HMS Dreadnought koncipiran je oko topova vrlo velikog kalibra. Oni srednjeg i malog kalibra ni dometom ni učinkom nisu se mogli nositi sa sve debljim oklopima novih velikih ratnih brodova

Razvoj parnog stroja i topova sa zatvaračem učinio je u zadnjoj trećini XIX. stoljeća drvene brodove s jedriljem zastarjelim. Pa čak i nakon što su ih sredinom stoljeća opremili parnim strojevima te na drveni trup postavili metalne ploče, i dalje su bili zastarjeli. Britansku ratnu mornaricu to je dovelo u krajnje nezavidnu situaciju. Stoljeća ulaganja u golemu mornaricu, još od pobjede flote kraljice Elizabete I. (1533. – 1603.) nad španjolskom armadom 1588. godine, odjednom su došla u pitanje. Primjerice, vječni rival Francuska odmaknuo je s gradnjom oklopljenih brodova pogonjenih isključivo stapnim parnim strojevima i topovima sa zatvaračem smještenim u kupole. To je učinila i tek ujedinjena Njemačka te Italija, ali i rusko i japansko carstvo. Željne širenja političkog utjecaja, toj su se svojevrsnoj pomorskoj utrci u naoružanju pridružile i Sjedinjene Američke Države. Naime, kad je 1865. završio Građanski rat, počelo je intenzivno naseljavanje zapadnih dijelova sve do Tihog oceana te snažan ekonomski rast. Težnja SAD-a za sve većim političkim, vojnim i ekonomskim utjecajem dostigla je vrhunac 1898. u Španjolsko-američkom ratu. Amerika se prvo umiješala u kubanski, a potom i u filipinski rat za neovisnost. Potonji je doveo do velike pomorske bitke u Manilskom zaljevu u kojoj je manja, ali znatno suvremenija američka eskadra potpuno porazila španjolsku.

Prednost velikim kalibrima

Iako je Ujedinjeno Kraljevstvo solidno zarađivalo na izvozu ratnih brodova i brodske opreme, ubrzana gradnja sve većeg broja velikih ratnih brodova crpila je državni proračun namijenjen ratnoj mornarici. Zbog novonastalog odnosa snaga u Europi (s ujedinjenom Njemačkom i Italijom) i uz još bržu gradnju ratnih brodova, prevlast britanske mornarice neprestano se smanjivala. Pritom treba imati u vidu i da se Britansko Carstvo početkom XX. st. protezalo od Irske, Kanade pa do Novog Zelanda. Za osiguravanje životno važnih pomorskih putova na Atlantiku, Indijskom i Tihom oceanu britanskoj su mornarici potrebnije bile lake krstarice velikog doplova nego teški bojni brodovi.

U listopadu 1905. prvim pomorskim lordom Admiraliteta zaduženim za razvoj planova postao je vizionar John Fisher (1841. – 1920.). On je zastupao ideju otpisa svih zastarjelih brodova i ubrzanu gradnju krstarica koje bi na štetu oklopa imale snažno naoružanje i veliku brzinu. U pomorskim bitkama te bi krstarice prve napadale i još brže uzmicale, dok bi u miru služile za nadzor pomorskih putova. Admiralitet je odobrio ubrzanu gradnju lakih krstarica, no dio je bio zabrinut mogu li one doista parirati sve većim bojnim brodovima građenim u francuskim, njemačkim i talijanskim brodogradilištima. Stoga je Fisher ipak predložio projektiranje i gradnju bojnog broda koji će po borbenim značajkama uvelike nadmašiti sve druge i tako osigurati britansku nadmoć. Osnova je bilo vjerovanje da je britanska tehnološka nadmoć tolika da mogu projektirati i izgraditi brod koji će nadmašiti mogućnosti europskih suparnika. Fisher je predložio bojni brod koji je nazvan HSM Dreadnought. Ime nije bilo novost jer ga je dotad nosilo osam brodova Kraljevske mornarice, a zapravo je kovanica od “dread“ i “nought“, tj. “plašiti se“ i “ničega“. Kasnije će postati svjetski sinonim za bojne brodove tipične za početak XX. stoljeća.

