Nedavni sukobi na Bliskom istoku i Indijskom potkontinentu pokazali su da su balistički projektili koji se lansiraju iz borbenih aviona učinkovit izbor za neutralizaciju najvažnijih ciljeva na kopnu. U razvoju i proizvodnji tih oružja te u njihovoj primjeni zasad je najviše odmaknuo Izrael

Tijekom Prvog zaljevskog rata, 25. veljače 1991., irački balistički projektil tipa Al-Husain pogodio je improvizirani objekt za smještaj američkih snaga kraj grada Dharana u Saudijskoj Arabiji. Posljedice su bile tragične: 28 poginulih i više od sto ranjenih, odnosno više od trećine gubitaka američkih snaga u tom ratu. Iako je izravni pogodak bio više rezultat slučajnosti nego demonstracija sposobnosti i preciznosti projektila, upozorio je na veliki potencijal takvih oružja. Unatoč potpunoj inferiornosti u zraku, Irak je pokazao da se balističkim projektilima mogu ugroziti i pogađati udaljeni i dobro branjeni ciljevi. S vremenom je razvoj tehnologije doveo do golemog napretka u povećanju ubojitosti tih vrsta oružja. Ne samo da su postala sposobna s točkastom preciznošću pogađati ciljeve nego su provodila i aktivne mjere izbjegavanja mogućih presretača protuzračne obrane (PZO). Zemlje koje u potencijalnim sukobima nisu mogle računati na potpunu dominaciju u zračnoj domeni uložile su velike napore u razvoj raketne tehnologije i sustava balističkih projektila. Minijaturizacija elektronike i novi sustavi navođenja riješili su i njihovu prijašnju najveću boljku: nepreciznost. Točnost na starijim tipovima nije bila toliko bitna, jer su bili platforme – nosioci nuklearnih bojnih glava. Razvoj je otvorio put njihovoj učinkovitoj primjeni u zrakoplovnim misijama s konvencionalnim bojnim glavama. Usto, razvoj balističkih projektila lansiranih iz zrakoplova bio je koristan i modernim ratnim zrakoplovstvima – davao im je veće sposobnosti napada na važne ciljeve s većih udaljenosti. Jedreće vođene bombe ili bombe s pogonom dometa do oko sto kilometara (izraelski Popeye / AGM-142 Have Nap, američki AGM-154 JSOW…) odavno više nisu odgovarale zadaćama uništavanja ciljeva najviše vrijednosti. Dometi brojnih naprednijih PZO sustava odavno su premašili takve udaljenosti. U novije vrijeme za takve zadaće sve su manje primjereni i vrhunski krstareći projektili. S malom visinom krstarenja i podzvučnom (supsoničnom) brzinom nisu posebno zahtjevni ciljevi za napredni PZO koji brani udaljene ciljeve. Korisnici krstarećih projektila zbog toga teže njihovoj masovnoj borbenoj uporabi u kratkom vremenu (saturacijski), uz smanjenje troškova proizvodnje i dimenzija projektila. Neki su od primjera takvih projektila koji su već operativni ili su još u razvoju izraelski Ice (Sea) Breaker; američki Bullseye, koji se bazira na njemu; te američki MACE (Multi-mission Affordable Capacity Effector).

