Britanska vojska treba ojačati svoje topništvo i zamijeniti aktualne samohodne haubice AS90. Ministarstvo obrane pokrenulo je stoga projekt Mobile Fires Platform, za čiju su realizaciju najizglednija dva kandidata

Odjel Ministarstva obrane Ujedinjenog Kraljevstva za opremu i potporu (Defence Equipment and Support – DE&S) objavio je u siječnju ove godine revidirane ključne zahtjeve Britanske vojske za novi samohodni topnički sustav kalibra 155 mm pod programskim nazivom Mobile Fires Platform (MFP). Taj korak uslijedio je nakon poziva za informacije iz travnja 2019., kao i niza konzultacija s tvrtkama iz područja obrambene industrije. Prema objavljenim informacijama iz prošle godine, namjera je nabaviti 98 novih samohodnih sustava raspoređenih u pet topničkih regimenti. Konačni je cilj početi uvođenje novog sustava u postrojbe u drugom tromjesečju 2028. te do 2032. imati punu operativnu sposobnost. Na žalost vojske, vjerojatnost da će se ti rokovi, a možda i broj sustava realizirati, nije velika. Razlog nisu samo posljedice pandemije virusa COVID-19, nego i u zadnjih dvadesetak godina već učestale izmjene planova razvoja oružanih snaga te njihovo nedostatno financiranje.

Britanski topnički projekt tema je zanimljive analize Budućnost vatre autora Jacka Watlinga, koju je u studenom 2019. objavio Institut za obrambeno-sigurnosne studije (Royal United Services Institute for Defence and Security Studies – RUSI). Osnovni je zaključak kako topništvo Ujedinjenog Kraljevstva, pa i cijelog NATO-a, zaostaje kvalitetom i kvantitetom u odnosu na ono potencijalnih protivnika. Watling zato daje preporuke koje uključuju razmatranje uvođenja kasetnog streljiva zbog mogućnosti pokrivanja veće površine, tj. očekivane najezde oklopa i pješaštva te zbog (pre)visoke cijene nabave vođenog topničkog streljiva u adekvatnim količinama. Kritičan je prema brojnosti topničkih sustava. Britanska vojska ima dvije pukovnije (tj. bojne po svemu osim po imenu), s po 24 samohotke AS90 (osam po bitnici) i samo dvije bitnice s po šest lakih haubica 105 mm. S druge strane, britanski višecijevni lanseri raketa MLRS (Multiple Launch Rocket System) koriste GPS vođeno streljivo osjetljivo na ometanje i manjeg dometa od stranih ekvivalenata.

Britanska vojska, dakle, znatno zaostaje u broju oruđa u usporedbi s, primjerice, ruskom, koja samo u tipičnoj moto-streljačkoj (tj. mehaniziranoj prema zapadnoj nomenklaturi), brigadi ima čak 81 topničko oruđe. Rusko topništvo navodno ima veliku brzinu reakcije (12 do 15 minuta od otkrivanja cilja dronom, a samo četiri do šest minuta prilikom protupaljbe), dobru koordinaciju vatre te veliku uporabu bespilotnih letjelica za otkrivanje ciljeva i upravljanje vatrom.

Dobri i ne tako stari

Mobile Fires Platform treba zamijeniti samohodnu haubicu na gusjenicama AS90. Nju je osamdesetih godina o vlastitom trošku razvila tadašnja tvrtka Vickers Shipbuilding and Engineering koja je, kao i mnoge druge, kasnije postala dio BAE Systemsa. Kako je sredinom tog desetljeća propao međunarodni projekt razvoja haubice SP70 sa SR Njemačkom i Italijom, Britanci su odabrali AS90. Sustav je poslužio Britanskoj vojsci za zamjenu domaćih samohotki FV433 Abbot kalibra 105 mm i ranih inačica američkih samohotki M109 kalibra 155 mm. Vickers je od 1992. do 1997. isporučio 179 primjeraka AS90. Glavni je dio sustava haubica s cijevi kalibra 155 i duljine 39 kalibara. Ukupna masa vozila na gusjenicama je 45 tona, pogoni ga Cumminsov dizelski motor VTA903T V8 od 660 KS (493 kW), najveća brzina je 55 km/h, a autonomija 350 km. Haubica postiže domet od 24,7 km s klasičnim streljivom i do 32 km s plinogeneratorom (engl. base bleed) ili raketnim potiskom. Brzina paljbe iznosi tri granate unutar deset sekundi, šest granata u minuti tijekom učestale paljbe od tri minute, a pri dugotrajnoj paljbi dvije granate u minuti tijekom jednog sata. Zaliha streljiva iznosi 48 granata i odgovarajući broj potisnih punjenja.

