Pobjeda u ratu više neće ovisiti samo o tome tko ima veći tenk ili brži avion već o tome tko može brže zatvoriti petlju senzor – strijelac, učinkovitije integrirati komercijalne i vojne kapacitete te izgraditi društva otporna na kognitivne napade

Treće desetljeće XXI. stoljeća, a posebno 2025. godina, prepoznato je kao jedna od turbulentnih i važnih prekretnica u povijesti modernog ratovanja. Analiza strateškog okruženja upućuje na to da se globalni sigurnosni poredak, koji je desetljećima počivao na pretpostavkama relativne stabilnosti i neupitne tehnološke dominacije zapada, nepovratno promijenio. Distinkcije između stanja mira i rata, civilnog i vojnog sektora te fizičkog i virtualnog prostora ne samo da su zamagljene već su upravo te sive zone postale primarna poprišta sukoba.

Sjevernoatlantski savez (NATO) nalazi se pred imperativom prilagodbe. Strateški koncept usvojen 2022. u Madridu poslužio je kao nužan politički kompas – identificirajući Rusiju kao najvažniju i izravnu prijetnju, a Kinu kao sustavni izazov. Međutim, operativna provedba tih smjernica zahtijeva radikalnu transformaciju vojne misli. Tradicionalne doktrine, koje su se oslanjale na odvojeno djelovanje grana vojske i apsolutnu zračnu nadmoć, pokazale su se nedostatnim. Potencijalni protivnici razvili su sofisticirane sposobnosti uskraćivanja pristupa i manevra (Anti-Access/Area Denial – A2/AD) te sposobnost sinkronizacije učinaka brzinom svjetlosti unutar višestrukih domena.

Članak donosi analizu transformacije prema višedomenskim operacijama (Multi-Domain Operations – MDO), istražujući nove operativne domene, tehnološke skokove strateških rivala te evoluciju doktrinarnih okvira od industrijskog doba do mrežnocentričnog ratovanja. Poseban naglasak stavljen je na dubinsku analizu funkcionalnog dizajna Saveza do 2040., uključujući koncepte antifragilnosti i Šest izlaza (The Six Outs), koji čine intelektualni okvir za preživljavanje u eri stalnih sukoba. U nedavno provedenoj američkoj operaciji Absolute Resolve, koja je završila zarobljavanjem venezuelskog predsjednika Nicolása Madura, moglo se vidjeti integrirano djelovanje u više domena.

Od koordinacije do konvergencije

Razumijevanje višedomenskih operacija zahtijeva dubinsku analizu doktrinarnih temelja koji su doveli do tog koncepta. Tijekom hladnog rata i neposredno nakon njega zapadna vojna misao dominirala je kroz koncept Zračno-kopnena bitka (AirLand Battle) i poslije kroz Združene operacije (Joint Operations). Ti su koncepti bili revolucionarni za svoje vrijeme, prisiljavajući kopnenu vojsku i zrakoplovstvo na suradnju. Međutim, njihov primarni mehanizam bila je koordinacija – osiguravanje da se različite grane međusobno ne ometaju i da podržavaju jedna drugu prema unaprijed određenom planu.

U eri hiperpovezanosti i A2/AD prijetnji, taj model postao je prespor i previše predvidiv. Sile poput Kine i Rusije razvile su strategije posebno dizajnirane da eksploatiraju šavove (seams) između domena – birokratske i tehničke granice na kojima djelokrug jedne komponente prestaje, a počinje djelokrug druge. MDO nastoji eliminirati te šavove uvođenjem principa konvergencije.

Pet imperativa

Sjevernjača (North Star) transformacije Saveza je NATO-ov krovni koncept ratovanja (NATO Warfighting Capstone Concept – NWCC). Taj dokument, usvojen 2021., pruža viziju razvoja vojnih sposobnosti do 2040. i postavlja temelje za implementaciju MDO-a. NWCC nije samo popis želja za nabavu oružja. On definira pet imperativa za razvoj ratovanja (Warfare Development Imperatives – WDI), koji su nužni za održavanje vojne prednosti.

