Razgovor: Miroslav Škoro

Večeras me dobri ljudi, nemojte ništa pitati, neka suze tiho teku, pa će manje boljeti. Stihovi su to jedne od najvećih i najpopularnijih hrvatskih domoljubnih pjesama. Ta uspješnica ikone hrvatske glazbe Miroslava Škore, iako je nastala 1989. godine, posebno značenje dobiva tijekom Domovinskog rata. Hrvatima, posebno onima iz Slavonije, stih Ne dirajte mi ravnicu, jer ja ću se vratiti, davao je nadu da će se vratiti svojim domovima, iz kojih ih je agresor prognao

O nastanku i značenju pjesme te poruci koju nosi razgovarali smo s njezinim autorom Miroslavom Škorom.

Možete li nas vratiti u trenutak kad su nastali prvi stihovi i glazba pjesme Ne dirajte mi ravnicu. Koliko vam je vremena za to trebalo?

Moj, na žalost, pokojni prijatelj Mladen Kušec rekao mi je jednom zgodom u šali da moju priču o nastanku pjesme Ne dirajte mi ravnicu treba ubiti. Naime, pjesma je nastala još 1989. godine i to doslovce u jednom danu. Nakon doseljenja u SAD imao sam puno vremena. Moja supruga je odvjetnica i ponekad nije dolazila doma do kasno navečer. Ja sam pak imao puno slobodnog vremena, pa sam upisao drugi fakultet, a i često prijateljevao s tamburaškim virtuozom Jerryjem Grchevichem, koji je živio blizu nas. Jednog dana našao sam kod punice neku akustičnu gitaru i počeo malo čeprkati po njoj. Bilo je puno nostalgije u meni i ta se nostalgija počela pretakati u pjesme. Mogu slobodno reći da sam u studenom te davne 1989. godine napisao i s Jerryjem snimio dvanaest pjesama. Ustvari, moj cijeli prvi album.

Što vas je potaknulo te kako je došlo do stvaranja ove pjesme?

Nisam obrazovani glazbenik. Slab sam s notama i instrumentima, tako da ne znam skladati drugačije nego intuitivno. Rekao bih da imam više smisla za riječi nego za note. Dakle, ova pjesma nije nastala namjenski. Bila je samo jedna u nizu pjesama kojima sam želio samom sebi pomoći da pobijedim tugu i nostalgiju u vlastitoj duši. Ne dirajte mi ravnicu pjesma je mojoj majci, kojom sam joj želio poručiti da ću se vratiti. Možda je upravo ta naivna iskrenost, koje ima u dosta mojih pjesama, kao i skromna melodijska linija, ljudima zazvučala osobno i blisko, pa su je prihvatili u najtežim trenucima naše bremenite prošlosti. Pjesmu sam napisao jednog jutra u studenom 1989. u svojem malom stanu. Istog poslijepodneva završio sam tekst, u Jerryjevu podrumu, gdje je on imao 8-kanalni magnetofon, i to je to. Jerry je sam snimio sve tambure. Ja sam pjevao jer, iako Jerry pjeva bolje, ja nemam onaj tipični američki naglasak, pa sam ispao i pjevač. Bez velike pompe, produkcije, kamera i svega ostalog. Snimili smo pjesmu i otišli spavati. Sve su te pjesme poslije završile u tadašnjem Jugotonu i u fonoteci Radio Osijeka. Jugotonu se materijal nije svidio, pa ga je odbio izdati i na tome je stala moja ondašnja karijera.

Dok ste pisali i snimali pjesmu jeste li imali osjećaj da radite nešto što će ostati upisano u povijesti ili je to bila pjesma koja je samo došla iz duše?

Ma, ne. Meni je bio važan stih Ja ću se vratiti, i tako se pjesma zvala u originalu. Ustvari, ja sam cijeli taj prvi album nazvao Mene zovu tambure. Dakle, mislim da sam time dokazao kako uistinu ne znam prepoznati pjesmu, ne znam joj dati ime i svakako spadam u red loših glazbenih urednika (kroz smijeh kaže i prepričava). Rekoh vam: da treba pisati pjesme prigodničarski i po narudžbi, ne bih se dobro proveo.

Svaka velika pjesma ima svoj ključ. Što je, po vašem mišljenju, ključ ove pjesme – je li to nostalgija, tuga, ljubav prema domu, prema Slavoniji ili nešto drugo što ljudi prepoznaju?

