činile su operativne postrojbe i posade utvrda. Svaka je imala zasebnog zapovjednika, u načelu neovisnog o administrativnom upravitelju pokrajine (satrap) i podređenog neposredno caru. Sustav vojne popune bio je regionalnog karaktera, što se smatra začecima vojno-teritorijalne organizacije države. Jezgru operativne vojske i njezin najkvalitetniji dio činilo je dobro opremljeno i naoružano pješaštvo, tzv. besmrtnici. Nazvani su tako jer je postrojba stalno bila popunjena na brojno stanje od deset tisuća ljudi. Ako bi tko napustio postrojbu zbog pogibije, bolesti, starosti ili drugih razloga, na njegovo mjesto odmah je postavljan novi vojnik. Oni su činili svojevrsnu stratešku pričuvu kojom je zapovijedao osobno car i angažirao ih isključivo po svojem nahođenju. Besmrtnici su bili najbolje naoružani i opremljeni perzijski vojnici. Redovito su koristili kratki luk i strijele, a osim njih imali su koplje i mač. Uglavnom su bili zaštićeni oklopom od metalnih pločica koji su nosili ispod tunika, te velikim, ali laganim štitom (geron) od isprepletenog pruća prekrivenog kožom. Štit je dobro štitio od protivničkih strijela, pa i kopalja za bacanje (sulica). No ograničeno je štitio od sjekira i mačeva u bliskoj borbi.

Osnovni način ratovanja Perzijanaca bio je rastresiti borbeni postroj. Kako je bio pogodniji za borbu na udaljenosti i uporabu konjaništva, nije tražio veću individualnu zaštitu. Stoga je zaštitna oprema regularnih postrojbi u početku bila slaba i obično se sastojala tek od štita ispletenog od pruća. Perzijanci u kasnijim razdobljima sve više uvode individualnu zaštitu i prvi u povijesti oklopom počinju štititi i konje. Uvođenjem oklopa u konjaništvo počinje i njegova podjela na teško i lako. Međutim, nakon mnogih desetljeća i perzijskoj nadmoći došao je kraj. Unatoč dobroj organizaciji vojske, njihova rastresita taktika i težište na uporabi oružja za borbu na udaljenosti pokazali su se slabijim u odnosu na grčku falangu. Konjaništvo je bilo inferiorno u odnosu na zbijeni poredak teškog pješaštva. Sve to došlo je do punog izražaja u grčko-perzijskim ratovima 499. – 449. pr. Kr., a posebno u Bitki kod Maratona 490. pr. Kr. Još je gore bilo tijekom Aleksandrova pohoda od 334. do 329. pr. Kr. Grčka falanga tad se pokazala znatno učinkovitijom od perzijske taktike, što je dovelo do niza poraza koji su prouzročili slom Perzijskog Carstva i kraj dinastije Ahemenida.

Združena sila polisa

Uspon grčkih gradova-država (polisa) započinje u XI. stoljeću pr. Kr., nakon što se na teritorij antičke Grčke doselilo pleme Dorana i uništilo stare kulture poput mikenske. Polisi su bili samostalne državne tvorevine, više ili manje u stalnim sukobima sa susjednim polisima. Unatoč tomu, državno-politička razdrobljenost tako ustrojenih polisa nije negativno utjecala na razvoj nacionalne svijesti u Grka. Pripadali su skupinama jednakog jezika, tradicije, religije i kulture, što se svodilo pod opći pojam Heleni. Ipak, postojanje snažne nacionalne svijesti i jezično-kulturološke bliskosti Helena nije dovelo do stvaranja većih državnih struktura koje bi nadilazile polise. Vrhunac su bila ratna savezništva ili, u kasnijem razdoblju, hegemonija jedne državice nad drugima. Međutim, na kraju su polisi odigrali ključnu povijesnu ulogu za razvoj današnje zapadne civilizacije. U starom vijeku to su učinili za razvoj rimske države: od njezina kraljevstva, preko republike do carstva. Do VI. stoljeća prije Krista sukobi među polisima iskristalizirali su nekoliko većih grčkih država koje su dominirale nad ostalima – Spartu, Atenu, Korint i Tebu. U tom kontekstu moguće je analizirati i helensku vojnu silu, odnosno združenu vojnu silu pojedinih grčkih polisa. Svaki polis imao je vlastite oružane snage, koje se mogu svesti na jedan od dva tipa – spartanski ili atenski. Bez obzira na tu činjenicu, njihova taktika, naoružanje, individualna zaštita i vojna organizacija bili su vrlo slični. U svim polisima postojala je vojna obveza slobodnih građana, pa su i građanska prava bila uvjetovana osobnim ispunjavanjem vojne obveze. Usto, u gotovo svim polisima težište oružanih snaga činilo je teško pješaštvo, dok je konjaništvo imalo sekundarnu ulogu, kao i lako pješaštvo, koje se popunjavalo iz redova siromašnih i poluslobodnih građana.

