Na temeljima visokih ljudskih i stručnih osobina, predanosti poslu i vojnoj službi koji krase svakog djelatnika Remontnog zavoda, bespoštednim zalaganjem i zajedničkim radom, Remontni zavod danas je spreman i sposoban prihvatiti i podržati sve procese održavanja i remonta sve složenijih i sofisticiranijih sredstava naoružanja i vojne opreme za čije se održavanje zahtijeva primjena novih suvremenih tehnologija i opreme…

Bili su jutarnji sati kad smo stigli u Remontni zavod Zapovjedništva za potporu. Srdačna dobrodošlica zapovjednika pukovnika Ivana Leutara miješala se sa zvukovima rada strojeva i glasnim razgovorima koji su dolazili iz ”pogona”. Prizor koji smo vidjeli kad je pukovnik Leutar otvorio vrata pogona ne ostavlja ravnodušnim. Bio je to kao ulazak u neku drugu dimenziju.

Remontni zavod izvršna je postrojba Zapovjedništva za potporu s misijom provedbe i nadzora najviše razine radioničkog održavanja i remonta naoružanja, složenih borbenih sustava i vojne opreme u njihovu životnom ciklusu. Od pukovnika Leutara doznajemo da, osim neposredne provedbe radova održavanja i remonta, Remontni zavod daje neizmjeran doprinos osiguranju koncentracije znanja i sposobnosti nužnih za opstojnost cjelokupnog sustava održavanja materijalnih sredstava, kroz obuku i osposobljavanje osoblja za potrebe drugih ustrojstvenih cjelina OSRH, sudjelovanja u raznim stručnim povjerenstvima te međunarodnim operacijama, gdje se i sad nalaze dva pripadnika Remontnog zavoda. Važnost i ulogu Remontnog zavoda zapovjednik nam objašnjava dok nas vodi do ”pogona“ – ”Ključan čimbenik našeg uspjeha i najveće bogatstvo Remontnog zavoda bili su i ostali stručni i sposobni ljudi  – vojnici, dočasnici, časnici, državni službenici i namještenici, čije su vrijedne ruke mnoga idejna rješenja Remontnog zavoda provele u djelo. Tako da je danas teško zamisliti bilo koje tehničko sredstvo kopnene vojske ili vojni objekt na kojem nema tragova djelatnika Remontnog zavoda.“ U to smo se uvjerili i sami. Veličinu ”pogona“ teško je opisati riječima, jer se u velikoj hali podijeljenoj na nekoliko radnih prostora odvija velika većina rada na sredstvima – naoružanje, vozila, zavarivački radovi, autolakirerski radovi samo su jedan dio koji smo vidjeli, a cijeli dan u Remontnom zavodu nije dovoljan da obiđemo sve.

