Što je Američko ratno zrakoplovstvo stvarno željelo postići projektom CL-1201? To je teško shvatiti i danas zato što ne bi bio ništa lakši za realizaciju ni s tehnologijama XXI. stoljeća

Da je ikad napravljen, prototip CL-1201 bio bi i danas najveći avion na svijetu. S rasponom krila od 341 m i trupom duljine 170 m te najvećom poletnom masom koja prelazi 5000 t bio bi jedinstven div. Imao bi usto nuklearni reaktor te četiri golema turboventilatorska motora pokretana nuklearnom energijom. Gradnja diva poput CL-1201 bila bi velik izazov i za suvremene tehnologije i materijale, a kamoli za one kojima su projektanti raspolagali krajem 1960-ih i početkom 1970-ih.

Projekt CL-1201 trebao je dovesti do razvoja i gradnje triju izvedenica. Najrealnija i najtajnija bila bi ona strateškog bombardera CL-1201-1-2 (v. prethodni nastavak, Ideja o najvećem avionu, HV br. 639). Druge dvije obuhvatile bi nosač zrakoplova CL-1201-1-1 i transportni (bolje rečeno desantni) avion CL-1201-1-3.

Američko ratno zrakoplovstvo dugo je razvijalo ideju o letjelici koja će biti nosač aviona. Prvi ju je put pokušalo ostvariti još 1930-ih s pomoću zračnih brodova USS Akron (ZRS-4) i USS Macon (ZRS-5). Iako se ideja načelno pokazala ostvarivom, gubitak obaju zračnih brodova u nesrećama spriječio je daljnji razvoj. Drugi pokušaj bio je program Project MX-1018 Tip Tow – kombinacija bombardera ETB-29A i lovačkih aviona EF-84D. Slijedila je kombinacija bombardera B-36 Peacemaker i lovca F-84 Thunderjet unutar projekta FICON, a onda i pokušaj pretvaranja Boeinga 747 u 747 Airborne Aircraft Carrier (AAC; opširnije v. tekst (Ne)ostvarive ideje, HV br. 599).

Hodnici u avionu

CL-1201-1-1 trebao je biti jurišni nosač zrakoplova – Attack Aircraft Carrier. To znači da bi mu osnovna namjena bilo eskortiranje transportno/desantnih aviona CL-1201-1-3 tijekom djelovanja u protivničkom zračnom prostoru. Osnovni borbeni sustav djelovanja činila bi 22 borbena aviona koja bi nosio pod krilima (11 po krilu). Ti bi manji avioni s golemim CL-1201-1-1 bili spojeni preko velikih nosača koji bi istodobno služili i za dopunu gorivom te naoružanjem. Nosači bi omogućavali i osnovnu razinu održavanja. Zbog toga bi kroz krila CL-1201-1-1 prolazili hodnici za pilote i tehničko osoblje, ali i za prijevoz lovačkog naoružanja te pričuvnih dijelova. U trupu bi bio prostor za smještaj dvaju borbenih aviona, no on bi služio za zahtjevnije popravke, ali i prihvat malih transportnih aviona koji bi omogućavali smjenu posade, prijevoz ranjenika te dopremu manjih količina pričuvnih dijelova i hrane. Dio izvora navodi da bi kombinacija borbenih aviona bila 14 lovaca-presretača i osam jurišnika, dok većina navodi samo lovačke avione. Kako je projekt nastao krajem 1960-ih, kao najvjerojatniji odabir spominjao se McDonnell Douglas F–4 Phantom II iako bi kao avion za tu ulogu najpogodniji bio General Dynamics F–16 Fighting Falcon.

U jednom opisu letećeg nosača CL-1201-1-1 spominje se naoružanje velikog dometa. To je neke potaknulo na zaključak da bi avion bio naoružan krstarećim projektilima, pa čak i balističkim projektilima malog i srednjeg dometa. Iako se ne može otkloniti mogućnost da bi na nosaču bili i krstareći projektili namijenjeni naoružavanju borbenih aviona, ovdje se zapravo radi o obrambenom sustavu čiju bi osnovu činio projektil zrak-zrak velikog dometa AIM-54 Phoenix. Po svemu sudeći, u Phoenix bi išli i radari AN/AWG-9, no oni se nigdje ne spominju. Zapravo bi najveća mjera obrane bilo djelovanje s udaljenosti od 600 milja (965 km) od protivničkog zračnog prostora.

