Versailleski mirovni ugovor nije donio pravo rješenje poslijeratnih problema na svjetskoj političkoj sceni. Stoga je SAD sazvao u svojem glavnom gradu međudržavni skup koji je velikim mornaricama trebao ograničiti broj i tonažu najvećih ratnih brodova, a usto uskladiti interese moćnih na Pacifiku i Dalekom istoku. Od tih je dana prošlo točno sto godina.

Sjedinjene Države izišle su iz Prvog svjetskog rata kao iznimno moćna zemlja na svim poljima. Vodeće su se europske sile ili raspale ili su bile pogođene golemim ljudskim i materijalnim žrtvama te gospodarski iscrpljene. SAD je tijekom rata dao velike zajmove europskim zemljama i njihova su zaduženja dosezala desetak milijardi dolara. Stoga podjela svijeta kakva je postojala prije rata više nije bila moguća bez Washingtona. Uz SAD, jedina značajna zapadna sila ostala je još uvijek kolonijalno moćna Velika Britanija. Iako je i sama imala brojne kolonije, Francuska više nije mogla pratiti rast gospodarske snage SAD-a i tradicionalno jak britanski utjecaj širom svijeta. Između SAD-a i Velike Britanije ubrzo počinju nesuglasice vezano uz imperijalističke interese. SAD je ubrzo nakon završetka rata počeo konkurirati Velikoj Britaniji na tržištima njezinih dominiona, a u zemljama Latinske Amerike gotovo ju je potpuno istisnuo. Gospodarski utjecaji tih dviju sila zaoštrili su se i u Kini. Ondje je Velika Britanija pokušavala uspostaviti nove sfere utjecaja, dok se SAD zalagao za kinesku gospodarsku politiku otvorenih vrata koja bi mu, naravno, više odgovarala. Unatoč nesuglasicama, javljala su se i razdoblja u kojima su obje zemlje tražile privremenu suradnju. Američki kapital trebao je nakon rata usluge mreže londonskih banaka i njihovih ogranaka u inozemstvu. Isto tako, privremeno su im se poklapali interesi prema trećim stranama. Primjerice, nisu željeli dopustiti jačanje francuske hegemonije u Europi, a još je veći problem bio uzlet Japana na Dalekom istoku.

Nepozivanje Sovjeta

Japan je smatrao da se izolacionistička doktrina američkog predsjednika Jamesa Monroea (1758. – 1831.) treba precrtati i na Aziju pod krilaticom Azija Azijatima te da se zapadne sile ne bi trebale miješati u japansko područje interesa. Usto, japanska industrija znatno je narasla. Ne samo što je potisnula angloameričke konkurente iz sjeverne Kine nego je japanska roba počela dolaziti i na područje Latinske Amerike, točnije u Meksiko, pred sama vrata SAD-a. U prvom desetljeću nakon Velikog rata glavni je diplomatski cilj SAD-a bio da Velika Britanija i Japan ne produlje ugovor o savezništvu iz 1902., koji su 1911. potpisali na daljnjih deset godina. SAD-u su naruku išle i razlike u mišljenjima u samom Britanskom Carstvu. Naime, Kanada, Australija i Novi Zeland sve su se više zalagali da se savezništvo s Japanom ne produljuje.

SAD je navedena neslaganja iskoristio kako bi u Washingtonu u studenom 1921. organizirao međunarodnu konferenciju. Poznata je kao Washingtonska konferencija ili Washingtonska mornarička konferencija, premda joj je pravi naziv bio Međunarodna konferencija o pomorskom ograničenju. Pomorsko naoružanje, tj. bojni brodovi, tad su bili glavni alati projekcije i primjene globalne moći i utjecaja. SAD, Japan i Velika Britanija gradili su i nakon rata takve brodove, a planirali su ih i više. Stoga se na konferenciji raspravljalo o dva ključna pitanja: ograničenju pomorske utrke u naoružanju te podjeli interesa na Pacifiku i Dalekom istoku. Osim SAD-a, na konferenciju su pozvani predstavnici Velike Britanije, Japana, Francuske, Italije, Belgije, Nizozemske, Portugala i Kine. Njemačka nije dobila poziv jer je u Versaillesu izgubila sve posjede na Pacifiku, a kao razlog nepozivanja predstavnika tadašnje Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike (RSFSR) označen je građanski rat i nepostojanje jedinstvene vlade. Narodni komesarijat za vanjske poslove uložio je prosvjednu notu zbog nepozivanja i oštro priopćio da sovjetska vlada neće priznati odluke koje budu donesene na konferenciji. Američko je izaslanstvo uspjelo donekle smiriti tonove, jamčeći Sovjetima da niti jedna odluka neće kršiti prava njihove države i da će na konferenciji biti utvrđeni samo opći principi međunarodnih akcija.

