Na europskim galijama

Još su prvi topovi na Starom Kontinentu po svojim značajkama odgovarali uporabi na brodovima, tj. gađanju pokretnih ciljeva s plovila koje je također u pokretu. No, još je važniji podatak brzina kugle, koja je značila da su pomorci prvi put dobili oružje kojim su mogli izravno gađati na većim udaljenostima od dosega strijela

Mletačka galija u vlasništvu velikaša Augusta Contarinija plovi Sredozemljem na hodočašće u Jeruzalem 1486. godine. Na slici Nijemca Conrada Grunenberga (oko 1415. – 1494.), koji je bio jedan od hodočasnika, vide se topovi koji se “gužvaju” s veslima na boku broda (Wikimedia Commons)

Niti su prvi topovi bili namjenski prilagođeni naoružavanju brodova, niti su prvi brodovi bili prilagođeni uporabi topova. Prvi poznati brod s kojeg su djelovali topovi bio je engleski trgovački brod “Christopher” u bitki kod Arnemuidena 1338. godine. Kako i zašto su se tri topa i jedan ručni top našli na brodu nije poznato, no hrabra posada dobro ih je iskoristila. Iako je francusku borbenu skupinu činilo 48 galija, a englesku samo pet trgovačkih brodova, bitka je potrajala cijeli dan. Pritom su engleski gubici bili 1000 članova posade brodova i to uglavnom pogubljenih nakon bitke, a francuski čak 900 mornara. Očito su Englezi učinkovito rabili topove: psihološki utjecaj na moral francuskih mornara bio je vrlo velik, a topovi su im po svemu sudeći nanosili i velike gubitke. Pritom ipak nisu bili dostatno učinkoviti da potope galije pa je ishod bitke neizbježno otišao na stranu Francuza.

Danas se smatra da je barut u Europi prvi put spomenut 1267., u djelu Opus Majus autora Rogera Bacona (oko 1214. – 1294.). No, još 1250. u norveškom edukativnom tekstu Konungs skuggsjá (Kraljevo ogledalo) nepoznata autora stoji rečenica da su ugljen i sumpor najbolje oružje koje se može uporabiti na brodovima za borbu protiv drugih brodova. Kako je za mješavinu baruta uz ugljen i sumpor potreban i kalijev nitrat, to može, ali i ne mora biti prvo spominjanje baruta. U svakom slučaju, u Europi se već u XIII. st. razmišljalo o novom oružju za ratne brodove, po svemu sudeći vatrenom.

Europljani su se na teritoriju današnje Španjolske suočili s topovima još 1331. tijekom neuspješne maurske opsade grada Alicantea. Španjolski povjesničar Juan de Mariana spominje topove i tijekom opsade grada Al-Ğazīra al-hadrā (današnji Algeciras) od 1342. do 1344. godine. Snage Merinidskog Sultanata topovima su branile grad od vojske Alfonsa XI. (1311. – 1350.), kralja Kastilje i Leona. Danas vlada mišljenje da su kršćani na Iberskom poluotoku konstruirali prve topove uz pomoć maurskih stručnjaka čije su znanje lijevanja dobro platili. Tako se u jednom dokumentu iz 1367. spominje da je kralj Navarre imao u službi Maura čiji je status bio “maestro de las guarniciones de artillería” (gospodar topničkih garnizona).

Kakvi su bili najraniji topovi?

Najstariji sačuvani europski top pronađen je u mjestu Loshultu na jugu kontinentalne Švedske. Iako se ne može precizno odrediti kad je izliven, procijenjeno je da je riječ o sredini XIV. stoljeća. Nalik je boci jer su majstori koji su ga izlili znatno ojačali stražnji dio kako bi izdržao tlak prilikom opaljenja. Top je dug oko 122 cm, masa mu je tek nešto manja od 80 kg, a mogao je ispaljivati kugle kalibra 35,56 mm mase do 6,8 kg. Testiranja obavljena na replici 2002. godine pokazala su da je takav top mogao s barutnim punjenjem mase 50 grama i pod kutom od 40 stupnjeva ispaljivati kugle na udaljenosti od 600 do 950 metara. Tijekom dvaju opaljenja kugle su preletjele više od 1000 metara. Prilikom uporabe suvremenog baruta domet je bio veći od 1100 metara.

