Ideološka podijeljenost grčkog društva nakon Drugog svjetskog rata dovela je do latentnog političkog konflikta koji se najočitije manifestirao upravo u terorističkim kampanjama. Najpoznatija grčka teroristička skupina bio je ekstremno lijevi 17. studenog, ali poznata su i djelovanja više anarhističkih te desničarskih skupina, kao i međunarodnog terorizma

Kad su se krajem 1944. nacistički okupatori povukli iz Grčke, u toj se mediteranskoj zemlji razbuktao građanski rat između komunista i rojalista. S prekidom je trajao do 1949., a komunistički gerilci poraženi su uz američku pomoć. No zemlja je ostala duboko ideološki podijeljena između ljevice i desnice. Ipak, ostala je u društvu zapadnih liberalnih demokracija te su se od 1945. do 1967. na vlasti izmjenjivale brojne političke koalicije uglavnom konzervativnih stranaka. U to vrijeme na čelu kabineta promijenilo se dvadesetak premijera. Konzervativna vlada Aleksandrosa Papagosa (1883. – 1955.) i vlada desnog centra Konstantina Karamanlisa (1907. – 1998.) u određenoj su mjeri stabilizirale zemlju. Grčka 1952. ulazi u NATO, a 1962. i u Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ). Međutim, nakon parlamentarne krize 1965., izveden je 1967. vojni udar pod vodstvom brigadira Georgiusa Papadopulosa (1919. – 1999.). Njim je srušena civilna vlast, koja je restaurirana tek 1974. godine.

Ubojstvo olimpijca

Prve poslijeratne godine obilježilo je uglavnom političko nasilje ekstremnih desničarskih paravojnih skupina. Organizacija X (poznata kao Hi) bila je paravojna desničarska antikomunistička skupina koja je djelovala tijekom građanskog rata. No ona je 1951. legalizirana kao Nacionalna organizacija za unutarnji otpor, čime je u pitanje došao i njezin karakter terorističke skupine. Njezini su pripadnici 1945. i 1946. poduzimali izdvojene napade na osumnjičene komuniste uoči izbijanja druge faze građanskog rata. Žrtva najpoznatijeg političkog atentata 1960-ih bio je proturatni aktivist, političar, liječnik i olimpijac Grigoris Lambrakis (r. 1912.). Na ulicama Soluna su ga 22. svibnja 1963. tupim predmetom napala dvojica desničarskih ekstremista u prisutnosti većeg broja ljudi, a navodno i policije. Lambrakis je zadobio teške ozljede glave te umro pet dana poslije.

Uzimajući u obzir vladavinu desne vojne hunte i činjenicu da su većinu grčkih vlada formirale konzervativnije stranke, terorističko nasilje ekstremne desnice bilo je znatno manjeg opsega. Najpoznatija ekstremno desničarska organizacija zadnjih desetljeća je Zlatna zora. Nije teroristička skupina u užem smislu, već njezini pripadnici poduzimaju različite akte nasilja. Osnovana je 1985., od 1993. registrirana je kao politička stranka, no zabranjena je 2020., nakon istrage i suđenja za ubojstvo repera i ljevičarskog aktivista Pavlosa Fisasa (1979. – 2013.). Pripadnici Zlatne zore poduzimali su i akte pojedinačnog nasilja protiv političkih protivnika, migranata, homoseksualaca te etničkih manjina.

Opasne sedamdesete

Val terorizma krajnje ljevice pogodio je grčko društvo 1970-ih. Nakon što je 1974. pala vojna hunta i restaurirana civilna vlast, narasle su ambicije grčke ekstremne ljevice. No na čelo zemlje došla je nova konzervativna vlada, čiji je predsjednik još jednom postao Konstantin Karamanlis, pa je Grčka ostala unutar zapadnog bloka. Među nezadovoljnicima bili su i pripadnici najpoznatije grčke terorističke skupine – Revolucionarne organizacije 17. studenog (poznatije pod kraćim nazivom: 17. studenog). Djelovala je od sredine 1970-ih, a bila je jedna od najozloglašenijih ljevičarskih ekstremističkih skupina u Europi uopće. Nazvana je po datumu održavanja studentskih prosvjeda protiv vojne hunte 1973. godine. Tog je tragičnog dana na atenskom politehničkom fakultetu u akciji vojske ubijeno tridesetak demonstranata, a stotine su ranjene.

U ideološkom pogledu 17. studenog bila je deklarirana marksistička skupina koja se protivila američkoj i NATO-ovoj vojnoj prisutnosti u Grčkoj te članstvu u Europskoj ekonomskoj zajednici. Općenito je bila suprotstavljena institucijama liberalne demokracije i procesu ekonomske globalizacije, smatrajući ih neokolonijalnim oružjima eksploatacije Grčke. Skupina je istodobno imala snažnu nacionalističku komponentu te se zalagala za povlačenje Turske s Cipra i prekidanje diplomatskih odnosa Atene s Ankarom. Grčka policija smatrala je da je broj članova skupine razmjerno malen te da nikad nije prelazio nekoliko desetaka ljudi. Usprkos tome, 17. studenog razvio je učinkovitu terorističku mrežu i postao poznat po pažljivom planiranju i izvođenju akcija kao i hladnokrvnosti svojih operativaca. Prva i vjerojatno najpoznatija teroristička akcija koju je skupina 17. studenog izvela bilo je ubojstvo čelnika ureda CIA-je u Grčkoj Richarda Welcha (r. 1929.) dana 23. prosinca 1975. u Ateni. Iz pištolja ga je, pred očima supruge i vozača, ustrijelila tročlana skupina terorista. Nakon tog ubojstva teroristička kampanja skupine 17. studenog nastavljena je serijom bombaških napada i atentata na politički važne, ali i druge osobe. Počela je 14. prosinca 1976. ubojstvom zatvorskog čuvara Evangelosa Maliosa poznatog po mučenju političkih zatvorenika za vrijeme vojne hunte.

Još opasnije osamdesete

Kad je vlast 1981. godine preuzela socijaldemokratska stranka Panhelenski socijalistički pokret (PASOK) i vlada Andreasa Papandreua (1919. – 1996.), skupina je nakratko prekinula teroristička djelovanja. No razočarana smjerom vladine politike, 15. studenog 1983. ubila je u predgrađu Atene američkog vojnog izaslanika kapetana bojnog broda Georgea Tsantesa (r. 1930.) i njegova vozača Nikosa Velucosa (r. 1921.). To je bio početak tragičnog niza: nakon 1983. skupina 17. studenog izvela je više od sto napada u zemlji, i to na ciljeve povezane s grčkom i američkom vladom, u kojima je ubijena dvadeset jedna osoba. