Kraljevsko ratno zrakoplovstvo sudjelovalo je nakon Drugog svjetskog rata u nizu sukoba i borbenih operacija, ali i humanitarnih misija. I danas je u svjetskom vrhu, no nikad ne zanemaruje slavnu tradiciju…

Nakon Drugog svjetskog rata počinje mirnodopski preustroj RAF-a: u ožujku 1946. donesena je odluka o prvom velikom smanjenju broja osoblja za čak 742 000 pripadnika. Unatoč tomu, RAF nastavlja aktivnosti na području Europe i Bliskog istoka, prateći nastanak novih zemalja, odnosno početak hladnoratovske podjele svijeta.

U lipnju 1948. sovjetskom blokadom Zapadnog Berlina kulminira prva velika hladnoratovska kriza. Američka i britanska vlada brzo reagiraju uspostavljajući zračni most (nazvan i berlinski most), kojim osiguravaju opskrbu za 2,2 milijuna stanovnika Zapadnog Berlina. RAF kroz operacije Knicker, Carter Peterson i Plainfire transportnim i hidroavionima dostiže dnevnu razinu od 1300 tona opskrbe, zaključno do rujna 1949. godine. Do prestanka berlinskog mosta, u kojem su sudjelovala zrakoplovstva Francuske, Kanade, Australije, Novog Zelanda i Južnoafričke Republike, RAF je bio zaslužan za 17 posto ukupno transportirane opskrbe. U 66 000 letova RAF je ukupno prevezao 394 000 tona različitih tereta.

Na istoku dolazi tijekom 1950. do znatnijeg angažmana RAF-a, koji u ožujku u sklopu operacija Musgrave i Firedog upućuje nekoliko eskadrila lovaca i bombardera na područje Malajskog poluotoka. Oni će idućih dvanaest godina biti angažirani u borbi protiv malajskih pobunjenika predvođenih komunističkom partijom.

U lipnju 1950. izbija Korejski rat, u kojem Britanija i RAF posredno sudjeluju. Naime, RAF je u Singapur uputio nekoliko svojih hidroaviona s kojima je sudjelovao u transportu postrojbi Commonwealtha, odnosno vršio letove za meteoizviđanje. Usto, skupine RAF-ovih pilota pridružile su se eskadrilama RAAF-a (Royal Australian Air Force), u kojima su letjele na mlaznim lovcima Gloster Meteor, te eskadrilama USAF-a (United States Air Force), u kojima su letjele na lovcima F-86 Sabre.

 V Force

Zbog hladnoratovske bipolarizacije krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina dolazi do izraženijeg razvoja nuklearnog naoružanja. To utječe i na razvoj RAF-a te Velika Britanija sve veći naglasak stavlja na razvoj mlaznih bombardera. Tako u svibnju 1951. u operativnu uporabu ulazi English Electricova Canberra B 2. Riječ je o srednjem bombarderu, na određen način zamišljenom kao zamjena za De Havillandov laki bombarder iz Drugog svjetskog rata Mosquito. Canberra će uz bombarderske zadaće potvrditi svoj veliki potencijal i kao izvidnički avion te u službi RAF-a ostaje do lipnja 2006. godine.

Pedesetih godina dolazi i do stvaranja V Forcea, odnosno razvoja triju strateških bombardera (Vickers Valiant, Avro Vulcan i Handley Page Victor), kojima će biti opremljene eskadrile RAF-ova Bombarderskog zapovjedništva. Svrha stvaranja V Forcea bilo je odvraćanje od mogućeg sovjetskog nuklearnog napada na zapadnu Europu i Veliku Britaniju. Prvi V bombarder, koji u operativnu uporabu ulazi u siječnju 1955., bio je Vickers Valiant. Tijekom svibnja 1956. u operativnu uporabu ulazi Avro Vulcan, a u studenom 1957. Handley Page Victor. V Force vrhunac operativnog potencijala dostiže u lipnju 1964., kad je Bombardersko zapovjedništvo raspolagalo s 50 Valianta, 70 Vulcana te 39 Victora.