Ključ, kako vi velite, ove pjesme je recimo to tako, u jednom trenutku pronašao moj veliki prijatelj i cjeloživotni suradnik Željko Barba. Želim podsjetiti vaše čitatelje da se 1. kolovoza 1991. godine dogodio stravičan zločin nad Hrvatima, žiteljima Erduta, Aljmaša i Dalja. Ubijeno je na desetke, a prognano na tisuće naših ljudi i za taj zločin nitko nije procesuiran do dana današnjeg, koliko ja znam. Barba je baš toga dana bio dežurni glazbeni urednik na Radio Osijeku i pratio sve što se zbivalo. Prognanici su dolazili u Osijek i većina ih je, u kontaktu s novinarima, kroz suze govorila: “Ja ću se vratiti.” To je Željka Barbu potaknulo da ode u fonoteku i nađe onu moju zaboravljenu vrpcu iz 1989. godine i, prvi put, pusti pjesmu u eter. Kažu da je tog tužnog dana puštana u više navrata i eto… Ljudi u nevolji prepoznali su i prigrlili ovu pjesmu, koja je postala i njihovo obećanje da će se vratiti u svoje domove. Bogu hvala, vratili su se.

Postoji li u tekstu neki stih koji je vama najdraži, a koji publika možda ne primjećuje onoliko koliko biste željeli?

Ne. Ta je pjesma baš takva kakva je trebala biti. Često samom sebi prigovaram zbog nekih stvari u drugim pjesmama, ali ovoj nemam zamjerke. Davno je prestala biti moja iako svaki svoj koncert završavam s njom.

U vrijeme Domovinskog rata izazivala je snažne emocije, a izaziva ih i danas. Kakav je vaš pogled na ovu pjesmu?

Želim samo reći kako je čudesan put koji je pjesma prošla. Videouradak nisam napravio ja, nego ondašnji Zlatni dukati. Kad sam to čuo i vidio, nazvao sam pokojnog Josipa Ivankovića, ondašnjeg menadžera, i ponudio mu i druge pjesme s tog prvog albuma. Njega to nije zanimalo, a potom se dogodilo i emitiranje uživo tada jako popularne Sedme noći iz osječkog Gradskog vrta. Ljudevit Grgurić Grga inzistirao je da u Osijeku pjesmu Ne dirajte mi ravnicu izvede originalni autor i izvođač i tako sam završio u najgledanijoj emisiji. Preko noći sam postao prilično poznat. Tad sam samom sebi rekao da je najbolje biti sam svoj majstor, pa sam otišao ponovno u Jugoton, koji baš u to vrijeme postaje Croatia Records. Potpisao sam izdavanje prvog albuma i napisao Matu. Čudo je ta Ravnica, kad čovjek malo bolje razmisli.

Život pjesme kroz vrijeme

Pjesma je s godinama postala jako velika, njezina važnost je golema, ljudi je jako vole. Kako se osjećate kada je čujete u trenucima slavlja, na radijskim postajama, televiziji, društvenim mrežama, ali i na koncertima?

Hvala vam na tako lijepim riječima iako se u drugom dijelu vašeg pitanja ne bih baš složio s vama. Naime, iako nisam prigodničarski kantautor i iako Ne dirajte mi ravnicu nema prigodničarski karakter i tekst, ona je, kao i mnoge druge moje pjesme i pjesme mojih kolega, stavljena u jednu ladicu i na tu je ladicu stavljen čvrst poklopac. Nema te radijske, a posebice televizijske postaje koja bi tu pjesmu pustila običnim danom u neko neutralno vrijeme. Ona se vadi iz ladice samo 5. kolovoza i 17. studenog. Na koncertima je izvodim uglavnom ja. Zna se dogoditi da mi ljudi pošalju neku snimku kako im u inozemstvu sviraju Ravnicu tamburaši na uho. Mi smo svoje domoljubne pjesme, i sve što zvuči domoljubno nekim ljudima koji odlučuju o puštanju pjesama u eter, jednostavno prešutno zabranili. Ove je godine 35 godina kako je hrvatska glazba, zajedno s hrvatskim vojnicima, policajcima i cjelokupnim narodom pobijedila ozbiljnu oružanu silu i nikom ništa. Da vi ne pišete o tome, nitko pojma ne bi imao. Šteta. Mnogi bi se narodi ubili da imaju takve pjesme kao mi.

Odnos s publikom

Možete li izdvojiti najemotivniju priču koju vam je netko iz publike ispričao, a koja je vezana uz tu pjesmu? Neka anegdota možda?

