Nakon Drugog svjetskog rata i brzog gospodarskog oporavka, zapadni dio podijeljene zemlje suočio se s terorizmom koji je dolazio s oba pola političkog spektra, ali i s međunarodnim terorizmom. Ponovno ujedinjena zemlja u novom je tisućljeću doživjela terorističke napade potaknute radikalnim islamizmom

Od završetka Prvog svjetskog rata do dolaska nacionalsocijalista na vlast tzv. Weimarska Republika bila je izložena političkom nasilju koje je dolazilo i s krajnje političke ljevice i s desnice. Nakon zločinačkih strahota koje je izazvao nacionalsocijalistički režim, ratnog poraza, katastrofalnog razaranja te naposljetku podjele na dvije zemlje, politički polarizirano nasilje uglavnom se pojavljivalo u zapadnom dijelu, tj. u Saveznoj Republici Njemačkoj. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata skupine ostataka i simpatizera nacista vršile su povremene nasilne akcije koje ipak nisu poprimile karakter terorističke kampanje. Međutim, u SR Njemačkoj formiraju se krajem 1960-ih ljevičarske terorističke skupine. Od 1970-ih na domaći se nadovezuje i međunarodni terorizam, a u proteklih dvadesetak godina u ujedinjenoj Njemačkoj sve je prisutniji i islamistički terorizam.

Nakon Drugog svjetskog rata SR Njemačka zabilježila je izvanredan gospodarski rast. Uz pomoć američke financijske potpore kroz Marshallov plan, uspostavljen je specifični gospodarski model: ordoliberalizam. On je nastojao pomiriti slobodno tržište s kvalitetnom socijalnom zaštitom i snažnom državom. Ordoliberalizam je oblikovao njemačku poslijeratnu ekonomsku politiku kroz politički autoritet prvog ministra gospodarstva u SR Njemačkoj Ludwiga Erharda (1897. – 1977.). On će djelovati u vladi Konrada Adenauera (1876. – 1967.), a od 1963. do 1966. bit će i savezni kancelar. Njegov je gospodarski model 1950-ih osigurao visoke stope rasta, koje su se povezale u zapadnonjemačko gospodarsko čudo. Međutim, prouzročio je i određene socijalne napetosti.

S lijeve strane

Njemački lijevi studentski pokret s kraja 1960-ih bio je uz francuski najradikalniji u Europi. Otvoreno je iskazivao nezadovoljstvo ratom u Vijetnamu te nespremnošću njemačkog društva da se potpuno suoči s nacističkom prošlošću. Socijalistička njemačka studentska unija (Sozialistischer Deutscher Studentenbund – SDS), osnovana je 1946. i imala je bliske veze sa socijaldemokratima. Do početka 1960-ih razišla se s njima zbog pitanja naoružavanja SR Njemačke i ulaska u NATO. Postojao je i protestni pokret mladih Izvanparlamentarna oporba (Außerparliamentarische Opposition – APO), koji je bio nezadovoljan vladavinom dviju velikih stranaka – Demokršćanske unije (CDU) i Socijaldemokratske partije (SPD). Iako dva pokreta načelno nisu pribjegavala nasilju, iz nekih se njihovih frakcija izrodila njemačka ljevičarska teroristička scena, koja je kulminirala u drugoj polovini 1970-ih.

Najistaknutija njemačka teroristička skupina bila je Frakcija Crvene armije (Rote Armee Fraktion – RAF), koja je tijekom tridesetogodišnjeg postojanja bila odgovorna za više desetaka terorističkih akcija te smrt 32 osobe. Ljevičarsku terorističku scenu činilo je još nekoliko manjih skupina, primjerice Pokret 2. lipnja (Bewegung 2 Juni). Nazvan je po datumu iz 1967., kad je tijekom demonstracija protiv iranskog šaha Reze Pahlavija (1919. – 1980.) ubijen njemački student Benno Ohnesorg (r. 1940.). Pokret 2. lipnja najpoznatiji je po otmici CDU-ova političara Petera Lorenza (1922. – 1987.) početkom 1975. U zamjenu za Lorenzovo puštanje na slobodu, vlasti su pustile nekoliko zatvorenih radikalnih ljevičara. Aktivne su bile i druge ljevičarske skupine: Revolucionarne ćelije (Revolutionäre Zellen – RZ) i Kolektiv socijalističkih pacijenata (Sozialistisches PatientenKollektiv – SPK). Zadnjih su godina u ujedinjenoj Njemačkoj i dalje aktivne neke manje ekstremno lijeve i anarhističke skupine, koje u svojim akcijama uglavnom izbjegavaju ljudske žrtve.