Nedavna potvrda

Prednosti projektila koji se lansiraju iz zrakoplova uključuju puno veću brzinu prilaska do cilja, a time i kraće vrijeme reakcije obrane. Za obranu od njih PZO sustavi trebaju imati eksponencijalno veće sposobnosti otkrivanja i presretanja. Za vojske koje si to danas mogu osigurati, balistički projektili koji se lansiraju sa zračnih platformi (Air-Launched Ballistic Missile – ALBM) prvi su izbor za neutralizaciju najvažnijih ciljeva. To se posebno odnosi na one koji s velikom vjerojatnošću trebaju biti pogođeni u najkraćem vremenu i s maksimalnom učinkovitošću. U to se ubrajaju zapovjedni i komunikacijski centri, radarske postaje, lanseri projektila zemlja-zrak velikog dometa, zrakoplovne baze i skladišta vojne opreme. Nedavni sukobi Izraela i Irana te Indije i Pakistana demonstrirali su sve češće operativno uvođenje tih dotad malo poznatih sustava, ali i potvrdili doktrinu uporabe tih oružja uopće. Dosad je najpoznatiji sustav bila ruska kombinacija balističkog projektila H-47M2 Kinžal (izvedenica Iskandera koju nazivaju i hipersoničnim projektilom) te vremešnog i u novoj ulozi uporabljenog presretača MiG-31BM. Rusija ga već nekoliko godina rabi u agresiji na Ukrajinu. S druge strane, zemlje poput Izraela, koje imaju snažno, vrhunsko ratno zrakoplovstvo s najnaprednijim platformama, nisu imale veliku potrebu za operacionalizacijom sličnih tipova oružja. Ipak, ni ta zemlja nije mogla ignorirati rast mogućnosti primjene takvih kombinacija. Već je odavno započela razvoj balističkih sustava isprva namijenjenih inozemnom tržištu ili uvježbavanju i obuci Izraelskih obrambenih snaga (IDF). U dvojbi između koncentracije na platforme ratnog zrakoplovstva ili na lansiranje balističkih projektila, Izrael je na kraju izabrao i jedno i drugo. Najbolje od obaju dovelo je do ubojite kombinacije: fleksibilnih sposobnosti preciznih udara na velikim udaljenostima uz male rizike.

Najlakši je predstavnik izraelskih ALBM-ova Rampage. Potječe iz sve popularnijeg zemaljskog višecijevnog raketnog sustava Puls. Projektil je u zemaljskoj inačici nosio naziv EXTRA (Extended Range Artillery Rocket) i pojavio se oko 2013., a u operativnu uporabu IDF-a ušao je 2016. godine. Razvijen je u suradnji državnih tvrtki IAI (Israel Aircraft Industries) i IMI (Israel Military Industries). Potonju je tvrtku poslije preuzeo Elbit Systems. Projektil je zamišljen kao precizno oružje za gađanje statičkih ciljeva s unaprijed poznatim koordinatama. Preciznost EXTRA-e postignuta je ugradnjom sustava za GPS navigaciju i sustava IMU koji pomaže pri navigaciji. Kalibar projektila je 306 mm, a masa 570 kg, od kojih 120 otpada na bojnu glavu. Domet je oko 150 km, a mogućnost kružne pogreške (Circular Error Probable – CEP) prilikom pogađanja manja je od deset metara. Zanimljivo je da je kompanija IMI gotovo istodobno s EXTRA-om razvijala još jedan srodni ALBM. Nazvan je MARS (Multi-purpose, Air-launched Rocket System), a bio je nešto lakši i kraći od EXTRA-e. Željela ga je ponuditi stranim kupcima za naoružanje moderniziranih aviona Kfir standarda Block 60. No taj projekt nije zaživio pod tim nazivom.

P

rva misija iznad Sirije?

