Trinaesto izdanje ZOI-ja održano je u veljači 1980. u Lake Placidu. Taj je američki gradić bio njihov domaćin i 1932. godine. Za izdanje 1980. bio je jedini kandidat zato što su kandidature Vancouvera, Lahtija i Chamonixja povučene prije nego što su došle na glasanje

Organizacija Igara u Lake Placidu zahtijevala je temeljitu obnovu i pripremu. Od prethodnog je izdanja prošlo gotovo pedeset godina i mnogi objekti bili su u stanju koje nije zadovoljavalo suvremene standarde, a bilo je i puno problema s transportom. Usto, planirani troškovi organizacije Igara iznosili su oko trideset milijuna dolara, a stvarni 168 milijuna. To je značilo gotovo pet i pol puta više sredstava. Inflacija, zaštita okoliša, ulaganje u infrastrukturu znatno su utjecali na proračun. Stoga su unatoč velikoj financijskoj pomoći savezne vlade, Organizacijskog odbora i države New Yorka bilježile gubitke. Organizacijski odbor je, nakon neuspjelog pokušaja dobivanja sredstava, bio prisiljen proglasiti bankrot. Spas je na kraju stigao od države New Yorka, čiji je guverner izjavio kako će sama država preuzeti sve troškove.

Igre su održane u sjeni hladnog rata. Godinu uoči njihova održavanja iranski militanti zarobili su 62 američka državljana u zgradi američkog veleposlanstva u Teheranu. Ta je situacija riješena tek po završetku Igara. Usto, sovjetska invazija na Afganistan 1979. potaknula je predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera da pozove na bojkot Igara u Moskvi 1980. godine. Srećom, kako Igre u Lake Placidu sportaši nisu bojkotirali i nije bilo izravnog političkog uplitanja, protekle su u sportskom duhu i donijele vrhunske rezultate.

Čudo na ledu

Američki hokejaši zaslužni su za čudo na ledu. Predvodio ih je vratar Jim Craig, koji je obranio 36 od 39 udaraca. Osvojio je zlato u svojem prvom finalu protiv Sovjetskog Saveza. Unatoč tomu što je SSSR bio četverostruki osvajač i favorit u finalu, volja i snaga američkog tima preokrenule su rezultat s 3 : 2 na 4 : 3. Ta se pobjeda smatra jednom od najvećih u povijesti sporta. Međunarodna hokejska federacija potvrdila je 2008. godine njezinu vrijednost te istaknula kako se radi o najvećoj međunarodnoj utakmici u zadnjih sto godina. Časopis Sports Illustrated tu je utakmicu proglasio utakmicom XX. stoljeća.

U alpskom skijanju dominirala su neka od najvećih imena. Šveđanin Ingemar Stenmark i Hanni Wenzel iz Lihtenštajna bili su zlatni u objema tehničkim disciplinama: slalomu i veleslalomu. Stenmark je bio trostruki pobjednik Svjetskog kupa i osvajač dvaju olimpijskih zlata. Niz godina držao je rekord u broju pobjeda u Svjetskom kupu – 86. U muškoj konkurenciji rekord stoji i danas, a u ženskoj je Mikaela Shiffrin uspjela nadmašiti Stenmarkovo postignuće. Na Igrama u Sarajevu, budući da su već bili profesionalci, nisu sudjelovali ni Stenmark ni Hanni Wenzel. Ona je svoju najbolju sezonu imala upravo 1980., kad je olimpijskim zlatima pridodala i naslov pobjednice Svjetskog kupa, drugi u karijeri. Obitelj Wenzel te je godine slavila i srebro brata Andreasa, koji je u veleslalomu ostao iza Stenmarka. Švicarac Hans Enn osvojio je broncu. Medalja je za dvije stotinke sekunde izmakla Slovencu Bojanu Križaju, u to vrijeme jugoslavenskom reprezentativcu. Ipak, Andreas Wenzel iduće je sezone pretekao Stenmarka u Svjetskom kupu i osvojio Veliki kristalni globus. Hanni se nakon skijaške karijere posvetila obitelji. Udala se za austrijskog skijaša, svjetskog prvaka u spustu Hartija Weirathera. Njihova kći Tina Weirather sudjelovala je tri puta na ZOI-ju, a 2018. u Pjongčangu osvojila je broncu u superveleslalomu.

Olimpijsko zlato: jedino koje je nedostajalo

Annemarie Moser-Pröll u svojoj je zadnjoj sezoni pobjedom u spustu u Lake Placidu zaključila karijeru jedinim zlatom koje joj je nedostajalo – olimpijskim. Niz godina držala je rekord u broju pobjeda u ženskoj konkurenciji, no Amerikanke – prvo Lindsay Vonn, a zatim Mikaela Shiffrin, postavile su nove rekorde. Austrijanac Toni Innauer i Finac Jouko Törmänen osvojili su zlata na maloj i velikoj skakaonici. Innauer se 1980. zbog ozljede gležnja povukao iz natjecanja. Diplomirao je 1987. godine filozofiju, psihologiju i sportske znanosti na Sveučilištu u Grazu. Istaknuti je trener i sportski komentator.