Skupinu Frakcija Crvene armije utemeljio je 1968. godine Andreas Baader (1943. – 1977.). Nakon pridruživanja novinarke Ulrike Meinhof (1934. – 1976.) skupina u njemačkim medijima dobiva kolokvijalni naziv Baader-Meinhof. U ideološkom smislu RAF je zagovarao marksizam i maoizam pomiješane s radikalnim anarhističkim stanovištima. Organizacija se uglavnom financirala samostalno. Dokumenti obznanjeni u godinama nakon pada Berlinskog zida sugerirali su i pomoć istočnonjemačkog Ministarstva za državnu sigurnost (Stasi), no ne u novcu, nego u vidu obuke i zaštite. Neki od članova RAF-a dobili su azil, odnosno nove identitete u Njemačkoj Demokratskoj Republici (Istočna Njemačka). Otprilike pola članova RAF-a činile su žene, a većina pripadnika skupine dolazila je iz vrlo dobro situiranih obitelji, čak i industrijalaca, što je zbunjivalo njemačke sociologe.

Bombe širom zemlje

Prvu akciju RAF izvodi 2. travnja 1968., kad Baader s djevojkom Gudrun Ensslin (1940. – 1977.) i dvojicom istaknutih članova podmeće požar u frankfurtskom trgovačkom centru Kaufhaus Schneider. Na sreću, taj teroristički čin nije imao teške posljedice. Skupina je uspjela pobjeći iz SR Njemačke, no vraća se u travnju 1970. i Baader biva uhićen u Zapadnom Berlinu. No idućeg ga mjeseca u smjeloj akciji skupina od šest članova RAF-a uz pomoć Ulrike Meinhof oslobađa iz kažnjeništva. Članovi RAF-a privremeno su pronašli utočište u terorističkom kampu koji je u Libanonu vodio Narodni front za oslobođenje Palestine (PFLP). Ondje su pohađali tečajeve za izradu improviziranih eksplozivnih naprava te učili osnove gerilskog ratovanja.

Vrativši se u SR Njemačku, skupina poduzima niz ozbiljnijih terorističkih napada. Tražeći sredstva za svoje djelovanje i akcije, Baader-Meinhof izvodi širom zemlje seriju pljački banaka, zbog čega njemačka policija poduzima opsežnu akciju razbijanja te skupine. U nekoliko oružanih incidenata tijekom 1971. ubijena su tri policajca, no i više članova skupine je uhvaćeno. U svibnju 1972. izveden je teroristički napad na američku vojarnu u Frankfurtu na Majni u kojem je poginuo pukovnik Paul A. Bloomquist (r. 1932.), a 13 je pripadnika ozlijeđeno. Time je počela serija RAF-ovih bombaških napada kojima su meta bile i američke vojne instalacije na njemačkom tlu. Krajem tog mjeseca izveden je bombaški napad na Glavni stožer Američke kopnene vojske u Europi – vojarnu Campbell u Heidelbergu, u kojem su tri osobe poginule. Napadnut je bio i Savezni kriminalistički ured (Bundeskriminalamt – BKA) u Münchenu. Ukupno je na proljeće 1972. šest podmetnutih bombi ubilo četiri osobe, a više od četrdeset ozlijedilo.

Razdoblje terora Frakcije Crvene armije od kraja lipnja 1972. privremeno prestaje. Nakon višesatne opsade i spektakularne pucnjave u Münchenu uhićen je Andreas Baader, a u sljedećim tjednima njegovu su sudbinu slijedili Meinhof, Enslin te još nekoliko visoko rangiranih članova skupine. Usprkos uhićenju vođa skupine, jezgra koju je činilo između dvadeset i četrdeset članova s vremenom nastavlja terorističke akcije. U travnju 1975. šesteročlana skupina pokušala je zauzeti njemačko veleposlanstvo u Stockholmu. Akcija je zbog intervencije švedske policije završila neuspjehom, ali i tragedijama, smrću dvaju napadača te dvaju službenika veleposlanstva.

Slobodni članovi nekoliko su puta pokušali izvući vodstvo skupine iz zatvora. No kako bi izbjegle ponavljanje Baaderova bijega 1970., zapadnonjemačke vlasti su za zatvorene članove skupine izgradile kod Stuttgarta poseban zatvor s pripadajućom sudnicom. Zbog gradnje zatvora početak suđenja članovima skupine bio je odgođen za tri godine, što su iskoristili za štrajk glađu, tijekom kojeg je Holger Meins (1941. – 1974.) i umro. Uoči suđenja, Ulrike Meinhof počinila je u svibnju 1976. samoubojstvo. Preostala tri zatvorena člana skupine osuđena su 1977. na doživotne zatvorske kazne zbog ubojstva američkog vojnika te još 37 terorističkih akcija. No u listopadu 1977. su i Baader, Ensslin i Jan-Carl Raspe (r. 1944.) izvršili samoubojstva vatrenim oružjem odnosno vješanjem. O tome kako je do toga došlo raspravlja se i danas.

Prestanak aktivnosti?

Članovi organizacije koji su se nalazili na slobodi izvršili su nešto prije tih događaja, u travnju 1977., kod Karsluhea atentat i ubili njemačkog glavnog državnog odvjetnika Siegfrida Bubacka (r. 1920). Onda je RAF u rujnu 1977. u Kölnu oteo njemačkog industrijalca i bivšeg časnika SS-a Hansa Martina Schleyera (r. 1915.). U napadu je ubijen Schleyerov vozač i tri policajca u pratnji. Schleyer je držan u zatočeništvu 43 dana – otmičari su pokušavali ishoditi puštanje zarobljenih članova RAF-a iz zatvora. Nakon što su otmičari saznali za smrt Baadera i Enslin, Schleyer je ubijen, a njegovo je tijelo ostavljeno u prtljažniku automobila blizu francuske granice. Gotovo paralelno sa Schleyerovom otmicom, skupina palestinskih terorista povezanih s RAF-om izvela je i otmicu Lufthansina zrakoplova na letu iz Španjolske (Baleari) u Njemačku. Avion je preusmjeren u Somaliju, gdje je oslobođen u akciji njemačke antiterorističke policijske postrojbe GSG 9.

Unatoč smrti pripadnika prve generacije, RAF je u suradnji s Pokretom 2. lipnja i Revolucionarnom ćelijom nastavio aktivnosti. Tako je 1978. u kolumbijskoj prijestolnici Bogoti napadnut ured njemačkog zračnog prijevoznika, a sljedeće je godine u Belgiji pokušan atentat i na vrhovnog zapovjednika NATO saveza u Europi američkog generala Alexandera Haiga (1924. – 2010.). Kod američke zrakoplovne baze Rhein-Main blizu Frankfurta 1985. su u eksploziji auto bombe poginule dvije osobe, američki državljani. Smatra se da je skupina Baader-Meinhof odgovorna i za ubojstvo njemačkog političara i poslovnog čovjeka Detleva Rohweddera (r. 1932.) dana 1. travnja 1991. kod Düsseldorfa.

Uhićenje najvažnijih članova skupine te pad Berlinskog zida i kolaps ideje komunizma na europskom tlu s vremenom su obeshrabrili članove organizacije. Zatvoreni članovi pozvali su 1992. na raspuštanje skupine, a 1998. poslana je novinskoj agenciji Reuters obavijest o službenom raspuštanju RAF-a, za koju se pretpostavlja da je autentična. Posljednja teroristička akcija za koju se smatra da su je izvršili članovi RAF-a bila je eksplozija bombe 1993. godine u gradu Weiterstadtu na gradilištu novog zatvora. Zanimljivo je da se jedan od preživjelih izvornih članova Horst Mahler (r. 1936.) nakon puštanja iz zatvora pridružio neonacističkim krugovima. Umro je nedavno, 27. srpnja ove godine. Frakcija Crvene armije bila je jedna od najradikalnijih i najopasnijih terorističkih skupina aktivnih na europskom tlu 1970-ih. Njezina su intenzivna djelovanja obilježila jedno od najturbulentnijih razdoblja u poslijeratnoj njemačkoj povijesti.

Mirnije na istoku

Iako je ljevičarski terorizam u poslijeratnom razdoblju bio dominantna prijetnja sigurnosti SR Njemačke, zemlja je bila suočena i sa slučajevima desničarskog te međunarodnog terorizma. Istočna Njemačka u to je vrijeme bila pod čvrstom kontrolom represivnog aparata komunističkog režima, koji je poduzimao stroge mjere protiv svakog oblika političkog otpora. Tajna policija Stasi često je koristila represiju, zatvaranje i progon kako bi ugušila glas te aktivnosti disidenata i kritičara režima. Protivnici režima, uključujući terorističke skupine, zbog toga nisu nikad poduzeli ozbiljnije pokušaje organiziranja. Jedan od rijetkih slučajeva istočnonjemačkih građana koji je imao natruhe terorističkog akta otmica je poljskog putničkog zrakoplova 1978. na letu 165 iz Gdanjska. Avion je sletio u Zapadni Berlin, a otmičari su zatražili politički azil. Istočna Njemačka istodobno se često pojavljivala kao sponzor terorizma i terorističkih skupina. S druge strane, SR Njemačka često je bila utočište ili je tolerirala prisutnost različitih političkih skupina iz inozemstva kao što su desničarski turski Sivi vukovi te kurdske i palestinske skupine. Demokratski front za oslobođenje Palestine, a možda i članovi nekih drugih radikalnih skupina, napali su 10. veljače 1970. izraelske putnike na minhenskom aerodromu, pri čemu je poginula jedna osoba. Tri dana poslije u Münchenu je izgorio židovski kulturni centar. Sedam je osoba poginulo, za što su u istrazi bili osumnjičeni arapski teroristi, ekstremna desnica i anarhisti. Abu Nidalova skupina palestinskih terorista podmetnula je u lipnju 1985. eksploziv na frankfurtskom aerodromu. U eksploziji su tri osobe poginule. Još jedna akcija međunarodnog terorizma koja je odnijela tri žrtve dogodila se u travnju 1986. godine. Libijski su agenti tad podmetnuli eksploziv u zapadnoberlinskoj diskoteci. Kako su među poginulima bila dva američka vojnika, to je prouzročilo američke zračne napade na Libiju. U ožujku 2018. u Berlinu i Ulmu dolazi do kurdskih napada na tursku zajednicu i džamije, kao odgovor na ratne operacije protiv Kurda u Turskoj. U SR Njemačkoj bio je aktivan i međunarodni terorist Carlos Ilich Ramírez (r. 1949.) poznat kao Šakal. Radeći za armensku terorističku skupinu ASALA podmetnuo je 25. kolovoza 1983. eksploziv u francuski konzulat u Zapadnom Berlinu. Poginula je jedna osoba – njemački mirovni aktivist koji je prosvjedovao protiv francuskih nuklearnih pokusa. Osim toga, manje je terorističke akcije na njemačkom tlu izvodila i sjevernoirska IRA te francuska ljevičarska teroristička skupina Action Directe.

S desne strane

Njemačka se proteklih desetljeća suočavala i s terorizmom desnih radikalnih organizacija kao što su Skupina za vojne sportove Hoffmann (Wehrsportgruppe Hoffmann), Njemačke skupine za akciju (Deutschen Aktionsgruppen), Skupina novi front (Gruppe die Neue Front – GdNF), Akcijski front nacionalnih socijalista (Aktionsfront Nationaler Sozialisten / Nationale Aktivisten – ANS/AN) ili Nacionalsocijalističko podzemlje (Nationalsozialistischer Untergrund – NSU). Desničar Josef Bachmann (1944. – 1970.), navodno povezan s neonacističkim skupinama, pokušao je 11. travnja 1968. u Berlinu atentat na ljevičarskog studentskog vođu Rudija Dutschkea (1940. – 1979.), koji je unatoč teškim ozljedama preživio napad.

Najsmrtonosnija teroristička akcija na njemačkom tlu nakon 1945. godine dogodila se 26. rujna 1980. na minhenskom Oktoberfestu. U preuranjenoj eksploziji bombe koju je postavio desničarski student Gundolf Köhler (r. 1959.) poginulo je 13 ljudi, uključujući i napadača. Köhler je navodno bio povezan sa Skupinom za vojne sportove Hoffmann te postoje indicije da nije djelovao samostalno. Početkom 1990-ih događa se nekoliko napada ekstremne desnice i neonacista na migrante i zgrade u kojima su smješteni.