Sadašnji Rampage sličniji je izvornom projektilu EXTRA. Prva testiranja i javno predstavljanje sustava provedeni su u lipnju 2018. Zadržan je jednostupanjski motor na kruto gorivo, s dodatnim dijelom koji prilagođava projektil za nošenje na avionskim podvjesnim točkama. Rampage se može lansirati s visina od 1000 do 9000 metara. Na putu prema cilju ne treba nužno imati potpunu balističku putanju. Moguće je da ona bude snižena uz izvođenje manevara; prilazak cilju ne treba biti iz očekivanog pravca, a moguće je i potpuno vertikalno obrušavanje prema cilju. Domet nije službeno objavljen, a pri lansiranju iz zraka uvelike ovisi o visini i brzini zračne platforme koja ga lansira. Prema nekim izvješćima, Rampage je sposoban za pogađanje ciljeva na udaljenosti od 250 km uz uobičajene parametre lansiranja. Prema promomaterijalima izraelskih proizvođača, Rampage je učinkovito i ekonomično zrakoplovno oružje s dobrim omjerom cijene i performansi. Prilikom napada s većih udaljenosti, projektil u završnoj fazi leta dostiže supersoničnu brzinu smanjujući brzinu protivnikova odgovora te otežavajući presretanje. Tijekom 2019., nedugo nakon što je objavljeno da je u planu serijska proizvodnja, pojavila su se i prva neslužbena i nepotvrđena izvješća o njihovoj uporabi. Navodno je projektil prvi put lansiran 13. travnja 2019., prilikom djelovanja Izraelskog ratnog zrakoplovstva protiv skupina koje podržava Iran stacioniranih u Siriji. Ciljevi su bili postrojenja za sklapanje navođenih projektila kraj grada Masyafa u pokrajini Hami na sjeverozapadu zemlje. Ako su te informacije točne, Rampage se mogao iskazati upravo u misiji kakva je zamišljena tijekom njegova razvoja, tj. gađanju ciljeva dok je avion izvan dometa PZO sustava velikog dometa S-300 PMU-2. To je bilo posebno važno kad se uzme u obzir da je samo nešto više od godinu prije toga bio oboren izraelski avion F-16I Sufa, i to djelovanjem starijeg PZO sustava S-200. Tad se pokazalo da u određenim uvjetima i zastarjeli PZO sustavi, ali velikog dometa, mogu biti itekako opasni čak i za napredne avione koji raspolažu kvalitetnim sustavom elektroničkih protumjera.

Indijski popis

Rampage je tako postao novo oružje za učinkovito pogađanje zemaljskih ciljeva iz zraka na većim udaljenostima. Dopunio je i arsenal oružja za suzbijanje djelovanja PZO-a. Za razliku od sporog i lukavog projektila Delilah, koji zahvaljujući senzorima ima sposobnosti izviđanja i nadzora, Rampage donosi veću ubojitu moć uz puno kraće vrijeme prilaska cilju i njegova pogađanja. Još jedna prednost Rampagea u odnosu na slične ALBM-ove jest masa, koja je manja od 600 kilograma, pa je prikladan za lansiranje s više podvjesnih točaka na jednom avionu. Primjerice, u Izraelskom ratnom zrakoplovstvu njim je najčešće naoružan F-16I Sufa, i moguće je da ih nosi na po dvama unutarnjim potkrilnim nosačima na svakom krilu. Dakle, ukupno četiri. Mogu se rabiti i na drugim IDF-ovim borbenim avionima. To uključuje i najnovije avione F-35I Adir, što su još u lipnju 2018. službeno potvrdile tvrtke IAI i IMI.

Osim Izraela, za sustav Rampage odlučila se i Indija. Kupnja je rezultat odluke o povećanju borbenih sposobnosti borbenih zračnih snaga nakon pograničnih incidenata s NR Kinom 2020. godine. Sama nabava odobrena je i obavljena kao posebni proces koji je trebao osigurati ključna oružja za moguće buduće sukobe. Indija je ocijenila da postoji potreba za oružjima većeg dometa od onih koja su uporabljena 2019. tijekom udara iz zraka na ciljeve na pakistanskom teritoriju (Balakot). U travnju 2024. objavljeno je da je sustav uveden u OS Indije. Sustav je usto dobio i alternativni naziv High Speed Low Drag Missile Mk 2, u prijevodu: projektil velike brzine i malog otpora. Glavni korisnik postalo je Indijsko ratno zrakoplovstvo. Integracija je obavljena na tadašnjoj okosnici zrakoplovstva – višenamjenskom borbenom avionu Su-30MKI, ali i na borbenim avionima MiG-29UPG i jurišnim Jaguarima. Indija je tako upotpunila popis dugodometnih zrakoplovnih projektila, na kojem se ističe sposobniji, ali i skuplji krstareći projektil Brahmos dometa do 450 kilometara. Osim u zrakoplovstvo, Rampage je uveden i u mornaricu. Njegova je integracija obavljena na palubnim višenamjenskim avionima MiG-29K, sposobnim nositi po dva ispod unutarnjih potkrilnih nosača. Indija je razmatrala i domaću proizvodnju tog oružja pod inicijativom Make in India, ali nije objavljeno da je to realizirano.