Sami po sebi, podaci o topu iz Loshulta vrlo su dobri za brodsko topništvo, koje mora biti sposobno pogađati pokretne ciljeve s broda koji je također u pokretu i to ne samo po vodoravnoj nego i po okomitoj crti zbog valova. No, još je važniji podatak brzina kugle, koja je tijekom testiranja bila između 150 i 250 metara u sekundi. U praksi je to značilo da su pomorci prvi put dobili oružje kojim su mogli izravno gađati neprijateljski brod na udaljenostima većim od dosega strijela. Da bi se pogodio brod na udaljenosti od 300 metara, kugla je morala letjeti od najmanje 1,2 do najviše dvije sekunde. Osim toga, crta ciljanja (crta koja spaja oko strijelca, poravnanu sredinu stražnjeg ciljnika, vrh prednjeg ciljnika i ciljničku točku) bila je relativno položena, što je znatno olakšavalo ciljanje. Ciljanje je bilo tim jednostavnije što je cilj bio bliži, za razliku od katapulta koji je imao najveći, ali i najmanji domet ispod kojeg nije mogao gađati.

Pramac galije naoružane topovima. Detalj grafike koju je engleski umjetnik Joseph Swain (1820. – 1909.) izradio prema predlošku iz XVIII. stoljeća (Foto: US Naval History and Heritage Command)

 

Top iz Loshulta nalazio se na drvenom lafetu koji je zbog stabilnosti imao dvije noge sprijeda i jednu straga. Ciljanje po pravcu obavljalo se pomicanjem cijelog topa. No ciljanje po visini (udaljenosti) nije bilo tako jednostavno jer su topnici nekako morali povećavati ili smanjivati kut cijevi kako bi postigli željeni domet. Na nekim prikazima iz kasnog XIV. st. vide se topovi slični onom iz Loshulta. Također su bili na drvenim lafetima, ali koji su na stražnjoj strani imali primitivan mehanizam za zauzimanje kuta cijevi po visini. Mehanizam se sastojao od dvije debele letve u kojima su probušene rupe. Stražnji dio topa nalazio se na drvenom nosaču koji se uglavljivao u rupe i tako se top namještao po okomici. Jako veliki topovi (prema standardu XIV. stoljeća) namijenjeni rušenju zidina imali su letve s prednje i stražnje strane, što je omogućavalo preciznije ciljanje. S obzirom na to da u XIV. st. još uvijek nije postojao odvojeni razvoj brodskog topništva, takvi su se topovi rabili i na brodovima.

Mjesta za veslače!

U trenutku pojave prvih topova na brodovima, pomorskim su ratištima i dalje vladale galije. Zapravo, tijekom XIV. st. bile su na vrhuncu razvoja. Naziv galija dolazi od talijanskog galea, vjerojatno prema grčkoj riječi γαλέη, što znači lasica; morska mačka, ili prema grčkom γαλεός, morski pas. Glavne su značajke galije bile vitak trup i relativno mali gaz. Iako su imale jedan jarbol, a one najveće i dva (glavni i pramčani), primarni pogon činile su ljudske ruke, tj. vesla. Od XIV. do postupnog nestanka u XVIII. stoljeću galije su prije svega služile kao ratni brodovi. Zahvaljujući veslima, prednost im je bila neovisnost o vjetru za čestih tišina na Sredozemlju. Većinom su imale do 26 vesala na svakom boku (po jedan do pet veslača – galijota na svakom veslu).

Trup niskih bokova bio je dug do 50, širok do sedam i visok oko 2,5 m, a pramac oštar, s dugim uskim rilom. Iza pramca dizala se rambata, četverokutno lako nadgrađe, u kojem su bili topovi, a na njemu mužari i bacači kamena. Iza rambate, u četverokutnom su prostoru s klupama bili okovani veslači (ćurma). Sredinom galije vodio je preko klupa povišeni hodnik (kursir), kojim se kretao nadzornik veslača. Na uskoj povišenoj krmi bio je na drvenim obručima razapet duguljast šator obla krova za zapovjednika i časnike. U trupu su se nalazila skladišta hrane, opreme, jedara, streljiva i vode u amforama. Osim običnih galija, u galijskim je mornaricama bilo i većih, nerijetko bogato ukrašenih galija kapitana, na koje su bili ukrcani zapovjednici skupina, a u svakoj je floti najraskošnija i najveća bila galija njezina zapovjednika galija – reala. Brodovi po tipu slični galiji bili su od nje veća galijaca (galeas), koja je sa 70 m duljine i 16 m širine prijelazni oblik između galije i linijskog broda, te od nje manja galijica. S pojavom pravog kormila na galijama u XIII. stoljeću ti su brodovi osposobljeni i za dugu plovidbu između Sredozemlja i Atlantskog oceana.