Prvi je i možda najvažniji imperativ kognitivna nadmoć (Cognitive Superiority). U svijetu preplavljenom podacima pobjednik nije onaj tko ima najviše informacija, već onaj tko ih najbrže može obraditi, razumjeti i pretvoriti u odluku. MDO zahtijeva integraciju umjetne inteligencije (AI) i napredne analitike kako bi se zapovjednicima omogućilo razumijevanje brzinom relevantnosti. To znači sposobnost predviđanja protivnikovih poteza prije nego što se dogode.

Drugi je imperativ slojevita otpornost (Layered Resilience). Prepoznajući da u budućem sukobu pozadina bojišnice neće biti sigurno utočište, NWCC naglašava potrebu za otpornošću koja nadilazi vojne strukture. To uključuje civilnu spremnost, zaštitu ključne infrastrukture i sposobnost apsorpcije šokova – bilo da se radi o kinetičkim udarima, kibernetičkim napadima na energetske mreže ili kampanjama dezinformiranja. MDO pristup osigurava da, ako je jedna domena kompromitirana (npr. gubitak satelitskih komunikacija), snage mogu nastaviti djelovanje koristeći sustave u drugim domenama.

Treći imperativ, zapovijedanje preko domena (Cross-Domain Command), srce je operativnog problema. Tradicionalne hijerarhije, u kojima zahtjev za zračnu potporu putuje kroz više razina zapovijedanja, zastarjele su. MDO zahtijeva agilne strukture C2 (Command and Control) koje omogućuju delegiranje ovlasti na najnižu moguću razinu i horizontalnu komunikaciju među domenama. Primjerice, pilot lovca mora moći izravno primiti podatke od specijalnih snaga na tlu ili s broda, bez posredovanja stožera.

Četvrti i peti imperativ, utjecaj i projekcija moći te integrirana višedomenska obrana, fokusiraju se na sposobnost proaktivnog oblikovanja sigurnosnog okruženja i obrane teritorija Saveza od prijetnji koje dolaze iz bilo kojeg smjera i u bilo kojoj domeni. To uključuje sposobnost projiciranja moći unutar A2/AD područja, koristeći kombinaciju stealth tehnologije, elektroničkog ratovanja i dalekometnih preciznih udara.

Šest izlaza

Kako bi se ti imperativi operacionalizirali, NATO je razvio okvir Šest izlaza, koji služi kao vodič za razvoj budućeg vojnog instrumenta moći (MIoP):

• – Out-Think (Nadmudriti): Savez mora predviđati prijetnje i razumjeti strateško okruženje bolje od potencijalnih protivnika.
• – Out-Excel (Nadmašiti u izvrsnosti): Težnja izvrsnosti i agilnosti, utemeljena na jedinstvenom vojnom etosu NATO-a, kulturi i raznolikosti, s voljom za preuzimanje inicijative.
• – Out-Fight (Nadjačati u borbi): Sposobnost odlučnog djelovanja kroz sve domene, u suradnji s drugim instrumentima moći, istodobno oblikujući i boreći se.
• – Out-Pace (Preteći): Prepoznavanje rizika, iskorištavanje prilika te odlučivanje i djelovanje brže od protivnika. To je srž pobjede u petlji OODA (Observe-Orient-Decide-Act, tj. Promatrati – Orijentirati – Odlučiti – Djelovati).
• – Out-Partner (Nadmašiti u partnerstvu): Poticanje odnosa međusobne potpore i njihovo održavanje. NATO-ova mreža saveznika asimetrična je prednost koju autokratski režimi teško mogu dostići.
• – Out-Last (Nadživjeti/Izdržati): Sposobnost razmišljanja, planiranja i djelovanja s dugoročnom perspektivom, kako bi se u okviru strateškog natjecanja i bilo koje konfliktne situacije izdržalo onoliko dugo koliko je potrebno.

Interoperabilnost podataka

Implementacija tih imperativa suočava se s golemom tehnološkom preprekom: interoperabilnošću podataka. Dok Sjedinjene Države razvijaju svoj koncept Joint All-Domain Command and Control (JADC2), koji teži povezivanju svakog senzora sa svakim strijelcem unutar jedinstvene američke mreže, europski saveznici u tome zaostaju. Postoji opasnost od stvaranja transatlantskog jaza, pri čemu američke snage djeluju brzinom koju europski saveznici ne mogu pratiti.

