Mala skupina entuzijasta i zaljubljenika u radiouređaje iz radioamaterskog kluba Tule i Vužić, koji okuplja umirovljene i djelatne pripadnike OSRH, a djeluje u okviru Hrvatskog radioamaterskog saveza, nedavno je osvojila prvo mjesto na Svjetskom prvenstvu u kategoriji Multi Op All Band, a to je već šesta nagrada na svjetskoj razini…

Vozeći se glavnom cestom od Samobora preko Galgova do Stare karlovačke ceste nailazite na mjesto Falašćak za koje vjerojatno ni dobar dio stanovnika Samobora nije čuo. Ni stotinjak metara od glavne ceste, kamo vjerojatno nikad ne biste skrenuli osim zbog potrebe, prvo što vam upadne u oči trošna je ograda koja je nekad bila ulaz u vojni objekt. Unutar ograđenog prostora smještena je kućica koja danas, unatoč zalaganju njezinih korisnika, izvana izgleda dotrajalo, trošno i pomalo zapušteno. Brojne visoke antene oko nje upućuju vas da to baš i nije tek jedan od brojnih na(za)puštenih objekata o kojima nakon što ih je napustila vojska nitko ne vodi brigu. Upravo u takvom okružju smjestila se mala skupina entuzijasta i zaljubljenika u radiouređaje okupljenih u radioamaterski klub Tule i Vužić, osnovan u Dubrovniku 1993. godine u jeku žestokih borbi na Južnom bojištu. Svi su redom umirovljeni ili djelatni pripadnici OSRH, a djeluju u okviru Hrvatskog radioamaterskog saveza te Zajednice tehničke kulture Zagrebačke županije i Grada Samobora. Nakon dolaska i upoznavanja zbunjen slušam: “Dobrodošli u radioamaterski klub 9A7T. Ja sam predsjednik Kluba 9A4KJ, ovo je 9A2EU, ovo je 9A5MR, ovo je…” Misleći kako je riječ o nekoj šali koju ne razumijem, bespomoćno sam pogledom tražio pomoć oko sebe, vjerojatno toliko zbunjen da su svi prasnuli u smijeh. S neskrivenim olakšanjem pitam za objašnjenje koje ubrzo i dobivam. Naime, svaki radioamaterski klub ima svoj prepoznatljiv i registriran kôd koji znaju svi u svijetu (prve dvije znamenke -9A zapravo su pozivna oznaka za Hrvatsku). Naravno, u krugu radioamatera. Jednako tako, i svaki radioamater ima svoj kôd kojim se predstavlja nakon što je s nekim u Japanu, na Novom Zelandu, u pustinji ili prašumi uspostavio vezu.
Povod posjeta bilo je osvojeno prvo mjesto članova Kluba na nedavno održanom Svjetskom prvenstvu u kategoriji MOAB – Multi Op All Band (ekipna kategorija na svim frekvencijama kratkog vala). Ukupno su svjetski pobjednici bili šest puta, a regionalne ili kontinentalne trofeje više ni ne broje… Zidovi Kluba više nemaju mjesta za osvojene plakete, pa dobar dio njih naizgled zaboravljeno i nehajno stoji negdje u kutu… Naravno, prvo pitanje koje se nameće samo po sebi glasi: “Što morate napraviti iz neke prostorije u bilo kojem kutku Zemljine kugle da biste bili svjetski prvaci?” pa se ubrzo upoznajem s propozicijama. Dakle, natjecanja traju 24 ili 48 sati i u tom razdoblju u frekventnom polju unutar kojeg se isključivo možete “kretati” morate uspostaviti što više kontakata. Da biste osvojili medalju zlatnog sjaja, prosječno morate uspostaviti dvije tisuće kontakata. Bilježi se svaki poziv, datum, vrijeme uspostave poziva, kôd i frekvencija, jednako kao i strana s kojom ste uspostavili kontakt, a nakon završetka natjecanja uspoređuju se svi podaci koji se moraju poklopiti. Pojednostavnjeno: da bi vam poziv koji ste prijavili kao ispravan bio priznat, mora se poklopiti s izvješćem onih s kojima ste uspostavili pozive. Razlika u vremenu koje ste naveli u svojem izvješću i onog s druge strane ne smije biti veća od pet minuta. Dakle, kao što članovi Kluba rekoše, izvješća koja pošalju točna su gotovo u 97 posto. Posebna su atrakcija natjecanja s nekih od otoka, po mogućnosti što manje naseljenih, poput Trstenika, Ilovika ili Suska, jer se uspostavljene veze s takvih mjesta najviše boduju. No, za takvu “egzotiku” često nema novca pa moraju odustati od takve mogućnosti.

Premda ostvaruju rezultate vrijedne divljenja, u njihovu radu vodi ih isključivo zanos i entuzijazam jer nerijetko u nedostatku financijskih sredstava sami moraju ulagati u vlastitu opremu. I ne samo to: za taj napušteni prostor u vlasništvu Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), koji je još uvijek na kakvom-takvom životu isključivo zahvaljujući njima, moraju plaćati najamninu.
Vjerujemo ipak, da će respektabilni rezultati koje Klub iz godine u godinu ostvaruje pomoći u pozitivnoj promjeni njegova statusa i primjerenijem vrednovanju onog što njegovi članovi rade. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da bi u slučaju elementarne ili bilo kakve druge nepogode, u kojoj bismo ostali bez uobičajenih komunikacijskih sredstava bez kojih danas ne možemo zamisliti život, njihove antene i oprema, a ponajprije njihovo znanje i sposobnosti, bili jedini način na koji bismo mogli s nekim uspostaviti kontakt i obavijestiti ga kakva nas je nepogoda snašla.

Radioamaterski klub Tule i Vužić
Krajem studenog 1991. došlo je zbog kvara relejnih odašiljača na Papuku do smetnji u telekomunikacijskim vezama između istočne Slavonije i središnje Hrvatske. Nekoliko su dana pripadnici 40. pukovnije veze HV-a Anđelko Tule i Tomislav Vužić u pratnji devet pripadnika 123. brigade svakodnevno odlazili na Papuk namjeravajući otkloniti kvar. No, 2. prosinca upali su u neprijateljsku zasjedu i tom prilikom svih je jedanaest hrvatskih branitelja poginulo. Želja im je bila uspostaviti vezu među ljudima, no, nažalost, nisu uspjeli. Ovaj radioamaterski klub stoga s ponosom nosi ime svojih kolega.

Pozivamo sve zainteresirane pripadnike željne dokazivanja na području radioamaterizma da se detaljnije informiraju na web-stranicama kluba 9a7t.weebly.com.

Napisao i snimio Željko Stipanović