Razgovor: Ivica Mandić, Institut za istraživanje hibridnih sukoba

Hibridni sukob suvremeni je oblik konflikta, koji kombinira konvencionalne i nekonvencionalne metode djelovanja, često ispod praga otvorenog vojnog sukoba. Što on konkretno znači i kako mu se oduprijeti pokušali smo doznati iz razgovora s Ivicom Mandićem

Institut za istraživanje hibridnih sukoba niz godina aktivno radi na procesima prepoznavanja protuobavijesti vezanih uz područje obrane i sigurnosti i bori se protiv neistina koje se plasiraju u hrvatski medijski prostor. Od prošle godine to čini zahvaljujući projektu ATENA (Analiza Točnosti mEdijskih NApisa), koji za cilj ima provjeru medijskih izvještaja, izjava javnih osoba i viralnih tvrdnji na internetskim portalima, društvenim mrežama i ostalim medijima. O radu Instituta i dezinformacijama u medijskom prostoru razgovarali smo s njegovim članom Ivicom Mandićem. Taj umirovljeni časnik OSRH bio je dugogodišnji predavač u Ratnoj i Zapovjedno-stožernoj školi te načelnik Centra za obrambene i strateške studije Hrvatskog vojnog učilišta “Franjo Tuđman”. Osnovnu školu pohađao je u Širokom Brijegu, a vojnu gimnaziju u Beogradu. Studij je nastavio na Mornaričkoj vojnoj akademiji i Podmorničkoj školi u Splitu, Zapovjedno-stožernoj školi “Blago Zadro” HVU-a te ratnoj školi u Njemačkoj (Führungsakademie der Bundeswehr). Tijekom karijere sudjelovao je na brojnim međunarodnim konferencijama, seminarima, tečajevima i projektima s temama iz područja obrane.

Zadnjih se godina u medijima sve više čuje izraz hibridni sukobi. Možete li nam ukratko objasniti što takav sukob podrazumijeva i dati nekoliko primjera?

Hibridni sukob suvremeni je oblik konflikta, koji kombinira konvencionalne i nekonvencionalne metode djelovanja, često ispod praga otvorenog vojnog sukoba. Ključna je značajka hibridnog sukoba istodobna uporaba različitih instrumenata moći – vojnih, političkih, ekonomskih, tehnoloških i informacijskih – s ciljem destabilizacije protivnika bez formalnog proglašenja rata.

Hibridni sukob može uključivati:

• dezinformacijske kampanje i manipulaciju javnim mnijenjem putem društvenih mreža
• kibernetičke napade na ključnu infrastrukturu
• ekonomski pritisak i sabotažu
• podršku paravojnim formacijama ili proxyjima
• uplitanje politike i financiranje određenih političkih opcija
• kombinaciju svih navedenih elemenata s konvencionalnim vojnim sredstvima.

Primjeri uključuju rusku aneksiju Krima 2014. godine, gdje su kombinirani neoznačeni vojnici (zeleni ljudi), provodili informacijske operacije i političko-ekonomski pritisak. Kontinuirane kibernetičke operacije protiv baltičkih država i dezinformacijske kampanje vezane uz izbore u zapadnim demokracijama također su suvremeni oblici hibridnog djelovanja.

Zanimljivo je primijetiti da elementi takvog načina djelovanja nisu potpuno novi. Primjerice, upad Srbije u platni sustav Jugoslavije 1990. godine – kad je Narodna banka Srbije neovlašteno preuzela 18,2 milijarde dinara iz emisije Narodne banke Jugoslavije – bio je ekonomska sabotaža kao instrument političkih ciljeva. Taj je potez kombinirao ekonomske i političke instrumente moći za destabilizaciju federalnog sustava, što retrospektivno možemo prepoznati kao povijesnu preteču suvremenih hibridnih metoda.

Kako u hibridnom sukobu prepoznati dezinformaciju u medijskom prostoru? Kako primatelj informacije treba pristupiti njezinoj analizi i koji mu alati mogu pomoći?

Prepoznavanje dezinformacija u hibridnom sukobu zahtijeva kombinaciju kritičkog mišljenja, medijske pismenosti i metodičkog pristupa analizi informacija.