NATO pokušava premostiti taj jaz inicijativom Federated Mission Networking (FMN) i stvaranjem Savezničkog ekosustava za razmjenu podataka (ADSE). Za razliku od monolitnog američkog pristupa, NATO-ov je pristup federativan – stvaranje standarda i sučelja koji različitim nacionalnim sustavima omogućuju vođenje razgovora. Međutim, kritičari upozoravaju da bi u scenariju visokog intenziteta američke snage mogle preferirati djelovanje unutar vlastitog, zatvorenog i sigurnijeg JADC2 sustava, ostavljajući saveznicima ograničen pristup informacijama. Rješavanje tog problema – kako povezati američki oblak s europskim federacijama – ključno je za budućnost Saveza.

MDO redefinira geografiju rata dodavanjem novih dimenzija, koje su prije smatrane samo funkcijama u potpori.

Svemir

Svemir je postao aktivno bojište. General-bojnik Devin Pepper, zamjenik načelnika ACT-ova Stožera za strateško planiranje, u intervjuu koji je u listopadu 2025. dao Hrvatskom vojniku ističe da se višedomenske operacije ne mogu provoditi bez svemirske domene. Ona je kralježnica, koja omogućuje precizno pozicioniranje (PNT), globalnu komunikaciju, rano upozoravanje na raketne napade i nadzor u stvarnom vremenu.

Razvoj događaja 2024. i 2025. godine potvrdio je militarizaciju svemira. Rusija i Kina demonstrirale su sofisticirane counter-space sposobnosti. Ruski sateliti u geosinkronoj orbiti (GEO) izvodili su manevre približavanja satelitima članica NATO-a, simulirajući inspekciju ili napad. Još je alarmantnije to što su testiranja protusatelitskog (ASAT) oružja, koja prouzročuju krhotine unutar orbite, prijetnja ne samo vojnim već i civilnim kapacitetima, stvarajući rizik od Kesslerova sindroma – lančane reakcije sudara koja bi niske orbite učinila neuporabljivim.

Odgovor NATO-a uključuje dublju integraciju svemira u operativno planiranje. Na vježbi Steadfast Duel, provedenoj u listopadu 2025., Savez je prvi put integrirao američke svemirske timove izravno u Zapovjedništvo zračne komponente u Ramsteinu. To nije bila samo simulacija. Cilj je bio uspostaviti procedure s pomoću kojih taktički zapovjednik na terenu može zahtijevati poseban svemirski efekt (npr. preusmjeravanje satelita za snimanje ili ometanje protivničkih komunikacija na određenom području) i dobiti ga u relevantnom vremenu.

Poseban je izazov oslanjanje na komercijalni sektor. Tvrtke poput SpaceXa (Starlink), Viasata i Maxara postale su de facto sudionici u sukobima, pružajući Ukrajini ključne sposobnosti kakve države često ne mogu osigurati same. General Pepper jasno upozorava na novu doktrinu protivnika: “Putin je izjavio da ako ste tvrtka koja podržava vojne operacije, onda ste meta.” To briše pravnu i operativnu granicu između civilne infrastrukture i vojnih ciljeva, prisiljavajući NATO na razmišljanje o obrani privatnih satelitskih sustava i mreža kao o obrani teritorija članica.

Podmorje

Dok svemir dominira naslovnicama, podmorje je postalo kritična točka ranjivosti. Globalna ekonomija i internet ovise o mreži podmorskih kabela, a energetska sigurnost Europe o cjevovodima. Sabotaže Sjevernog toka bile su poziv na buđenje, a incidenti presijecanja kabela na Baltiku i Sredozemlju tijekom 2024. potvrdili su da je ratovanje na morskom dnu (seabed warfare) postalo stvarnost.

Kao odgovor, NATO je 2024. uspostavio Pomorsko središte za sigurnost kritične podvodne infrastrukture (Maritime Centre for Security of Critical Undersea Infrastructure – CUI) unutar Savezničkog pomorskog zapovjedništva (MARCOM) u Northwoodu, Ujedinjena Kraljevina. Zadaća je Središta, koje je dosegnulo inicijalnu operativnu sposobnost (IOC), koordiniran nadzor i zaštita tisuća kilometara kabela i cjevovoda. Ključna je inovacija suradnja s privatnim sektorom – operaterima kabela i energetskim tvrtkama – radi razmjene podataka o odstupanjima u stvarnom vremenu.