Podmornice preuzimaju

Razvoj i uvođenje u operativnu uporabu strateških bombardera prate i britanska nastojanja da se za njih osigura nuklearni arsenal. Prva britanska atomska bomba isporučena Bombarderskom zapovjedništvu u studenom 1953. bila je Blue Danube. Testirana je 11. listopada 1956. na području Južne Australije, a bačena je iz bombardera Valiant. Time je ujedno označen ulazak Velike Britanije u klub nuklearnih sila. Do razvoja novih vlastitih nuklearnih bombi i projektila, Velika Britanija ih u sklopu Projekta E nabavlja 1957. od SAD-a. Jedan od njih bio je Skybolt. Idućih je godina najznačajniji britanski nuklearni stand–off projektil bio Blue Steel, 60 puta snažniji od bombe bačene na Hirošimu. U operativnu uporabu ušao je 1963., a nosio ga je uglavnom Avro Vulcan.

Bombarderi V Forcea ostaju nositelji strateškog nuklearnog odvraćanja do lipnja 1969., kad tu ulogu preuzimaju britanske nuklearne podmornice naoružane nuklearnim projektilima Polaris. Otad se V Force usmjerava na izvršavanje taktičkih zadaća, i to do početka osamdesetih, kad tu ulogu počinje preuzimati novi britanski višenamjenski borbeni avion Tornado. Zanimljivo je napomenuti i činjenicu kako je dio flote bombardera Vickers Valiant i Handley Page Victor uspješno modificiran za zračno izviđanje, odnosno u zračne tankere.

Bombarderi nad Suezom

Okosnicu RAF-ova mlaznog lovačkog zrakoplovstva prvih poslijeratnih godina činili su Glosterov Meteor i De Havillandov Vampire, avioni koji u operativnoj uporabi ostaju do kraja pedesetih. Unatoč tadašnjoj usmjerenosti Velike Britanije na razvoj strateških bombardera, njezina zrakoplovna industrija početkom pedesetih razvija i nekoliko tipova mlaznih lovaca. Tako u kolovozu 1952. u operativnu uporabu ulazi De Havillandov Venom FB.1, dobrim dijelom nastao na dizajnu Vampirea, a u lipnju 1954. u operativnu uporabu ulazi Hawkerov lovac Hunter F.1. Idućih godina RAF dobiva još dva važna mlazna lovca. U veljači 1956. u operativnu uporabu ulazi Glosterov Javelin FAW.1, prvi RAF-ov lovac s delta krilima, a u prosincu 1959. English Electricov Lightning F.1. Dodatna je posebnost potonjeg to što je označio i RAF-ov ulazak u eru dva maha.

Pedesetih godina RAF sudjeluje u još jednom važnom međunarodnom oružanom sukobu. Egipatska nacionalizacija Sueskog kanala 26. srpnja 1956. ubrzo kulminira sukobom poznatim kao Sueska kriza. Tijekom tog sukoba, koji traje od 30. listopada do 7. studenog 1956., RAF u sklopu operacije Mušketir prvi put koristi jedan od svojih V bombardera. Vickersov je Valiant zajedno s English Electricovom Canberrom služio kao konvencionalni bombarder za napade na egipatske zrakoplovne baze.

Lekcija iznad Sverdlovska

Početkom šezdesetih godina jedan je događaj prilično uzdrmao zapadna vojna zrakoplovstva. Naime, 1. svibnja 1960. na području Sovjetskog Saveza, u blizini uralskog grada Sverdlovska (danas Jekaterinburg), srušen je američki izvidnički avion Lockheed U-2A. Letio je na visini nešto većoj od 19 800 m, što je bilo dosta niže od njegova operativnog vrhunca leta, a srušen je protuzračnim sustavom S-75 Dvina. Iznenađeni RAF tako postaje svjestan činjenice kako su V bombarderi itekako u dometu sovjetske protuzračne obrane. Napušta stoga doktrinu napada s velikih visina te se okreće razvoju doktrine napada bombarderima s malih visina. To će pokazati određene slabosti postojeće flote i dovesti do povlačenja Valianta iz operativne uporabe u prosincu 1964. (zbog brzog zamora materijala – pojava napuklina na strukturi aviona), odnosno utjecati na budući razvoj i nabavu novih tipova.