Premijera u Berlinu

Jedan je od najnovijih ALBM-ova izraelske proizvodnje sustav Air LORA. Temelj mu je istoimena inačica koja se lansira sa zemlje, a pod nazivom se krije pokrata od Long Range Artillery (topništvo velikog dometa). Izvorni sustav ima podulju povijest. Razvoj projektila započeo je 2002., također kao rezultat suradnje IAI-ja i IMI-ja. Trebalo je dosta vremena da pronađe kupce i ima znatniju operativnu uporabu. Izraelska doktrina dalekometnih udara s velikih udaljenosti tad je u cijelosti spadala u domenu djelovanja ratnog zrakoplovstva i njegovih zračnih platformi. Izraelske državne tvrtke mogle su raditi na daljnjem razvoju, čak i bez sigurne prodaje, vjerujući u trend povećanja učinkovitosti i sve veće preciznosti balističkih raketa. Prvi od inozemnih korisnika kopnene inačice službeno se pojavio tek 2018. godine. Bio je to Azerbajdžan, koji ga je ubrzo i koristio u ograničenoj ulozi u 44-dnevnom ratu s armenskim snagama oko Nagorno-Karabaha. Tvrtka IAI javno je predstavila zračnu inačicu Air LORA 6. lipnja 2024. na zrakoplovnom sajmu ILA Berlin. Iz tad objavljenih informacija dalo se zaključiti da razvoj projektila traje već godinama i da su testna zračna lansiranja na avionima F-16 obavljena. Popis potencijalnih ciljeva uključuje visokovrijedne i dobro zaštićene ciljeve. U to su uključeni objekti unutar zračnih luka, zapovjednih središta, važni infrastrukturni objekti, ali i neke plovne jedinice. Spominjanje brodova kao potencijalnih ciljeva otvara i mogućnost korištenja neke vrste tražila s barem ograničenim sposobnostima gađanja pokretnih ciljeva. U službenim materijalima tvrtke IAI ipak se navodi da je projektil seekerless, tj. bez ikakvog tražila. No ima mogućnost promjene cilja tijekom leta projektila. I u tom slučaju istaknuta je sposobnost djelovanja u nepogodnim vremenskim uvjetima i uvjetima snažnog elektroničkog ometanja. Nakon lansiranja projektil je vođen navigacijskim sustavom koji se sastoji od kombinacije inercijskog (INS) i satelitskog sustava (GPS). Projektil postiže preciznost od deset metara unutar CEP-a. Prema dosadašnjim informacijama, navigacijski sustav pokazao se uspješnim: dokazan je u stvarnim borbenim uvjetima. Vjerojatnost pogađanja cilja povećana je rješenjem u zadnjoj fazi putanje projektila – potpuno okomitim napadnim kutom, čime je otežano presretanje. Iako domet službeno nije objavljen, može se zaključiti da je znatno veći od deklariranih 430 kilometara za zemaljsku inačicu. Maksimalni domet i u tom slučaju ovisi o startnoj visini i brzini aviona nosača. Bojna glava mase nešto veće od 500 kg može biti visokoeksplozivna, fugasno-rasprskavajuća ili namijenjena dubokoj penetraciji u ukopane objekte.

I na transportnim avionima?

