30 godina međunarodnog priznanja

Republiku Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu priznale su 15. siječnja 1992. sve zemlje tadašnje Europske zajednice, a kruna međunarodnog priznanja bila je u svibnju iste godine kad je Republika Hrvatska primljena u Ujedinjene narode

Trideset je godina prošlo od 15. siječnja 1992. kad je međunarodnim priznanjem  državne neovisnosti i suverenosti Republika Hrvatska postala ravnopravan subjekt na globalnoj političkoj sceni. Ta pobjeda postignuta u jeku rata – nakon zastrašujućih stradavanja, razaranja i žrtvi u 1991. godini i uoči teških borbi koje su u nadolazećim godinama tek slijedile – bar je nakratko unijela svjetlost, optimizam i ozarila lica tisućama ljudi koji su živjeli pritisnuti ratnim strahotama ili su sudjelovali u stvaranju i obrani domovine. 

Tog je dana, slaveći diplomatsku pobjedu, predsjednik Tuđman na glavnom zagrebačkom trgu izjavio: “Održali smo se u prošlosti, pobijedili u sadašnjosti, naša je budućnost!” Republiku Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu priznale su 15. siječnja 1992. sve zemlje tadašnje Europske zajednice: Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska, Velika Britanija, a istog dana svoje priznanje objavila je Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. Prije toga, od 26. lipnja do 14. prosinca 1991., Republiku Hrvatsku priznale su zemlje koje su se tad i same borile za međunarodno priznanje: Slovenija, Litva, Ukrajina i Latvija.

”Jugoslaviju je razorio rat JNA protiv hrvatskog naroda…“

Prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku bio je Island. On je svoju odluku donio 19. prosinca 1991. Temeljem odluke svoje Vlade od 19. prosinca 1991. i Njemačka je već 23. prosinca samostalno priznala Hrvatsku i Sloveniju. U Zagrebu i Ljubljani tog su dana primili pismo predsjednika von Weizsäckera o službenom priznanju njihove neovisnosti i samostalnosti, a najavljena je i uspostava diplomatskih odnosa 15. siječnja 1992. te prerastanje generalnih konzulata u Zagrebu i Ljubljani u njemačka veleposlanstva. Kako navodi Ante Nazor (Međunarodno priznanje RH – uloga Badinterove komisije i Svete Stolice; Hrvatski vojnik br. 518, 26. siječnja 2017.) ”Odluku o “samostalnom” i “preuranjenom” priznanju Hrvatske, koja će stupiti na snagu 15. siječnja 1992., kad su to prema dogovoru trebale učiniti i druge članice EZ-a, najavio je njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher. Iako je Njemačku zbog “preuranjenog priznanja” napadao dio međunarodnih političara, Genscher je smatrao da je to priznanje zapravo došlo prekasno, a ne prerano. Početkom prosinca 1991. u listu Welt am Sonntag napisao je: “Jugoslavija više ne postoji. Nju nije razorila obijest naroda koji hoće nezavisnost, niti držanje inozemstva. Jugoslaviju je razorio rat JNA protiv hrvatskog naroda, snovi starih političkih snaga o Velikoj Srbiji te osporavanje manjinskih prava na Kosovu.” (Mario Nobilo, Hrvatski feniks: diplomatski procesi iza zatvorenih vrata 1990. – 1997., Zagreb, 2000).

Međunarodno priznanje Republike Hrvatske objavila je Estonija 31. prosinca 1991., Sveta Stolica 13. siječnja 1992., San Marino 14. siječnja 1992., a nakon zemalja Europske zajednice u 1992. nižu se i druge zemlje: priznanje Hrvatske objavila je Argentina 16. siječnja, Turska 6. veljače, Ruska Federacija 17. veljače, Iran 15. ožujka, Japan 17. ožujka, SAD 7. travnja, Kina 27. travnja, Indija 11. svibnja, Indonezija 16. svibnja. Kruna međunarodnog priznanja Republike Hrvatske bio je njezin primitak u Ujedinjene narode, koji je uslijedio 22. svibnja 1992.