Nikolaj Zimjatov iz SSSR-a osvojio je tri zlatne medalje u skijaškom trčanju. Najuspješniji sportaš na Igrama bio je Amerikanac Erik Heiden. Ostvario je uspjeh kakav nitko prije nije ostvario. Osvojio je svih pet zlata u brzom klizanju. Po završetku klizačke karijere posvetio se biciklizmu. Sudjelovao je prestižnim utrkama kao što su Giro d’Italia i Tour de France. Njegova godinu mlađa sestra Beth na tim je Igrama osvojila brončanu medalju u utrci na 3000 metara. Sovjetski Savez osvojio je 22 medalje, od toga deset zlatnih. Istočna Njemačka osvojila je 23 medalje, ali jedno zlato manje od SSSR-a.

Sarajevo 1984. – planine su postale svjetska pozornica

Kad je Sarajevo u veljači 1984. otvorilo vrata svijetu, malo tko je mogao slutiti da će taj grad biti upamćen ne samo kao odličan domaćin nego i kao simbol susreta istoka i zapada u doba hladnog rata. Igre su bile pažljivo dizajniran prozor u tadašnju Jugoslaviju – zemlju koja je istodobno pripadala socijalističkom bloku i vodila politiku nesvrstanosti. Prirodna kulisa bila je, doslovno, scenografija iz snova: Bjelašnica, Jahorina, Igman i Trebević pretvoreni su u borilišta svjetske sportske elite. Izgrađena je i dvorana Zetra, koja je bila epicentar dvoranskih sportova i svečanosti. Budući da su održane u tonu suživota, često se spominju kao Igre bez tenzija.

Sarajevo je domaćinstvo dobilo u drugom krugu glasanja. Protukandidati su bili japanski Saporo (domaćin 1972. godine) te švedski Göteborg. U drugom krugu s 39 prema 36 glasova Sarajevo je službeno postalo domaćin. U to vrijeme bio je treći po veličini grad u Jugoslaviji, a velika prednost bio je zemljopisni položaj te iskustvo u organizaciji skijaških utrka i natjecanja u brzom klizanju. Olimpijsku prisegu na otvaranju Igara, i to na materinskom slovenskom jeziku, izgovorio je Bojan Križaj. Olimpijski plamen zapalila je klizačica Sanda Dubravčić. Po završetku Igara okončala je klizačku karijeru i posvetila se studiju medicine.

Simbol zajedništva i mira

 Jure Franko osvojio je na Valentinovo 1984. godine povijesno srebro u veleslalomu: prvu zimsku olimpijsku medalju za Jugoslaviju. Navijači su istaknuli i prigodni transparent s tekstom Volimo Jureka više od bureka. Švicarka Michela Figini postala je najmlađa olimpijska pobjednica u alpskom skijanju.  Finac Matti Nykänen slavio je na velikoj skakaonici, a na maloj je osvojio srebrno odličje. Postavio je brojne rekorde i jako popularizirao skijaške skokove. Poput mnogih sunarodnjaka stekao je nadimak Leteći Finac. Britanski par Jayne Torvill i Christopher Dean zadivio je gledatelje u dvorani i pred malim ekranima. Njihova interpretacija Ravelova Bolera na ledu i danas se spominje kao izvedba stoljeća.

Izvorna verzija skladbe, koja traje oko 17 minuta, morala je biti skraćena na samo četiri kako bi odgovarala natjecateljskom programu. Za izvedbu su dobili dvanaest savršenih ocjena 6,0. Zlato u umjetničkom klizanju osvojila je Katarina Witt, 18-godišnja reprezentativka Istočne Njemačke. Bila je iznimno popularna, a njezini su nastupi odisali elegancijom i izražajnom interpretacijom. Norvežanin Eirik Kvalfoss osvojio je tri medalje u biatlonu: zlato u sprintu, srebro u individualnom dijelu te broncu u štafeti.

Braća blizanci iz SAD-a Phil i Steve Mahre osvojili su zlato i srebro u slalomu. Phil je osvojio tri Velika kristalna globusa. U Sarajevu je skijao svoju zadnju sezonu, koju je zaključio na najbolji mogući način. Iako je najbolji slalomaš u to vrijeme bio Marc Girardelli, nastup mu je bio zabranjen zbog promjene državljanstva. Zlato u hokeju na ledu osvojio je Sovjetski Savez, koji je u finalu pobijedio Čehoslovačku. Službena maskota Igara bio je nasmiješeni i prepoznatljivi Vučko. Osmislio ga je slovenski akademski slikar i karikaturist Jože Trobec.

Igre su bile odlično organizirane i dobile su brojne pohvale zbog gostoljubivosti, atmosfere i sportske izvrsnosti. Sarajevo se svijetu predstavilo kao otvoren i moderan grad, a Igre su postale simbol zajedništva i mira. Pamte se po vrhunskim sportskim postignućima i entuzijazmu građana. Nažalost, rat koji je izbio 1992. prouzročio je velike štete na infrastrukturi. Neka od mjesta na kojima su se održavala natjecanja postala su bojišnice. Dio borilišta, uključujući dijelove Trebevića i Igmana, pretvoren je u ratne položaje. Fotografije razrušene Zetre obišle su svijet i zauvijek spojile dvije slike grada: onu olimpijsku i onu ratnu. Unatoč svemu, sjećanje na Igre je živo. Sarajevo ostaje referencija za Igre bliske građanima, tople i tehnički besprijekorne. Grad zadnjih godina nastoji obnoviti objekte i afirmirati olimpijsku baštinu kao dio identiteta.

Tekst: Ivan Šurbek