• Ključni su pokazatelji dezinformacija:
• Emotivni naboj i manipulacija osjećajima. – Dezinformacije često koriste strah, bijes ili uzbuđenje kako bi izazvale trenutačnu reakciju i dijeljenje sadržaja prije kritičke provjere. Primatelji bi trebali biti posebno oprezni prema sadržajima koji ih snažno emocionalno pobuđuju.
• Nedostatak izvora ili nevjerodostojni izvori. – Ozbiljne vijesti navode konkretne izvore informacija. Fraze poput stručnjaci tvrde, neki izvještaji pokazuju ili anonimni izvori bez dodatnog konteksta trebaju pokrenuti alarm.
• Selektivno prikazivanje činjenica. – Dezinformacije često izostavljaju ključni kontekst ili prikazuju samo dio informacija kako bi stvorile iskrivljenu sliku stvarnosti.
• Neobična vremenska dinamika. – Masovno pojavljivanje iste vijesti iz različitih izvora u kratkom vremenu, posebno putem nepoznatih ili sumnjivih medija, može upućivati na koordiniranu kampanju.
• Metodički pristup analizi informacija:

Primatelj informacije trebao bi primijeniti tzv. SIFT metodu:

• Stop – zaustaviti se prije dijeljenja ili reakcije na informaciju
• Investigate the source – istražiti izvor informacije (tko stoji iza medija, koja je njihova povijest)
• Find better coverage – potražiti kako drugi vjerodostojni mediji izvještavaju o toj temi
• Trace claims, quotes and media – provjeriti izvorni kontekst izjava, citata ili fotografija.

Važno je primjenjivati unakrsnu provjeru (cross-checking) informacija kroz različite neovisne izvore i biti svjestan vlastite konfirmacijske pristranosti – tendencije da prihvaćamo informacije koje potvrđuju naša prethodna uvjerenja.

Međutim, ključno je naglasiti da tehnologija sama nije dovoljna – razvoj kritičkog mišljenja i medijske pismenosti ostaje temelj otpornosti na dezinformacije. Primatelji informacija trebaju razviti naviku postavljanja pitanja: Tko ima koristi od ove informacije?, Zašto mi se ovo prikazuje baš sad?, Što ova priča želi postići?

Prema vašem mišljenju, koje su se dezinformacije zadržale u hrvatskom medijskom prostoru i teško se otklanjanju, a tiču se trenutačnih sukoba u svijetu, prije svega u Ukrajini?

U hrvatskom medijskom prostoru prisutno je nekoliko narativa vezano uz rat u Ukrajini, koji pokazuju značajke dezinformacija i unatoč opovrgavanjima opstaju u javnom diskursu:

• Narativ o NATO-ovoj ekspanziji kao uzroku rata. – Tvrdnja da je Rusija provocirana širenjem NATO-a i da je to opravdanje za invaziju na suverenu državu. Taj narativ ignorira činjenicu da su države suvereno birale pristupanje NATO-u nakon vlastitih iskustava s Rusijom te da nijedna međunarodna organizacija ne može opravdati vojnu agresiju.
• Mit o fašističkom režimu u Kijevu. – Tvrdnje o dominaciji ultranacionalističkih snaga u ukrajinskoj vladi, unatoč činjenici da su na demokratskim izborima krajnje desne stranke u Ukrajini postigle minimalne rezultate (manje od 2 % glasova), znatno manje nego u mnogim europskim državama.
• Obje su strane podjednako krive. – Lažna ekvivalencija koja izjednačava agresora i žrtvu agresije, ignorirajući temeljnu razliku između države koja brani vlastiti teritorij i države koja je prekršila međunarodno pravo napadajući susjeda.
• Narativ o britanskoj / američkoj provokaciji. – Teorije zavjere koje tvrde da su zapadne sile inicirale sukob, odbacujući agenciju i suverenitet ukrajinskog naroda te dokumentirane dokaze o ruskim ratnim pripremama.
• Dezinformacije o biološkim laboratorijima. – Tvrdnje o američkim biološkim laboratorijima u Ukrajini koji razvijaju oružje, što su međunarodne organizacije i neovisni fact-checkeri višestruko opovrgnuli.
• Selektivno izvještavanje o civilnim žrtvama. – Tendencija da se minimaliziraju ili relativiziraju ruski zločini nad civilima, dok se nerazmjerno naglašavaju ukrajinske akcije.

Ove dezinformacije opstaju jer:

• koriste se postojeće geopolitičke podjele i sentiment koji datira iz hladnog rata
• apeliraju na legitiman skepticizam prema zapadnim institucijama, ali kanaliziraju ga u pogrešnom smjeru
• djelomično su institucionalizirane kroz određene medije i javne osobe koje im daju platformu
• koriste sofisticirane tehnike kao što je whataboutism, koji odvlači pozornost od konkretnih činjenica
• iskorištavaju to što su ljudi umorni od kompleksnih geopolitičkih tema.

