Zdravko Begović, hrvatski branitelj i istaknuti sportaš, jedan je od ovogodišnjih dobitnika priznanja koje zajednički dodjeljuju Ministarstvo hrvatskih branitelja i Hrvatski olimpijski odbor za poseban doprinos u obrani domovine

Postoje ljudi čije su sudbine neraskidivo isprepletene s poviješću vlastitog naroda. Jedan je od njih istaknuti sportaš, trener, dragovoljac Domovinskog rata Zdravko Begović. Primjerom je pokazao kako se sportska disciplina u presudnim povijesnim trenucima pretvara u ratničku nepokolebljivost, a potom u plemenit rad s mladima i braniteljskom populacijom. Njegova priča započinje podno povijesnog grada Slunja, u selu Podmelnici, u kojem je rođen 28. ožujka 1964. godine. Odgajajući šestero djece, dva sina i četiri kćeri, roditelji Stjepan i Milka usadili su im radne navike od najranijeg djetinjstva. “Obavljali smo sve poslove koji su zastupljeni na selu, od poljoprivrede, do toga da smo mi braća, kad smo narasli, pomagali ocu oko košnje trave i drugih teških poslova”, prisjeća se naš sugovornik.

Slunj je oduvijek bio sportski grad golemih predispozicija, ponosni zavičaj prvog hrvatskog olimpijca Milana Neralića i proslavljene atletičarke Jelice Pavličić. Iako je Zdravko Begović zbog izvrsnih fizičkih predispozicija najprije maštao o nogometnoj karijeri na poziciji golmana, sudbina je za njega imala drugi plan. Godine 1982. u slunjskom Budokai klubu “Eugen Kvaternik”, pod vodstvom mladog profesora fizike Mate Vidovića, nepovratno se zaljubio u borilačke vještine. “Iako sam želio igrati nogomet jer sam imao vrlo dobre predispozicije kao golman, zbog školskih kolega, prijatelja, ali i velike sklonosti prema borilačkom sportu, odlučio sam se baviti budokaijem. U taj se sport bio uključio znatan broj mladih u Slunju,” govori nam.

Susret s velikim učiteljem te pobjedničko postolje

Te godine, dolaskom u Zagreb zbog posla, slijedi Begovićev pravi životni i sportski preokret. Na Gornjem gradu, u sjedištu škole budokaija na adresi Habdelićeva 1, upoznaje se s doajenom hrvatskog borilačkog sporta pokojnim doktorom Eminom Topićem. “Borilačka vještina, umijeće borbe, boksačkih tehnika i borba u parteru, džudo tehnike golorukog čovjeka, naoružan protiv golorukog, obrana i napad od oruđa i oružja kao što su sai, tomfa, katana, štap, boken, sablja i nož – to je budokai”, objašnjava nam Begović. “Osnivač, naš učitelj doktor Topić, u svima nama ostavio je poseban trag, prenio nam veliko životno iskustvo i ljubav prema posebnom budokai umijeću života”, ističe. 

Tijekom kratkog razgovora u Habdelićevoj doktor Emin Topić pitao je smirenim i uvjerljivim glasom Zdravka Begovića gdje mu je kimono i zašto ne trenira. Begović je otišao u garderobu, dobio kimono i otad svakodnevno trenirao na Gornjem gradu. Ističe kako je doktor Topić osoba koja mu je ostavila neizbrisiv trag samopouzdanja, čvrstoće i odlučnosti i uvela ga u borilački sport.

Uslijedile su godine odricanja i vrhunskih sportskih rezultata. Nastupajući za matični slunjski klub, od 1985. do 1987. bio je uzastopni pojedinačni prvak Jugoslavije u svojoj težinskoj kategoriji. Kad je sredinom 1987. profesor Vidović otišao iz Slunja, klub se našao pred gašenjem pod pritiskom tadašnjih općinskih vlasti. Na izravan poticaj doktora Topića, vođenje kluba preuzima Zdravko Begović.

“Živio sam i radio u Zagrebu, pa sam morao putovati autobusom tri puta tjedno na treninge u Slunj. Počelo je i okupljanje novih članova. Problem je nastao kad su nam općinske vlasti, želeći ugasiti klub ili ga preimenovati, uskraćivale korištenje dvorane kako bismo odustali. No, nisu uspjele. Nisam dopustio gašenje kluba niti promjenu imena, ustrajao sam u svojem cilju u inat inicijativi tadašnjih protuhrvatski nastrojenih komunističkih vlasti. Nastavio sam raditi i trenirati djecu”, kaže nam.

Uz veliku potporu čovjeka koji je vodio tadašnji SOFK, održana je nova izborna skupština i klub je legalno opstao. Pod Begovićevim je vodstvom slunjski klub postao juniorski i seniorski prvak bivše države. Sam je dominirao ringom: četiri je puta bio prvak Jugoslavije u kategoriji do 75 kilograma; dvaput prvak u full contactu, osvajač srebra i bronce na svjetskim kupovima u Debrecenu i Milanu, te ponosni vlasnik bronce sa Svjetskog prvenstva u Veneciji 1989. godine.