RAF šezdesetih godina prolazi još jednu važnu fazu preustroja. Lovačko i Bombardersko zapovjedništvo 30. travnja 1968. spajaju se u Udarno zapovjedništvo (RAF Strike Command).

Kraj desetljeća obilježilo je uvođenje u operativnu uporabu nekoliko važnih tipova aviona. RAF-u je 23. kolovoza 1968. isporučen novi američki višenamjenski borbeni avion, McDonnell Douglasov Phantom FGR.2. U travnju 1969. godine RAF počinje uvoditi u operativnu uporabu domaći, Hawker Siddeleyjev avion Harrier GR.1. Riječ je o prvom operativnom borbenom avionu s mogućnošću okomitog polijetanja i slijetanja (vertical/short take-off and landing – VTOL ). Nakon što je bio razvijan u prvom redu kao mornarički jurišni avion za potrebe britanske mornarice (Fleet Air Arm – Royal Navy), u RAF-ovu operativnu uporabu u listopadu 1969. ulazi i Blackburnov Buccaneer. Svoju veliku operativnu vrijednost Buccaneer će potvrditi na samom kraju operativnog vijeka, početkom 1991. tijekom prve Pustinjske oluje. U listopadu 1969. u operativnu uporabu ulazi i Hawker Siddeleyjev mornarički ophodni avion Nimrod MR.1.

Početkom osamdesetih RAF nastavlja dobivati nove tipove aviona i helikoptera. U srpnju 1980. u uporabu ulazi jurišnik Tornado GR.1, jedan od najvažnijih borbenih aviona u operativnoj povijesti RAF-a. U kolovozu 1981., nakon gotovo deset godina različitih odgoda, napokon dolazi do nabave i uvođenja u uporabu američkog srednjeg transportnog helikoptera Chinook HC.1.

Zadnji dogfight

Argentinske snage 2. travnja 1982. počinju invaziju na Falklandske otoke, što dovodi do brze mobilizacije RAF-ovih eskadrila u sklopu operacije Corporate. Više bombardera Avro Vulcan B.2, zračnih tankera Handley Page Victor K.2 i mornaričkih ophodnih aviona Nimrod MR.1/MR.2 leti 6400 km do otoka Ascensiona na središnjem Atlantiku, koji im postaje baza za zadaće na području Falklanda. Onamo poslije brodovima stižu i RAF-ovi jurišnici Harrier GR.3, koji se nakon toga prebacuju na improvizirana letjelišta na Falklandima. Ubrzo stižu i McDonnell Douglasovi borbeni avioni Phantom FGR.2, koje RAF koristi u prvom redu za zaštitu flote. Nakon gotovo jednomjesečnih priprema, RAF prvi napad izvršava 30. travnja. Bombarderom Vulcan B.2 i uz potporu tankera Victor K.2, tijekom leta koji je trajao 15 sati i 45 minuta (Ascension je od Falklanda udaljen oko 4000 km), napadnuta je zračna luka “Port Stanley”. Zanimljivo je napomenuti i to kako je tijekom Falklandskog rata dio RAF-ovih Harriera GR.3 prebačen na nosač aviona HMS “Hermes”, s kojeg su zajedno s mornaričkim Sea Harrierima izvršavali borbene zadaće. RAF tijekom Falklandskog rata prvi put koristi laserski navođene bombe, najavljujući time doba preciznog zrakoplovnog naoružanja. Falklandski je sukob bio zadnji u kojem su RAF-ovi piloti bili uključeni u izravnu (dogfight) zračnu borbu s protivničkim avionima.