Veliki dan hrvatske povijesti

Kamere televizijskih kuća i novinarske ekipe zabilježile su ili uživo prenosile kadrove ljudi koji su se na ulicama i trgovima hrvatskih gradova grlili i plakali, branitelje koji su ozarenih lica po selima i ratnim položajima širom razrušene i okupirane zemlje hvatali trenutak slaveći i vjerujući u tu, našu budućnost koja je tog dana započinjala.

“Današnji dan, 15. siječnja 1992., bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaeststoljetnu povijest hrvatskoga naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost i raskinula svoje državnopravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je međunarodno priznanje svoje neovisnosti očuvavši u tijeku cijele svoje povijesti, usprkos svim nedaćama, svoju nacionalnu samobitnost. Priznajući Hrvatsku Europa je osvjedočila i sebe u ovom novom dobu demokracije i samoodređenja naroda. Hrvatska, svoja i suverena, neće iznevjeriti svoju Europu i slobodan svijet,” izjavio je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman tog dana pred televizijskim kamerama postavljajući temelj države koja se danas, trideset godina poslije, prisjeća velikog dana svoje povijesti.


Sjećanja

Više nismo bili sami…

Gdje ste bili i po čemu pamtite 15. siječnja 1992. godine, bilo je pitanje koje smo postavili našim sugovornicima. Svi su se oni, svatko na svoj način, prije tog dana uključili u obranu napadnute domovine, a 15. siječnja 1992. i danas pamte kao poseban dan.

 

 Tomo Medved, ministar hrvatskih branitelja i potpredsjednik Vlade

Međunarodno priznanje Hrvatske dočekao sam na novljanskoj bojišnici. Domovinski rat bio je u punom jeku, a gotovo trećina zemlje okupirana. Tog je dana predsjednik Tuđman poručio da će 15. siječnja 1992. biti zlatnim slovima uklesan u četrnaeststoljetnu povijest hrvatskog naroda. Bio je to velik uspjeh naše diplomacije, kao i naših obrambenih snaga, domovinske i iseljene Hrvatske, ostvarenje našeg vanjskopolitičkog cilja. Hrvatska je danas sigurna zemlja, članica Europske unije i Sjevernoatlantskog saveza, a uskoro dio shengenskog prostora i europodručja. Realizirali smo sve naše strateške ciljeve, a nabavom borbenih aviona dugoročno pridonosimo nacionalnoj sigurnosti i zaštiti suvereniteta te ujedno osnažujemo položaj Hrvatske u EU-u i NATO-u. Ponosni smo na naša postignuća, poglavito na našu pobjedu u Domovinskom ratu, koji je temelj naše državnosti i ishodište naših vrijednosti koje prenosimo na nove generacije.

 

Damir Krstičević, posebni savjetnik predsjednika Vlade za poslove obrane

Vijest o međunarodnom priznanju Hrvatske zatekla me je na Južnom bojištu. Konkretno, 4. bojna 4. gardijske brigade, kojoj sam tad bio zapovjednik, bila je raspoređena na području Imotice gdje smo držali crtu obrane te gradili uvjete za deblokadu Dubrovnika i oslobađanje juga Hrvatske. Naravno da smo vijest o međunarodnom priznanju dočekali s oduševljenjem, bili smo presretni! Zahvaljujući političkom vodstvu na čelu s prvim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, ostvarena je velika pobjeda na međunarodnom planu. Međunarodnim priznanjem Hrvatske više nismo bili sami i to nam je svakako dalo dodatnu snagu za oslobodilačke operacije koje su bile pred nama.

