DARPA je u studenom 2014. natječajem za dostavu informacija (RFI) objavila da traži suradnike za rad na novom projektu kojim bi se razvile vojne letjelice koje bi polijetale iz veće letjelice, umrežene i koordinirane međusobno i s maticom izvršile izvidničku ili neku drugu zadaću i potom se vratile u svoju leteću bazu. U proteklu je godinu i pol projekt prilično odmaknuo i na vidjelo izlazi sve više detalja, ali i novih ideja…

Informacija Agencije za istraživanje naprednih obrambenih projekata (Defense Advanced Research Projects Agency – DARPA) o potrazi za letjelicama budućnosti koje polijeću i slijeću s platforme u zraku natjerala je brojne novinare i urednike na objavljivanje tekstova koji su opisivali golem leteći nosač zrakoplova, sličan onom koji se mogao vidjeti u filmu Osvetnici (Avengers). Takav bi projekt, naravno, bio pretjeran izvan okvira znanstvene fantastike. Nedugo nakon DARPA-ine prilično kratke objave, u Hrvatskom vojniku (br. 461, od 21. studenog 2014., op. a.) ukratko smo opisali osnovni koncept programa. Nosač je zapravo veliki američki transportni avion C-130 Hercules, a manje letjelice nisu lovci ili bombarderi, nego su besposadne (UAV) i prilagodljivih dimenzija kako bi stale u postojeći Hercules. Dakle, već je u počecima bilo objavljeno da u središtu projekta nije nosač, nego upravo besposadne letjelice.

Maleni i povoljni
Revolucionaran je koncept polijetanja i slijetanja više letjelica s jedne platforme u zraku, a ne s tla ili brodske palube. Trebao bi povećati domet njihova leta, omogućiti veću razinu preživljavanja i poboljšati kapacitete ISR (intelligence – surveillance – reconnaissance) misije. Da bi postala operativna, cijela bi priča trebala biti i financijski puno povoljnija u odnosu na dosadašnje načine djelovanja ratnog zrakoplovstva. Ukratko, program želi dati američkim zračnim snagama nove operativne sposobnosti, omogućiti nove koncepte zračnih operacija, a sve to uz povoljnu cijenu, manju i od one koja se traži za današnje vojne besposadne letjelice, a posebno za zrakoplove s posadom. Spominje se najviše 700 000 dolara po letjelici pa je stoga logično da povremeni gubici ili kvarovi ne bi bili nazvani preskupom avanturom.

RAF-ova priča
Prošlog je 28. kolovoza DARPA postala konkretnija, objavivši da je program nazvan Gremlini (Gremlins). Većini nas istoimena su mala goropadna čudovišta poznata iz dvaju američkih filmova (u kina su stigli 1984., odnosno 1990.). No, DARPA-ini maštoviti djelatnici ovaj se put nisu referirali na njih, nego na slična bića, pakosne patuljke koji sabotiraju avione tijekom leta. Priča vjerojatno vuče korijene iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, a proširila se među tadašnjim pilotima Kraljevskog ratnog zrakoplovstva (RAF), kojima su kvarovi, zbog neusavršene tehnike, bili svakodnevna pojava. S Drugim svjetskim ratom i Bitkom za Britaniju gremlini su u RAF-u dobili pozitivan kontekst, preuzimajući krivnju za pogreške pilota ili mehaničara. Bilo je ljepše i lakše optužiti gremlina nego kolegu, a ponekad bi gremlin na avionu jednostavno bio znak dobre sreće. Mnogi autori koji su proučavali legendu navode da su gremlini pozitivno utjecali na moral RAF-a i pridonijeli pobjedi nad Luftwaffeom te obrani Otoka.

Matični Hercules
Istodobno s objavom imena, DARPA je objavila i prvi nešto stvarniji umjetnički prikaz, tj. crtež koji pokazuje kako bi otprilike koncept mogao izgledati. Kao zrakoplov za prijam Gremlina nakon završene misije i dalje je označen Hercules, dok bi za lansiranje koje bi se obavljalo izvan dosega protivničkog PZO-a mogli doći u obzir i drugi transportni zrakoplovi, veliki bombarderi (B-52 ili B-1), pa i manje platforme poput lovaca. Nakon što u traženom rasponu od jednog do tri sata završe misiju i Hercules ih pokupi, veliki bi ih avion odvezao u bazu u kojoj bi ih ekipe tehničara trebale osposobiti za novu akciju u roku od 24 sata. Svaki bi Gremlin trebao biti sposoban za barem 20 letačkih misija, letjeti brzinom od 555 do 926 km/h s najvećim dometom leta od 800 km. Svaki DARPA-in projekt ima širi kontekst, nije usmjeren samo na konkretan proizvod, nego prije svega na istraživanje niza novih tehnologija kroz taj proizvod, koje će naći primjenu čak i ako konkretni projekt nikad operativno ne zaživi. Gremlini će, osim toga, poslužiti za istraživanje mnogih tehnologija u potrazi za još neviđenim rješenjima.