Posebno je zabrinjavajuće što se te dezinformacije često predstavljaju kao alternativno mišljenje ili druga strana priče, čime se stvara lažna ravnoteža između provjerenih činjenica i propagandnih narativa.

Otklanjanje tih dezinformacija zahtijeva kontinuiranu edukaciju, transparentno izvještavanje i spremnost medija i javnih osoba da jasno imenuju dezinformacije umjesto da ih legitimiraju kroz platforme pod izlikom uravnoteženog izvještavanja.

Institut projektom ATENA pridonosi borbi protiv dezinformacija putem nepristrane provjere činjenica. Koje alate i procedure Institut koristi tijekom spomenute provjere?

Projekt ATENA sveobuhvatan je pristup borbi protiv dezinformacija, koji kombinira stručnost, metodologiju i tehnologiju.

• Struktura i stručnost:

Institut za istraživanje hibridnih sukoba okupio je renomirane stručnjake iz pet ključnih domena, koji čine okosnicu provjere činjenica:

• obrana i vojne sposobnosti
• obavještajne operacije
• terorizam
• diplomacija i međunarodni odnosi
• informacijska i kibersigurnost.

Taj multidisciplinarni pristup omogućava da se svaka informacija analizira kroz prizmu relevantne stručne ekspertize, što je ključno za prepoznavanje sofisticiranih dezinformacija koje često zahtijevaju dubinsko poznavanje specifičnih područja.

• Metodologija i procedure:

Institut primjenjuje znanstvenu, stručnu, objektivnu i neovisnu analizu kao temelj rada. Proces provjere čini:

Višerazinska analiza izvora. – Svaka informacija provjerava se kroz nekoliko razina: verificira se izvornost materijala, provjerava kredibilitet medija ili osobe koja informaciju plasira, unakrsno se provjeravaju tvrdnje s provjerenim izvorima i stručnjacima iz relevantnih područja.

Kontekstualizacija. – Informacije se ne analiziraju izolirano, već ih se stavlja u širi geopolitički i povijesni kontekst, što je posebno važno za prepoznavanje narativa hibridnih sukoba.

Praćenje na nacionalnoj i međunarodnoj razini. – Institut prati dezinformacijske trendove u Hrvatskoj i u međunarodnom okružju, s naglaskom na one koji izravno negativno utječu na informacijsko okružje u Hrvatskoj.

• Alati:

Projekt koristi digitalnu platformu posebno razvijenu za potrebe provjere činjenica, koja omogućava sustavno praćenje, analizu i objavljivanje provjera medijskih informacija.

Osim tehnoloških rješenja, Institut koristi i širok spektar alata za:

• analizu digitalnih sadržaja (reverse image search, analiza metapodataka)
• praćenje informacijskih tokova i mreža širenja dezinformacija
• verifikaciju vizualnih materijala
• provjeru izvora kroz dostupne baze podataka i stručne kontakte.
• Suradnja i partnerstvo:

Projekt se provodi u suradnji s Udrugom sv. Jurja, Institutom za antropologiju te medijskim partnerima TV-om Trend i Radiom 047, što omogućava širi doseg i povezivanje s medijskim profesionalcima.

• Edukacijska komponenta:

Važan dio projekta čine radionice za novinare i medijske djelatnike, kojima se upućuju na pouzdane izvore informacija te povezuju s najpozvanijim sugovornicima za pojedine teme, čime se preventivno djeluje na kvalitetu izvještavanja.

• Neovisnost i transparentnost:

Projekt je dio Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO) i u cijelosti ga financira Europska unija – Next GenerationEU, što osigurava neovisnost o političkim i komercijalnim utjecajima. Sve provjere objavljuju se transparentno, uz jasnu metodologiju kako je zaključak donesen.

Cilj projekta ATENA nije samo reaktivno otkrivanje dezinformacija već i proaktivno jačanje društvene otpornosti podizanjem razine medijske pismenosti i povjerenja u javne institucije temeljeno na provjerenim činjenicama.

Iz kojih područja dolaze stručnjaci koji sudjeluju u projektu ATENA?