AS90 ima pomoćnu pogonsku jedinicu (Auxiliary Power Unit – APU), koja osigurava energiju za sve elektroničke sustave haubice kad je glavni pogonski motor ugašen, uključujući pokretanje kupole i cijevi te sustav punjenja. Ima i autonomni navigacijski sustav DRU (Dynamic Reference Unit), a svim funkcijama paljbe upravlja računalo TCC (Turret Control Computer), koje ima ulazno-izlazne jedinice (displeje) za zapovjednika vozila, punitelja i ciljača. Kombinacija TCC-a i DRU-a omogućava automatizirano i samostalno zauzimanje elemenata za paljbu. Ugrađen je i radar za mjerenje brzine granate pri izlasku iz cijevi, koji pomaže u korekciji paljbe. Za ulazak u paljbeni položaj iz hodnje i obratno treba manje od minute. Posada ima pet članova.

AS90 je tijekom operativnog vijeka, što se tiče elektronike, u manjoj mjeri moderniziran. Međutim, nije realiziran planirani veliki zahvat pod nazivom Bravehart, koji se sastojao, među ostalim, od ugradnje haubice kalibra 155/52 mm. Zanimljivo je da je licenciju za Bravehart kupila Poljska te je njegovu kupolu ugradila na također po licenciji proizvedeno podvozje korejske haubice K9 Thunder. Ta se poljska kombinacija zove Krab i trenutačno je u serijskoj proizvodnji (opširnije u tekstu Poljska haubica Krab, HV 529).

Tražene značajke

Iako razmjerno moderno opremljen, AS90 slično kao i novije inačice američke samohotke M109 A6 i A7 Palladin dometom i brzinom paljbe više ne zadovoljava zahtjeve modernog bojišta, a ni potrebe Britanske vojske za strateškom i operativnom mobilnosti. Amerikanci rade na ugradnji haubice s duljinom cijevi od čak 58 kalibara na zadnji standard M109, dok su Britanci odlučili nabaviti nešto potpuno novo.

Ključni zahtjevi odjela DE&S koji se traže od nove haubice odnose se na domet, brzinu djelovanja i brzinu paljbe te sposobnost praćenja Striker brigada. Treba napomenuti da su zahtjevi u prvoj inačici iz travnja 2019. bili puno ambiciozniji, pa time i manje realni.

Što se tiče dometa, traži se da pri uporabi konvencionalnog streljiva iznosi najmanje 30 km, međutim, željeni je domet zapravo 40 km u svim klimatskim uvjetima. Prvotni je cilj bio domet od čak 80 km, što nije ostvarivo bez znatnog razvojnog rizika i visoke cijene streljiva. MFP će morati imati i mogućnost ispaljivanja niza granata po različitim balističkim putanjama s istodobnim dolaskom na cilj (Multiple-Round Simultaneous Impact – MRSI).

Tražena je brzina paljbe u prvotnom zahtjevu bila čak 20 granata u minuti u kontinuitetu od deset minuta, što ni jedna postojeća (a ni ona na vidiku) haubica ne može ispuniti. Od takvog se zahtjeva odustalo, no i dalje se traži što veća brzina paljbe.

Veliku ulogu u modernom topničkom djelovanju ima mogućnost brzog ulaska u paljbeni položaj, brzo izvršenje paljbene zadaće i brz izlazak iz paljbenog položaja kako bi se izbjegla protupaljba. Stoga se od MFP-a traži mogućnost promjene položaja unutar 4-5 minuta od prvog hica, uključujući dvije minute paljbene zadaće i vrijeme potrebno da se sustav makne najmanje 550 metara od paljbenog položaja.

Iskristalizirani zahtjevi

Kako je predviđeno zadnjim planom razvoja, okosnicu snaga za brzo djelovanje Britanske vojske činit će Striker brigade. Bit će opremljene oklopnim vozilima na gusjenicama Ajax u ulozi borbenih izvidničkih vozila i vozila za vatrenu potporu te kotačnim 8 x 8 oklopnjacima Boxer, primarno u ulozi oklopnih transportera (opširnije u tekstu Britanski Ajax, HV 606). Stoga će nove samohotke morati biti sposobne pratiti Striker brigade. Konkretno, moraju samostalno prijeći 520 km unutar 24 sata, od čega 200 km po neasfaltiranim cestama i 30 km izvan putova. Zahtjev vezan za zračnu pokretljivost tiče se transportnog aviona A400. I taj je kriterij snižen jer se prvotno očekivalo da se može prevesti u manjem C-130 Herculesu.

Uz navedene performanse, MFP će morati osigurati oklopnu zaštitu posade razine 3 prema NATO STANAG-u, uključujući i zaštitu od minsko-eksplozivnih sredstava, a sustavi na haubici morat će imati i zaštitu od protivnikova kibernetičkog i elektroničkog djelovanja.

Zahtjevi koji se postavljaju pred MFP iskristalizirali su dva najvjerojatnija konkurenta za posao, koji se ističu i po kompatibilnosti svojih podvozja s postojećim ili naručenim vozilima u sastavu Britanske vojske. To je konglomerat s otočnom adresom BAE Systems, koji nudi novu inačicu sustava Archer, te njemački Krauss-Maffei Wegmann (KMW) sa sustavom RCH 155.