Pokušaji odgode

Dok su Sovjeti bili nezadovoljni zbog nepozivanja, japanska je javnost smatrala da će Washingtonska konferencija poslužiti SAD-u i Velikoj Britaniji za osudu japanskog uplitanja u građanski rat na području bivšeg Ruskog Carstva, tj. okupaciju nekih ruskih dalekoistočnih teritorija. Zbog toga je Japan u kolovozu 1921. sazvao konferenciju u kineskoj luci Dairenu (današnji Dalian) na kojoj je trebao riješiti pitanje vlastitog povlačenja s dijelova teritorija tadašnje Dalekoistočne Republike, svojevrsne tampon-države između RSFSR-a i Japana. Ta konferencija vodila se paralelno s Washingtonskom i na kraju je u travnju 1922. neslavno prekinuta bez dogovora suprotstavljenih strana. Japanu je ustvari poslužila tek za izbjegavanje neugodnih pitanja SAD-a i Velike Britanije vezano uz okupaciju Primorske oblasti u istočnom Sibiru i opskrbu bjelogardijaca oružjem za borbu protiv komunističkih snaga. Japan je usto otezao rad Dairenske konferencije sve dok na Washingtonskoj nisu postignuti dogovori. Usto, britansko je Ministarstvo vanjskih poslova, želeći više vremena za dogovore sa svojim dominionima, nastojalo odgoditi početak konferencije u Washingtonu za proljeće 1922. godine. To se ipak nije dogodilo: američka diplomacija uspjela je u naumu da se konferencija sazove što hitnije i svečano je otvorena 12. studenog 1921. Nakon haških konferencija 1899. i 1907., bio je to prvi međunarodni skup na kojem je službeno postavljeno pitanje o ograničenju naoružanja. Unatoč sudjelovanju više zemalja, u fokusu su bile pomorski najmoćnije: Velika Britanija, SAD i Japan. Za predsjedavajućeg konferencije izabran je američki državni tajnik Charles Evans Hughes (1862. – 1948.). Kao prvi govornik, iznio je u ime američke vlade nekoliko prijedloga. Prvi je bio da se obustavi izgradnja bojnih brodova velike tonaže, no da se pritom gleda trenutačna snaga flota ratnih mornarica zemalja sudionica. Drugi je prijedlog išao u smjeru “isključenja” stanovitog broja stranih brodova koje su rabile neke mornarice, a treći se odnosio na obustavu gradnje podmornica. Motivi SAD-a vezano uz te prijedloge bili su vrlo jasni. Brodovi velike tonaže ne mogu prolaziti kroz Panamski kanal, a za izgradnju modernih podmornica još uvijek nije imao stručnjake, znanje, industrijsku bazu ni postrojenja.

Britansko izaslanstvo na čelu s Arthurom Balfourom (1848. – 1930.), podržalo je američke prijedloge. Prvi razlog bio je smanjenje troškova koje je zahtijevalo održavanje goleme britanske mornarice i brojnog pripadajućeg ljudstva. Osim toga, Velika Britanija nastojala je da u sastavu ratne mornarice budu samo najmoderniji i tehnički najsavršeniji bojni brodovi. Francuski predstavnik Aristide Briand (1862. – 1932.) i japanski predstavnik barun Shidehara Kijūrō (1872. – 1951.) u načelu su prihvatili prijedlog o redukciji pomorskih snaga. Francuska je usto bila zainteresirana i za smanjenje kopnenih snaga.