Norveška i Njemačka predložile su dodatni korak: stvaranje regionalnih čvorišta (hubs) za praćenje CUI-a, posebno na dalekom sjeveru i Baltiku. Ti centri koristili bi mreže pasivnih senzora na morskom dnu, kao i flotu autonomnih podvodnih vozila (AUV) te besposadnih površinskih plovila (USV) za ophodnje. USV-ovi, opremljeni sonarom i videonadzorom, mogu vršiti višednevne 24-satne ophodnje bez zamora posade, detektirati sumnjive aktivnosti (npr. neprijavljena ronjenja ili prisutnost istraživačkih brodova koji služe kao paravan za špijunažu) i odvratiti potencijalne sabotere samom svojom prisutnošću.

Hakiranje ljudskog uma

Evolucija unutar koncepta MDO koja možda najviše uznemirava formalizacija je kognitivnog ratovanja kao legitimnog područja operacija. Dok se informacijsko ratovanje bavi kontrolom protoka podataka, kognitivno ratovanje cilja na način na koji ljudski mozak procesuira te podatke. NATO-ov Innovation Hub i Savezničko zapovjedništvo za transformaciju definiraju kognitivno ratovanje ne kao sredstvo, već kao samu borbu. Cilj je hakirati pojedinca iskorištavajući ranjivosti čovjekova zaključivanja. Ta domena koristi napredak neuroznanosti, biotehnologije i psihologije u kombinaciji s obradom goleme količine podataka (Big Data). Akademske definicije ističu da je cilj promijeniti ne samo ono što ljudi misle već i kako misle te kako djeluju. Operacije u toj domeni dizajnirane su da zaobiđu racionalno razmišljanje i ciljaju podsvijest, emocije i instinkte.

Kina je, primjerice, integrirala kognitivno ratovanje u svoju vojnu strategiju, razvijajući tehnologije poput inteligentnog sustava za psihološki nadzor. Riječ je o nosivim uređajima (pametnim narukvicama i senzorima) koji prate biometrijske podatke vojnika – izraze lica, promjene u glasu, vitalne znakove – kako bi u stvarnom vremenu procijenili njihovo emocionalno stanje i borbenu spremnost. S napadne strane, cilj je izazvati protivnikovu kognitivnu disonancu, preplaviti njegov kognitivni kapacitet kontradiktornim informacijama i lažnim narativima (deepfakes), te time paralizirati OODA petlju. Pobjeda u kognitivnoj domeni na koncu znači pobjedu bez ispaljenog metka – slamanje volje protivnika prije nego što fizički sukob uopće započne.

Kineska demonstracija moći

Kad se govori o potrebi za implementacijom višedomenskih operacija u NATO-ove doktrine i postrojbe, vrijedi i opisati neke od oružnih sustava koje razvijaju potencijalni protivnici, a odgovor na njih može biti upravo višedomensko djelovanje. Svijet je 3. rujna 2025. stekao jasan uvid u smjer razvoja kineske vojne moći. Peking je tog dana održao veliki vojni mimohod u povodu 80. obljetnice pobjede nad Japanom i završetka Drugog svjetskog rata. Mimohodu je prisustvovao i ruski predsjednik Vladimir Putin te sjevernokorejski lider Kim Jong Un. Događaj je bio pažljivo koreografirana poruka Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima u indo-pacifičkoj regiji, ali i na globalnom jugu, predstavljajući Kinu kao alternativnog hegemona.

Apsolutna zvijezda mimohoda, čije se pojavljivanje godinama čekalo, bio je strateški bombarder Xi’an H-20. Njegovo javno predstavljanje označilo je trenutak kada je Kina i službeno kompletirala svoju nuklearnu trijadu (sposobnost djelovanja nuklearnim oružjem s kopnenih, pomorskih te zračnih platformi). Analiza prikazanog zrakoplova potvrđuje da se radi o dizajnu letećeg krila (flying wing), vizualno sličnom američkom B-2 Spiritu i novom B-21 Raideru. Glavna je značajka tog dizajna stealth (slaba zamjetljivost), što H-20 omogućuje dubok prodor u protivnikov branjeni zračni prostor, izbjegavajući radare za ranu detekciju.

