Iako je program američke vojne eksperimentalne svemirske letjelice star više od četvrt stoljeća, o njemu se još uvijek zna jako malo

Izvorno je X-37 bio program američke Nacionalne aeronautičke i svemirske uprave (National Aeronautics and Space Administration), poznate po pokrati NASA. Ona je 1999. godine odabrala tvrtku Boeing Integrated Defense Systems (danas Boeing Defense, Space & Security – BDS) da projektira i izgradi orbitalnu letjelicu koja će se moći koristiti za višestruke namjene. S obzirom na to da je projekt bio tajan, proslijeđen je odgovarajućem odjelu velike tvrtke – Boeing Phantom Works.

Osnovna ideja nije nipošto bila nova. Već je bila primijenjena na projektu Space Shuttle. Međutim, NASA je X-37 osmislila radikalno drukčije – kao znatno manju letjelicu bez ljudske posade.

Koliko je poznato, projekt je bio iznimno jeftin. NASA je do kraja 2003. investirala 109 milijuna, Američko ratno zrakoplovstvo (USAF) 16 milijuna, a Boeing 67 milijuna dolara. Na kraju 2002. tvrtka je od NASA-e dobila ugovor vrijedan 301 milijun dolara za dovršetak projekta i letna testiranja. Tako niski troškovi razvoja sasvim su sigurno rezultat uporabe razvijenih i provjerenih materijala, tehnologija i tehničkih rješenja. Vjerojatno je dobar dio njih naslijeđen iz programa Space Shuttle te nadograđen novim tehnološkim mogućnostima.

Prvo letno testiranje obavljeno je 7. travnja 2006., a prvi let u svemir 22. travnja 2010. NASA je te godine prepustila upravljanje programom X-37 obrambenom sektoru, tj. Svemirskom zapovjedništvu zračnih snaga (Air Force Space Command), koji je djelovao u okviru USAF-a. Današnji je nasljednik te ustrojstvene cjeline Zapovjedništvo za svemirske operacije (Space Operations Command – SpOC), koje ima status grane. Otad do danas obavljeno je najmanje sedam misija. Zasad zadnja završila je 7. ožujka 2025. slijetanjem u Bazu svemirskih snaga Vandenberg kod Los Angelesa.

Za početak bez pogona

Jedna je od najvažnijih odlika letjelice X-37 slijetanje na uzletno-sletnu stazu, kao što su to nekad radili Space Shuttleovi. Time se znatno smanjuju operativni troškovi, jer se izbjegavaju oštećenja letjelice koja mogu nastati prilikom slijetanja padobranima u vodu ili na zemlju. Slijetanje na uređenu stazu otvara usto mogućnosti promjene mjesta spuštanja X-37. Jedino što je potrebno je dovoljna duljina staze.

X-37 je besposadna letjelica, što znači da se prilikom leta i slijetanja mora osloniti isključivo na svoja računala i softver u njima. Zasigurno postoji dvosmjerna veza koja omogućava prijenos podataka sa zemlje i navođenje letjelice. Međutim, i to zahtijeva računala koja će te podatke obraditi i iskoristiti. Zbog toga je napravljen prototip X-37A – letjelica bez pogonskog sustava, ali s ugrađenim sustavom za upravljanje letom. Njezina je jedina namjena bila testiranje sustava koji upravlja letom X-37 unutar atmosfere.

S obzirom na to da nije ugrađen pogon, X-37A dospijevala je u zonu testiranja nošena avionom Model 318 White Knight tvrtke Scaled Composites. Taj je avion bio idealno rješenje. Izvorno je razvijen za testiranje, a potom i operativnu uporabu svemirskog broda SpaceShipOne, te SpaceShipTwo. Taj je program svemirskog turizma propao zbog nesreće jednog od dva izgrađena prototipa – VSS Enterprise 31. listopada 2014.

Iako je program SpaceShip obustavljen, White Knight ostao je operativan. Pogonjen s dva turbomlazna motora J85-GE-5 tvrtke General Electric, opremljen sustavom za naknadno izgaranje, White Knight može dosegnuti visinu od 16 tisuća metara. Više nego dovoljno za testiranje sustava za upravljanje na letjelici bez pogona X-37A.