Dosad objavljene fotografije pokazuju da je sustav AIR LORA prilagođen uporabi na borbenim avionima F-16I Sufa. Sudeći po praksi Izraelskog ratnog zrakoplovstva, vrlo je vjerojatno da se projektil može rabiti i na većim te sposobnijim dvomotornim avionima F-15C/I Baz/Ra’am. No ima i nedostataka, posebno na avionima F-16I Sufa. Zbog mase i dimenzija, projektil je moguće smjestiti samo na unutarnjim potkrilnim nosačima najveće nosivosti, koji se najčešće koriste za nošenje dodatnih spremnika goriva od 600 galona (2271 litra). Tijekom napada na udaljenije ciljeve potrebna im je dopuna goriva u zraku, koju obavljaju vlastite ili savezničke zračne cisterne. Proizvođač otpočetka ostavlja mogućnost korištenja oružja na svim modernim lovačkim avionima. U vizualnim promomaterijalima prikazana je i integracija na mornaričke patrolne avione P-8 Poseidon ili slične letjelice koje se temelje na platformi Boeing 737. Moguća je i integracija na transportne avione, od kojih je najizgledniji C-130 Hercules. Brojnim potencijalnim korisnicima tako se otvaraju velike nove mogućnosti na platformama koje nisu nužno borbeni avioni četvrte generacije zapadnog podrijetla. Štoviše, u analizama vezanim uz indijsku nabavu projektila AIR LORA kao potencijalna platforma spominje se Suhoj Su-30MKI. Optimistična pretpostavka jest da bi indijski Su-30MKI mogao ponijeti čak četiri projektila tog tipa. Interes Indije za izraelski proizvod logičan je nastavak tradicije nabave izraelskih zrakoplovnih oružja velikog dometa. Projektil je indijskoj javnosti predstavljen u veljači 2025. na zrakoplovnoj izložbi Air India u Bangaloreu. Interes bi mogao biti dodatno potaknut učinkom indijskih projektila ALBM lansiranih na pakistanske ciljeve tijekom operacije Sindoor u svibnju ove godine. U Indijskom ratnom zrakoplovstvu AIR LORA kvalitetno bi popunio prostor između balističkih projektila Rampage te krstarećih projektila BrahMos i SCALP. Samo jedan od potencijalnih scenarija uporabe jest gađanje ciljeva iz aviona koji je izvan dosega dalekometnih PZO sustava kineskog podrijetla HQ-9, čiji je domet do 200 kilometara.

Tri metra CEP-a

ROCKS je vjerojatno jedno od najsposobnijih ALBM oružja ne samo u Izraelu nego i u svijetu. Prvi je put predstavljen na zrakoplovnom sajmu Aero India 2019, a u isto vrijeme objavljene su prve fotografije njegova testiranja na avionima F-16I Sufa. Nastao je kao nastavak razvoja uspješnih naprednih zrakoplovnih obrambenih sustava tvrtke Rafael. Ona ga definira kao autonomni projektil povećanog dometa za velike udaljenosti. Namijenjen je pogađanju visokovrijednih ciljeva koji mogu biti statični i pokretni, na površini ili pod zemljom, s velikom preciznošću i u uvjetima bez GPS navigacije. S obzirom na vrstu cilja, mogu biti opremljeni fugasno-rasprskavajućom ili bojnom glavom optimiziranom za penetraciju. Bojna glava potječe od optički vođenog projektila Popeye, koji je svojedobno bio važan predstavnik zračnih oružja namijenjenih za napade s većih dometa. Tijekom srednje faze leta prema cilju na raspolaganju je inercijska i GPS navigacija. U zadnjoj fazi leta, za razliku od mnogih oružja tog tipa, projektil koristi tražilo koje omogućuje iznimnu preciznost. Elektrooptičko tražilo naprednija je inačica, koja se koristi kod pametnih bombi serije SPICE. Sustav primjenjuje tehnologiju usporedbe stvarnog terena i internih digitalnih karata, pa je preciznost izvanredna – samo tri metra CEP-a. Druga je opcija za ugradnju tražilo emitiranja radiovalova, čime se ROCKS pretvara u oružje sposobno za misije suzbijanja protuzrakoplovne obrane (SEAD). Pogonski dio s motorom na kruto gorivo potječe od trenažnog projektila Black Sparrow. Službeni domet nije objavljen, ali neke publikacije spominju i do 800 kilometara. Nakon što je oružje predstavljeno u Indiji, ona je uskoro postala i korisnik. Projektil je prilagođen borbenom avionu Su-30MKI. S tog aviona izvedeno je prvo testiranje spomenutog oružja na području Andamana i Nikobara. Umjesto ROCKS, u Indiji nosi naziv Crystal Maze 2. Iz toga se dijelom može iščitati njegovo podrijetlo. Crystal Maze tamošnji je naziv za inačicu vođene bombe Popeye, koja je također dio arsenala Indijskog ratnog zrakoplovstva, no koristi ga na avionima Mirage 2000. Crystal Maze 2 prvu je borbenu uporabu imao tijekom indijsko-pakistanskog sukoba u svibnju ove godine. Na njegovu vrhuncu, 7. svibnja, četiri do pet projektila uporabljeno je za uništavanje objekata kod Murdike u blizini Lahorea. Objekti su navodno bili u službi oružane grupe Lashkar-e-Taiba, koju je Indija proglasila terorističkom organizacijom. Sudeći po slikama nakon napada, uporabljene su penetrirajuće bojne glave, koje prouzročuju velika oštećenja unutar objekata.

