Mađarski ministar obrane István Simicskó na konferenciji je za medije 20. prosinca rekao da država…
Zračni transporteri za udaljene ratove (II. dio)
Zanimljivo je da, unatoč sve većoj potražnji za transportnim zračnim kapacitetima, trenutačno nema većih planova za razvoj novih velikih transportnih aviona sa četiri mlazna motora
Bez obzira na relativno visoku cijenu i sve veću konkurenciju transportnih aviona s turboventilacijskim motorima, tržištem još uvijek dominiraju transporteri sa četiri turboelisna motora. Iako je sinonim za takav avion američki C-130 Hercules, na tržištu se ubrzano probijaju i drugi avioni.
Jedan od njih je kineski Shaanxi Aircraft (Avic II) Y8 mase 61 tonu. Riječ je o vjernoj kopiji sovjetskoga transportnog aviona An-12, koji je Y8 u međuvremenu nadživio. Y8 je u operativnoj uporabi ostao zahvaljujući stalnim modernizacijama i razvoju novih inačica. Jedna od njih je mornarički patrolni avion, a druga leteći radar. Najnovija je inačica za elektroničko ratovanje opremljena velikim antenama na bokovima trupa. Najnovija transportna inačica je Y8-F600, čiji je prototip prvi put poletio u siječnju 2005. Opremili su ga s četiri turboelisna motora Pratt & Whitney Canada PW150B i modernim elisama Dowty R408. Navodno je u razvoju pomagala i tvrtka Antonov. Na osnovama Y8 razvijen je transportni avion Y9, koji je dobio kineske motore Wojiang WJ-6C i elise sa šest krakova. Maksimalna masa Y9 je 77, a nosivost 30 tona ili 106 vojnika s opremom. Dolet s maksimalnim teretom je 7800 kilometara. Prvi let prvog prototipa planiran je do kraja ove godine.
Najnoviji transportni avion konzorcija Lockheed Martin jest C-130J Super Hercules. Za pokretanje 70,3 tone brinu se četiri turboelisna motora Rolls-Royce AE2100D3 pojedinačne snage 3460 kW. Super Hercules se odlično prodaje. Osim američkoga ratnog zrakoplovstva, zrakoplovstva kopnene vojske te tamošnje obalne straže, za C-130J dosad su se odlučila i ratna zrakoplovstva Australije, Danske, Italije i Velike Britanije. Kanadsko ratno zrakoplovstvo naručilo je 17 C-130J, a norveško četiri, koje će prva dva, zbog žurnosti isporuke, dobiti iz kontingenta namijenjenog američkom ratnom zrakoplovstvu. Očekuje se da će američki Kongres odobriti prodaju šest C-130J Indiji, a kupnju šest Super Herculesa najavio je i Izrael. Australija, čije je ratno zrakoplovstvo već dobilo 12 C-130J, najavila je mogućnost kupnje dodatnih osam. Dio će biti u inačici leteće cisterne za opskrbu transportnih helikoptera Boeing CH-47 Chinook. Kao prijelazno rješenje do uvođenja A400M u operativnu uporabu, i Francuska bi mogla kupiti nekoliko C-130J. U proračunu za fiskalnu godinu 2009. (FY09) predviđena su sredstva za početak kupnje letećih cisterni KC-130J, kojima će se zamijeniti HC-130P/N i MC-130P, što ih rabe američke specijalne snage.
Najveći konkurent C-130J na svjetskom tržištu jest europski Airbus A400M. Za novi su avion razvijeni i potpuno novi turboelisni motori Europrop International TP400-D6 snage 8200 kW, čiji se razvoj odužio zbog povećanja mase i nekontroliranih vibracija. Tako snažni motori neophodni su zbog mase aviona od čak 136,5 tona i nosivosti 37 tona. S najvećim teretom dolet mu je 3300 kilometara. Najveći problem A400M je kašnjenje u razvoju, koje bi se trebalo nadoknaditi kad ove godine poleti prvi prototip. Međutim, u listopadu prošle godine konzorcij Eads je objavio da će isporuka prvoga serijskog A400M kasniti najmanje šest mjeseci, uz veliku mogućnost daljnjih kašnjenja zbog problema s razvojem turboelisnih motora. U međuvremenu su u prosincu 2007. započela letna testiranja jednog TP400 na modificiranom C-130. Ako ne bude novih većih problema s razvojem motora, prvi prototip bi trebao poletjeti ovog ljeta. Planirana isporuka prvoga serijskog A400M (kupac je francusko ratno zrakoplovstvo) u travnju 2010. i dalje je upitna. Neki izvori navode da će isporuka prvih sedam aviona (od 192 trenutačno naručenih) kasniti.