Strateške su implikacije dalekosežne. Procjenjuje se da H-20 ima dolet veći od 10 000 kilometara bez dopune goriva. To znači da može, polijećući iz baza u kontinentalnoj Kini, dosegnuti ciljeve unutar tzv. drugog lanca otoka na Pacifiku, uključujući ključnu američku bazu Guam, pa čak i Havaje. Uz dopunu goriva u zraku, u dometu mu je kontinentalni dio Sjedinjenih Država. Pentagon procjenjuje da bi Kina mogla do 2035. rasporediti flotu od najmanje 50 takvih bombardera. Budući da svaki može nositi višestruke nuklearne ili konvencionalne krstareće projektile, H-20 je nuklearna masa koja usložnjava američke kalkulacije odvraćanja i prisiljava na raspršivanje snaga.

Ubojica Guama

Drugi sustav koji je privukao veliku pozornost zapadnih analitičara je DF-27. Riječ je o balističkom projektilu srednjeg do dugog dometa (IRBM/ICBM), otprilike između 5000 i 8000 kilometara. No, ono što DF-27 čini posebno opasnim nije samo domet već bojna glava. Umjesto klasične balističke putanje, DF-27 koristi hipersonični glajder (Hypersonic Glide Vehicle – HGV). Nakon lansiranja i odvajanja od rakete nosača, HGV klizi gornjim slojevima atmosfere brzinama većim od pet Macha. Ključna je prednost manevarbilnost: za razliku od balističke bojne glave, čija je putanja predvidiva, HGV može mijenjati smjer tijekom leta. To bi moglo drastično smanjiti učinkovitost postojećih američkih sustava proturaketne obrane poput THAAD-a ili SM-3, koji su optimizirani za presretanje predvidivih balističkih ciljeva.

Nadimak Ubojica Guama, kako DF-27 nazivaju u medijima, nije slučajan. Mogao bi biti dizajniran da ugrozi američke zračne i pomorske baze na Guamu. Pentagon je još 2023. potvrdio da je sustav operativan i sposoban gađati pokretne ciljeve, što implicira i protubrodsku ulogu. Dodatnu složenost stvara dual-use priroda projektila – protivnik ne može znati nosi li dolazeći DF-27 konvencionalnu ili nuklearnu bojnu glavu, što povećava rizik od neželjene nuklearne eskalacije.

Konvencionalni arsenal

Mimohod je otkrio i važne novitete u konvencionalnom arsenalu, signalizirajući prilagodbu kineske vojske (PLA) za globalne ekspedicijske operacije:

• – Oklopne snage: predstavljen je novi glavni borbeni tenk Type-99B, nadogradnja postojećeg Type-99A s fokusom na mrežnocentričnom ratovanju i poboljšanoj zaštiti. No, još je zanimljiviji debi modela Type-100, četvrte generacije srednjeg tenka. Taj lakši i mobilniji tenk dizajniran je za operacije na zahtjevnim terenima (planinska područja, npr. granica s Indijom) i za amfibijska iskrcavanja, odražavajući doktrinarni pomak prema strateškoj mobilnosti.
• – Pomorski udar: prikazan je i YJ-21, hipersonični protubrodski projektil koji se može lansirati s razarača/krstarice klase Type 055 ili bombardera H-6K. Smatra se da je riječ o jednom od najsmrtonosnijih protubrodskih oružja na svijetu, dizajniranom za probijanje obrane američkih udarnih grupa nosača zrakoplova (CSG).
• – Slojevita protuzračna obrana: PLA je demonstrirala napredne sustave poput HQ-19 (pandan američkom THAAD-u, dizajniran za presretanje balističkih projektila tijekom srednje faze leta) i HQ-29, kao i laserske sustave za obranu od dronova (LY-1), pokazujući da Kina ne samo da razvija napadne sposobnosti već gradi i robusnu obranu od američkih zračnih i raketnih udara.

Ruski odgovori

Rusija koristi termin višesferne operacije (multi-sphere operations), s primarnim fokusom na zračno-svemirskoj i informacijskoj domeni. Zbog inferiornosti svojih konvencionalnih oružnih sustava u odnosu na NATO-ove, Moskva se oslanja na asimetrične sustave superoružja i nuklearnu prijetnju. Ti sustavi dizajnirani su s jednim ciljem: učiniti zapadne sustave proturaketne obrane beskorisnim i osigurati da Rusija može nanijeti neprihvatljivu štetu, bez obzira na konvencionalnu inferiornost.