Obračuni na Bliskom istoku

Izravni obračuni Izraela i Irana 2024. i 2025. godine pokazali su uporabu balističkih projektila lansiranih iz zraka na potpuno novoj razini. Kao odgovor na operaciju Istinito obećanje (True Promise), tijekom koje je Iran sredinom travnja 2024. gađao izraelske ciljeve, IDF je 19. travnja izveo ograničenu udarnu akciju. Ratno zrakoplovstvo napalo je iranske položaje protuzračne obrane oko nuklearnih postrojenja kod Natanza i Esfahana. Prema dostupnim izvješćima, uništeni su ili neutralizirani elementi PZO sustava S-300PMU-2, koji su uključivali i ciljnički radar tipa 30N6 (Flap Lid). Bila je to prva borbena uporaba projektila Golden Horizon i ROCKS. Nosači projektila bili su avioni F-15I Ra’am iz 69. eskadrile, koji su navodno lansirali tri projektila sa sigurne udaljenosti, daleko izvan granica Irana. Uspjeh novog oružja jamčio je uporabu u sljedećoj, znatno većoj operaciji Dani kajanja (Days of Repentance). Samo nekoliko dana prije njezina pokretanja, 18. listopada 2024. u javnost su preko mreže Telegram procurila povjerljiva izvješća američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA). Govorila su o vježbama Izraelskog ratnog zrakoplovstva, s detaljima o vrsti i broju zrakoplovnog naoružanja. Kako su se materijali pojavili na ne baš poznatom kanalu Middle East Spectator, za koji mnogi navode da objavljuje proiranska stanovišta, isprva se sumnjalo da su lažni. Kasniji događaji pokazali su da nije tako, pa se danas navode i na relevantnim internetskim stranicama te u međunarodnim i državnim institucijama koje se bave vojnim i obrambenim temama. Neki analitičari spominju da ne treba isključiti ni mogućnost namjernog puštanja takvih informacija kako bi se postigao neki drugi učinak. U studenom 2024. slučaj je ipak bio jasniji nakon što je uhićen analitičar američke Središnje obavještajne agencije (CIA) Asif Rahman. Optužen je i potom osuđen da je nezakonito distribuirao strogo povjerljive informacije vezane uz nacionalnu obranu.

Dakle, u dokumentima se navodilo kako je na vježbama zabilježena prisutnost najmanje 16 projektila Golden Horizon i najmanje 40 projektila ROCKS (ISO2). Moguće je da je u operaciju Dani kajanja bio uključen sličan broj projektila. Započela je 26. listopada 2024. Prvi val opet je uključivao avione F-15I s projektilima Golden Horizon, čiji su ciljevi bili PZO položaji oko glavnog iranskog grada Teherana. Navodno se radilo o različitim sustavima sovjetskog, američkog i ruskog podrijetla (Vega, I-Hawk, S-300). U kasnijim fazama ciljevi su uključivali daljnje elemente i položaje PZO sustava, velike radare OTH (Over the Horizon) te postrojenja za razvoj i proizvodnju balističkih projektila. Pogađanje više tih objekata pripisano je djelovanju nevidljivih aviona F-35I Adir, iako je njihova izravna uloga u operaciji najvjerojatnije bila sporedna u odnosu na avione četvrte generacije F-15D/I Baz/Ra’am i F-16I Sufa.

Četvrta generacija bolja od pete?