Borbene zadaće devedesetih

Kao odgovor na iračku okupaciju Kuvajta početkom kolovoza 1990., u noći 16. siječnja 1991. koalicijske snage u sklopu operacije Pustinjska oluja počinju jednomjesečnu kampanju zračnih udara po iračkim ciljevima. U napade je uključen i RAF s jurišnicima Tornado GR.1, Jaguar GR.1, Hawker Siddeleyjevim Buccaneer S2B, lovcem Tornado F.3, zračnim tankerima Vickers VC10 i Handley Page Victor K.2 te ophodnim avionima Nimrod MR.2. Jurišnici Tornado uključeni su od samog početka operacije. S promjenjivim su uspjehom napadali iračke zrakoplovne baze i druge zemaljske ciljeve te vršili izviđanje iz zraka. Tijekom veljače RAF u operaciju uključuje jurišnike Buccaneer S2B s ciljničkim podvjesnicima Pave Spike, koji djeluju u paru s Tornadima. Time je trenutačno postignuta znatno veća preciznost za laserski navođene bombe kojima je naoružavan Tornado GR.1. Nakon Pustinjske oluje RAF ostaje na području Perzijskog zaljeva, gdje od 1991. do 2003. sudjeluje u nadzoru zona zabrane letova iznad sjevernog (operacija Northern Watch) i južnog Iraka (operacija Southern Watch).

Početkom srpnja 1991. u operativnu uporabu ulazi Boeingov avion Sentry AEW. Mk1, suvremena AEW (Airborne Early Warning) i C2 (Command & Control) platforma. Sentry na tim zadaćama nasljeđuje Avro Shackleton AEW. Mk2, koji je kao RAF-ova AEW platforma bio u uporabi od 1973. do 1991. godine.

Početkom srpnja 1992., nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini, RAF je u sklopu operacije Cheshire uključen s transportnim avionima Hercules u UN-ov zračni most za dostavu humanitarne pomoći u sarajevsku zračnu luku. Takav zračni most ostaje aktivan do 3. siječnja 1996. godine. NATO u travnju 1993. pokreće na području BiH operaciju zabrane letenja Deny Flight, koja traje do kraja prosinca 1995. U operaciju se RAF uključuje s lovcima Tornado F.3, jurišnicima Jaguar GR.1, zapovjednim avionom Sentry AEW. Mk1 te zračnim tankerima VC10. Operacija Deny Flight bila je uvod u operaciju Deliberate Force, kampanju intenzivnog bombardiranja srpskih snaga, koju je NATO, uključujući RAF s oko 400 različitih zrakoplova, provodio od 30. kolovoza do 20. rujna 1995. godine.

Do kraja devedesetih RAF sudjeluje u još jednom oružanom sukobu. U sklopu NATO-ove operacije Allied Force od ožujka do lipnja 1999. sudjeluje s jurišnicima Harrier GR.7 i Tornado GR.1 te tankerima VC10 u kampanji zračnih udara po snagama Vojske Jugoslavije na području Kosova.

Suvremeni RAF

Početkom novog tisućljeća RAF nabavlja nove tipove aviona i helikoptera, ali i besposadnih sustava. Tako u studenom 2000. stiže prvi srednji transportni avion, Lockheed Martinov C-130J Super Hercules. U siječnju 2001. RAF dobiva nove srednje transportne helikoptere Merlin HC.3, a u svibnju te godine u operativnu uporabu uvodi strateški transportni avion C-17 Globemaster III. Velik i važan trenutak za RAF bio je u ožujku 2006., kad u operativnu uporabu ulazi višenamjenski borbeni avion Eurofighter Typhoon II. Sasvim novu stranicu u svojoj operativnoj povijesti RAF ispisuje u listopadu 2007., kad počinje uvođenje besposadnog sustava MQ-9A Reaper. Novi transportni avioni stižu 2009., kad Airbusov A400M Atlas počinje karijeru u RAF-u. U siječnju 2010. stižu i nove inačice srednjeg transportnog helikoptera Chinook HC.3. Krajem 2013. godine RAF-u je isporučen prvi avion RC-135W Rivet Joint, namijenjen za elektroničko djelovanje.