Odsjek za održavanje naoružanja

Obilazak započinjemo u Odsjeku za održavanje naoružanja. Pažnju nam privlače mladi dečki u civilnoj odjeći. Od vojnog specijalista desetnika Jadranka Ratešića saznajemo da su to učenici Elektrostrojarske obrtničke škole u Zagrebu na praksi za zvanje puškar. Svaka dva tjedna dolaze na praksu četiri puta tjedno, prema njihovu rasporedu sati. ”Praksa u Remontnom zavodu ključna je za srednjoškolce jer je ovo jedino mjesto gdje mogu raditi na naoružanju, u školi nemaju te mogućnosti,“ navodi desetnik Ratešić. Osim smjera puškar, Remontni zavod provodi praksu i s mehaničarima, električarima i ostalim smjerovima. Praksu provode iskusni tehničari s dugogodišnjim iskustvom, s pojačanjem mladog vojnika Verina Johe, kojeg je ljubav prema naoružanju dovela u Remontni zavod. Ovog kolekcionara naoružanja, nakon završene srednje škole i prakse u HS Produktu životni je put odveo preko dragovoljnog vojnog osposobljavanja i specijalističke vojne obuke do Remontnog zavoda na dužnost mehaničara za pješačko naoružanje. ”Iznimno me zanima naoružanje, ali ne u smislu gađanja. Zanimaju me funkcionalni sklopovi, na koji način oružje funkcionira i odrađuje. Svaki je kvar specifičan i potrebno mu je pristupiti drugačije od prethodnog. Najčešći su kvarovi uzrokovani ljudskim faktorom, ali svaki kvar uspješno otklonimo,“ zaključuje vojnik Joha dodajući kako mu je najdraže raditi na teškoj strojnici Browning M2. ”Potrebne su godine i godine obučavanja i usavršavanja za uspješnog tehničara. Smatram da sam kroz praksu u HS Produktu i trogodišnji rad u Remontnom zavodu stekao veliko znanje. Certificirani sam tehničar za pješačko naoružanje, a nadam se da ću dobiti i dočasnički čin vojnog specijalista,“ zaključuje vojnik Joha. Njegovo znanje imali smo prilike vidjeti i u praksi. Na VHS-D1 objašnjava nam stupnjeve održavanja naoružanja. ”Prvi je stupanj korisničko održavanje, nakon čega slijedi drugi tehnički pregled i složeniji popravci, a treći je otklon težih kvarova. To je, kod Browninga primjerice, zamjena cijevi ili izmjena zapinjača zatvarača. Tu spada i remont cijelog naoružanja, odnosno rastavljanje specijalnim alatima do najsitnijih dijelova.“ Desetnik Ratešić opisuje proces održavanja naoružanja. Nakon primitka naoružanja od drugih postrojbi provjeravaju se serijski brojevi nakon čega oružje ”ide u rad”. ”Nakon vizualnog pregleda i čišćenja oružje se pregledava do najsitnijeg detalja te ako je uočen kvar, on se popravlja, a ako je oružje ispravno slijedi klasičan tehnički pregled – mjerenje kalibra cijevi, provjera nagriženosti, sastavljanje i konzervacija nakon koje se naoružanje vraća u matične postrojbe,“ kaže desetnik Ratešić.

Odsjek za strojnu obradu

Obilazak nastavljamo u Odsjeku za strojnu obradu, završne radove i izradu dijelova. Prolazimo preko cijelog ”pogona“, zahvalni poručnici Marti Novak koja nam je pratnja jer u tako velikom ”pogonu“ lako se izgubiti. Prolazimo kroz tri hale i dolazimo u lakirnicu. U hali je parkirana upravo obojena trideset metara duga autodizalica. Tu nas dočekuje vojni specijalist skupnik Davor Biondić koji nam otkriva još jednu halu, odnosno prostor za sušenje vozila. Skupnik Biondić, po struci strojarski tehničar, pripadnik je OSRH sedamnaest godina, a djelatnik je Remontnog zavoda tri godine. Govori nam o autodizalici parkiranoj u prostoru lakirnice. Naizgled jednostavan proces, za vozilo nosivosti trideset tona može biti zahtjevan i izazovan. ”Nakon pranja vozila rastavljamo dijelove koji se ne lakiraju, odnosno inox, auspuh i slično. Zatim brušenjem skidamo prvi sloj boje te stavljamo zaštitu na dijelove koje ne lakiramo. Proces lakiranja koji potom slijedi za neke dijelove podrazumijeva primjenu primera, temeljnu boju te završnu boju, nakon čega slijedi sušenje koje traje 24 – 36 sati. Puhalicama toplog zraka osiguravamo optimalnu temperaturu od 22 stupnja Celsiusa. Kad je vozilo u potpunosti suho, lijepimo naljepnice grba RH te termostabilnom bojom pokrivamo dijelove izložene visokim temperaturama.“ Nakon četiri tjedna radova nekad bijela dizalica sad je prepoznatljive standardne zelene NATO-ove boje. Skupnik Biondić navodi kako veličina vozila ne diktira trajanje lakiranja, već stanje u kojem ih zaprime jer priprema pred lakiranje zahtijeva puno više vremena. Od izazova posla skupnik Biondić navodi izloženost visinama i bojama na nitrobazi, no dodaje kako je u tijeku postupak prelaska na boje na bazi vode. ”Prilikom rada na vozilima moramo koristiti zaštitnu opremu, odijelo, masku s aktivnim ugljenom, radne rukavice i zaštitu za glavu,“ kaže skupnik Biondić. Predanost poslu i profesionalnost potvrđuje i činjenica da njemu i kolegama radni vikendi nisu strani pojam kako bi se ispoštovali rokovi, a kaže kako su za vojnog specijalista potrebne iznadprosječne vještine.