Lako i teško pješaštvo

Oprema i naoružanje vojnika u velikom su broju polisa bili toliko slični da su se vojnici mogli razlikovati jedino po ornamentima na štitovima ili pojedinim karakterističnim detaljima na oklopu ili odjeći. Lako pješaštvo drugih polisa bilo je uglavnom naoružano za borbu na udaljenosti – obično lukom i strijelama, praćkama ili sulicama i lakim kopljima za bacanje. Od zaštite je obično imalo samo laki štit i ponekad laku kacigu, a nije nosilo oklop. Nije opremano za blisku borbu, ali pojedinci su nosili noževe i toljage. Mačeve je u početku nosilo iznimno rijetko, a u kasnijem razdoblju redovito. Lako pješaštvo prvi se put spominje tijekom Peloponeskog rata, u bitki na otoku Sfakteriji 425. pr. Kr., nakon čega se redovito pojavljuje u većini bitaka i bojeva koje su vodile grčke države. S druge strane, teško pješaštvo (hopliti) činilo je glavninu i temelj oružanih snaga praktički svih grčkih polisa i u borbi je redovito formiralo čvrstu falangu. Njihovo glavno naoružanje bilo je dugo koplje, a za blisku borbu kratki mač ili karakteristična sjekira s dvije oštrice (labris). Pretpostavlja se da to oružje potječe s Krete još iz razdoblja mikenske kulture, odakle se proširilo po cijeloj Grčkoj. U kasnijim razdobljima redovito je korišteno za blisku borbu, a poslužilo je i kao svojevrstan predložak za razvoj srednjovjekovnih bojnih sjekira s dva sječiva, koje su korištene praktički do kraja renesanse.

Hopliti su bili zaštićeni kožnatim oklopom s metalnim pločicama, a u uporabi su, ovisno o sredstvima i ukusu vlasnika, bili i ljuskasti (po uzoru na riblju krljušt) i lančani oklopi. Nosili su i velike, teške štitove obično okruglog ili ovalnog oblika. Na njima su bili nacrtani ornamenti ili simboli po kojima se raspoznavala pripadnost vojnika. O pojasu su im visjele okovane kožnate vrpce kao zaštita donjeg dijela tijela, dok su noge od koljena do gležnjeva bile zaštićene kovanim metalnim štitnicima iz jednog dijela. Teške kacige izrađivane su od bronce ili mjedi, a njihov se oblik razlikovao ovisno o podrijetlu hoplita. Primjerice, atenska kaciga bila je izrađena od mjedi, sa zaslonom za vrat i nos te pomičnim zaslonima za obraze, a korintska je pokrivala cijelo lice i imala otvore za oči i nos. Za većinu grčkih kaciga kasnijeg razdoblja karakterističan je greben po sredini, u koji su bile zataknute perjanice različitih duljina i boja. Te perjanice nisu imale samo dekorativni karakter i služile kao ukras već su trebale vizualno povisiti vojnike koji su ih nosili, a u gustom postroju falange trebale su zastrašiti protivnika.

Cjelokupno teško pješaštvo postrojavalo se u falangu. Najkraće rečeno, bio je to neprekidan linijski postroj u više vrsta po dubini. Vrsta je najčešće bilo između osam i 12, ali to je ovisilo o broju raspoloživih vojnika (više vojnika – više vrsta). Razmak među pojedinim borcima u falangi bio je oko jedan metar, odnosno toliki da im omogući slobodno rukovanje oružjem. Mogao je također biti veći ili manji, ovisno o konkretnim uvjetima borbe. Primjerice, ako se očekivao napad protivničkog konjaništva, falanga se još više zbijala. Pružala je koplja ispred prvih crta čime se stvarao neprobojan jež na kojem konjaništvo nije bilo učinkovito. Falanga je u slučaju probijanja bojnog postroja protivnika i njegova osipanja poprimala rastresitiji postroj, koji je omogućavao individualnu blisku borbu svakog pojedinca. U pojedinim slučajevima, kad je protivnički postroj bio potpuno razbijen i u neredu se povlačio, falanga bi se čak i rasformirala kako bi se svi vojnici angažirali na brzom progonu protivnika. Slaba točka falange bili su njezini bokovi. Krajnji redovi morali su se okrenuti ustranu ako bi protivnik napao bok, što je dovodilo do gubitka snage, skretanja težišta, pa čak i pucanja falange.