Različiti omjeri

Premda se na početku konferencije činilo da bi se zemlje mogle lako dogovoriti, čim se prešlo na konkretniju diskusiju počeli su prijepori. Japan je tražio da omjer snaga bojnih brodova bude: SAD – 10, Velika Britanija – 10, Japan – 7, dok je SAD tražio sljedeće: SAD – 5, Velika Britanija – 5, Japan – 3. SAD je na to zaprijetio da će za svaki japanski brod izgraditi još četiri pa je Japan odlučio prihvatiti njegov prijedlog, uz uvjet da SAD ne gradi ratne pomorske baze na Pacifiku. Velika Britanija nije bila zadovoljna činjenicom da se njezina pomorska flota brojnošću izjednačava s američkom. Tražila je stoga od američke diplomacije da se zauzme za smanjenje francuskih kopnenih snaga. To je bio uvjet da Velika Britanija pristane na pomorsko razoružanje. Američko je izaslanstvo u tome vidjelo dobru priliku za slabljenje japanskih kopnenih snaga pa je iznijelo prijedlog francuskoj strani. Međutim, Francuska je uložila prosvjednu notu i naglasila da će na to pristati samo ako SAD i Velika Britanija jamče da će Njemačka ispuniti odredbe Versailleskog ugovora. Taj je prijedlog odbijen, a protiv smanjenja kopnenih snaga bio je i Japan pa se “kopneno pitanje” pretvorilo u ozbiljan problem. Na kraju je odlučeno da će o tome naknadno raspravljati posebna komisija, ali do dogovora nije došlo.

Prvi važni dokument u Washingtonu potpisan je 13. prosinca 1921., odnosio se na Pacifik, a poznat je kao Ugovor četiriju sila. Sjedinjene Države, Velika Britanija, Francuska i Japan sporazumjeli su se da će međusobno poštivati prava svake od njih na otočne posjede i otočne teritorije na području Pacifika. Eventualni nesporazumi rješavali bi se diplomatskim putem. Ugovor je zaključen na deset godina. Konferencija je potom nastavljena raspravom o podmornicama. Kako je Velika Britanija popustila SAD-u u pitanju odnosa u tonaži bojnih brodova i tako se praktički odrekla apsolutne prevlasti na moru, priliku za kompenzaciju vidjela je u smanjenju izgradnje podmorničke flote. Međutim, zbog velikih nesuglasica između Velike Britanije i Francuske o maksimalnoj tonaži podmornica, nakon više od tjedna rasprava nije postignut dogovor.

Ograničenja istisnine i naoružanja

Ipak, sporazum o ograničenju pomorskog naoružanja na kraju je postignut. Dokument kolokvijalno nazvan Ugovor pet sila potpisan je 6. veljače 1922. između SAD-a, Velike Britanije, Japana, Francuske i Italije. Utvrđen je omjer snaga kapitalnih brodova (bojnih brodova i teških krstarica) i to: SAD – 5, Velika Britanija – 5, Japan – 3, Francuska – 1,67, Italija – 1,67. Zemlje potpisnice obvezale su se da neće nabavljati ni graditi bojne brodove standardne istisnine veće od 35 000 tona. Sveukupna tonaža bojnih brodova nije smjela premašiti 525 000 tona za SAD i Veliku Britaniju, 315 000 tona za Japan i po 175 000 tona za Francusku i Italiju. Ugovor je ustanovio i najveću te sveukupnu tonažu nove vrste brodova – nosača zrakoplova. Pojedini nosači svake potpisnice smjeli su imati najveću standardnu istisninu 27 000 tona, ali ako bi se drugi tipovi brodova konvertirali u nosače, po dva bi u svakoj mornarici mogla imati do 33 000 tona. SAD i Velika Britanija mogli su imati nosače ukupne istisnine 135 000 tona, Japan 81 000 tona, a Francuska i Italija po 60 000 tona. Zabranjena je i gradnja lakih krstarica standardne istisnine veće od 10 000 tona, a bilo je i ograničenja vezano uz broj i kalibar topova kojima su svi brodovi bili naoružani. Posebno se raspravljalo o obalnim utvrdama i pomorskim bazama, no za to je pitanje utvrđen status quo.