Projekt ATENA okuplja multidisciplinarni tim stručnjaka čija ekspertiza pokriva pet ključnih područja relevantnih za prepoznavanje i analizu dezinformacija u kontekstu hibridnih sukoba:

1. Obrana i vojne sposobnosti. – Stručnjaci s iskustvom u nacionalnoj obrani, vojnoj strategiji, opremljenosti obrambenim sredstvima, vojnim kapacitetima i namjenskoj proizvodnji, planovima obrane i vojnoj tehnologiji te međunarodnoj vojnoj suradnji u okviru saveza s vojnom i sigurnosnom komponentom (NATO, EU) i sudjelovanju u međunarodnim mirovnim misijama.
2. Obavještajne operacije. – Stručnjaci koji razumiju rad obavještajno-sigurnosnih agencija, metode prikupljanja informacija, operacije utjecaja i zlonamjernog djelovanja na javnost radi ugrožavanja nacionalnih interesa Hrvatske, Europske unije i NATO saveza.
3. Terorizam. – Stručnjaci za analizu uzroka, povoda i dinamike terorističkih djelovanja, s posebnim naglaskom na djelovanja povezana s mogućim ili stvarnim ugrožavanjem hrvatskih nacionalnih interesa.
4. Diplomacija i međunarodni odnosi. – Stručnjaci za bilateralne i multilateralne odnose između subjekata međunarodnog prava, s naglaskom na zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa i razumijevanje geopolitičkih procesa koji utječu na regiju i šire.
5. Informacijska sigurnost i kibersigurnost. – Stručnjaci za sigurnost kibernetičkog prostora, prepoznavanje i razotkrivanje dezinformacija i protuobavijesti, namjerno i nenamjerno širenih, te analizu informacijskih prijetnji i zlonamjernih prijevara u kibernetičkom prostoru.

Takva interdisciplinarna struktura tima omogućava sveobuhvatnu analizu kompleksnih informacija, koje često zahtijevaju razumijevanje više dimenzija – od tehničke verifikacije digitalnih sadržaja, preko razumijevanja vojnih i sigurnosnih procedura, do kontekstualizacije u širem geopolitičkom okviru. Projekt se provodi u suradnji s Udrugom sv. Jurja, Institutom za antropologiju te medijskim partnerima, čime se osigurava i dodatna stručna podrška iz akademske zajednice i medijske prakse. Takav sastav tima čini projekt ATENA jedinstvenim u hrvatskom medijskom prostoru jer omogućava dubinsku stručnu analizu informacija iz područja koja su najosjetljivija na djelovanje dezinformacija u kontekstu hibridnih sukoba.

Institut je u otkrivanju dezinformacija svojevrstan posrednik i putokaz onomu tko želi uočiti dezinformaciju. Bilo bi idealno kad bi svaki pojedinac kritičkim pristupom sam mogao procijeniti značajke informacije. Je li došlo konačno vrijeme za medijsku pismenost u obrazovnom planu i programu?

Apsolutno je došlo vrijeme – zapravo, to vrijeme već je ovdje i zakasnili smo s odgovorom na tu potrebu. Medijska pismenost više nije dodatna vještina ili kompetencija dobro je imati. Ona je temeljna potreba kako bi se funkcioniralo u suvremenom digitalnom društvu, jednako važna kao čitanje, pisanje ili matematika.

• Zašto je nužno medijsku pismenost uključiti u obrazovni sustav:

Priroda informacijskog okruženja iz temelja se promijenila. – Djeca i mladi odrastaju u okruženju u kojem su bombardirani informacijama iz nebrojenih izvora, od kojih mnogi nemaju uređivačku kontrolu ili standarde novinarstva. Društvene mreže, influenceri, user-generated content zahtijevaju vještine koje prethodne generacije nisu trebale.

Dezinformacije postaju sve sofisticiranije. – S razvojem umjetne inteligencije, deepfake tehnologije i automatiziranih botova, prepoznavanje lažnih informacija postaje složenije. Potrebne su strukturirane vještine koje se ne mogu razviti samo usputnim učenjem.

Kritičko mišljenje zahtijeva trening. – Istraživanja pokazuju da čak i obrazovani odrasli padaju na sofisticirane dezinformacije. Konfirmacijska pristranost, emocionalna manipulacija, kognitivne pokrate – sve to radi protiv nas ako nismo svjesno trenirani kako ih prepoznati.

Demokratska participacija ovisi o informiranim građanima. – U demokraciji građani donose odluke (glasanjem, javnom debatom, političkom participacijom) na temelju informacija koje primaju. Ako te informacije nisu provjerene ili se njima manipuliralo, demokratski su procesi ugroženi.