Nakon 47 godina uporabe u RAF-u, u rujnu 2013. umirovljen je zračni tanker Vickers VC10. U svibnju 2012. počeo ga je zamjenjivati novi tanker Voyager KC.Mk 2, koji se koristi i za transport pripadnika britanskog OS-a. Na početku novog tisućljeća RAF su čekali novi operativni izazovi. Prvo je tijekom veljače i ožujka 2000. s transportnim zrakoplovstvom bio angažiran na području Mozambika, gdje je nakon velikog potresa transportirao više od 32 000 tona različite pomoći. Važnu humanitarnu ulogu imao je i u listopadu 2005. na potresom pogođenom području Kašmira između Indije i Pakistana.

Angažiranje u više oružanih sukoba počinje u rujnu 2000. godine. RAF na području Sijere Leonea transportnim helikopterima Chinook izravno u kamp pobunjeničke skupine West Side Boys spušta pripadnike britanske specijalne postrojbe SAS (Special Air Service), koji spašavaju britanske vojnike iz zarobljeništva.

U novom mileniju

Velika Britanija uključuje se u listopadu 2001. u globalni rat protiv terorizma te kroz svoje operacije Veritas, Fingal i Herrick na području Afganistana počinje borbu protiv talibana. RAF sa svojim transportnim kapacitetima ima ključnu ulogu prijevoza ljudi i opreme te postupno u operaciju uključuje i borbene avione Harrier GR.7 A i Tornado GR.4. Tijekom listopada 2007. na području Afganistana počinje i prva operativna uporaba naoružanog besposadnog sustava MQ-9A Reaper. RAF-ovi Reaperi u svibnju 2008. prvi put protiv talibanskih ciljeva koriste laserski navođenu bombu GBU-12 Paveway II, a u lipnju prvi put koriste navođeni projektil AGM-114 Hellfire.

Velika Britanija uključuje se u ožujku 2003. u saveznički napad na Irak (operacija Telic). Pritom RAF doživljava vrhunac operativnog angažiranja proteklih desetljeća. Naime, oko 30 posto njegovih ukupnih kapaciteta angažirano je na području Iraka na različitim letačkim zadaćama. Od ukupno 2500 letova više od 1350 bila su borbena djelovanja po različitim ciljevima. RAF tijekom listopada 2004. s lovcem Tornado F.3 počinje sudjelovanje u NATO-ovoj aktivnosti Baltic Air Patrol (BAP), tj. nadzoru zračnog prostora iznad Estonije, Latvije i Litve. U veljači 2011. RAF počinje operaciju Deference, u sklopu koje transportnim avionima Hercules izvlači iz Libije prema Malti više od 400 civila, pripadnika 30 nacija, zbog kulminacije građanskog rata. Operacija Deference bila je uvod u RAF-ovu operaciju Ellamy, dio NATO-ove operacije Unified Protector, koja je 18. ožujka 2011. pokrenuta na području Libije. RAF tad prvi put koristi krstareće projektile Storm Shadow s jurišnika Tornado GR.4, a prvi put u borbenim zadaćama i višenamjenski borbeni avion Typhoon II.

Stižu munje

Velika Britanija u siječnju 2013. pokreće operaciju Newcombe u potpori francuskoj operaciji Serval protiv različitih pobunjeničkih skupina na području Malija. U početku RAF koristi Boeingove transportne avione C–17 Globemaster III za prijevoz francuskih snaga, a poslije počinje upućivati avione Sentinel R.1 za izviđanje i nadzor iz zraka.