Prvi let X-37A pod trupom White Knighta obavljen je 21. lipnja 2005. Letjelice su poletjele iz zračne i svemirske baze Mojave u Kaliforniji. Prvi jedreći let X-37A obavio je 7. travnja 2006. Prije tog leta bilo je nekoliko otkazanih, što zbog lošeg vremena, što zbog kvarova na besposadnoj letjelici. Ni taj let nije prošao bez problema. X-37A je tijekom slijetanja izletio sa staze te je pretrpio manja oštećenja. Cijeli program nije bio baš najuspješniji. Samo dva leta prošla su bez ikakvih problema.

Vojni potencijal

Kako testiranja X-37A nisu bila sasvim uspješna, Boeing i NASA nisu bili baš sigurni kako će proći s idućim korakom – X-37B. To prije jer letjelica mora prvo preživjeti prolaz kroz atmosferu, a tek onda pokušati sletjeti.

No onda je USAF zaključio da mu je baš takva letjelica nužna za svemirske programe. Objavio je zato 17. studenog 2006. kako će razviti vlastitu izvedenicu nazvanu X-37B Orbital Test Vehicle (OTV). Iako se to nije tako činilo u početku, na kraju će Američko ratno zrakoplovstvo potpuno preuzeti program i istisnuti NASA-u. Naravno, Boeing je zadržan kao proizvođač.

Nije teško dokučiti zašto se tadašnji svemirski sektor USAF-a zainteresirao za X-37. Uostalom, Pentagon je sufinancirao program od samog početka. Dakle, osim što je trebao biti sposoban polagati satelite u orbitu i, još puno važnije, vraćati ih na Zemlju, X-37B projektiran je da ostane u orbiti oko Zemlje do 270 dana. Time bi i sam mogao postati izvidnički satelit. I još zanimljivije – potencijalno oružje. Naime, imao je procijenjenu nosivost korisnog tereta od 227 kilograma, i teretni prostor dimenzija 2,1 x 1,2 metra. To je teoretski više nego dovoljno za mnoge potencijalne oružne sustave. Jedino je trebalo dokazati da je sve to funkcionalno. To se moglo samo prvim letom u orbitu. On je i ostvaren 22. travnja 2010. kao misija USA-212. Koji ga je sustav lansirao? Prvotno je za X-37 bilo zamišljeno da ga u orbitu prevoze Space Shuttleovi. No kako se već znalo da će oni biti definitivno povučeni iz operativne uporabe, što se 2011. i dogodilo, moralo se pronaći novo rješenje. Privremeno rješenje trebala je biti Boeingova raketa Delta. Međutim, na kraju je odabrana raketa Atlas V tvrtke Lockheed Martin. U orbiti se letjelica kretala zahvaljujući motoru AR2-3 tvrtke Aerojet. Nakon nekoliko udruživanja i prodaja, danas je ta tvrtka dio konglomerata L3Harris.

Činjenica da je X-37B postao vojni projekt i da je dobio oznaku tajnosti samo je povećala zainteresiranost dijela javnosti. Budući da je let misije USA-212 bio u niskoj orbiti, mnogobrojni astronomi amateri počeli su ga tražiti po nebu. Tvrdili su da je OTV-u trebalo samo 90 minuta da obleti Zemlju na visini između 400 i 425 km. Što bi značilo da je letio u orbiti tipičnoj za izvidničke satelite.

Mnogi su u Boeingu, USAF-u i Pentagonu odahnuli kad se 3. prosinca 2010. godine X-37B OTV-1 uspješno spustio u Bazu Vandenberg, zanemari li se puknuće gume podvozja zbog kojeg je pretrpio mala oštećenja. Gubitak tad jedine letjelice doveo bi cijeli projekt u pitanje. Na prvom letu USA-212, X-37B proveo je u svemiru 224 dana i devet sati. Boeing je očito dobio dobar zamah pa je te godine počeo izradu i drugog primjerka X-37B.

Nova, pa stara raketa

Letjelice X-37B do danas su uspješno izvršile sedam misija, pri čemu je svaka bila dulja od prethodne. Iznimka je trenutačno zadnja, sedma misija, koja je trajala relativno kratko.

Prva misija (USA-226) drugog proizvedenog X-37B započela je 5. ožujka 2011. Letjelicu je opet ponijela raketa Atlas V. U orbiti oko Zemlje ostala je 468 dana i 14 sati prije nego što se 16. lipnja 2012. spustila u Vandenberg.

Druga misija prvog proizvedenog X-37B (USA-240), a ukupno treća, započela je 11. prosinca 2012., uz već ustaljeni prijevoz Atlasom V. Misija je trajala 674 dana i 22 sata i još jednom završila je u Vandenbergu.