Uloga konjaništva

Kako bi otklonili te slabosti, grčki vojskovođe obično su na bokove falange postavljali konjaništvo. Ono ih je trebalo štititi svojom pokretljivošću i mogućnošću brzog prihvaćanja borbe dođe li do iznenadnog bočnog napada. U falangi su se istodobno mogle boriti samo prve dvije (najviše tri) vrste, pri čemu je prva nanosila udar kopljem, a zatim prihvaćala borbu mačem ili sjekirom. Istodobno su druga i treća vrsta gurale koplja kroz međuprostor i bole protivničke vojnike, ometajući ih u borbi s prvom vrstom. Ostale vrste služile su za zamjenu poginulih i ranjenih boraca u prvim vrstama, ali još više za potiskivanje prednjih vrsta naprijed. Zbog toga je dublja falanga redovito pobjeđivala pliću, pod uvjetom da se radilo o približno podjednakoj obučenosti i opremljenosti boraca. Drugim riječima, dubina falange služila je kao njezina pričuva, ali ujedno i kao dinamički potencijal. Širinom bi se natkrilila protivnička falanga te vršio udar na njezine ranjive bokove ako je to bilo ostvarivo. U prve vrste redovito su postavljani najbolji borci, ali isto tako, i zadnje vrste popunjavane su pouzdanim ratnicima. Iako su potonji rijetko imali priliku ulaziti u borbu, falanga bi se njima čvrsto uokvirila i spriječilo bi se njezino osipanje i panika. Osim toga, morao se osigurati potisak koji bi falangu gurao naprijed. Falanga je po taktičkim obilježjima izrazito monolitna i neraščlanjena borbena formacija, gotovo isključivo ofenzivnog karaktera i praktički bez ikakve manevarske sposobnosti. Naime, jasno je da može djelovati samo u smjeru na koji je postavljena (po principu valjka koji melje sve na svojem putu). Njezina unutarnja podjela (u Spartanaca na tzv. lohe, a u Atenjana na pile) imala je samo organizacijski i administrativni karakter, ponekad i politički, ali ne i vojni. Unatoč nedostacima, falanga se u grčko-perzijskim ratovima 499. – 449. pr. Kr. i u Peloponeskom ratu 431. – 404. pr. Kr. pokazala dominantnim borbenim postrojem starog vijeka, superiornijiim rastresitom postroju Perzijanca. Oružje za blisku borbu pokazalo se usto znatno učinkovitijim od oružja za borbu na udaljenosti, čemu je uvelike pomogla oklopna zaštita teškog pješaštva. Konjaništvo, u to vrijeme još uvijek bez razvijene jahaće opreme, nije se moglo mjeriti s čvrsto zbijenom falangom načičkanom dugim kopljima.

Filipova reforma

Najveći doseg vojne organizacije grčkih država ostvaren je u strukturi makedonske falange. Makedonsku vojnu strukturu ustrojio je Filip II. (382. – 336. pr. Kr.) po uzoru na grčku falangu. Temelj je pronašao u iskustvu iz Tebe, gdje je kao mladić nekoliko godina boravio kao talac. Zahvaljujući poznanstvu s Epaminondom (umro 362. pr. Kr.), jednim od najvećih grčkih vojskovođa, upoznao je novu tebansku strategiju i taktiku i primijenio ih kasnije kao temelj reorganizacije svoje vojske. Teško pješaštvo koje je ustrojio Filip II. sastojalo se od vojnika sa sela, poznatih kao pezeteri. Nisu se u većoj mjeri razlikovali od grčkih hoplita, osim što su imali znatno dulje koplje (sarisa), od čak šest i pol metara. Falangisti u makedonskoj vojsci bili su profesionalni vojnici, vrhunski uvježbani, što im je osiguravalo nadmoć nad ostalim grčkim vojskama tog doba. Filipova falanga nastupala je u čvrsto zbijenoj formaciji, s vođom (dekadarh) na početku svake kolone vojnika i s još jednim u sredini, tako da su se stražnji redovi prema potrebi mogli premjestiti na krila. Veća fleksibilnost falange postignuta je zahvaljujući uvođenju nekoliko redova lakog pješaštva i strijelaca u sredinu postrojbe, te njezinim segmentiranjem na 16 sintagmi. Sintagmu je činio kvadrat od po 16 redova sa 16 kolona vojnika.