• Što bi obrazovni plan trebao uključivati:

Medijska pismenost ne bi trebala biti jednokratna tema ili izborni predmet, već integrirana kroz cijeli obrazovni sustav:

Od ranog uzrasta. – Već u osnovnoj školi djeca bi trebala učiti osnove: razlikovanje činjenica od mišljenja; prepoznavanje izvora informacija; razumijevanje da sve što vide na internetu nije istinito.

Kroz adolescenciju. – U srednjoj školi naglasak bi trebao biti na: analizi medijskih poruka; razumijevanju funkcioniranja algoritama društvenih mreža; prepoznavanju tehnika manipulacije; praktičnim vještinama provjere činjenica (reverse image search, cross-checking izvora, analiza URL-ova).

Interdisciplinarno. – Medijska pismenost ne odnosi se samo na medijske studije već treba biti integrirana u sve predmete: u povijesti učiti kako prepoznati revizionizam, u prirodnim znanostima kako razlikovati znanstvene studije od pseudoznanosti, u društvenim znanostima kako analizirati statističke manipulacije.

Praktično i iskustveno učenje. – Ne samo teorija već i praksa: analiziranje stvarnih primjera dezinformacija, kreiranje vlastitih medijskih sadržaja (što pomaže razumijevanju načina konstruiranja poruka), simulacije načina širenja dezinformacija.

• Izazovi implementacije:

Trebamo biti realni u vezi s izazovima:

Kontinuirana edukacija nastavnika. – Nastavnici sami trebaju biti educirani o tim temama, što zahtijeva sustavne programe usavršavanja.

Ažuriranje kurikula. – Budući da se medijsko okružje brzo mijenja, obrazovni sadržaji moraju biti fleksibilni i redovito ažurirani.

Interdisciplinarni pristup. – Zahtijeva suradnju nastavnika različitih profila i prelaženje tradicionalnih granica predmeta.

Borba protiv skepticizma. – U okružju u kojem se mainstream mediji često diskreditiraju, važno je učiti ne generalni (svima vjeruj ili nikomu ne vjeruj), već metodološki skepticizam – kako sustavno procjenjivati izvore.

• Uloga projekata poput ATENA-e:

Dok projekt ATENA služi kao posrednik i putokaz – i ta je uloga ključna – konačni cilj mora biti stvaranje društva u kojem svaki građanin ima temeljne alate za samostalnu procjenu informacija. Institut može:

• pružati obrazovne resurse i materijale za škole
• organizirati radionice za nastavnike
• kreirati pristupačne primjere dezinformacija u obrazovne svrhe
• surađivati s Ministarstvom znanosti i obrazovanja na razvoju kurikula
• biti resurs kojem se učenici i nastavnici mogu obratiti za provjeru informacija.

Nije više pitanje je li medijska pismenost u obrazovnom planu i programu potrebna, već je pitanje kako je što prije i što učinkovitije provoditi. Svaka godina kašnjenja je godina u kojoj nova generacija ulazi u svijet nedovoljno opremljena za informacijsko okružje u kojem živi.

U kontekstu hibridnih sukoba i sve sofisticiranijih dezinformacijskih kampanja, medijska pismenost postaje pitanje nacionalne sigurnosti – društvo otporno na dezinformacije gradi se obrazovanjem, a ne samo naknadnom provjerom činjenica. Idealno bi bilo da projekti poput ATENA-e jednog dana ne budu potrebni u sadašnjem obliku, jer će svaki građanin imati temeljne kompetencije za kritičku procjenu informacija. Dotad su oba pristupa – i obrazovanje i fact-checking – nužna i komplementarna.

Prema vašem mišljenju, koliko pripadnici OSRH razumiju hibridne sukobe?

Na temelju višegodišnjeg iskustva predavača u Zapovjedno-stožernoj školi i Ratnoj školi Oružanih snaga Republike Hrvatske te dužnosti načelnika Centra za obrambene i strateške studije Hrvatskog vojnog učilišta, mogu reći da viši časnici, generali i admirali OSRH izvrsno razumiju problematiku hibridnih sukoba.

• Razina svjesnosti i kompetencija:

Kroz više od desetljeća rada na obrazovanju vojnog vodstva, svjedočio sam kako se pristup hibridnim prijetnjama razvijao od teorijskog koncepta do operativnog razumijevanja. Viši časnici OSRH:

Razumiju prirodu i dinamiku hibridnih prijetnji. – Svjesni su da se suvremeni sukobi ne odvijaju samo na bojištu već i u informacijskom prostoru, kibernetičkoj domeni, ekonomskoj sferi i političkom kontekstu.