Druga misija drugog proizvedenog X-37B (USA-261) započela je 20. svibnja 2015. USA-261 ostao je u orbiti oko Zemlje 717 dana i 20 sati. No tad se nije spustio u Vandenberg, već na uzletno-sletnu stazu broj 15 u NASA-inu Svemirskom središtu John F. Kennedy na Floridi. Bila je to jako važna promjena, jer se oba X-37B održavaju i pripremaju za misije u hangaru u kojem su se nekad održavali Space Shuttleovi.

Peta misija, odnosno treća misija drugog proizvedenog X-37B (USA-277) započela je 7. rujna 2017. Trajala je 779 dana i 17 sati.
USA-277 sletio je u Svemirsko središte Kennedy na uzletno-sletnu stazu broj 33. Ta je misija donijela veliku promjenu. Umjesto rakete Atlas V, prvi je put uporabljena raketa Falcon 9 Block 4 tvrtke Space Exploration Technologies Corp. Poznatija je kao SpaceX, a u vlasništvu je najbogatijeg čovjeka na svijetu Elona Muska.

Za razliku od rakete Atlas V, koja je za jednokratnu uporabu, Falcon 9 ima prvi stupanj, koji se može višestruko koristiti zahvaljujući sustavu za povratak na Zemlju. To ga čini najisplativijom raketom za lansiranje objekata u orbitu oko Zemlje.

Trošak lansiranja iznosi oko 62 milijuna, no čak se 50 milijuna vrijedan dio rakete može ponovno iskoristiti, uz uvjet da je prvi stupanj uspješno prizemljen. Za usporedbu, svako je lansiranje Atlasa V američke porezne obveznike stajalo između 110 i 153 milijuna dolara. Uporabom rakete Falcon 9 Block 4 znatno su smanjeni troškovi misija. Ukupno šesta, odnosno treća misija prvog proizvedenog X-37B (USA-299) započela je 17. svibnja 2020. Trajala je sve do 12. studenog 2022. Dakle, gotovo nevjerojatnih 908 dana i 21 sat. To je dovoljno da se simulira let do Marsa. Budući da je i ta, kao i sve ostale misije, označena tajnom, o USA-299 postoje bezbrojne teorije. Ono što je sigurno jest da je prilikom misije USA-299 u orbitu bio postavljen satelit FalconSAT-8. Razvijen je u okviru programa USAF-ove akademije United States Air Force Academy (USAFA) i isključivo je namijenjen u obrazovne svrhe. Zanimljivo je da je kao lanser ponovno poslužila stara raketa Atlas V. Razlog je bio taj što su američke svemirske snage imale na zalihama velik broj tih raketa. Budući da su plaćene, a imaju ograničen rok uporabe, isplativije je bilo iskoristiti ih nego pustiti da propadnu.

Kraće i tajnije

I onda je, 29. prosinca 2023., započela misija USA-349, tj. četvrti let drugog proizvedenog X-37B. Misija je bila potpuno drukčija od svih prijašnjih.  Prvi je put uporabljena raketa Falcon Heavy tvrtke SpaceX, namijenjena podizanju vrlo teških tereta u nisku i srednju orbitu, te srednjih i lakih tereta u geostacionarnu orbitu. Raketu čine tri raketna bustera Falcon 9, dostatno snažna da u geostacionarnu orbitu postave satelit mase do 26 700 kilograma. SpaceX navodi da Falcon Heavy može do Marsa dopremiti teret mase 16 800, a do Plutona 3500 kg. Stoga ne čudi da svako lansiranje stoji 150 milijuna dolara.

Očito je misija USA-349 bila dovoljno važna da je odabrana tako skupa opcija. Kako je cijeli program još uvijek tajan, o svrsi USA-349 moglo se tek nagađati. No onda je služba za distribuciju vizualnih materijala Ministarstva obrane SAD-a 20. veljače 2025. objavila fotografiju Zemlje snimljenu s letjelice X-37B s vrlo velike udaljenosti. Stručnjaci su zaključili da je fotografija snimljena s X-37B kad je on bio u najvišoj točki visoko eliptične orbite. Fotografija je zapravo tek jedan detalj od stotina sati videosnimki koje su napravile kamere postavljene na X-37B tijekom misije USA-349. Primarna je svrha kamera osiguranje slike o stanju letjelice i okolnog prostora s obzirom na to da letjelica nema posadu.