Zapovjedno središte

Osim što bi bio jurišni nosač zrakoplova, svaki bi CL-1201-1-1 bio i zapovjedno središte desantnih snaga koje bi se do položaja desantiranja prevozile avionima CL-1201-1-3 Logistics Support Aircraft (LSA). Bilo je predviđeno da uz svaki AAC djeluje sedam LSA aviona.

Posadu letećeg nosača činilo bi 845 članova koji bi imali dostatno hrane i vode za najmanje 30 dana. Pritom bi najveći dio korisnog transportnog prostora bio zauzet spremnicima za gorivo koje bi bilo nužno za intenzivna borbena djelovanja 22 aviona. Američko ratno zrakoplovstvo razvilo je, doduše, 1950-ih sustave za dopunu goriva u zraku što je, barem teoretski, omogućavalo i dopunu spremnika za gorivo (ali i za vodu) na CL-1201-1-1.

U miru bi CL-1201-1-1 služio za projiciranje moći jer bi pojava takvog aviona na nekom području zasigurno izazvala reakcije. Iako je program CL-1201 isključivo razvijan kao strateško oružje, ne može se isključiti ni mogućnost da bi bili uporabljeni i u lokalnim sukobima. Premda se na prvi pogled čini da 22 borbena aviona nije posebno velik broj, ipak bi se radilo o najsuvremenijim avionima čije bi borbene mogućnosti nadmašivale snagu većine ratnih zrakoplovstava.

Prekrcaj na 9000 metara

Gledano čisto tehnički, projekt CL-1201-1-3 Logistics Support Aircraft (LSA) najzanimljiviji je od tri golema aviona CL-1201 koje su zamislili Amerikanci, prije svega zato što se i u tom slučaju radilo o letećem nosaču aviona. To je zapravo trebao biti veliki transportni avion koji bi, osim prijevoza vojnika i borbene opreme, za sobom trebao vući i pet manjih transportnih aviona kojima bi snage i borbena oprema desantirali na zemlju. Sve ga je to činilo najsloženijom izvedenicom projekta CL-1201.

Avioni koje bi LSA vukao za sobom te koristio za desantiranje snaga na zemlju imali su oznaku Medium Intratheater Transport (MIT). Koliko god zvuči nevjerojatno, Američko ratno zrakoplovstvo željelo je kao MIT uporabiti znatno modificiran putnički avion Boeing 707. MIT je trebao imati mogućnost prijevoza 150 vojnika (otprilike jednu satniju) i 32 tone tereta. O načinu ukrcaja vojnika i opreme u MIT-ove zna se vrlo malo, tek da je svaki LSA trebao imati tri, nazovimo to uvjetno, doka, koji bi za to služili. Svaki bi se dok sastojao od rampe za ukrcaj ljudstva. S obzirom na to da bi se prekrcaj odvijao na visini od 9000 m ili većoj, cijeli bi sustav morao biti pod nadtlakom. Nije poznato kako bi se odvijao ukrcaj tereta iako je najvjerojatnija opcija da bi se koristile palete. Osim toga, svaki bi dok bio opremljen i sustavom za dopunu spremnika za gorivo. Jedan bi se dok nalazio u repu LSA-a te po jedan na svakom krilu. Zbog toga bi kroz krila vodili hodnici za ljudstvo i prijevoz tereta. Nije poznato kojom bi se brzinom ljudstvo i teret ukrcavali na MIT-ove. Isto tako, nije sasvim jasno ni kako bi MIT-ovi desantirali snage na zemlju. Očita je mogućnost spuštanje padobranima, no Boeing 707 nije vojni transportni avion te su mu mogućnosti zračnog desantiranja bile vrlo ograničene, posebice glede izbacivanja tereta. Druga je mogućnost desantiranje snaga slijetanjem. No, pritom bi MIT-ovi morali slijetati na čvrste uzletno-sletne staze, što nije neostvarivo, ali znatno smanjuje fleksibilnost borbenih djelovanja. Možda bi mogli dobiti potpuno novo podvozje sposobno za slijetanje na improvizirane staze. Ipak, kad bi se obavila cijela prilagodba, od izvornog Boeinga 707 ostalo bi vrlo malo. Američko ratno zrakoplovstvo vjerojatno bi stoga tražilo dopuštenje za razvoj potpuno novog transportnog aviona. Možda nije slučajno da je 1968. pokrenut projekt Advanced Medium STOL Transport (AMST), koji je rezultirao transportnim avionom McDonnell Douglas/Boeing C-17 Globemaster III.