 

 

brigadir Mijo Kožić, načelnik Ratne škole ”Ban Josip Jelačić“

Kao pripadnik 108. brigade ZNG-a RH iz Slavonskog Broda 15. siječnja 1992. nalazio sam se na zapadnoslavonskom ratištu i novogradiškoj bojišnici. Bio sam zapovjednik topničke postrojbe nakon završene napadne operacije Orkan 91, u kojoj su postrojbe Hrvatske vojske oslobodile šira područja i naselja na novogradiškoj bojišnici. Dana 15. siječnja 1992. bio sam na crti bojišta sa zadaćom osiguranja razgraničenja nakon Sarajevskog primirja od 3. siječnja 1992. Nije tad bilo vremena za slavlje jer je trebalo osigurati oslobođeno područje i biti spreman ako neprijatelj, bez obzira na primirje, krene u protuudar.

Novogradiško bojište u Domovinskom ratu već je u 1991. godini imalo uspješnu provedbu obrambenih operacija (rujan – listopad 1991.) i napadnih operacija (studeni/prosinac 1991. – 3. siječnja 1992.) u kojem smo onemogućili spajanje agresorske JNA sa snagama SAO Krajine i presijecanje teritorija Republike Hrvatske, što je u mojoj postrojbi i kod mene stvorilo visok borbeni moral i jako izraženo domoljublje. Dana 15. siječnja 1992. pamtim da smo srušili mit o nepobjedivosti daleko moćnijeg neprijatelja. S vjerom u Boga i krunicom oko vrata ili na ramenu imali smo dodatnu snagu pravedno braniti svoje i znali smo da ćemo uspjeti. Biti pripadnik 108. brigade ZNG-a RH, a posebno topništva koje su zvali Slavonski mušketiri na dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, bila mi je i ostala velika čast i ponos, a svi njezini pripadnici – dragovoljci, moji ratni prijatelji, hrabri i spremni da odgovore svim izazovima vremena stvaranja i doprinosa međunarodnom priznanju mlade demokratske hrvatske države.

 

Miro i Blaža Srnec, dragovoljci Domovinskog rata i branitelji Sunje

U večernjim satima 15. siječnja 1992. počelo je skupljanje većeg broja ljudi ispred DVD-a u Sunji. Ekipa HTV-a s Tihomirom Ladišićem nalazila se u Sunji i čekali smo direktno uključenje u Dnevnik HTV-a. Došli su i tamburaši, orila se pjesma, redom domoljubne pjesme. Odjednom muk, tišina – počeo je Dnevnik. Čujemo niz zemalja koje su priznale Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu. Pljeskom i riječima oduševljenja pozdravljali smo svaku državu koja nas je poduprla u ostvarivanju cilja. Nakon toga se Tihomir Ladišić direktno iz Sunje uključio u Dnevnik HTV-a. Oduševljenju nije bilo kraja. Plesalo se i pjevalo do kasno u noć. Bili smo ponosni, sretni i još više motivirani. I danas, nakon 30 godina osjećamo se isto – imamo DRŽAVU koju smo sanjali!

 

 

 