Sedma misija iskorištena je i za testiranje mogućnosti brze promjene orbite uz minimalni utrošak goriva. I to je razlog zbog kojeg je let USA-349 trajao samo 434 dana i šest sati, tj. dulje jedino od prve misije. Činjenica da je sletio u Vandenberg upućuje i na to da je na njemu bilo nešto za što je Ministarstvo obrane SAD-a željelo da ostane najveća tajna. Nevjerojatno je da se nakon više od 15 godina uporabe o X-37 zna vrlo malo. Iako s vremena na vrijeme u javnost procuri poneka fotografija i snimka, pravih podataka o tome što X-37B zapravo radi sve te stotine dana u orbiti – nema. Tek se zna da se na njemu obavljaju eksperimenti. Ali kako je cijeli program eksperimentalan, to je razumljivo samo po sebi. Dok ponovno otvorena utrka do Mjeseca i natrag ulazi u završnu fazu, te se najavljuju i prvi letovi astronauta do Marsa, iznad naših glava odvija se utrka u militarizaciji svemira. X-37B tu je tek jedan među mnogim tajnim projektima koje danas provode Sjedinjene Američke Države, Rusija i Kina. A možda i pokoja druga država?

Koja je svrha programa?

Na prvi bi se pogled reklo da se o X-37B zna gotovo pa mnogo. Letjelica je duga 8,92 m. Dakle, oko 120 cm kraća je od, primjerice, aviona Hrvatskog ratnog zrakoplovstva Pilatus PC-9M (10,14 m). Ali nikako nije nalik na avion, jer joj je raspon krila samo 4,55 m. Visina s repom je 2,9 m. Taman da stane u teretni prostor transportnog aviona C-130 Hercules iako se u pravilu prevozi većim transportnim avionima C-17 Globemaster III. Najveća je poletna masa 4990 kilograma. Iako smo spomenuli da je korisna nosivost 227 kg, a teretni prostor 2,1 x 1,2 m, te da je to dovoljno za potencijalno oružje, u X-35B ne bi stala ni dva astronauta u svemirskim odijelima. I zbog tih 227 kg nije prosvjedovala Rusija, a ni Kina. To bi bilo jedva dosta za jednu taktičku nuklearnu bojnu glavu s pripadajućim pogonom i sustavom za navođenje. Mala nosivost znači da X-37B može ponijeti i iz orbite vratiti samo jako male satelite. Za razliku od Space Shuttleova, koji su mogli vratiti na Zemlju i one najveće.

To ne znači da se u nekom budućem sukobu X-37B ne bi mogao uporabiti kao svemirsko oružje. Nosivost od 227 kg dostatna je za ugradnju laserskog sustava. Doduše, male snage, no sateliti su jako osjetljivi i ne treba ih pogoditi snažnom zrakom. Posebno ako ona dolazi iz svemira, a ne sa Zemlje. Dokazana mogućnost brze promjene orbite i položaja omogućava X-37B da dođe do svih satelita. Teoretski, da bi ih se onesposobilo, ne treba ih uništiti. Dovoljno je da ih se samo malo izbaci iz orbite. Potom će ili završiti u atmosferi ili odletjeti u prostranstva svemira. To je i jedno od potencijalnih rješenja za uklanjanje iz orbite dotrajalih satelita, koji su danas golem rizik.

Također teoretski, a možda i stvarno, u teretni prostor mogu se ugraditi radar i termovizija koji potom skeniraju sve sumnjive satelite i svemirske postaje. Radar i termovizija odmah bi otkrili nalaze li se na njima sumnjivi objekti kao što su nuklearne bojne glave. Kina trenutačno u orbiti gradi svemirsku postaju Tiangong. SAD je zasigurno jako zainteresiran da je prouči. Sa svemirskom letjelicom koja u orbiti ostaje više od 900 dana i može mijenjati položaj u odnosu na Tiangong, to je vrlo lako napraviti.