U mirnodopsko vrijeme, svi bi kupci mirno čekali početak isporuka. Međutim, u vremenima kad većina europskih članica NATO saveza mora redovito obavljati opskrbu svojih snaga u Afganistanu, a neke i u Iraku, kašnjenje isporuka velikoga transportnog aviona ozbiljno zabrinjava. To prije što stalni letovi ozbiljno smanjuju letne resurse operativnih transportnih aviona. Na primjer, ulazak u operativnu uporabu prvog A400M britanskog ratnog zrakoplovstva (po sadašnjim procjenama) kasnit će punih 15 mjeseci. U međuvremenu će britanski C-130 premašiti letne resurse i morat će u otpis, pa se postavlja pitanje kako “zakrpati rupu”. A britansko ratno zrakoplovstvo je naručilo samo 25 A400M. Najveći je kupac njemačko ratno zrakoplovstvo s narudžbom od čak 60 komada. Iza njega je francusko s naručenih 50, pa španjolsko s naručenih 27 A400M. Turska je naručila deset, Južna Afrika osam, Belgija sedam, Malezija četiri, a Luksemburg samo jedan A400M. Iako vjerojatno ima još država zainteresiranih za kupnju A400M, pričekat će s narudžbama dok ne vide kako će se rasplesti situacija s kašnjenjem u isporukama. Opreznost potencijalnih kupaca ne začuđuje kad se zna da će belgijsko ratno zrakoplovstvo svoje prve A400M dobiti tek 2018. godine, i to ako ne bude novih kašnjenja.
Znatno nesigurniju budućnost ima ukrajinski An-70 (mase 132 tone), čiji je prvi prototip poletio prvi put još 16. prosinca 1994. Iako je u mnogim detaljima isti ili čak napredniji od A400M, odluka ruskog ratnog zrakoplovstva iz travnja 2006. da odustaje od kupnje An-70 ugrozila je njegov opstanak na tržištu. U stručnim se krugovima uvelike priča da je tvrtka Antonov za An-70 spas pronašla u Kini, te da se za tamošnje tržište razvija inačica sa četiri turboventilacijska motora, ali službene potvrde ovih vijesti još uvijek nema. Da bi ta govorkanja ipak mogla biti točna, potvrđuje i vijest da su sredinom veljače ove godine Ukrajina i Rusija dogovorile nastavak razvoja An-70 do završetka postupka certifikacije i početka serijske proizvodnje. Za to će im trebati oko 18 mjeseci i 300 milijuna dolara, ali će ruskim tvrtkama osigurati i dio “kolača” od prodaje Kini. An-70 opremljen je sa četiri turboelisna motora Progress/Motor Sich D-27 pojedinačne snage 10 440 kW. Svaki motor pokreće po dvije kontrarotirajuće elise Aerosila SV-27 s osam kompozitnih krakova. Maksimalna korisna nosivost mu je 47 tona.
Sa četiri mlazna motora
Iako su prije samo dvadesetak godina veliki transportni avioni s turbomlaznim motorima bili interesantni samo američkom i sovjetskom/ruskom ratnom zrakoplovstvu, danas je za njih zainteresiran znatno veći broj kupaca, i to ne samo u Europi.
Kao što smo već spomenuli, u travnju 2006. rusko je ratno zrakoplovstvo službeno objavilo da odustaje od kupnje ukrajinskog An-70 te da će umjesto njega kupiti produžene Iljušinove Il-76MF. U odnosu na standardni Il-76, trup mu je produžen za 6,6 metara, te mu je masa povećana na 210 tona. Opremili su ga sa četiri turboventilacijska motora Perm PS-90A-76 pojedinačnog potiska 157 kN. Zahvaljujući 25 posto jačim motorima nosivost Il-76MF je šezdeset tona. Kako novi motori, osim većeg potiska, imaju i manju potrošnju goriva, rusko ratno zrakoplovstvo je odlučilo dio svojih Il-76MD-90 (mase 195 tona) opremiti Perm PS-90A-76 motorima i novom Leninet avionikom. Prvi tako opremljen Il-76MD-90 prvi je put u javnosti viđen na zrakoplovnoj izložbi Maks 2007. Gotovo je identičan i civilni Il-76TD-90VD, koji su zajednički razvile tvrtke Volga-Dnepr i Iljušin, a koji leti za rusku tvrtku United Aircraft Corporation.