Pododsjek za održavanje sredstava veze

Na prolaz koji vodi prema pogonu nastavlja se dugi hodnik na čijoj se sredini nalazi ured iz kojeg čujemo žamor i pištanje radiouređaja. U Pododsjeku za održavanje sredstava veze Odsjeka za održavanje specifičnih sredstava vidimo poznate i nepoznate radiouređaje i opremu za održavanje radiouređaja. Vojni specijalist desetnik Danijel Rihtarić održavanjem radiouređaja bavi se od 1994. godine, a radi na svim sredstvima veze koja se koriste u OSRH – ručni i prijenosni radiouređaji te radioreleji, kao i radiouređaji montirani u vozilima. ”Specifičnost je da tehničar, osim što poznaje sva sredstva veze, ujedno mora biti i elektroničar po zanimanju,“ objašnjava desetnik Rihtarić. Također, tehničari moraju biti sposobni raditi u svim uvjetima, kao i na vozilima. Proces obučavanja je dugotrajan, a preduvjet je elektrotehnička škola i nekoliko godina prakse kako bi tehničar mogao samostalno obavljati dužnost u Pododsjeku. ”Prenošenje znanja iskusnih dočasnika na mlađe kolege ključno je za razvijanje perspektivnih vojnika i dočasnika, no osim toga oni prolaze obuke i tečajeve u OSRH i u tvrtkama koje se bave proizvodnjom radiouređaja,“ naglašava desetnik Rihtarić. Uspoređuje nam održavanje modernijih i starijih uređaja te nam kaže kako su mu draži stariji radiouređaji. Naime, za novije radiouređaje stupanj najvišeg održavanja zadržavaju tvrtke koje ih proizvode tako da Pododsjek ima sposobnosti održavanja srednjeg stupnja remonta, dok se stariji radiouređaji mogu rastaviti do najsitnijeg dijela. Drugim riječima, ”za starije uređaje treba znanja i iskustva da se pronađe, a tek onda otkloni kvar, dok uz novije radiouređaje dolaze uređaji koji detektiraju kvar,“ zaključuje desetnik Rihtarić.