Još jedna ključna misija koju X-37B može obaviti jest nadzor nad sve gušćim slojem svemirskog otpada. On se uglavnom sastoji od većih i manjih krhotina, ali i isluženih satelita koji su još uvijek u orbiti. Oko Zemlje kruži oko 14 000 satelita, od kojih je čak 76 posto nefunkcionalnih. Usto, oko našeg planeta brzinom od 27 000 kilometara na sat kruži 750 000 komadića svemirskog otpada, čija veličina varira između jednog i deset centimetara. Radari ih zato ne uspijevaju otkriti, a ipak su dovoljno veliki da prouzroče štete na satelitima ili Međunarodnoj svemirskoj postaji. Dodatnu zabrinutost izazivaju neke procjene da se u orbiti na različitim visinama nalazi više od 100 milijuna malenih komada otpada čija veličina ne prelazi jedan centimetar. Iako su uglavnom bezopasni za veće satelite, na manjima ipak mogu prouzročiti znatnu štetu. To je ukupno gotovo 7000 tona različitog svemirskog smeća, koje će, ako se ništa ne poduzme, samo rasti i na kraju prouzročiti katastrofu.  Samo letjelica kao što je X-37B, sa sposobnosti promjene visine orbite i položaja u odnosu na Zemlju, može kontrolirati sav taj otpad i ostati pritom cijela. U skoroj budućnosti možda će ga i čistiti.

Bežični prijenos energije

Već je danas X-37B višenamjenska letjelica koja se može uporabiti kao izvidnička, špijunska, pa čak i borbena. Kao takva odličan je alat američkom Zapovjedništvu za svemirske operacije. Niti jedna druga zemlja nema ništa slično. Neki eksperimenti ipak su javno potvrđeni. Tako je na šestom letu (USA-299) testiran solarni modul. Proizvodnja električne energije iz Sunčeva zračenja uobičajena je na satelitima i svemirskim postajama. Međutim, taj modul na misiji USA-299 nije električnom energijom napajao X-37B ili neki drugi uređaj, već je prikupljenu energiju pokušavao mikrovalovima poslati na Zemlju. Zamisao je teoretski prvi počeo razrađivati nitko drugi nego Nikola Tesla (1856. – 1943.). Tvrtka Intel pokazala je 2008. kako se energija može poslati bežično da bi se upalila žarulja sa 75-postotnom učinkovitošću prijenosa s pomoću rezonatora. Japanski znanstvenici uspjeli su 2015. godine mikrovalovima prenijeti 1,8 kW na udaljenost od 55 metara. Zbog tih uspjeha znanstvenici već rade na solarnim panelima za satelite koji bi napajali pogone na Zemlji, s početkom rada 2040. godine. Prije toga treba riješiti problem prevelikih antena. Zbog povećavanja temperature ljudskog tijela, one bi mogle biti opasne za zdravlje. Danas je problem i specifično usmjeravanje predajnika te prijamnika. Kako je sve to nužno testirati, Zapovjedništvo za svemirske operacije uključilo se u eksperimente s letjelicom X-37B. Letjelica X-37B ponijela je na let USA-299 i mikrosatelit, koji je poslužio za testiranje pulsnog plazma potisnika. Plazma potisnici budućnost su svemirskih putovanja i njihov se razvoj u zadnjih desetak godina jako ubrzao.

Uza sve nabrojeno, X-37B služi i za testiranje djelovanja i stanja svih svojih ugrađenih sustava koji su jako dugo u misijama u svemiru. Veliko je iskustvo stečeno na svemirskim postajama, ali one kruže u orbiti, dok se X-37B kreće i mijenja pozicije. Trenutačno zadnja, sedma misija (USA-349), očito je primarno poslužila za to. Tehnologija iz 1950-ih i 1960-ih bila je dovoljno napredna da ljudi dođu do Mjeseca. Međutim, put do Marsa bit će puno dulji i zahtjevniji. Pritom će, sasvim sigurno, veći dio puta letjelica (tj. svemirski brod) biti samonavođena. Simulacija puta od Zemlje do Marsa na službenim internetskim stranicama NASA-e pokazuje da traje 279 dana, a cijela misija s povratkom na Zemlju 850 dana. Puno je to vremena. No, X-37B proveo je tijekom misije USA-299 u svemiru 908 dana i 21 sat. Znači više nego dovoljno da simulira put do Marsa i nazad.

Nitko nije ni blizu?

Zapovjedništvo za svemirske operacije prikazalo je u listopadu 2024. javnosti dio misije USA-349 koji se odnosio na manevriranje X-37B u svemiru. Sedma misija imala je neobičnu, visoku eliptičnu orbitu. Letjelica je izvela nekoliko manevara kočenja ulazeći nekoliko puta u atmosferu. Pritom je smanjivala i brzinu i visinu leta bez korištenja raketnih motora, dakle bez uporabe goriva. Jednako djeluje i Starship tvrtke SpaceX.