Iako se nije radilo o desničarskom nasilju u užem smislu, u Münchenu je 22. srpnja 2016. njemački državljanin iranskog podrijetla 18-godišnji David Sonboly, koji je imao psihički poremećaj, otvorio vatru iz pištolja u trgovačkom centru. Ubio je devet osoba te ranio još nekoliko, uglavnom migrantskog podrijetla. Napadač je pobjegao s mjesta događaja te poslije počinio samoubojstvo. Slični napadi radikaliziranih pojedinaca dogodili su se u Halleu i Hanauu. U listopadu 2019. u Halleu je 27-godišnji Nijemac Stephan Balliet u napadu na sinagogu ubio dvije osobe. U veljači 2020. u Hanauu je 43-godišnji Nijemac Tobias Rathjen ubio devet osoba migrantskog podrijetla. Nakon toga ubio je majku pa sebe. Napadi su upozorili na i dalje postojeću prijetnju krajnje desnog nasilja i ekstremizma, što je potaknulo dodatne mjere sigurnosnih službi.

Vjerojatno najopasnijom desničarskom, a nakon RAF-a i njemačkom terorističkom skupinom, pokazalo se Nacionalsocijalističko podzemlje. Jezgru organizacije činio je Uwe Mundlos (r. 1973.), Uwe Böhnhardt (r. 1977.) i Beate Zschäpe (r. 1975.) uz više suradnika. Proglašena je odgovornom za devet ubojstava turskih i grčkih migranata te policijske službenice izvršenih između rujna 2000. i travnja 2007. Skupina je optužena da je izvela bombaške napade u Nürnbergu 1999. te u Kölnu 2001. i 2004., kao i seriju pljački banaka. Budući da NSU nije izdavao priopćenja za javnost, njemačke sigurnosne institucije isprva nisu povezivale u cjelinu njegove terorističke akcije. Razmjeri organizacije i zločina počeli su se otkrivati tek 4. studenog 2011., kad su Mundlos i Böhnhardt počinili samoubojstvo nakon što ih je otkrila policija. Kašnjenja u istragama izazvala su u njemačkoj javnosti veliku raspravu o propustima sigurnosnih službi.

Eksplozivne naprave

Njemačka se kao i veći dio zapadne Europe u novom tisućljeću suočava i s prijetnjom terorizma radikalnih islamista. Za razliku od Velike Britanije i Francuske, tragične posljedice u Njemačkoj zasad su nešto manje. Prema aktualnim procjenama, danas u Njemačkoj živi oko pet i pol milijuna muslimana ili oko 6,5 % stanovništva. Na njemačkom teritoriju postoji više od 2600 džamija i islamskih centara. SR Njemačka je nakon Drugog svjetskog rata otvorila vrata radnicima iz inozemstva, od kojih je znatan broj dolazio iz Turske, što je označilo početak formiranja muslimanske zajednice u toj zemlji. Integracija u zapadnonjemačko društvo odvijala se s različitim uspjehom te je ovisila o mnogim čimbenicima, prije svega obrazovanju i ekonomskom statusu pojedinaca. Nakon terorističkih napada na New York 11. rujna 2001., pojačane su aktivnosti njemačkih sigurnosnih službi u praćenju radikalnih mreža potencijalno povezanih s Al Qaidom i drugim ekstremističkim skupinama. Unatoč tomu, u proteklih je dvadesetak godina u Njemačkoj izvedeno ili pokušano nekoliko većih terorističkih akcija, dok su više njih tamošnje vlasti spriječile u začetku.

U Kölnu su 31. srpnja 2006. u dva regionalna vlaka koja su kretala s glavnog željezničkog kolodvora postavljene improvizirane eksplozivne naprave. Srećom, nisu eksplodirale zbog tehničkih nedostataka. Istraga je otkrila da su iza pokušaja napada stajala dva libanonska državljana, kojima je motiv za poduzimanje terorističke akcije bila objava karikatura proroka Muhameda u danskom tisku 2005. godine. U ožujku 2011. ubijena su u napadu na međunarodni aerodrom u Frankfurtu dva američka vojnika, a još su dva teško ozlijeđena. Bili su u tranzitu na putu prema bazi u Afganistanu. Napad je izveo 21-godišnji Kosovar Arid Uka, koji je živio u Njemačkoj. Bio je inspiriran radikalnim islamističkim idejama, a radikaliziran je putem internetskih sadržaja. Istraga je pokazala da je napad počinio samostalno te je osuđen na doživotnu kaznu zatvora.