Ivan Lukić zvani Zolja, još jedan dragi prijatelj, ispričao mi je kako su njega i suborce na dan priznanja Hrvatske zvjerski isprebijali u srpskom logoru. Nakon što su ih vratili u ćelije, netko je upalio prošvercani radio koji su imali, a na radiju je počela Ne dirajte mi ravnicu… Veli Zolja da je pedesetak namrtvo isprebijanih muškaraca sjedilo na hladnom podu i plakalo, ali nisu plakali od straha, nego od sreće što im je domovina priznata, što se nisu borili uzalud i pjesma im je pobudila nadu da će se vratiti svojim obiteljima i svojoj zemlji. To je u isto vrijeme i strašno i veličanstveno.

Dogodi li se ikad zasićenje? Postoje li dani kada vam je teško izvoditi je po tisućiti put ili ona svaki put iz vas izvuče istu emociju kao prvog dana?

Ne, nikada. Moje pjesme su mi dale i omogućile sve što imam u životu i ja sam neizmjerno zahvalan na tome. Pjevat ću ih dok mogu. Ponekad pomislim da možda već idem ljudima na živce s tim, iako, ako im i idem na živce i jetru, neću i nemam pravo odustati sve dok i jednom čovjeku one nešto znače.

Nasljeđe

Iz današnje perspektive, da možete promijeniti jednu notu ili jednu riječ u toj pjesmi, biste li što mijenjali ili je ona za vas savršena upravo takva kakva jest?

Promijenio bih izvođača (smijeh).

Što mislite, kakav će život pjesma imati u nekoj dalekoj budućnosti? Neke pjesme postaju generacijske, a ova je upravo takva. Bezvremenska. Što će ona budućim generacijama govoriti o nama danas?

Ne znam. Nisam od onih ljudi koji znaju sve unaprijed. Oni koji žive u prošlosti počesto znaju biti depresivni, a oni koji žive u budućnosti znaju biti anksiozni. Ja pokušavam živjeti u sadašnjosti, u vremenu koje mi je dano. Valja učiti iz povijesti, pa vući poteze u sadašnjosti da nam se u budućnosti ne dogode problemi i tragedije koje smo već skupo platili, pa zaboravili. Čini mi se da se o tome ne uči dovoljno, tome se ne pridaje dovoljno pažnje i prešutno se jako lako mirimo sa stvarima za koje već danas možemo vidjeti da nas vode u krivom smjeru. Gubimo identitet i to nije dobro. Te naše pjesme, o kojima govorite u ovom serijalu, dio su ne samo identiteta nego i našeg genetskog kulturološkog koda. Ne smijemo ih se odricati tako lako.

---

Pjesme koje su obilježile Domovinski rat imale su važnu i višeslojnu ulogu u hrvatskom društvu. One nisu bile samo glazba nego snažno sredstvo otpora, identiteta i zajedništva. Neke su od njihovih glavnih uloga bile:

• Jačanje nacionalnog identiteta i zajedništva

U ratnim okolnostima pjesme su pomagale ljudima da se osjećaju povezano – bez obzira na to jesu li bili na bojištu, u izbjeglištvu ili kod kuće. One su učvršćivale osjećaj pripadnosti narodu i državi koja se stvarala.

• Psihološka potpora i moral

Za branitelje i civile glazba je bila oblik ohrabrenja i nade. Pjesme su dizale moral, davale snagu u teškim trenucima i pomagale ljudima da izdrže strah, gubitke i neizvjesnost.

• Izraz otpora i domoljublja

Mnoge pjesme jasno su izražavale otpor agresiji i odlučnost u obrani domovine. Glazba je bila nenasilan, ali vrlo snažan način slanja poruke – i unutar zemlje, i prema svijetu.

• Čuvanje kolektivnog sjećanja

Te su pjesme danas dio povijesne memorije. One prenose emocije i iskustva rata budućim generacijama, često snažnije nego suhoparni povijesni podaci.

• Medijska i simbolička uloga

Emitirane na radiju, televiziji i na koncertima, pjesme su postale simbol vremena i često su bile povezane s humanitarnim akcijama i javnim okupljanjima.

U godini u kojoj obilježavamo 35. obljetnicu Hrvatske vojske želja nam je prisjetiti se pjesama koje su nastajale istodobno s njezinim ustrojavanjem i koje su na svoj način pridonijele obrani i jačanju domovine.

---

Razgovarao: Ivan Šurbek; Foto: privatna arhiva