Prepoznaju metode i taktike. – Od dezinformacijskih kampanja, preko kibernetičkih napada do korištenja proxyja i ekonomskog pritiska – vojni profesionalci razumiju složenost hibridnog djelovanja.

Aktivno razvijaju odgovore. – Osim prepoznavanja prijetnji, što je jednako važno, razvijaju se i metode suprotstavljanja: od izgradnje informacijske otpornosti, preko unapređenja kibernetičkih kapaciteta do koordinacije s civilnim institucijama.

• Taj napredak omogućuju:

Kontinuirana edukacija. – Zapovjedno-stožerna škola i Ratna škola OSRH, kao i Hrvatski vojni institut i Centar za obrambene i strateške studije, već godinama uključuju hibridne prijetnje u svoje kurikule.

Međunarodna suradnja. – Kroz NATO-ove okvire, zajedničke vježbe i razmjenu najboljih praksi s partnerskim snagama, hrvatski vojni profesionalci imaju pristup najboljim znanjima i iskustvima.

Praktično iskustvo. – OSRH sudjeluje u međunarodnim mirovnim misijama u kojima se hibridne metode često susreću u praksi, što omogućava primjenu teorijskog znanja.

Akademski pristup. – Hrvatski vojni institut i Centar za obrambene i strateške studije kontinuirano prate i analiziraju suvremene trendove u hibridnim sukobima, što se izravno prenosi u obrazovanje budućih zapovjednika.

• Izazovi koji ostaju:

Važno je istaknuti da razumijevanje hibridnih sukoba ne završava na vojnoj razini:

Civilno-vojna koordinacija. – Hibridni sukobi zahtijevaju odgovor cijelog društva, ne samo vojske. Potrebna je još bolja koordinacija između OSRH i civilnih institucija (policija, sigurnosne agencije, Diplomatski zbor, mediji).

Širenje znanja na niže razine. – Dok je razumijevanje na razini generala i admirala izvrsno, izazov je kako to znanje efektivno prenijeti na niže zapovjedne razine i operativne jedinice.

Komunikacija s javnošću. – Vojni profesionalci razumiju prijetnje, ali šira javnost često ne razumije. Potreban je bolji prijenos tog znanja u civilnu sferu.

Brzina prilagodbe. – Hibridne prijetnje brzo se razvijaju i zahtijevaju kontinuirano ažuriranje znanja i procedura.

Vojska može biti najspremnija na svijetu, ali u hibridnom sukobu u kojem su mete civilne institucije, mediji i stanovništvo obrana mora biti sveobuhvatna i uključivati sve segmente društva.

---

Whataboutism je tehnika koja se koristi za izbjegavanje kritike ili odgovornosti tako što se pozornost preusmjerava na druge, obično navođenjem (stvarnih ili izmišljenih) pogrešaka suprotne strane.

Kako funkcionira: Umjesto da se odgovori na konkretnu optužbu ili činjenicu, osoba koja koristi whataboutism odgovara s A što je s…? (engl. What about…?), prelazeći na drugu temu. Primjeri: Situacija: Rusija je napala Ukrajinu i krši međunarodno pravo. Whataboutism odgovor: A što je s NATO-ovim bombardiranjem Srbije 1999.? Što je s Irakom? Situacija: Ova vlada ima problem s korupcijom. Whataboutism odgovor: A što je s prethodnom vladom? Oni su bili gori! Problematičan je zato što: izbjegava odgovornost; ne odgovara na iznesenu kritiku; stvara lažnu ekvivalenciju; izjednačava različite situacije koje možda nisu usporedive; odvlači pozornost; pomiče fokus s izvorne teme; paralizira diskusiju onemogućavajući konstruktivan razgovor o konkretnom problemu. Važno je to da whataboutism nije isto što i legitimno upozoravanje na dvostruke standarde ili kontekstualizacija. Razlika je u namjeri – whataboutism se koristi za izbjegavanje odgovornosti, dok legitimna kontekstualizacija pomaže razumijevanju problema bez negiranja izvornog pitanja.

Što se tiče povijesnog konteksta, tehnika je bila posebno popularna u sovjetskoj propagandi tijekom hladnog rata (poznata kao whataboutism ili And you are lynching Negroes u odnosu na američku kritiku), a danas se uvelike primjenjuje u hibridnim sukobima i dezinformacijskim kampanjama.

---

Razgovarao: Hrvoje Lončarević; Foto: Tomislav Brandt