Samo jedan dostupni izvor spominje i mogućnost uporabe sedam transportnih aviona Army Support Aircraft, no bez pobližeg opisa.

Stotine tona i stabilnost

Opcija da bi avioni CL-1201-1-3 LSA sami desantirali vojne snage nije bila posebno vjerojatna. Čak kad bi i mogli sletjeti okomito ili bi za to trebali vrlo kratku sletnu stazu (STOVL), činjenica je da bi staza morala biti široka najmanje 200 m te da bi morala izdržati silinu slijetanja aviona mase veće od 5000 tona.

Ni jedan izvor ne navodi kako bi se brojno ljudstvo i velika količina opreme ukrcavali u LSA. Standardni način ukrcaja preko repne rampe bio bi otežan jer bi morao ići oko nuklearnog postrojenja. Zbog toga je vjerojatno da bi MIT koji bi djelovao s repnog doka služio isključivo za prijevoz vojnika. Ni jedna skica ne pokazuje da je planirana ukrcajna rampa u nosu aviona, ali ni na bokovima.

Drugi veliki izazov bilo bi sigurno premještanje ljudstva i tereta tijekom prekrcaja u MIT-ove a da se pritom ne ugrozi stabilnost aviona. To se posebno odnosi na dva doka smještena na krilima. Veća količina tereta u jednom krilu u odnosu na drugo prouzročila bi nestabilnost, kao i nekontrolirano pokretanje tereta unutar spremnika u avionu. Pritom treba uzeti u obzir da bi se radilo o stotinama tona koje bi lako mogle poremetiti stabilnost letjelice. Nije poznato kako su Lockheedovi stručnjaci namjeravali riješiti taj problem. Jedno rješenje bile bi unaprijed razrađene procedure prekrcaja pri čemu bi se uvijek prekrcavao jednak broj vojnika i jednak teret preko istog doka. Drugi način, koji bi omogućavao znatno veću fleksibilnost, bio bi obučiti tim ljudi koji bi u realnom vremenu računali masu tereta koja bi se micala po avionu i koordinirali prekrcaj. Taj bi tim bio zadužen i za ukrcaj tereta te njegovo raspoređivanje po spremištima. Pritom bi se moralo paziti ne samo na ravnomjernu raspodjelu masa kako bi se održala stabilnost u letu već i na dostupnost tereta tijekom prekrcaja. Ne bi imalo nikakvog smisla ako ste na zemlju desantirali topništvo bez granata ili tenkove bez posada. Iako bi iskustva iz simulacija i s vježbi s vremenom pojednostavila postupke premještanja tereta i ukrcaja tijekom leta, oni bi i nadalje ostali iznimno složeni i osjetljivi.

Teško i danas

CL-1201-1-3 trebao je standardno prevoziti oko 400 vojnika i 1150 t tereta, no taj se broj mogao prilagoditi potrebama zadaće. Sedam LSA trebalo bi prevesti postrojbu Modified Road Brigade Slice (MRBS) od ukupno 3896 vojnika Američke kopnene vojske. Uz nju bi išlo i 6207 t naoružanja i opreme te logistička opskrba nužna za 30 dana borbenog djelovanja. Pod naoružanjem i opremom podrazumijeva se sve – od streljiva do jurišnih helikoptera. Zanimljivo je da bi posadu aviona činilo 427 ljudi, što bi značilo da bi bila brojnija od ukrcanih vojnika.

Danas je teško razlučiti što je Američko ratno zrakoplovstvo stvarno željelo postići projektom CL-1201. Taj projekt ne bi bio ništa lakši za realizaciju ni s današnjom razinom tehnologije. Doduše, razvoj nuklearne tehnologije znatno je napredovao te su i za civilnu uporabu razvijeni mali modularni reaktori (Small Modular Reactors – SMR), no razvoj nuklearnog pogona za avione i danas bi bio golem izazov. Osim toga, razvoj takvog pogona u SAD-u službeno je okončan 1961. godine. Ni najsuvremeniji materijali kao što su kompoziti teško da bi omogućili izgradnju aviona raspona krila 341 m i površine 38 100 m². Tek za usporedbu: raspon krila Antonova An-225 iznosi 88,4 m, a Airbusova 380 nešto je manji – 79,75 m. Možda bi najsuvremeniji materijali ponešto smanjili masu, ali i dalje bi to bio najveći avion na svijetu.

Tekst: Mario GALIĆ