Najdramatičniji događaj vezan uz oružne sustave u ruskoj agresiji na Ukrajinu bio je udar rakete Orešnik (Lijeska) 21. studenog 2024., kada je Rusija njim napala industrijski kompleks u ukrajinskom gradu Dnjipru. Taj napad nije bio samo taktički udar već strateška demonstracija. Ponovljen je nedavno, 8. siječnja, kada je napadnut Lavov. Tehnička analiza otkriva da je Orešnik balistički projektil srednjeg dometa (IRBM), vjerojatno izvedenica projekta RS-26 Rubež, modificiran uklanjanjem jednog stupnja kako bi se dobio domet manji od interkontinentalnog, ali uz zadržavanje strahovite brzine. U završnoj fazi leta bojne glave Orešnika navodno postižu brzinu od deset Macha (približno 3 km/s ili 12 300 km/h).

Ključna je značajka tog oružja kinetička energija. Projektil nosi više neovisno usmjerivih bojnih glava (MIRV). Iako je u napadu na Dnjipro korištena konvencionalna (inertna ili visokoeksplozivna) inačica, brzina udara tolika je da bojne glave pri udaru o tlo stvaraju učinak meteora – iznimno veliku toplinu i udarni val koji prodiru duboko čak i u utvrđene podzemne bunkere, prouzročujući razaranja usporediva s manjim taktičkim nuklearnim oružjem, ali bez radioaktivnih padalina.

Predsjednik Putin iskoristio je napad na Dnjipro za slanje jasne poruke. Tvrdio je da u Europi ne postoje sustavi koji mogu presresti Orešnik. Njegova izjava da će serijska proizvodnja sustava započeti 2025. godine i da će biti raspoređen u Bjelorusiji, europskim prijestolnicama drastično skraćuje vrijeme za odgovor, stvarajući novu razinu prijetnje na istočnom krilu Saveza. Ukrajinski izvori tvrde da je sustav, zbog putanje kroz gornje slojeve atmosfere i brzine, praktički nevidljiv i neuhvatljiv za postojeće sustave poput Patriota, iako zapadni stručnjaci vjeruju da bi napredni sustavi protuzračne obrane kao što su SM-3 Block 2A ili Arrow-3 mogli imati šanse.

Potrebna ulaganja u PZO

Osim Orešnika, Rusija nastavlja razvoj oružja koja zapadni analitičari često nazivaju oružjima sudnjeg dana.

• – 9M730 Burevjesnik (NATO-ova oznaka: SSC-X-9 Skyfall). Moskva je u listopadu 2025. objavila da je provela uspješno testiranje tog krstarećeg projektila na nuklearni pogon. Koncept je zastrašujući: minijaturni nuklearni reaktor omogućuje projektilu teoretski neograničen domet i sposobnost da ostane u zraku danima, kružeći oko Zemlje i izbjegavajući zone protuzračne obrane prije nego što se obruši na cilj iz neočekivanog smjera. Iako predsjednik Putin tvrdi da je oružje spremno, zapadni su obavještajni izvori skeptični, podsjećajući na povijest nesreća, curenja radijacije i neuspjelih testiranja tijekom razvoja. Ipak, samo postojanje takvog oružja služi kao moćan alat za psihološki pritisak.
• – RS-28 Sarmat (Satan II): Taj teški interkontinentalni balistički projektil, dizajniran da zamijeni sovjetske Vojvode (SS-18), trebao je biti stup ruske modernizirane trijade. Međutim, program se suočava s ozbiljnim problemima, što je kulminiralo spektakularnom eksplozijom projektila u silosu tijekom testiranja u Plesecku u rujnu 2024., koja je stvorila golem krater vidljiv na satelitskim snimkama. Unatoč tomu, Kremlj inzistira na tome da je sustav blizu operativnog statusa, koristeći ga kao retoričko sredstvo odvraćanja.