Zašto je to bitno? Zato što će prvi svemirski brod koji će ljude prevesti do Marsa i vratiti ih na Zemlju morati biti izgrađen u orbiti. Pritom će trebati iskoristiti jako puno teretnih modula, koji bi zbog smanjenja troškova trebali biti višestruko iskoristivi. To znači kontrolirano se vraćati na Zemlju, a ne izgorjeti u atmosferi. Trebali bi usto imati što veću korisnu nosivost, a to pak znači što manje raketnog goriva. Budu li imali mogućnost vraćanja na Zemlju bez uporabe raketnih motora, to bi moglo donijeti povećanje korisne iskoristivosti u desecima kilograma. Za svemirske teretne module to je golema masa.

Postoje neslužbena izvješća koja govore da su obje letjelice X-37B prošle opsežna poboljšanja. Uvriježeno je mišljenje da je drugi X-37B proizveden s pomoću naprednijih tehnologija. Dio njih je onda ugrađen i u prvu letjelicu. Dostupne fotografije pokazuju da toplinski štit nije bitnije mijenjan, što je malo vjerojatno. Tvrtka SpaceX otvoreno priznaje da na eksperimentalnoj letjelici Starship tijekom svakog leta testira nekoliko različitih toplinskih štitova. Stoga je sasvim sigurno da i Boeing razvija nove materijale, koji će poboljšati toplinske štitove. Na oba X-37B zasigurno su promijenjene baterije i solarni paneli, ponajprije zbog dotrajalosti.

Trenutačno niti jedna zemlja osim SAD-a nema ništa nalik na X-37B. Po svemu sudeći, to je jedan od najuspješnijih svemirskih projekata. Doduše, zbog tajnosti, ako je i bilo kakvih problema, o njima se ništa ne zna. Najbliže operativnoj uporabi je Starship. No i on je proizvod američke tvrtke SpaceX. Tu je i Dream Chaser američke tvrtke Sierra Space Corporation, koji je još uvijek u razvoju. Europska svemirska agencija odabrala je prije deset godina upravo Dream Chaser kao osnovu za europsku svemirsku letjelicu. No kako se razvoj oduljio, a s njim se znatno povećali i troškovi, plan je propao. NASA je krajem prošlog i početkom ovog stoljeća imala i program X-38, no on je 2002. otkazan zbog rasta troškova. S obzirom na to da je udio u razvoju imala i francuska tvrtka Dassault Aviation, projekt je ipak bio međunarodni. Ujedno je mogao poslužiti i za razvoj sličnog europskog projekta.

Indija ima program RLV-TD (Reusable Launch Vehicle-Technology Demonstration), koji podsjeća na X-37. Međutim, on je u vrlo ranoj fazi razvoja. S vremena na vrijeme pojavi se tekst o sličnim ruskim i kineskim projektima, ali uglavnom temeljen na neslužbenim i nepotvrđenim informacijama. Ruski projekt Kliper otkazan je 2006. zbog nedostatka sredstava za financiranje razvoja. Otad se samo nagađa je li pokrenut razvoj njegova nasljednika.

X-37C

Boeing je 2011. objavio planove vezano uz izradu izvedenice letjelice X-37 koja će moći prevoziti znatno veću količinu tereta ili do šest astronauta. Izvedenica je dobila oznaku X-37C. Gabariti te potencijalne letjelice nisu nikad objavljeni, tek informacije da je trebala biti 165 do 180 posto veća od X-37B. S obzirom na masu šest astronauta u zaštitnim odijelima, korisna nosivost morala bi biti veća od 600 kilograma. X-37C bio bi prevelik da ga se lansira unutar lansirnog modula, već bi bio postavljen izravno na vrh rakete Atlas V.

Zanimljivo je da bi X-37C bio najveći konkurent drugom Boeingovu proizvodu – svemirskoj kapsuli Starliner. Kako ni Zapovjedništvo za svemirske operacije nije bilo posebno oduševljeno Boeingovim prijedlogom, projekt je u tišini ugašen iako je imao puno veći razvojni potencijal u odnosu na Starliner. Sigurno bi bio i puno pouzdaniji od njega. Tako se Starliner Calypso uspio pokvariti tijekom pristajanja na Međunarodnu svemirsku postaju zbog čega su astronauti Sunita Williams i Barry Wilmore neplanirano ostali zatočeni na njoj devet mjeseci. Prvotni plan misije bio je osam dana. Na kraju ih je u ožujku 2025. spasila svemirska kapsula Dragon tvrtke SpaceX.

TEKST: Mario Galić