Od Prvog hrvatskog redarstvenika do ratnih vihora Banovine i Like

Nacionalni naboj i potreba za obranom domovine u njemu su tinjali odmalena, potaknuti sjećanjima iz školskih klupa. “Počeci Domovinskog rata imali su za mene poseban naboj jer sam kao dijete život proveo u okolini gdje su moje roditelje i mene pitali u školi i na ulici ideš li na vjeronauk u crkvu, slaviš li Božić, Uskrs… Zbog toga su nam nastavnici srpske nacionalnosti davali lošije ocjene”, dodaje.

Kad je zazvonio povijesni poziv, sportska dvorana zamijenjena je bojišnicom. Postao je polaznik legendarnog tečaja Prvi hrvatski redarstvenik na Svetošimunskoj cesti u Zagrebu. “Na poziv prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana došli smo u Policijsku školu na izobrazbu kako bismo postali hrvatski policajci. Velikom većinom u tadašnjoj su miliciji bili zastupljeni djelatnici i rukovodstvo srpske nacionalnosti i komunisti, koje je trebalo zamijeniti”, ističe.

Početak “balvan revolucije” bacio ga je izravno u vatru. Bio je u jednom od helikoptera koji su po zapovijedi predsjednika Tuđmana krenuli prema Kninu radi uspostave reda, a koje su iznad Ogulina, pod prijetnjom rušenja, presreli borbeni avioni JNA i vratili u bazu. Prošao je obuku u elitnim postrojbama ATJ Lučko i Rakitje, a 28. rujna svjedočio je samim počecima otvorenog rata na Banovini, kad su pobunjeni Srbi napali Policijsku postaju u Petrinji. “To su bili počeci Domovinskog rata na Banovini i napad na ustavno-pravni poredak RH. U toj akciji pucnjem iz vojarne teško je ranjen prvi hrvatski redarstvenik Josip Božičević, a već sljedećeg dana u Dvoru na Uni hrvatski policajci zarobili su srpskog ratnog zločinca Željka Ražnjatovića Arkana i priveli ga hrvatskim vlastima, istražnom sucu u Zagrebu”, ističe.

Nakon toga, na osobni zahtjev odlazi u Slunj, koji je već bio prometno odsječen. S nekolicinom kolega ustrojava satniju Specijalne policije pod Policijskom upravom Karlovac. Kao vrhunski sportaš, preuzima ulogu instruktora: “Kao poznavalac borilačkih vještina i dugogodišnji natjecatelj i trener držao sam im obuku, samoobranu i kondicijsku pripremu… Zajednički smo stvarali jednu od najboljih specijalnih postrojbi u Hrvatskoj u Domovinskom ratu”, objašnjava. Slunj se ubrzo našao u potpunom okruženju snaga JNA s vojnog poligona, kao i lokalnih četničkih formacija. Cesta D1, žila kucavica, potpuno je zatvorena nakon ubojstva trojice hrvatskih policajaca u Budačkoj Rijeci. Sudjelovao je u povijesnoj akciji na Plitvicama 31. ožujka 1991. godine, svjedočeći pogibiji Josipa Jovića, prve žrtve Domovinskog rata. Uslijedili su mjeseci teških borbi za obranu okolnih mjesta: Vaganca, Drežnik Grada, Grabovca, Rakovice i Saborskog. Tijekom jedne od akcija prebacivanja naoružanja ranjen je u žestokom okršaju u Močilama.

“Ne mareći za ozljedu, izvukli smo naše naoružanje na konjskim zaprežnim kolima noću kroz šume i dovezli ga do Slunja. Otišao sam doktoru Dragutinu Krušiću u Dom zdravlja Slunj. Sanirao mi je ranu na desnoj podlaktici i u predjelu glave. Odmah sam otišao dalje s ekipom i nastavili smo zadaće”, prisjeća se Begović.

Najteža sjećanja, ona koja i danas najživlje nosi u sebi, vezana su uz pad Saborskog. “Prilikom povlačenja prema Slunju ’91. godine zatekli smo veći broj civila u šumi kojom su prošle srpske snage. Bili su usmrćeni na različite načine i bačeni u nekakve jarke, stavljeni na hrpe kao drveće. To je bila velika nelagoda za vidjeti… Znajući da im ne možemo pomoći i normalno ih pokopati, samo smo ih prekrili granjem, misleći da ćemo se moći vratiti i pokopati ih na njihovu groblju”, prisjeća se. Grad Slunj je, nakon žestokih borbi i osiguravanja proboja za civilno stanovništvo prema granici s Bosnom i Hercegovinom u smjeru Cazina, pao 16. studenog 1991. godine. “Cilj je bio stanovništvo izvući iz obruča u smjeru Cazina da se ne bi dogodio masakr kao u Saborskom”, dodaje.