Zajedno s operativnim hipersoničnim sustavima poput Cirkona (protubrodski) i Kinžala (zrak-zemlja), Rusija gradi asimetričnu sposobnost koja kompenzira njezine slabosti u konvencionalnim kopnenim snagama, prisiljavajući NATO na golema ulaganja u novu generaciju proturaketne obrane.

Lekcije iz Ukrajine

Rat u Ukrajini pokazuje kako se koncept MDO može primjenjivati u uvjetima visokog intenziteta. Iako tehnološki inferiornija na papiru, Ukrajina je uspjela parirati Rusiji upravo inovativnom primjenom principa integracije i brzine. Najvažnija je taktička inovacija rata drastično skraćivanje ciklusa senzor – strijelac (sensor-to-shooter loop). U tradicionalnim je NATO-ovim procedurama proces od uočavanja mete (npr. uoči je izvidnik), preko prosljeđivanja koordinata zapovjedništvu, verifikacije, odobrenja i dodjele vatrenoj jedinici mogao trajati 15, 30 ili više minuta. U Ukrajini je to vrijeme svedeno na sekunde.

Ključ je u integraciji softvera. Ukrajinske snage koriste decentralizirane sustave upravljanja bojištem (Battlefield Management Systems) poput softvera Kropyva (Kopriva) ili Delta. Ti sustavi funkcioniraju slično kao Uber za topništvo:

• – izvidnički dron (obično jeftini komercijalni DJI Mavic) uoči metu
• – operater unosi koordinate u tablet
• – sustav automatski obrađuje podatke i šalje narudžbu najbližem dostupnom topničkom oružju bez obzira na to kojoj jedinici pripada
• – topnička posada dobiva koordinate i otvara paljbu.

Ubrzanje vatrene moći omogućilo je Ukrajini da s manjim brojem topova postigne veću učinkovitost. Međutim, to je stvorilo i novi imperativ preživljavanja: pucaj i bježi (shoot and scoot). Ruske snage prilagodile su se i koriste radare za protupaljbu i vlastite dronove. Topnička posada koja ostane na položaju dulje od dvije-tri minute nakon ispaljenja gotovo će sigurno biti uništena.

Godine 2024. i 2025. obilježene su i masovnom uporabom besposadnih sustava, posebice FPV (First Person View) dronova. Zbog kroničnog nedostatka topničkog streljiva, FPV dronovi postali su de facto precizno navođeno streljivo pješaštva, opasno za osoblje, ali i oklop. Ruski odgovor na tu prijetnju bila je izgradnja fizičkih barijera, poput kilometarskih tunela od mreža iznad rovova i cesta, u nadi da će se dronovi zaplesti. No, tehnološka bitka preselila se u elektromagnetski spektar. Zbog intenzivnog ruskog elektroničkog ratovanja (EW), koje ometa signale između operatera i drona, obje strane masovno uvode terminalno navođenje umjetnom inteligencijom (AI). Dron sada ima ugrađeno računalo koje prepoznaje sliku mete. Operater drona samo zaključa cilj iz daljine; ako se veza prekine zbog ometanja u zadnjim metrima leta, dron samostalno nastavlja putanju i pogađa cilj (fire and forget na mikrotaktičkoj razini). Ukrajina je usto redefinirala pomorsko ratovanje, uporabom besposadnih površinskih plovila (USV), poput modela Magura V5. Ti pomorski dronovi nisu korišteni samo kao kamikaze protiv brodova Crnomorske flote već su evoluirali u platforme za protuzračnu obranu.

Imperativ integracije

Transformacija prema višedomenskim operacijama nije puka birokratska reforma, već nužan odgovor na fundamentalne promjene u karakteru rata. Suočeni s potencijalnim protivnicima koji integriraju hipersonične projektile, kognitivno ratovanje i svemirske kapacitete, NATO i njegove članice moraju napustiti industrijske modele koordinacije i prihvatiti mrežne modele konvergencije. Okvir Šest izlaza (Out-Think, Out-Excel, Out-Fight, Out-Pace, Out-Partner, Out-Last) pruža jasan putokaz. Pobjeda više neće ovisiti samo o tome tko ima veći tenk ili brži avion već o tome tko može brže zatvoriti petlju senzor – strijelac, učinkovitije integrirati komercijalne i vojne kapacitete te izgraditi društva otporna na kognitivne napade.

TEKST: Ivan Galović