Na Maksu 2007, prvi su se put čule i informacije da će Iljušin na osnovi Il-76 razviti novi veliki transportni avion Il-476 te ga opremiti turboventilacijskim motorima PS-90A-76 sa smanjenom potrošnjom i potpuno novim “glass” kokpitom.
Još 2005. godine, ruska tvrtka za izvoz vojne opreme Rosoboronexport ugovorila je izvoz 34 Il-76 i četiri leteće cisterne Il-78 za kinesko ratno zrakoplovstvo. Završno sastavljanje kineskih Iljušina dodijeljeno je uzbekistanskoj tvrtki Tapo, ali zbog nemogućnosti organiziranja dostatne proizvodnje i stalnog kašnjenja s isporukama proizvodnja je naknadno prebačena u rusku tvrtku Aviastar. To je pak dovelo do daljnjih kašnjenja u isporuci pa je kineska strana čak zaprijetila otkazivanjem ugovora. Nakon toga su se proširile neslužbene informacije da Kinezi razmatraju mogućnost razviti s Antonovim inačicu An-70 s turboventilacijskim motorima. Ova je opcija to primamljivija što bi Antonov organizirao proizvodnju u Kini.
Pravi dominator klasom velikih transportnih aviona s mlaznim motorima jest Boeingov C-17A Globemaster III. Za avion mase 265 tona projektanti su odabrali četiri turboventilacijska motora Pratt & Whitney F117 pojedinačnog potiska 180 kN. Najveći kupac je, naravno, američko ratno zrakoplovstvo, koje će sredinom 2009. godine dobiti zadnji od svojih 190 naručenih Globemastera. Povećane potrebe za transportom velikih i teških vozila i velikih količina vojne opreme na velike udaljenosti neočekivano su otvorile tržište za C-17. Iako je Globemaster III na listi želja velikog broja država, njegova cijena od čak 258 milijuna dolara za samo jedan avion za mnoge je još uvijek nepremostiva zapreka. Ali ne za sve. Tako je britansko ratno zrakoplovstvo dobilo pet C-17, te je u pregovorima za kupnju šestog, uz najave mogućnosti kupnje još dva. Australija je prvotno namjeravala kupiti A400M, ali kad se vidjelo da će cijeli program ozbiljno kasniti, kupila je četiri C-17.
Isti je broj kupila i Kanada za svoje ratno zrakoplovstvo. Kako bi doskočile (pre)visokoj cijeni Globemastera, 15 zemalja članica NATO saveza, te dvije zemlje članice programa Partnerstvo za mir (Bugarska, Češka, Danska, Estonija, Mađarska, Italija, Latvija, Litva, Nizozemska, Norveška, Poljska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Sjedinjene Američke Države, Švedska i Finska) osnovale su Strategic Airlift Capability (SAC) program kako bi za svoje potrebe kupile tri velika transportna aviona C-17 Globemaster III. U lipnju 2007. napravljen je znatan napredak u SAC programu jer su se države članice dogovorile da će osnovati agenciju koja će naručiti tri C-17 i njima operativno upravljati. Isporuka prvog aviona planirana je za sredinu ove godine, a druga dva tijekom 2009. Avioni će se smjestiti u mađarsku zrakoplovnu bazu Papa, u čiju će se modernizaciju uložiti 30 milijuna dolara.