Galije građene do sredine XIV. st. nisu bile posebno prilagođene za uporabu topova. Kako su najveći dio trupa zauzimali veslači, jedina dva mjesta gdje su se topovi većeg kalibra mogli postaviti bili su pramac i krma. Topovi su se mogli postaviti i na krmu, a oni manjeg kalibra i na glavnu palubu neposredno iza pramca i prije krme.

Galije s dva jedra svojom su istisninom bile više nego dostatno velike da izdrže i uporabu većeg broja topova, no nisu imale mjesta za njihov smještaj. To će se vrlo brzo promijeniti gradnjom specijaliziranih galija za prihvat topova. One će na pramcu dobiti nadgradnje u obliku četvrtastih ili oblih kula koje su omogućavale topničku paljbu u svim smjerovima.

Najveća prednost – najveći nedostatak

Iako su u nekim ratnim mornaricama galije ostale u uporabi sve do početka XIX. st., one su u svojoj osnovi bile vrlo slabo prilagođene za uporabu topništva, što ne čudi jer podrijetlo vuku sve od bizantskih dromona i malo su se koncepcijski promijenile od tog doba. Njihova je najveća prednost ujedno bila i najveći nedostatak. Naime, velik broj vesala značio je i velik broj veslača. Osim što ste za njih trebali osigurati veliku količinu hrane i svježe vode, veslači su zauzimali i najveći korisni dio središnjeg trupa. No s tim su se nedostatkom ratne mornarice suočavale još od doba Bizanta.

Novi problem koji su donijeli topovi bio je da je jedna topovska kugla bila dovoljna da onesposobi velik broj veslača. Kako su na bokovima galija morali biti otvori za vesla, nisu mogli biti posebno čvrste gradnje. Do pojave topova najbolja je značajka galije bila brzina kojom je napadala i izbjegavala napade. A to znači da je gradnja morala biti što lakša da bi i istisnina bila što manja. Čak i topovske kugle prvih primitivnih topova ispaljene s udaljenosti od desetak metara (bez obzira na to jesu li napravljene od kamena ili metala) imale su više nego dostatno kinetičke energije da probiju takvu konstrukciju trupa i naprave veliku štetu među gusto natiskanim veslačima. A svaki onesposobljeni veslač značio je veslo manje i manju brzinu galije, koja je posljedično bila još osjetljivija na napade.


Kamene kugle (bolaños) koje su vojnici Merinidskog Sultanata rabili pri opsadi Algecirasa od 1342. do 1344. godine. Ispaljivane su iz trebušeta (vrsta katapulta), ali vjerojatno i iz topova (Foto: falconaumanni /CC BY-SA 4.0 / Wikimedia Commons)

Prvo streljivo

Najraniji su topovi ispaljivali strijele, no to se pokazalo lošim rješenjem. Bili su znatno učinkovitiji kad su se iz njih ispaljivale kugle. Prve su izrađivane od kamena ili olova. Kamen je bio najjeftiniji materijal, no obrada je bila dugotrajna. Kako tehnike lijevanja najranijih topova nisu bile savršene, za svaki je postojala posebna šablona kojom su topnici prije punjenja provjeravali je li kugla odgovarajuće veličine. Ispaljivanje kugli manjeg promjera od kalibra topa nije bio problem, no ako bi top pokušali napuniti kuglom prevelikog promjera, koja bi zaglavila u cijevi, pri pokušaju opaljenja moglo je doći do eksplozije topa.

Olovo je kao materijal za kugle bilo znatno skuplje od kamena, no izrada olovnih kugli bila je brža. Jednostavno bi se napravio kalup u koji se lijevalo otopljeno olovo. Nakon što bi pričekali neko vrijeme da se olovo stvrdne, kalup bi se otvorio i dobili bi kuglu. Potom bi i ne baš vješti majstori (recimo šegrti) morali izbrusiti dijelove kugle kako bi se dobio željeni oblik i promjer i to je bilo to. Dobro organizirana radionica mogla je dnevno napraviti na desetke takvih kugli jer je postupak bio lak i brz, za razliku od izrade kamenih kugli koje su se klesale danima i zahtijevale rad iskusnih majstora.

 


Foto: Historiska museet / Facebook

Top iz Loshulta

600 – 950 m – vjerojatni domet

150 – 250 m/s – vjerojatna brzina kugle

 

 

Mario GALIĆ