 general-bojnik Tihomir Kundid, zamjenik zapovjednika HKoV-a

Bio sam 15. siječnja 1992. na bojištu Banovine i provodili smo utvrđivanje crte bojišta s ciljem sprečavanja neprijatelja u daljnjem osvajanju i okupaciji teritorija RH. Bio sam pripadnik 2. gardijske brigade Gromovi te sam obnašao dužnost zapovjednika satnije. Sjećam se da tog dana neprijatelj nije mirovao i da nas je kontinuirao gađao topništvom različitih kalibara pokušavajući nam nanijeti što veće gubitke i istodobno pripremajući nove napade s ciljem zauzimanja našeg teritorija. Dakle, taj se dan nije bitno razlikovao u odnosu na ostale dane. Međutim, kad je do nas stigla informacija o međunarodnom priznanju Hrvatske, preplavila nas je nevjerojatna euforija, ponos i ushit jer smo bili svjesni činjenice da je naša beskompromisna borba s puškom u ruci za Hrvatsku pridonijela priznanju. Tad, kao mladići od dvadeset ili koju godinu više, nismo baš razumjeli te relacije koje se događaju na međunarodnoj sceni i pitali smo se znači li međunarodno priznanje i završetak rata? Vrlo brzo spoznali smo da završetak rata ovisi isključivo o nama, odnosno da će Domovinski rat završiti kad oslobodimo sva okupirana područja i iziđemo na međunarodno priznate granice RH. Znali smo da je to međunarodno priznanje posebna dimenzija u cijeloj povijesti hrvatskog naroda te da je ono potvrda naše državnosti i da sada imamo našu hrvatsku državu. Bio je to nevjerojatan motivacijski čimbenik. Naša odlučnost, entuzijazam, emocija, zajedništvo i ponos podignuti su na neslućeno visoku razinu, pokrenuli su u nama snagu i energiju da se još žešće suprotstavimo neprijatelju i da spriječimo njegove pokušaje daljnje okupacije naše domovine. Osjećali smo da je pred nama dug put i žestoke bitke da zaustavimo neprijatelja u provedbi njegovih okupacijskih namjera, a potom i oslobađanje okupiranih područja, a o visokoj razini pogibeljnosti kojoj ćemo pritom biti izloženi nismo ni razmišljali.

 

Dejan Marošičević, dragovoljac Domovinskog rata, branitelj Vukovara

Od 19. studenog 1991.  do 27. ožujka 1992. nalazio sam se u KPD-u SR Mitrovica kao zarobljeni hrvatski branitelj, zajedno s mnoštvom drugih prijatelja i poznanika. Taj 15. siječnja 1992. osvanuo je kao i svi ostali dani za nas zatočenike – pun neizvjesnosti i očekivanja tko će ovaj put biti odveden na ”ispitivanje”, premlaćen i podvrgnut raznim drugim ponižavanjima, koga možda nećemo više vidjeti. To jutro, kao i svako prije toga, budi me osjećaj gladi i bolova u ukočenom tijelu, jer sam spavao zgrčen na malom prostoru između svojih prijatelja. Naime, toliko nas je puno bilo “smješteno” u sobi da svi nisu mogli u isto vrijeme gotovo niti sjediti, a kamoli u nekom normalnom ispruženom položaju na podu ležati i spavati. Nismo imali radioprijamnik niti bilo što preko čega bi čuli novosti tako da smo vijest o međunarodnom priznanju RH doznali od naših prijatelja iz sobe koji su taj dan imali nesreću i bili odvođeni na “ispitivanje” i po povratku pričali o posebnoj torturi koju su prošli od izbezumljenih i gnjevnih zatvorskih čuvara i vojnih policajaca zbog međunarodnog priznanja RH. Ja, na svoju sreću, nisam taj dan bio na “ispitivanju”, svi ostali “uobičajeni” osjećaji – glad i bolovi u tijelu – bili su prisutni i s obzirom na to da se već razvila navika te ih nisam toliko više ni primjećivao. Nakon saznanja o međunarodnom priznanju RH s velikom sam pozornošću slušao starije osobe u sobi koje su priznanje tumačile na način da više nismo “neki tamo pobunjeni naoružani pojedinci koji su se borili protiv Ustava i teritorijalne cjelovitosti SFRJ” – kako nam je tumačeno na ispitivanjima, nego bi trebali dobiti status ratnih zarobljenika iz druge države prema kojima bi se trebalo odnositi u skladu sa Ženevskim i drugim konvencijama o pravima ratnih zarobljenika, te kako će sad sigurno uskoro uslijediti razmjena i izlazak na slobodu. Bilo je to lijepo čuti u tom trenutku za jednog 19-ogodišnjaka jer sam mislio da će sad prestati besmislena ispitivanja koja su samo bila izgovor za stravične torture i ponižavanja ljudi. Na žalost, već taj dan potvrdilo se da sam u krivu gledajući pretučene prijatelje koji su se vraćali s “ispitivanja”. Tog dana, tih samo nekoliko trenutaka sreće i zadovoljstva koje sam osjetio među prijateljima u sobi, dalo mi je nekakvu novu nadu da će uskoro ipak doći kraj našim mukama u zatočeništvu. Sretan dan, za mene, bio je 27. ožujka 1992. kad sam napokon razmijenjen i izišao na slobodu, ali nikad nisam zaboravio da nisu svi tad izišli, da su mnogi još prošli stravične torture do konačne razmjene i slobode, a pogotovo da neki nikad nisu niti dočekali taj trenutak i osjećaj izlaska na slobodu…Počivali u miru Božjem.