S obzirom na to da se trebao nositi s najvećim ratnim brodovima, Fisher ga je koncipirao oko čak deset topova vrlo velikog kalibra. Topovi srednjeg i malog kalibra nisu se mogli ni dometom ni učinkom nositi sa sve debljim oklopima novih velikih ratnih brodova. Uloga zaštite od razarača i torpednih čamaca dodijeljena je manjim brodovima. Stoga je Dreadnought morao biti dostatno velik da se na njega smjesti deset topova kalibra 300 milimetara: proračuni su pokazali da brod mora imati više od 150 metara duljine i više od 18 000 tona istisnine.

Čudo tehnike na moru

Gradnja HMS Dreadnoughta počela je 2. listopada 1905. u brodogradilištu HM Dockyard u Portsmouthu. O tehnološkim mogućnostima britanske brodogradnje i industrijskoj snazi s početka XX. stoljeća najbolje govori podatak da je porinut već za nekoliko mjeseci, tj. u veljači 1906. godine. Iako je izrada dijelova trupa počela još u svibnju 1905., kratkoća gradnje zadivljuje i po današnjim standardima. Tek za usporedbu, kobilica novog britanskog nosača HMS Queen Elizabeth položena je u srpnju 2009., a brod je porinut u srpnju 2014. godine. Iako bi se moglo pomisliti da su graditelji “tjerajući” rokove “sfušali” posao, to nikako nije bilo slučaj. Brod je 2. prosinca 1906. predan britanskoj mornarici. Da biste dobili revolucionaran brod koji će nadmašiti sve potencijalne protivnike, u njegovoj gradnji morate primijeniti revolucionarna tehnička rješenja. HMS Dreadnought bio je dug 160,6 metara te imao punu istisninu od 21 060 tona. Stoga je prvo pitanje bilo: Kako ga pokretati? Uobičajeno rješenje s kombinacijom parnih kotlova i stapnih parnih strojeva u najboljem bi slučaju osiguralo vršnu brzinu od otprilike deset čvorova. To bi značilo da je brod u bitki gotovo nepokretna meta za lake krstarice, razarače i torpedne čamce. U sukobu s bržim bojnim brodovima zauzimanje povoljnijeg borbenog položaja bilo bi nemoguće. Stoga su se projektanti odlučili za ugradnju revolucionarnog novog pogona – parne turbine.

 Nema oduševljenja, ali…

Prvi brod pokretan parnom turbinom bila je Turbinia, izgrađena još 1894. kao eksperimentalno plovilo. Projekt je na vlastitu inicijativu pokrenuo izumitelj suvremene parne turbine Charles Algernon Parsons (1854. – 1931.), kako bi Admiralitetu dokazao njezinu uporabljivost. Zbog problema s neodgovarajućim brodskim vijkom prve su vožnje bile neuspješne. Kako bi otkrio problem i riješio ga, Parsons je izgradio prvi kavitacijski tunel za testiranje brodskih vijaka. Problem je bio u tome što su se parne turbine vrtjele znatno većim brojem okretaja od onog koji su brodski vijci mogli izdržati. No, Parsons će rješenje s reduktorom uvesti tek 1910. godine. U svakom slučaju, s brodskim vijcima prilagođenim vrlo velikom broju okretaja Turbinia je postigla vršnu brzinu od 34,5 čvorova (63,9 km/h). Jednako je dojmljiva bila i sposobnost da se ta brzina dulje održava zato što su turbine puno lakše izdržavale rad pri velikom broju okretaja od stapnih parnih strojeva.

Iako se isprva činilo da Admiralitet nije posebno oduševljen jurilicom, HMS Dreadnought dobio je pogonsku skupinu sastavljenu od 18 parnih kotlova i četiri goleme parne turbine koje su snagu prenosile na četiri brodska vijka. To je trebalo biti dostatno za 17 000 kW snage, no testiranja prije ugradnje otkrila su da je prava snaga veća od 20 000 kW. Stoga ne čudi da je na probnim vožnjama Dreadnought postizao tad nevjerojatnu brzinu od 21,6 čvorova (40 km/h), a bez većih problema mogao je održavati krstareću brzinu od otprilike 20 čvorova. Međutim, parni kotlovi pritom su “proždirali” ugljen pa bi 2914 tona dostajalo tek za stotinjak nautičkih milja. Stoga je ekonomična krstareća brzina ograničena na deset čvorova, pri čemu je potrošnja ugljena bila dostatna za doplov od oko 12 260 kilometara. No, potencijalni su protivnici jako dobro znali da je HMS Dreadnought brži ne samo od njihovih bojnih brodova nego i od lakih krstarica i razarača.