U općoj odredbi istaknuto je da svaka potpisnica može obustaviti djelovanje prema odredbama ugovora ako sudjeluje u ratu. Ako bi u vrijeme mira bilo koja od potpisnica dokazala da joj promijenjene okolnosti zadiru u obrambene interese, zemlje su se bile dužne sastati zbog revizije ugovora. Tim je člankom cijeli ugovor zapravo sveden na ništa jer ga je svaka zemlja mogla prekršiti ulaskom u rat.

Na dan kad je potpisan ugovor o ograničenju naoružanja, predstavnici tih pet zemalja potpisali su Sporazum o zaštiti života građana na moru. Ukratko, njim je određeno što treba učiniti naiđu li u slučaju rata brodovi protivničkih strana na trgovački brod. Trebali bi upozoriti svaki takav brod da se zaustavi zbog pregleda i pretrage. Ako brod ne odbije, napad na njega smatrat će se nedopustivim. To je pravilo proglašeno obvezatnim i za podmornice zaraćenih zemalja. Prema tom dokumentu neprihvatljivom je proglašena upotreba otrovnih, zagušljivih ili drugih plinova i svih sličnih tekućina, tvari i mješavina.

Svi oko Kine

Washingtonska konferencija veliku je pozornost posvetila i kineskom pitanju. Kina nije željela potpisati Versailleski ugovor jer joj nisu vraćeni bivši njemački posjedi koji su se nalazili na njezinu teritoriju, nego su predani Japanu. Kinesko se izaslanstvo u Washingtonu zalagalo da se vrate luka Tsingtao (Qingdao) i pokrajina Shandong (Shantung). Kako je taj prijedlog podržalo američko izaslanstvo, Japan se ipak morao odreći navedenih teritorija. Usprkos tomu, strana je kontrola nad kineskim carinama ostala na snazi. Sudionici konferencije potpisali su 6. veljače 1922. ugovor o politici u Kini, poznatiji kao Ugovor devet sila. Taj dokument obvezuje na poštivanje suvereniteta, neovisnosti, teritorijalne i administrativne nepovredivosti Kine, kao i održavanje principa otvorenih vrata, tj. jednake mogućnosti svim nacijama za trgovačke i industrijske aktivnosti u Kini. Priznanje principa otvorenih vrata zapravo je posljedica američke inicijative, suprotne britanskom i japanskom principu interesnih sfera. SAD je računao da će zbog svoje sve jače industrije lako uspostaviti prevlast na kineskom tržištu. Konferencija je prihvatila i posebnu rezoluciju o smanjenju kineskih oružanih snaga i vojnih izdataka, koja je zapravo išla za tim da se Kini oduzme mogućnost suprotstavljanja stranim interesima. Još je jedna pobjeda američke diplomacije bilo i odustajanje Japana od niza klauzula poznatih pod zajedničkim nazivom 21 uvjet.

S jedne strane, Washingtonska konferencija riješila je pitanje poslijeratne raspodjele pomorskih snaga. U tom kontekstu najviše su profitirale Sjedinjene Države, koje su stekle pravo na ratnu mornaricu koja neće biti slabija od britanske, a s druge strane, bit će jača od japanske. Potpuna pobjeda američke diplomacije očitovala se i u točkama koje su se ticale kineskog pitanja, a na Pacifiku je uspostavljen status quo. Ugovor s ograničenjima za ratne mornarice barem je privremeno zaustavio utrku u naoružanju, čak je značio rezalište za 26 američkih, 24 britanska i 16 japanskih ratnih brodova koji su bili dovršeni ili u izgradnji.

Ipak, konferencija nije postigla ono primarno: uklanjanje ključnih suprotstavljenih interesa među pojedinim zemljama. Naprotiv, dijelom je stvorila uvjete za buduće međunarodne sukobe koji će na koncu dovesti do novog i razornijeg svjetskog rata.

Tekst: Josip BULJAN