U obrambenoj borbi pezeteri iz prvih šest redova spuštali bi svoje sarise usmjeravajući ih prema protivniku i držali ih čvrsto oslonjene o tlo kako bi zaustavili napad kolima i svaki pokušaj protivničkog upada u svoje zbijene redove. U ofenzivnom djelovanju falanga je stupala ukorak, pri čemu su srednje i stražnje vrste držale koplja podignuta uvis kako ne bi ometale pokret i borbu prednjih. Time su ujedno iznad svojih glava stvarale svojevrsnu zaštitu od strijela i drugih protivničkih projektila. Uz teško pješaštvo formirala se i jedna vrsta tzv. srednjeg pješaštva (hipaspisti). Bilo je naoružano jednako kao i teško pješaštvo, tj. kopljem, velikim štitom i mačem, ali znatno lakše oklopljeno ili čak i bez oklopa, zaštićeno samo lakom kacigom karakterističnog izgleda. Hipaspisti su bili znatno pokretljiviji od teškog pješaštva i u borbi su činili spoj između teškog pješaštva i konjaništva kako bi se bolje održao kontinuitet borbenog postroja. Elitna postrojba hipaspista (agema, u prijevodu: srebrni štitovi) vršila je stražu u kraljevskom dvoru i bila dio odabrane kraljevske garde.

Ravnopravni rodovi

Na temelju zapisa i iskustava iz Peloponeskog rata, makedonski kralj Filip II. reorganizirao je i konjaništvo te od njega stvorio rod vojske ravnopravan pješaštvu. Najveći utjecaj na tu mjeru imala je Bitka kod Delija 424. pr. Kr., koju su vodili Atenjani i Beoćani. Beocijsko konjaništvo iznenadnim je pojavljivanjem izazvalo paniku u redovima atenske falange i tako riješilo bitku. Bio je to svojevrstan početak dugog razdoblja nadmetanja konjaništva i pješaštva kao dvaju osnovnih rodova kopnene vojske – nadmetanja koje je završilo tek sredinom XX. stoljeća, definitivnim odlaskom konjaništva u vojnu povijest. Filip II. prvi je put stvorio i dvije vrste konjaništva – teško (heteri), sastavljeno od plemića i imućnih građana naoružanih kopljem i mačem te zaštićenih oklopom i štitom; te lako (sarisofori), naoružano kopljem i bacačkim oružjem (luk i strijela, rjeđe praćka), sastavljeno od običnog građanstva s dovoljno sredstava za nabavu i držanje konja. Filipov sin Aleksandar Veliki (356. – 326. pr. Kr.), shvatio je važnost konjaništva u borbi i povećao ga na ukupno šestinu cjelokupne vojske, a u borbi je kombinirao samostalne udare konjaništva s lakim pješaštvom na koje se konjaništvo oslanjalo. Aleksandar je počeo svoje konjaništvo koristiti i za progon razbijenog protivnika, što je prvi put primijenjeno 331. pr. Kr. nakon Bitke kod Gaugamele. Potrebno je naglasiti kako je makedonska vojska tvorila organsku cjelinu u kojoj su prvi put srednje, lako i teško pješaštvo, te konjaništvo ravnopravni rodovi. To je posebno došlo do izražaja za vladavine Aleksandra Velikog, u kojeg uloga konjaništva nije svedena samo na zaštitu bokova vlastite falange. Koristilo se i kao manevarska snaga za rješavanje dodijeljene zadaće u općem okviru bitke, prihvaćajući sukob i s protivničkim konjaništvom i s pješaštvom kad je bilo nužno ili kad se time mogla postići odgovarajuća taktička prednost. Unatoč tom organizacijsko-taktičkom napretku, glavnu ulogu u makedonskoj vojsci i dalje je imalo teško pješaštvo, koje je ostalo stožer borbenog postroja falange i kao takvo najbrojniji dio vojske. Makedonska falanga nije se u osnovi bitno razlikovala od hoplitskih falangi drugih grčkih država. Njezine prednosti bile su u vrhunskoj uvježbanosti vojnika, dugom oružju koje je protivničkom konjaništvu i pješaštvu onemogućavalo pristup i znatno lakšoj opremi. Zbog opreme su makedonski pezeteri i hipaspisti bili puno pokretljiviji i izdržljiviji, pa je u Filipovo i Aleksandrovo vrijeme makedonska falanga imala potpunu taktičku premoć nad vojskama drugih grčkih polisa.