Kulminacija sukoba Irana i Izraela dogodila se tijekom dvanaestodnevnog rata u lipnju ove godine. U Izraelu je operacija nazvana Uzdižući lav (Rising Lion), a izvješća i analize iz različitih izvora govore da je također obilježena uporabom projektila ALBM. Iako izvješća nisu brojna ni službeno potvrđena, navodno su upravo projektili Golden Horizon uporabljeni na više ciljanih lokacija i objekata te su neutralizirali više čelnih osoba iranskog OS-a i nuklearnog programa. Ako je to istina, Izraelsko ratno zrakoplovstvo i OS pokazali su da moderne doktrine zračnog ratovanja podrazumijevaju vezu između snažnog i modernog ratnog zrakoplovstva i sve učinkovitijih vođenih balističkih projektila. Oni se mogu integrirati na sve važne tipove izraelskih borbenih aviona. Udarni potencijal te kombinacije izazov je za koncept nevidljivih aviona pete generacije i novi vjetar u leđa avionima četvrte generacije. Zanimljivo je da je taj trend prepoznat i u Iranu. U svibnju 2020. objavio je da je obavljeno testno lansiranje projektila Fajr-4CL s aviona Suhoj Su-22. Projektil je donekle usporediv s izraelskim Rampageom, ali ima nešto veći kalibar: 333 u odnosu na 306 mm. No program zasad vrlo vjerojatno nije prioritet iranskog OS-a. Prvi su razlog stariji borbeni avioni ratnog zrakoplovstva, a drugi je puno napredniji program razvoja i proizvodnje različitih balističkih projektila koji se lansiraju sa zemlje.

U malo su vremena Izrael i njegovo ratno zrakoplovstvo razvili, operacionalizirali i u borbenim uvjetima uporabili cijelu paletu zračno lansiranih balističkih projektila. Svojim bojnim glavama, dometima i mogućnostima uporabe pokrivaju mnoštvo sadašnjih i budućih potencijalnih scenarija. Na temelju dobrih političkih odnosa i tradicije nabave vojne opreme iz Izraela, više tih sustava nabavila je i Indija. I ondje su vrlo brzo dobili priliku za uporabu u stvarnim ratnim uvjetima. Može se očekivati da će takva oružja imati veliku ulogu i u budućnosti, pogotovo u Izraelu. Ta zemlja kupuje avione F-35I Lightning II, no podjednako je bitna, ako ne i bitnija, nabava lovaca F-15IA, koji se temelje na najnovijoj inačici Eaglea F-15EX. Izrael je u studenom 2024. potpisao ugovor o nabavi 25 primjeraka tog aviona vrijednih 5,2 milijarde dolara, s mogućnosti nabave još 25. Velike nosivosti i dometa, taj avion gotovo je idealna platforma za dosad korištene, a možda i za neke nove, nepoznate vrste projektila ALBM.

Sparrow – projektili za simulaciju protivničkih udara

Dio izraelskih projektila ALBM potječe od ranijih zemaljskih inačica, a dio iz programa čija je glavna namjena bila testiranje protubalističke zaštite važne za Državu Izrael. Tako je nastala cijela serija projektila Sparrow (vrabac). Potonji su simulirali djelovanje projektila koji su potjecali od sovjetske serije Scud. Za razvoj i proizvodnju bila je zadužena tvrtka Rafael Advanced Defense Systems. Projektili su još prije petnaestak godina korišteni za testiranje, razvoj i poboljšanje protubalističkih radara i sustava projektila Arrow 2 i David Sling. S masom od oko 1300 kg najmanji predstavnik serije bio je Black Sparrow, koji je simulirao projektile manjeg dometa. Projektile povećanog dometa i buduće naprednije iranske projektile oponašale su inačice Blue Sparrow (1900 kg) i Silver Sparrow (3100 kg), koje su dolazile u konfiguraciji s odvojivom bojnom glavom. Projektili su opremljeni sustavima satelitske i inercijske navigacije te dodatnim dvokanalnim telemetrijskim sustavima kako bi se dobili što kvalitetniji podaci o izvedenim presretanjima. Osim što lete klasičnim balističkim putanjama, pri prilasku cilju mogu i manevrirati. Tako je moguće izvođenje kompleksnijih i izazovnijih scenarija presretanja, za koje je Izrael pretpostavljao da će se dogoditi u budućnosti. Za svaki projektil postoji i mogućnost opremanja inertnom bojnom glavom s eksplozivom ili glavom punjenom vodom. Prilikom testiranja kao platforme nosači korišteni su avioni F-15 C/D Baz, koji su ih prema teritoriju Izraela lansirali s istočnog dijela Sredozemnog mora. Zahvaljujući testiranjima, Sparrowi su poslužili kao dobro ishodište i korak do razvoja bojnih oružja. Najmanji Black Sparrow poslužio je za razvoj projektila ROCKS, a Blue Sparrow je, prema brojnim izvješćima, poslužio za razvoj još uvijek malo poznatog novog projektila Gold Horizon.