 

sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata

U uvjetima brutalne velikosrpske agresije i grčevite borbe hrvatskih branitelja za opstojnost i obranu teritorija Hrvatska se uspjela izboriti za međunarodno priznanje i potvrdu svoje državnopravne tradicije, koja postoji već od vremena ranosrednjovjekovne hrvatske kneževine i kraljevstva. Stoga su hrvatski narod i svi građani koji Lijepu Našu osjećaju svojom domovinom, posebno emotivno doživjeli priznanje Hrvatske od država današnje Europske unije, 15. siječnja 1992. godine. Iako je potpunu međunarodnu afirmaciju i vrhunac diplomatske borbe za međunarodno priznanje Republika Hrvatska postigla 22. svibnja 1992., kad je kao 178. članica primljena u UN, 15. siječnja 1992. ostao je upamćen kao poseban datum, datum veselja i nade, jer je priznanje Hrvatske od država tadašnje Europske zajednice i još nekih država značilo da je ostvaren glavni strateški cilj hrvatske politike s početka 1990-ih – stvaranje samostalne i suverene Hrvatske i njezino međunarodno priznanje. Slavlje koje se tog dana razlilo po trgovima i ulicama hrvatskih gradova pokazuje što je narodu značila vijest o međunarodnom priznanju. Osobno, uz oslobađanje hrvatskog kraljevskog grada Knina, 5. kolovoza 1995., taj mi je datum najemotivniji među svim važnim datumima iz razdoblja Domovinskog rata. Sreća koju smo tad osjećali jer je postalo jasno da će Hrvatska biti dio svijeta kao samostalna država, ponos zbog činjenice da je to izboreno u iznimno teškim uvjetima i sjeta zbog mnogih koji su za hrvatsku neovisnost i našu slobodu dali svoje živote, osjećaji su koji su trajno obilježili taj datum.

 

 

Petar Bajan, umirovljeni stožerni brigadir

Bio sam 15. siječnja 1992. na prvoj crti obrane u Glinskoj poljani kod Petrinje. Taj dan pamtim po tome što su neprijateljske snage po nama udarale topništvom, a u dubokoj pozadini prema Zagrebu vidio se vatromet u noćnim satima jer su ljudi slavili međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Svakako je zanimljiva činjenica da sjećanja na jedan dan mogu biti pozitivna, ali i negativna. Tog dana miješali su se osjećaji ponosa i tuge. Ponosni na to što je Republika Hrvatska međunarodno priznata, a tužni jer smo tih dana izgubili suborce, a neki od njih ostali su bez pojedinih dijelova tijela. Znao sam da njihova žrtva nije bila uzaludna jer mi stojimo na braniku obrane Republike Hrvatske. Poseban je osjećaj kad shvatite da sudjelujete u nečem što naši predci nisu uspjeli ostvariti tijekom 700 godina, a mi smo uspjeli stvoriti državu koja je međunarodno priznata. Svi su se branitelji na prvoj crti obrane s ponosom i još većim žarom tog dana odupirali neprijateljskim snagama koje više nisu okupirale niti centimetra teritorija Republike Hrvatske.

 

Tekst: Lada Puljizević

Foto: Tomislav Brandt, Lada Puljizević