Od ratnih operacija do povratka u svakodnevicu

Nakon povlačenja, u Zagrebu odmah pristupa 66. bojni Vojne policije Cobre. Kao pripadnik antiterorističke Vojne policije (ATVP), prolazi najzahtjevnije zadatke dubinskog izviđanja i izravnog sudjelovanja u ključnim operacijama Domovinskog rata: Maslenica, na Južnom bojištu, VRO Bljesak i Oluja, te operacijama u BiH poput Mostara, akcije Ljeto 95 i oslobađanja Bosanskog Grahova, Glamoča i Mrkonjić Grada.

“Kao sportašu, samopouzdanje, hrabrost i samokontrola puno su mi pomogli u cijelom Domovinskom ratu. Vještine koje sam stekao učenjem borilačkog sporta uvelike su pridonijele kvalitetnoj provedbi zadaća i obuci kolega”, ističe. Završetkom rata krajem 1996. godine uslijedio je povratak u mirnodopsku svakodnevicu. “Privikavanje na normalan život bez terena i ratnih djelovanja u prvim trenucima bilo je neobično. Bili smo profesionalci i izvršavali smo redovite zadaće koje su nam povjerene. Radio sam kao instruktor pripadnika ATVP-a i ročne vojske, vodeći tjelovježbu i borilačke vještine”, govori nam. U mirovinu odlazi 2004. godine. 

Projekt Škorpion i trenerski uspjesi

Odlazak u mirovinu značio je za Zdravka Begovića samo novi početak. U Zagrebu 2005. godine osniva Kickboxing klub Škorpion, u čije je vodstvo ciljano uključio svoje suborce, hrvatske branitelje i hrvatske ratne vojne invalide. “Uključili smo braniteljsku populaciju u sport s ciljem poboljšanja njihova mentalnog i psihofizičkog zdravlja”, objašnjava te ističe: “Okupljanjem branitelja u Klub i djelovanjem u sportu pretočili smo iskustva iz Domovinskog rata, a to su samodisciplina, samokontrola te rad i stega koja stvara napredak.”

U Klubu su stasala i djeca hrvatskih branitelja, koja su postala svjetski i europski prvaci u najprestižnijoj kickboxing disciplini K1 Style. “Ponosim se što sam kroz cijeli Domovinski rat okupljao djecu prognanu iz Slunja i okolice, djecu hrvatskih branitelja, i trenirao s njima kad god su to prilike dopuštale, od 1992. do 1996. u Karlovcu u policijskoj dvorani i u Zagrebu u dvorani škole Židovske općine u Palmotićevoj ulici. Ponosim se i time što su neka od te djece danas vrhunski sportaši, koji postižu iznimne rezultate, te što su neka od njih uspjela u životu zahvaljujući mojem mentorstvu i vođenju kroz sport”, dodaje. Njegov trenerski žar prelio se i na Istarski poluotok. Na zamolbu prijatelja iz Rovinja suosniva i podiže Boksački klub Rovinj. “U sportu sam veliki entuzijast i volim izazove. Zajedničkim snagama vodili smo i podizali mlade boksače, koji su dulji niz godina postizali vrhunske rezultate. Boksali su u najelitnijem društvu u svijetu tog sporta – u Italiji, Njemačkoj, Uzbekistanu, Meksiku… Boksali su i u najprestižnijoj ligi svijeta: WSB-u. U potonjoj su naše boksače tražili da nastupaju za francusku i talijansku reprezentaciju”, naglašava.

Kao kruna tog fascinantnog životnog puta, stiglo je i priznanje za poseban doprinos u obrani domovine, koje zajednički dodjeljuju Hrvatski olimpijski odbor i Ministarstvo hrvatskih branitelja. “Iznimna mi je čast što sam jedan od dobitnika tog prestižnog priznanja. Kao sportašu i dragovoljcu Domovinskog rata, ono mi je nagrada za moj cjelokupni doprinos i rad u sportu te sudjelovanje u ratu, u kojem sam dao svoj maksimum”, ponosno dodaje.

Danas, kao nositelj crnog pojasa 5. DAN u budokaiju i predsjednik Kluba u Slunju, on i dalje neumorno radi. Kickboxing klub, koji vode branitelji, već 16 godina zaredom organizira Memorijalni kup “Josip Jović” na Plitvicama te Memorijalni kup “Damir Tomljanović Gavran” u Gospiću, čuvajući uspomenu na heroje. Njegova poruka mladim generacijama temelji se na životnom iskustvu i nudi jasan putokaz: “Mladi kroz sport stječu veliko samopouzdanje. Redovito bavljenje sportom jedan je od najvažnijih čimbenika za održavanje fizičkog i psihičkog zdravlja. Koristi se protežu daleko izvan samog fizičkog izgleda jer sport utječe na svaki aspekt života: od produktivnosti na poslu do kvalitete odnosa s drugim ljudima. Kroz sport se izravno uključujemo u borbu protiv maloljetničke delinkvencije, zlouporabe opojnih droga i ostalih oblika kriminaliteta koji su danas jako zastupljeni među mladima”, zaključuje Zdravko Begović.

Tekst: Ivan Šurbek; Foto: Privatna arhiva