RAF tijekom kolovoza 2014. u operaciji Shader uspostavlja s Herculesima humanitarni zračni most na sjeveru Iraka. Njime se dostavlja pomoć civilnom stanovništvu koje se nalazi u okruženju pripadnika tzv. Islamske države. Ubrzo RAF u svoju zrakoplovnu bazu “Akrotiri” na Cipru upućuje i avione Tornado GR.4 te Typhoon II, koje prvo koristi za izviđanje, a potom i za napade na ISIL-ove ciljeve na području Iraka, a poslije i Sirije. Uskoro im se pridružuje i novonabavljeni avion za elektroničko izviđanje RC-135W Rivet Joint.

RAF je tijekom lipnja i srpnja 2018. počeo novo poglavlje, koje će uvelike obilježiti iduća desetljeća. Naime, tad je u dvjema skupinama u Veliku Britaniju doletjelo ukupno deset Lockheed Martinovih višenamjenskih borbenih aviona pete generacije F-35B Lightning II u STOVL inačici. RAF je dosad preuzeo 15 aviona, od kojih je šest još uvijek u SAD-u. Prva RAF-ova postrojba koja je počela prelaziti na taj tip aviona je 617. eskadrila Dam Busters, u kojoj će Lightning II zamijeniti borbene avione Tornado. Velika Britanija potvrdila je 2015. namjeru kupnje 138 Lightninga, koji će biti isporučivani u fazama, i to za potrebe RAF-a i ratne mornarice. Prema postojećim planovima, Velikoj Britaniji trebala bi do 2023. biti isporučena 42 Lightninga.

RAF tijekom 2019. očekuje dolazak još jednog novog tipa aviona. Riječ je Boeingovu Poseidonu MRA1, mornaričkom ophodnom avionu namijenjenom za nadzor iz zraka, potporu operacijama traganja i spašavanja na moru te za protupodmorničku borbu. U tim zadaćama bit će zamjena za BAE Systemsove avione Nimrod MRA.2/4. Velika Britanija naručila je za RAF devet Poseidona.

Prema javno dostupnim službenim podacima iz 2015., RAF ima 33 240 pripadnika djelatnog sastava. U 38 zrakoplovnih baza raspoređene su 82 eskadrile s oko 840 različitih zrakoplova.

---

Žensko Kraljevsko ratno zrakoplovstvo

Dodatna je vrlo važna sastavnica, koja također 2018. proslavlja stotu obljetnicu ustrojavanja i na koju je Velika Britanija iznimno ponosna, Žensko Kraljevsko ratno zrakoplovstvo (Women’s Royal Air Force – WRAF). Ustrojeno je 1. travnja 1918. kao zasebna grana u sklopu RAF-a. Činom ustrojavanja WRAF-a željela se javno i institucionalno istaknuti velika uloga, značaj i doprinos žena u oružanim snagama tijekom Velikog rata. Do ustrojavanja WRAF-a već je oko 15 000 žena bilo angažirano na brojnim administrativnim, ali i tehničkim poslovima u sklopu postrojbi kao što su Women’s Royal Naval Service, Women’s Auxiliary Army Corps, Voluntary Aid Detachment i Women’s Legion.

Na britanskim poslijeratnim općim izborima 14. prosinca 1918. prvi je put i ženama bilo omogućeno glasovanje, doduše, isključivo starijima od 30 godina. Nedvojbeno je kako su za to postignuće bile zaslužne i pripadnice WRAF-a.

Prvo razdoblje WRAF-a bilo je prilično kratko. Naime, tijekom 1920. u sklopu drastičnog poslijeratnog smanjenja oružanih snaga dolazi i do njegova gašenja. U to je vrijeme WRAF u svojem sastavu imao 32 000 žena angažiranih na pedesetak različitih dužnosti. No, uoči novog svjetskog rata 28. lipnja 1939. ustrojava se Žensko pomoćno ratno zrakoplovstvo (Women’s Auxiliary Air Force – WAAF), koje ponovno postaje ustrojbenim dijelom RAF-a, ali sa znatno širim rasponom dužnosti nego tijekom prethodnog rata.