Pojavom radikalne skupine ISIS na Bliskom istoku, brojni ekstremisti iz Njemačke priključili su se borbama u Siriji, Iraku i drugim zemljama, dok su povratnici u Njemačku bili velik sigurnosni izazov. Najteži napad radikalnih islamista u Njemačkoj dogodio se u prosincu 2016., a izveo ga je na božićnoj tržnici u Berlinu 24-godišnji Tunižanin Anis Amri. Počinitelj je ukrao kamion kojim se zaletio u masu ljudi na tržnici, ubivši ih pritom 12 i ozlijedivši 56. Terorist je nakon napada uspio pobjeći u inozemstvo. Nakon nekoliko dana u Milanu ga je ubila talijanska policija. Tragični teroristički napad imao je velike političke posljedice. Njemačke su vlasti bile oštro kritizirane zbog nesprečavanja akcije, unatoč saznanjima o Amrijevoj radikalizaciji i pokušajima njegova praćenja.

Različite mjere

Uz taj najtragičniji, zadnjih godina dogodio se i niz pojedinačnih napada koje su izvršili radikalizirani pojedinci. U srpnju 2017. u Hamburgu je 26-godišnji Palestinac ubio jednog muškarca, a nekoliko je ljudi ozlijeđeno. U lipnju 2022. na Sveučilištu Hamm-Lippstadt jedna je osoba ubijena, a tri su ozlijeđene u napadu nožem. Još dvije osobe ozlijeđene su u napadu u gradu Esslingenu. U Kölnu je u listopadu 2018. na kolodvoru nakon napada sirijskog izbjeglice došlo do talačke krize. Tijekom 2023. godine uhićeni su članovi skupine Islamska država – Provincija Horasan zbog planova o podmetanju bombe u katedralu u Kölnu. U Mannheimu je 2024. afganistanski izbjeglica Sulaiman Ataee nožem napao okupljene na skupu javnog kritičara islamizma Michaela Stürzenbergera, pri čemu je ubio jednog policajca. U napadu u Sollingenu u kolovozu te godine nožem je ubijeno troje ljudi.

Kao preventivnu mjeru za sprečavanje islamističkih napada, Njemačka ulaže u deradikalizacijske programe namijenjene useljeničkom stanovništvu. Njemački sigurnosni sustav koji se bori protiv terorizma uključuje Ured za zaštitu Ustava (Bundesamt für Verfassungsschutz – BfV), Savezni ured kriminalističke policije (Bundeskriminalamt – BKA) i druge službe za suzbijanje terorizma. Programi deradikalizacije kao što je Hayat nastoje pomoći pojedincima da se reintegriraju u društvo. Unatoč tomu, njemačka javnost zbog niza terorističkih napada s pozadinom radikalnog islamizma u sve većoj mjeri traži preispitivanje postojeće migracijske politike. Rastući broj napada odražava se i na političku scenu u Njemačkoj – zadnjih godina jača utjecaj desne stranke Alternativa za Njemačku (AfD).

---

Tragedija u Münchenu

Najznačajniji i medijski najeksponiraniji teroristički napad s međunarodnom pozadinom na području Njemačke dogodio se na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine. Svjetski sportski spektakl trebao je pokazati lice suvremene SR Njemačke, međutim ostat će zapamćen po krvoproliću i lošoj reakciji tamošnjih snaga sigurnosti. Nastojeći izbjeći negativne asocijacije na Olimpijske igre održane 1936. u Berlinu za vrijeme nacističkog režima, organizator je mjere sigurnosti na Igrama sveo na minimum. To će se pokazati kobnim. Dana 5. rujna 1972. osam palestinskih terorista iz skupine Crni rujan u olimpijskom selu ubija dva te za taoce uzima devet izraelskih sportaša. Istog dana, nakon što je dogovoren odlazak terorista iz olimpijskog sela, u neuspjeloj akciji oslobađanja, koju su poduzele njemačke policijske snage, gine svih devet talaca. Taj debakl, kao i nedostatak mjera sigurnosti, bili su velika neugodnost za SR Njemačku. U godinama nakon napada u Münchenu zemlja ubrzano razvija antiterorističke postrojbe. Tri su palestinska terorista koja su preživjela pokušaj oslobađanja uhićena, ali za nekoliko tjedana puštena su iz njemačkog zatvora. Naime, druga palestinska skupina otela je Lufthansin zrakoplov na liniji Damask – Frankfurt. Od 11 izvršitelja koje je Izrael smatrao odgovornim za organizaciju akcije u olimpijskom selu, izraelski tajni agenti idućih godina ubijaju njih osam, a još dva umiru nasilnom smrću.

---

TEKST: Hrvoje Barberić