Kako bi osigurao nove narudžbe za američko ratno zrakoplovstvo i strane kupce, Boeing je predložio razvoj inačice C-17B, koja bi dobila još jače motore, dodatne kotače stajnog trapa i poboljšane flapsove. Na taj bi se način omogućilo djelovanje i s kraćih poletno-sletnih staza. Razvoj C-17B stajao bi “samo” 2,5 milijardi dolara. Možda bi se Boeing upustio i u samostalni razvoj C-17B kad bi imao osigurane narudžbe. Zbog potrebe obnove flote Globemastera III, koji intenzivno lete iz Sjedinjenih Američkih Država i američkih europskih baza prema Iraku i Afganistanu, Pentagon je za FY08 odobrio sredstva za dodatnu nabavu deset C-17A. Daljnje nabave Globemastera III, te možebitni razvoji novih inačica, prije svega će ovisiti o tome hoće li američko ratno zrakoplovstvo dobiti novac za modernizaciju super velikih transportnih aviona Lockheed Martin C-5 Galaxy mase 381 tonu. Modernizacija bi, između ostalog, obuhvatila ugradnju novih motora General Electric CF6-80C potiska 222 kN. Američko ratno zrakoplovstvo namjerava otpisati svih 60 starih C-5A te modernizirati samo preostalih 49 C-5B i tako uštedjeti novac za kupnju dodatnih C-17. Problem je nastao kad je američki Kongres odlučio da ratno zrakoplovstvo ne smije povući iz uporabe nijedan Galaxy prije nego što se dovrši program testiranja tri C-5B s motorima CF6-80C. Bez obzira na intenzitet testiranja, ono se ne može završiti prije kraja 2009. godine. Osim toga, Kongres je obvezao ratno zrakoplovstvo na to da mora imati flotu od 299 velikih transportnih aviona, što u praksi znači 60 C-5A, 49 C-5B i 190 C-17. Jedini je način da američko ratno zrakoplovstvo izbjegne održavanje C-5A u operativnoj uporabi povećanje cijene njihove modernizacije za više od 25 posto u odnosu na cijenu određenu Numm-McCurdy Amendmentom iz 1982. godine. To i neće biti tako teško s obzirom na to da je očekivana cijena promjene motora na Galaxyjima 2001. bila deset milijuna dolara po avionu. Najnovije procjene korporacije Lockheed Martin govore o 11,7 milijuna dolara po avionu, a procjene ratnog zrakoplovstva predviđaju cijenu od oko 17,8 milijuna dolara.
Jedina prava konkurencija A-5 Galaxyju je ukrajinski Antonov An-124 Ruslan mase 392 tone, koji pokreću četiri turboventilacijska motora Progress D-18T-3 potiska 234 kN. Za razliku od A-5, koji se isključivo rabi u američkom ratnom zrakoplovstvu, samo pola An-124 leti u sastavu ruskog i ukrajinskog ratnog zrakoplovstva. Ostali se vrlo uspješno rabe za komercijalni prijevoz velikih i teških tereta, a često lete u Irak i Afganistan.
Od 2006. godine teče trogodišnje razdoblje SALIS (Strategic Airlift Interim Solution) programa, unutar kojega šest Ruslana, u vlasništvu komercijalnih tvrtki Volga-Dnepr i Antonov Airlines, lete za potrebe 14 europskih NATO članica, te Švedske i Kanade. Ovi su Ruslani uključeni u prijevoz ljudstva i opreme za mirovne i humanitarne zadaće. Zbog stalnog kašnjenja završetka razvoja A400M SALIS program je produžen za još dvije godine. Sredinom prošle godine objavljeno je da će rusko ratno zrakoplovstvo svojih 21 Ruslana, koji ne lete od 2005., ponuditi na prodaju. Neki su komentatori odmah ustvrdili da je riječ o još jednom udaru na tvrtku Antonov, u ovom slučaju na njezine planove obnove serijske proizvodnje Ruslana. To više što je samo nekoliko mjeseci prije objavljeno da je najnoviji An-124-100M-150 (mase 402 tone) dobio ruski certifikat za letenje.
Pogled u budućnost
U potrazi za zamjenom za C-130 Hercules, američko ratno zrakoplovstvo je u listopadu 2007. dopustilo korporaciji Lockheed Martin da nastavi s drugom fazom Advanced Composite Cargo Aircraft (ACCA) programa demonstracija novih tehnologija. Unutar ACCA programa, prednji i središnji dio trupa te rep Dornierova Do328J bit će zamijenjen novom konstrukcijom, napravljenom isključivo od naprednih kompozitnih materijala. U stražnji dio aviona postavit će se utovarna rampa kako bi se u avion moglo utovariti palete 463L. Cilj programa je proučiti mogućnosti uštede na masi, te cijeni proizvodnje i održavanja.
U siječnju ove godine, američko ratno zrakoplovstvo je odobrilo Speed Agile program demonstratora tehnologija, koji bi u iduća 34 mjeseca trebao dovesti do razvoja novog STOL transportnog aviona nosivosti 29,5 tona. Neka aerodinamička rješenja bit će testirana na Boeingovoj X-48B Blended Wing Body bespilotnoj ispitnoj letjelici, koja je prvi put poletjela u lipnju prošle godine.