Tijekom Drugog svjetskog rata u sklopu WAAF-a nije bilo ženskih letačkih posada. Međutim, velik broj žena angažiran je za letačke zadaće u sklopu civilne zrakoplovne organizacije Air Transport Auxiliary (ATA), podređene RAF-ovu Zapovjedništvu pričuve (RAF Reserve Command, ustrojen 1. veljače 1939.) i Ministarstvu zrakoplovne proizvodnje (Ministry of Aircraft Production). ATA je bila ključna poveznica britanske zrakoplovne industrije i RAF-ovih eskadrila. Naime, žene su, uz muškarce koji nisu bili angažirani u borbenim postrojbama, bile zadužene za prelet novoproizvedenih aviona, odnosno njihovu isporuku i to često na samo bojište. Od ukupno 1320 pilota u ATA-i, njih 168 bile su žene, koje su vrlo brzo dobile nadimak Atagirls. Do kraja rata ATA je ukupno dostavila 309 000 aviona (147 različitih tipova), uz nemale žrtve. U provedbi letačkih zadaća poginulo je njezinih 174 pripadnica i pripadnika. Jedna od prvih i zapaženijih ATA-inih pilotkinja bila je Mary Ellis (1917. – 2018.). Postala je pilotkinja prije Drugog svjetskog rata, u letačkoj knjižici imala je upisanih 76 različitih tipova aviona, a dostavila je 1000 letjelica. Vrijedno je napomenuti i kako su ATA-ine pilotkinje bile prve u Velikoj Britaniji koje su se izborile za jednaku plaću s muškarcima.

Tijekom 1943. WAAF dostiže vrhunac. U svojem sastavu ima 180 000 žena, koje su primane u službu u dobi od 20 do 30 godina. Unatoč velikom radnom angažmanu žena u sklopu WAAF-a, one nisu bile ravnopravne s pripadnicima RAF-a. Naime, njihove plaće činile su dvije trećine iznosa koji su dobivali muškarci.

Nakon Drugog svjetskog rata ponovno dolazi do drastičnog smanjenja oružanih snaga te WAAF u sastavu ima svega nekoliko stotina pripadnica. Međutim, WAAF vraća 1. veljače 1949. svoj izvorni naziv WRAF. Početkom 1991. godine RAF ukida ograničenje za pilotkinje te im je omogućeno letenje na transportnim helikopterima i izvidničkim avionima. Novi su veliki uspjeh žene ostvarile u kolovozu 1994., kad je satnica (Flight Lieutenant) Jo Salter postala pripadnica 617. eskadrile Dam Busters, odnosno prva žena u RAF-u koja leti na mlaznom borbenom avionu Tornado GR.1. Tijekom travnja 1994. dolazi do konačnog spajanja RAF-a i WRAF-a, koji prestaje postojati kao posebna ustrojstvena cjelina. Time se željelo istaknuti kako je postignuta potpuna integracija žena u britanski OS. Vrijedno je spomenuti i to kako je satnica (Flight Lieutenant) Michelle Goodman u ožujku 2008. postala prva RAF-ova pilotkinja kojoj je dodijeljeno odlikovanje Distinguished Flying Cross (ustanovljeno 3. lipnja 1918.). Zaslužila ga je za iznimnu hrabrost kad je transportnim helikopterom Merlin, tijekom noćnog leta i pod snažnom protivničkom paljbom, iz Basre izvukla teško ranjenog britanskog vojnika. RAF postaje 2017. prva grana britanskog OS-a u kojoj su sva ustrojbena mjesta jednako dostupna ženama i muškarcima. Dodatna velika čast ženama ukazana je 10. srpnja 2018., kad je na središnjoj proslavi stote obljetnice RAF-a u Londonu povorku od više od 1000 pripadnika predvodila brigadirka (Group Captain) Anne-Marie Houghton. 

Igor SKENDEROVIĆ