Samo u Švedskoj

Ciljajući na potrebe Britanske vojske, BAE Systems predstavio je na sajmu naoružanja DSEI 2019 održanom proteklog rujna u Londonu novu inačicu svoje samohotke Archer, koja je prvotno razvijena za potrebe oružanih snaga Švedske, kao i Norveške. Potonja se zemlja povukla iz projekta, tako da zasad Archer ima samo jednog korisnika, tj. Švedsku, koja je naručila ukupno 48 tih haubica na oklopljenom kamionu Volvo. BAE je za Mobile Fires Platform pripremio Archerovu haubicu na kamionu kotačne konfiguracije 8 x 8 s oklopljenom kabinom Rheinmetall MAN Military Vehicles (RMMV) iz serije HX, koji je već u uporabi Britanskih oružanih snaga.

Archer ima automatski punjač streljiva s 21 indeksiranom granatom (što znači da ih sustav pojedinačno raspoznaje), te potisnim punjenjima dovoljnim za 18 ispaljenja na najvećem dometu, tj. najjačem punjenju. Za ulazak na paljbeni položaj i izlazak iz njega treba mu manje od 30 sekundi, a brzina paljbe iznosi šest do osam granata u minuti dugoročno, odnosno “rafalno” tri granate unutar 15 do 17 sekundi ovisno o punjenju. Popuna streljiva traje pet do osam minuta pri čemu se koristi kontejner ISO 20 i kran, a spomenuta indeksacija granata obavlja se putem barkodova. Osnovna, švedska inačica Archera, ima najveću elevaciju od 87 stupnjeva i vodoravno kretanje cijevi do 170 stupnjeva, a BAE i u novoj inačici namjerava zadržati te vrijednosti uz napomenu da paljba s najjačim punjenjima nije moguća pri svim kutovima. Posadu čine četiri člana, od kojih su dva pomoćna: u slučaju problema s automatizacijom te za obavljanje drugih manualnih poslova, kao što je pomoć pri popuni streljiva, održavanje ili osiguranje položaja.

Svaka samohotka ima sustave za određivanje položaja te sustave za upravljanje i nadzor pa tako nakon dojave o koordinatama cilja ne zahtijeva od zapovjedništva bitnice ili bojne pomoć za izvršenje paljbene zadaće. Zapovjedništva su, naravno, i dalje nužna za koordinaciju djelovanja i upravljanje postrojbom. Sustav trenutačno nema mogućnost istodobnog dolaska granata na cilj (MRSI) jer postojeći korisnik to nije zahtijevao. Međutim, BAE Systems ne vidi problem u osiguranju te sposobnosti jer je riječ samo o nadogradnji softvera.

Poznato u Hrvatskoj

Njemački RCH 155 zapravo je kombinacija oklopnog vozila na kotačima Boxer i topničkog modula AGM (Artillery Gun Module), koji je visokoautomatizirana inačica paljbenog dijela dobro nam poznate samohodne haubice PZH 2000. Važan je adut na strani Boxera činjenica da ga je Britanska vojska odabrala za novi oklopni transporter i naručeno je više od 500 vozila. RCH 155 zapravo je pokrata za Remote Controlled Howitzer 155 mm, to jest daljinski upravljanu haubicu, jer je modul AGM potpuno automatiziran pa cijelom samohotkom upravljaju samo dva člana posade: vozač i zapovjednik / operater modula. To je svakako poželjno svojstvo kad je ljudski resurs ograničen, što je značajka praktički svih vojski NATO-a. S druge strane, to znači da ne postoji pomoćni, manualni način rada (odnosno, ako i postoji, nema ga tko provoditi) te da logistika sustava mora vrlo dobro raditi.

Osnovne značajke sustava RCH 155 bitne za MFP natječaj jesu: masa 39 tona, autonomija 700 km (na cesti), duljina cijevi 52 kalibra, brzina paljbe osam granata u minuti (ipak manje nego deset kod PzH 2000) te mogućnost korištenja streljiva duljine do 1000 mm, što upućuje na vođeno streljivo i streljivo povećanog dometa. MRSI se podrazumijeva, a prednost nad Archerom kapacitet je od 30 granata i 144 pojedinačnih modularnih punjenja (točno upola manje nego PZH 2000), kao i mogućnost djelovanja unutar svih 360 stupnjeva po azimutu, što znači i da ima dobar potencijal izravnog gađanja. Najveća gornja granica elevacije cijevi haubice nešto je manja nego kod Archera, tj. od –2,5 do +65 stupnjeva.

Posada je zaštićena od djelovanja teških strojnica do kalibra 14,5 mm te fragmenata granata i mina, što upućuje na to da je bazno vozilo vjerojatno nešto “olakšanog” oklopa u odnosu na standardni Boxer, koji slovi kao jedno od najbolje oklopljenih kotačnih vozila (ako ne i najbolje). Upitno je koliko je veća zaštita od ove koju ima RCH operativno relevantna za haubicu, no može dobro doći u nenadanim bliskim susretima s protivnikom.

Ukupan je dojam da je prema značajkama, na papiru, RCH 155 ipak nešto ispred konkurenta, ali usto dolazi i njegov ključni nedostatak za MFP. Naime, RCH 155 gotovo će sigurno biti skuplji od Archera, ako ni zbog čega drugog onda zbog skupljeg baznog vozila.

Vedran Slaver