Odsjek za strojnu obradu, završne radove i izradu dijelova

Napuštamo ”ured radiouređaja“ te se vraćamo u pogon. Pažnju nam sad privlače bljeskovi uređaja za zavarivanje ispred kojih se na stolu nalaze naslagani svježe zavareni metalni okviri. Magistrica znanosti Vesna Sikiričić objašnjava namjenu metalnih okvira i veza je između potrebe i realizacije kad su u pitanju zavarivački radovi još od 1994. godine. Od svojih projekata ističe nosače za strojnicu PKT i tešku strojnicu Browning na vozilima M-ATV, kao i Iveco vozilima. Sudjelovala je također u misiji u Afganistanu sa zadaćom zavarivačkih radova, odnosno popravaka vozila. Metalni okviri koje smo vidjeli nisu ništa drugo nego nosači za BOV Patriju. ”S obzirom na skučenost unutrašnjosti Patrije rodila se ideja da se oprema u vidu borbenih ranaca odlaže na vanjski dio vozila. Projektirali smo sklopive nosače ranaca koji se spajaju na postojeće vijke jer je u pitanju pancirni čelik koji je izazovan za bušenje, a i samim ga se bušenjem oslabljuje,“ objašnjava nam Sikiričić, dodajući kako je, uz nosače borbenih ranaca, projektirala prototip nosača kutija za streljivo za BOV Patriju. Objašnjava nam kako cijeli proces, od ideje, projekta i izrade dijelova za nosače te samih nosača u potpunosti vrše djelatnici Remontnog zavoda, konkretno Odsjeka za strojnu obradu, završne radove i izradu dijelova. ”Postupak je kompliciran. Od samih nacrta, preko narudžbe dijelova, pa sve do izrade samih dijelova i zavarivanja trebalo nam je šest mjeseci, a to je relativno i kratak rok,“ kaže. Ističe kako je zavarivanje usko specijalizirano područje, a u dugogodišnjem radu u Remontnom zavodu nastoji prenijeti ”znanje, iskustvo i ljubav prema zavarivanju i radu“.

Pododsjek za optoelektroniku, sustave upravljanja paljbom i radare

Prije napuštanja Remontnog zavoda zadnje nam je stajalište još jedan pododsjek Odsjeka za održavanje specifičnih sredstava. Ulazimo u ured na prvom katu gdje u kutu vidimo uredno naslagane razne kutije, a na sredini prostorije veliki stalak na koji se montiraju razne napravice. Vojni specijalist desetnik Krešimir Mihelić precizni je mehaničar za optičke instrumente i ciljničke naprave, a na sva naša pitanja strpljivo odgovara. Objašnjava nam kako se Pododsjek za optoelektroniku, sustave upravljanja paljbom i radare bavi pregledom i popravkom svih vrsta ciljničkih naprava na topovima, haubicama, minobacačima i ciljnih naprava naoružanja na borbenim vozilima, topničkih i ručnih kompasa, dalekozora i snajpera, noćnih naočala, kvadranata svih vrsta koji se koriste u OSRH, odnosno, kako desetnik Mihelić kaže, ”sve što ima ciljnu napravu mi održavamo.“ Prvo se pregledavaju mehanička oštećenja, nakon čega se vrši pregled, odnosno defektacija i provjera mrtvih hodova. ”Ako veličina mrtvih hodova prelazi dvije tisuće, radimo remont sredstva. To je ‘precizna mehanika’,” objašnjava desetnik Mihelić. Stalak koji se nalazi na sredini prostorije univerzalni je stalak na koji se montiraju različiti prihvati, a s pomoću kojeg se provjeravaju sve ciljničke naprave u OSRH. ”S pomoću njega vršimo korekciju i podešavanje ciljnih naprava kako ne bi došlo do nepravilnosti prilikom korištenja ciljnih naprava. Upravo zato dva puta vršimo provjeru,“ objašnjava desetnik Mihelić, koji se ovim uskim područjem mehanike bavi od 1992. godine. No, unatoč trideset godina iskustva, kaže kako još uvijek postoje kvarovi koji zahtijevaju puno više truda za otklanjanje. Na pitanje postoje li neotklonjivi kvarovi kratko odgovara: ”Za nas nema neotklonjivih kvarova, jedino zamjena nepopravljivih dijelova.“

Iz Remontnog zavoda odlazimo ispraćeni riječima pukovnika Leutara: ”Na temeljima visokih ljudskih i stručnih osobina, predanosti poslu i vojnoj službi koji krase svakog djelatnika Remontnog zavoda, bespoštednim zalaganjem i zajedničkim radom, Remontni je zavod danas spreman i sposoban prihvatiti i podržati sve procese održavanja i remonta sve složenijih i sofisticiranijih sredstava naoružanja i vojne opreme za čije se održavanje zahtijeva primjena suvremenih tehnologija i opreme.“

Tekst i foto Jelena Dedaković