Može se zaključiti kako su u razdoblju razvoja helenskih država, uključujući i helensku Makedoniju, vojske bile približno jednako opremljene i uglavnom su slično ratovale. Glavni nedostatak falange bila je slaba pokretljivost i krut borbeni postroj, te slabo zaštićeni bokovi, što ju je činilo vrlo ranjivom. No sve dok su se i drugi koristili jednakom taktikom, to i nije bilo toliko presudno. Međutim, kad su se pojavile rimske legije s novim oblikom znatno fleksibilnijeg i pokretljivijeg postroja, makedonska falanga pokazala se inferiornom u svakom većem sukobu. Presudna je bila Bitka kod Pidne 148. pr. Kr., koja je započela sudarom rimskih predstraža i prethodnice makedonske falange, na samom lijevom krilu gdje su bili Tračani. U početku bitke makedonska falanga postigla je početne uspjehe, ali samo do trenutka kad je stupila na ispresijecano zemljište, gdje je zbog glomaznosti i nefleksibilnosti izgubila svoj bojni postroj i podijelila se na nekoliko zasebnih falangi. Makedonska falanga izgubila je time svoje glavne značajke (kompaktnost i silinu udara), a u nastale pukotine brzo je uletjelo rimsko lako pješaštvo (veliti), te je napalo bočno i u pozadini. Na potpuno osipan bojni postroj makedonske falange svom je silinom udarila glavnina rimskih snaga i započela blisku borbu koja je završila pobjedom Rimljana. Pobjeda Rimljana kod Pidne označila je i kraj antičke Makedonije kao i njezinu hegemoniju u Grčkoj, te najavila stvaranje nove državne tvorevine koja će do kraja svojeg postojanja razviti jednu od najučinkovitijih vojnih sila starog svijeta – Rimsko Carstvo.

---

Posebni Spartanci

U Grčkoj u doba polisa poseban vojni ustroj imala je Sparta, do danas poznata kao simbol vojničkog umijeća, strogosti i hrabrosti. U njoj su teško pješaštvo činili spartijati, odnosno povlaštena aristokratska klasa; te perijeci, poluslobodni građani koji su imali pravo na vlasništvo. Potonji su uglavnom bili sitni poljoprivrednici, trgovci i obrtnici. Naoružavani su i opremani jednako kao i spartijati, često i na njihov račun. Naime, u to je vrijeme bilo uobičajeno da se svaki vojnik brine za svoje naoružanje i opremu i sam ih nabavlja o vlastitom trošku, a perijeci su uglavnom bili dosta siromašniji od spartijata. Lako pješaštvo činili su polurobovi (heloti) koje su njihovi gospodari spartijati vodili sa sobom kao sluge tijekom pohoda. Svakom spartijatu određivalo se između sedam i deset helota, ovisno o njegovu društvenom statusu i vojničkom ugledu. U borbi su heloti djelovali sulicama i praćkama, te dovršavali ranjene protivničke borce toljagama i noževima.

---

Razlike u vojnom i državnom ustroju Grčkih Polisa

Iako su grčke države-polisi imale slične pristupe organizaciji falange te opremanju i naoružavanju svojih hoplita, njihov vojni i državni ustroj međusobno se znatno razlikovao. U toj disproporciji vjerojatno su najizrazitiji primjeri dviju najmoćnijih grčkih država – Atene i Sparte. U helenskom razdoblju Atena je bila jedan od najvećih grčkih polisa, a u jednom razdoblju i središte tzv. panhelenskog saveza, koji je vodio ratove protiv Perzije. Bila je i središte klasične helenske kulture. Atena je bila i kolijevka grčke demokracije, koja najveći uspon doživljava tijekom vladavine državnika i vojskovođe Perikla (495. – 429. pr. Kr.). Nakon Drugog peloponeskog rata, u kojem Sparta uz pomoć Perzije pobjeđuje Atenu, počinje njezina stagnacija te slabljenje političke i vojne moći.

Sparta je razvijala potpuno drugačiji društveno-politički i vojni sustav od Atene. Prema legendi, Likurg, jedan od osnivača i prvi vladar Sparte, uveo je u IX. stoljeću pr. Kr. vrlo stroge zakone u skladu s kojima su interesi pojedinaca potpuno podređeni interesima zajednice, a država je postala zajednička vrijednost iznad svega. Spartijati su bili nositelji vojne moći, od ranog djetinjstva strogo uvježbavani za ratnike. Cijelog su se života bili dužni baviti jedino usavršavanjem vojničkih vještina i napredovanjem u vojnoj hijerarhiji. Gotovo sve ostale djelatnosti u društvu obavljali su perijeci, heloti i robovi. Usredotočenost na ratničke vještine i apsolutna posvećenost vojnom pozivu većine muškog stanovništva rezultirala je razmjerno skromnim dosezima Sparte u ostalim sadržajima helenističke kulture, koji su do najvećeg izražaja došli u Ateni.

---

TEKST: Marinko Ogorec