Iako je Pentagon vrlo zainteresiran za razvoj novih letjelica za strateški zračni prijevoz, kojima bi velike količine tereta mogao prevoziti na velike udaljenosti, tamošnji Kongres ne dijeli njegovu zainteresiranost. Tako je Kongres odbio odobriti novac za daljnje financiranje Darpinog Walrus koncepta zračnog broda lakšeg od zraka i vektoriziranog potiska motora. Walrus bi trebao nositi 500 tona tereta na udaljenost od 22 000 kilometara. Usprkos odbijanju financiranja daljnjeg razvoja, korporacija Lockheed Martin namjerava napraviti umanjeni demonstrator tehnologija P-791, a tvrtka Worldwide Aeros nastavlja promovirati sličan projekt Aeroscraft.
Tvrtka Ohio Airships promovira svoj Dynalifter koncept za prijevoz tereta u područjima bez odgovarajućih prometnica. Dynalifter je zračni brod lakši od zraka s dva paka krila i klasičnim repom s dva vertikalna stabilizatora, koji osiguravaju upravljivost broda. Projektiran je za prijevoz tereta mase do 250 tona na udaljenost od 6500 kilometara, prosječnom brzinom od 250 km/h. Pogon bi osiguralo osam turboelisnih motora smještenih na krilima. Dynalifter PSC-2 je inačica patrolne letjelice.
I ruska je tvrtka Avgur-Rosaerosistemy nedavno objavila podatke o svom projektu zračnog broda DTS-N1 projektiranog za nošenje 180 tona na udaljenost od 15 000 km prosječnom brzinom od 120 km/h.
Helikopteri
Iako su skupi za proizvodnju i uporabu, transportni helikopteri i dalje čine okosnicu taktičkog transporta svih vojski svijeta. Zato ne začuđuje što je njihov razvoj i dalje ubrzan, te se proizvođači trude proizvesti nove, još veće i ekonomičnije.
Tako su na nedavnom Seoul Air Showu tvrtka Korea Aerospace Industries i konzorciji Eurocopter potpisali sporazum o početku formiranja zajedničke tvrtke, koja će promovirati novi Korean Utility Helicopter (mase osam tona), koji bi u operativnu uporabu trebao ući 2012. godine.
NHIndustries NH90 mase 10,6 tona i opremljen s dva motora Rolls-Royce Turbomeca RTM322 (pojedinačne snage 1666 kW) dosad je uspio skupiti 495 narudžbi, te još 102 opcijske, iz 14 država. Isporuke su započele 2006. godine. Sljedeći kupac trebao bi biti Japan.
Nakon više od 11 000 napravljenih Mi-8/17 Mil s pravom očekuje da će njegov najnoviji proizvod Mi-38 (mase 15,6 tona) također postići dobar prodajni uspjeh. Za Mi-38 projektanti su odabrali dva motora Klimov TV3-117V(VM) snage 2090 kW.
Na svjetskom tržištu Mi-38 će se “boriti” s AgustaWestlandovim AW101 (bivši EH101), koji pokreću tri motora RMT322 ili General Electric CT7. Dosad najveći izvozni uspjeh AW101 je odabir za novi helikopter američkog predsjednika, koji će pod oznakom VH-71A Kestrel sastavljati korporacija Lockheed Martin.
Bellov i Boeingov zajednički proizvod – tillrotor V-22 Osprey konačno je, nakon mnogih odgađanja, ušao u operativnu uporabu. Osprey ima masu od 25,4 tone i može ponijeti do 9000 kilograma tereta. Pentagon planira kupiti 458 V-22.
Trenutačno najveći helikopter u uporabi u američkoj kopnenoj vojsci je Boeingov CH-47F Chinook (mase 25,4 tone), opremljen s dva motora Honeywell T55 snage 3630 kW. Američka kopnena vojska planira nabavku 452 CH-47F, od toga 336 moderniziranih CH-47D i 116 novonapravljenih.
Najveći helikopter američkoga ratnog zrakoplovstva i najveći helikopter unutar NATO saveza jest Sikorsky CH-53E mase 33 tone. Njega će uskoro nadmašiti CH-53K mase 38,4 tone i opremljen s tri motora General Electric GE38-1B pjedinačne snage 5600 kW.
Najveći transportni helikopter u operativnoj uporabi je ruski Mi-26 mase 56 tona. Zanimljivo je da ga pokreću samo dva motora Progress D-136 pojedinačne snage 8500 kW. Mi-26 bi, uz CH-47F i CH-53K, mogao postati osnova za razvoj novoga europskog velikog transportnog helikoptera, čiji bi razvoj financirale Njemačka i Francuska. Heavy Transport Helicopter (HTH) razvio bi i proizvodio konzorcij Eurocopter, a prve isporuke serijskih primjeraka planirane su za 2017. godinu.
Dražen MILIĆ