Logičan odabir
Zadnjeg dana ovogodišnjeg ožujka projekt je otišao korak dalje: DARPA je objavila imena četiriju tvrtki koje su odabrane za rad na prvoj fazi programa Gremlini, a to su Composite Engineering, Dynetics, General Atomics Aeronautical Systems (GAAS) i neizbježni Lockheed Martin. Objava je privukla medijsku pažnju: časopisi kao Flight Global, Military & Aerospace te Popular Mechanics potrudili su se svojim zaključcima proširiti šturo priopćenje vladine agencije. Odabir pobjednika čini se logičnim jer svaki je dokazano jak u primjeni jedne ili više tehnologija potrebnih za razvoj tih letjelica. Composite Engineering dio je tvrtke Kratos zadužen za UAV-e, a poznat je po letećim metama kojima opskrbljuje američki OS, među kojima su najpoznatije MQM-178 Firejet i BQM-167A Skeeter. Kratos također radi na “(…) povjerljivom UAS programu koji će ući u proizvodnu fazu između 2017. i 2019.”, navodi Flight Global. Dynetics se bavi raketnim i satelitskim tehnologijama, kao i “obavještajnim, senzorskim, raketnim i zrakoplovnim rješenjima” za misije povezane s nacionalnom sigurnošću. General Atomics najpoznatiji je po velikim naoružanim besposadnim letjelicama MQ-1C Gray Eagle i MQ-9 Reaper, a sve se više fokusira na tehnologije budućnosti, lasere i elektromagnetske sustave za lansiranje. Lockheed Martin proizvodi Hercules, koji je označen kao siguran nosač Gremlina, a praktički ne postoji područje obrambene industrije i tehnologije u kojem tvrtka nema svoje prste.

Elektroničko ratovanje
Što bi trebali raditi umreženi Gremlini? Službeno, ISR misije. No Military & Aerospace proširuje priču i navodi da bi se mogli koristiti i za elektroničko ratovanje, tj. onesposobljavanje protivničkih komunikacija, raketnih sustava obrane te sustava za upravljanje bojištem. Puno je detaljniji David Hambling iz časopisa Popular Mechanics. Kao moguću tehnologiju za skupljanje besposadnih letjelica navodi bucket drop. Najjednostavnije rečeno, riječ je o velikoj prihvatnoj posudi koju bi avion teglio na dugoj sajli. Nakon što bi avion počeo kružiti pod određenim kutom, posuda koja ima jednak kut, ali manji radijus, u jednom bi trenutku ostala lebdjeti nepomična u zraku, što bi omogućilo da Gremlini lako ulete u nju i vrate se kući. Naravno, takva bi posuda i sustav prihvaćanja zajedno činili izimno sofisticiran tehnološki sustav, no neke poznate tvrtke i sveučilišta već rade na takvoj ideji koja vuče podrijetlo još iz pedesetih godina prošlog stoljeća.

Prevareni radari
Hambling nastavlja da je najvjerojatnija misija Gremlina ometanje protivničke protuzračne obrane. Sjetio se slične situacije od prije šezdesetak godina kad su bombarderi B-52 koristili mamac ADM-20 Quail. Bila je to besposadna letjelica mase oko 540 kg s turbomlaznim motorom i brza poput svoje matice s kojom je imala sličan radarski odraz, a zahvaljujući izvoru topline, zbunjivala je infracrvene senzore i izgledala upravo kao bombarder. Letjela je kružno 40 minuta, a mogla je ispuštati chaff teret i dodatno otežavati posao radaristima. Tijekom šezdesetih godina razvoj radara učinio je Quail zastarjelim. USAF sad koristi Raytheonov Miniature Air Launched Decoy (MALD), krstareći projektil mase oko 130 kg koji radarskim odrazima može oponašati više američkih zrakoplova. Inačica MALD-J ima elektroničke ometače, a kombinacija mamaca i ometača može lažnim signalima prevariti radarske sustave. Gremlini bi, međutim, u odnosu na te uređaje trebali biti jeftiniji, mogli bi se rabiti u većim količinama i više puta, što su ključne prednosti. Trebali bi biti i svestrani, stoga se može zamisliti niz mrežno povezanih malih besposadnih letjelica od kojih jedne djeluju kao mamci, druge kao ometači, a treće kao otkrivači radara.

Opasan mamac
Bilo bi naivno pomisliti da se nisu pojavila nagađanja i o malo grubljoj uporabi Gremlina. Raytheon je još prije predstavio inačicu MALD-a za precizne kinetičke udare. Ideja o naoružanim mamcima potječe još iz šezdesetih godina. USAF je tad tražio zamjenu za Quail i razvijao podzvučni krstareći nenaoružani mamac (Subsonic Cruise Unarmed Decoy), koji je uskoro postao naoružani mamac (Armed Decoy) jer se shvatilo da može nositi bojnu glavu. Boeing je od tog koncepta na kraju razvio poznati krstareći projektil AGM-86 koji baš i nema ulogu mamca. Popular Mechanics navodi da bi bili potrebni minimalni zahvati da Gremlini postanu projektili, i to bez bojne glave. Za kinetički udar mogli bi iskoristiti detonaciju nepotrošenog goriva, što je logično jer bi bilo nezgodno hvatati i vraćati projektil s bojnom glavom u avion.

USAF-ov projekt
Od četiriju se tvrtki očekuje da preliminarne koncepte dostave iduće godine, a poželjno je da svaka ponudi različit pristup. Ne zna se koliko američka vlada namjerava ukupno potrošiti na projekt, ali za tekuću fiskalnu godinu izdvojeno je 15, a sljedeću 31 milijun dolara. Očekuje se da prvi demonstrator bude završen početkom 2020. godine. Istodobno, USAF ima vlastiti program razvoja malih besposadnih letjelica koje bi se lansirale iz zraka. Plan je ukratko predstavljen sredinom prošlog svibnja. “Vjerujemo da su mali besposadni zrakoplovni sustavi buduća jezgra ISR misija u zrakoplovstvu,” rekao je na predstavljanju general-pukovnik Robert Otto, zamjenik načelnika Stožera za ISR u USAF-u. Činjenica da više subjekata i u različitim smjerovima razvija koncept takvih besposadnih letjelica potvrđuje da SAD zaista vjeruje da će Gremlini, ili neke letjelice drugog imena, uskoro biti normalna pojava u zraku.

Domagoj VLAHOVIĆ