 Što više, to bolje

Glavna premisa gradnje HMS Dreadnoughta – što više topova vrlo velikog kalibra – značila je da se glavno i zapravo jedino naoružanje sastoji od čak deset topova BL 12 inch Gun Mark X (kalibra 305 mm) duljine cijevi 45 kalibara (13,72 m), koje je izradila tvrtka Vickers. Iako su britanski proizvođači mogli izraditi i topove većeg kalibra, Admiralitet je zaključio da 305 mm daje idealnu mogućnost promjera cijevi i duljine kako bi se postigla ne samo razorna moć nego i veliki domet.

Po dva topa smještena su u pet oklopljenih kupola Mark BVIII. Bez obzira na duljinu veću od 160 metara, projektantima nije bilo lako smjestiti pet kupola. Stoga su na pramac smjestili jednu, na svaki bok u visini dimnjaka po jednu te na krmeni dio dvije. Kako to često biva, rješenja koja teoretski izgledaju dobro u praksi se pokažu lošim. Već su prva paljbena testiranja pokazala da dvije kupole smještene na bokovima čine brod nestabilnijim nego što bi bio da su sve kupole stavljene u uzdužnoj osi. Nadalje, imale su manju preciznost paljbe od druge tri. I naravno, mogle su djelovati samo po 180 stupnjeva desno ili lijevo. Smanjenu zonu djelovanja imala je i kupola broj četiri jer se nalazila u istoj visini s kupolom broj pet. To se lako moglo izbjeći podizanjem kupole broj četiri, no na tu će mogućnost upozoriti tek operativna uporaba. Topovi BL 12 inch Gun Mark X bili su u vrijeme ugradnje najmoderniji na svijetu. Ispaljivali su probojne granate mase 385,6 kilograma. Pri početnoj brzini granate na ustima cijevi od 823 m/s najveći domet bio je 22 860 metara. Kako bi se brodu osigurala zaštita od malih i brzih ciljeva kao što su torpedni čamci, naoružali su ga i sa 27 topova QF 12-pounder 18 cwt kalibra 76 milimetara.

Kratkotrajna slava

Iako je HMS Dreadnought u trenutku porinuća bio toliko nadmoćan da su svi prijašnji bojni brodovi nazvani predrednotima, već je do 1910. zastario. Admiralitet je pogriješio smatrajući da je Ujedinjeno Kraljevstvo toliko tehnološki naprednije da će ostalima trebati desetljeća kako bi projektirali slične brodove. Umjesto toga, samo su jačali utrku u naoružanju. Njemačka ratna mornarica već je u ožujku 1907. porinula SMS Nassau, koji je, doduše, imao glavne topove manjeg kalibra (280 mm) i rabio stapne parne strojeve, ali usprkos tomu imao je vršnu brzinu od 20 čvorova. Zato je u rujnu 1909. porinula SMS Helgoland, naoružan sa 12 topova kalibra 305 mm, ali još uvijek opremljen stapnim parnim strojevima. Njemačka je u ožujku 1911. porinula bojni brod SMS Kaiser naoružan s deset topova od 305 mm i konačno opremljen parnim turbinama. Austro-Ugarska Monarhija porinula je u lipnju 1911. bojni brod SMS Viribus Unitis, naoružan sa 12 topova kalibra 305 mm (smještenih u četiri kupole) i pokretan parnim turbinama. Ujedinjeno Kraljevstvo ipak je zadržalo do početka Prvog svjetskog rata pomorsku dominaciju, ali za njezino je ostvarenje moralo uložiti golema sredstva.

 Mario Galić