Kineski predstavnici

U kineskoj ponudi ALBM-ova nalazi se CM-400AKG. Izvorno se radi o protubrodskom projektilu sa sposobnosti preciznog pogađanja zemaljskih ciljeva. Njim se mogu gađati veći ratni brodovi i zemaljski PZO sustavi. Razvio ga je CASIC (China Aerospace Science and Industry Corporation), državna tvrtka za zrakoplovne i svemirske tehnologije. Dizajn potječe od taktičkog balističkog projektila kratkog dometa SY-400. Projektil postiže brzine od četiri i pol ili više od pet Macha, što ga može klasificirati među supersonična ili hipersonična oružja. Podaci o masi projektila razlikuju se te iznose od 400 do najvjerojatnijih 900 kilograma. Od toga nešto više od 200 kilograma otpada na bojnu glavu. Prema namjeni i značajkama projektili dobro odgovaraju poznatom kupcu, Pakistanskom ratnom zrakoplovstvu. Ono ih može rabiti za potencijalno neutraliziranje indijskih nosača aviona i naprednijih protuzrakoplovnih sustava velikog dometa (S-400) s većih udaljenosti. Ministarstvo obrane Pakistana proračunskim je sredstvima 2018. godine navodno kupilo 60 projektila CM-400AKG vrijednih oko sto milijuna dolara. Pakistan kao zračnu platformu koristi višenamjenske borbene avione JF-17 Thunder. Ovisno o visini leta, procijenjeni maksimalni domet iznosi od 100 do 250 kilometara. Osim brzine, sposobnosti preživljavanja i uspješnosti pogađanja cilja pridonosi i kvazibalistička putanja s okomitim obrušavanjem na cilj. Navigacija se sastoji od sustava INS i sustava satelitske navigacije, a moguća je ugradnja infracrvenog, optičkog i aktivnog / pasivnog radarskog tražila. Izvori iz NR Kine, Pakistana i Indije navode kako su spomenuti projektili korišteni tijekom četverodnevnog indijsko-pakistanskog pograničnog sukoba u svibnju ove godine. Izvješća o uspješnosti projektila se razlikuju. Pakistanska tvrde da su učinkovito neutralizirali elemente indijskog PZO sustava S-400 Trijumf. U indijskim se krugovima spominje njihov neuspjeh. Prema potonjim izvorima, projektile su na vrijeme otkrivali, gađali, presretali ili ometali indijski napredni sustavi elektroničkog ometanja, zrakoplovi za kontrolu zračnog prostora i sam sustav S-400.

Kineski projektil ALBM većih dimenzija je KD-21. Prvi je put predstavljen na zrakoplovnoj izložbi u Zhuhaiju 2022. godine. Sličan je zemaljskom protubrodskom balističkom projektilu CM-401, te je moguće da su upravo tom sustavu dodane sposobnosti za gađanje zemaljskih ciljeva. Izvana je dosta sličan ruskom projektilu Kinžal. Glavne su platforme za nošenje strateški bombarderi Xian H-6K, koji ispod potkrilnih nosača mogu nositi najviše četiri projektila. Dosad uočeni naoružani bombarderi pripadaju 10. bombarderskoj diviziji, cjelini pod Zrakoplovnim zapovjedništvom istočnog područja, nadležnim za područje u blizini Japana i otoka Tajvana.

TEKST: Marin Marušić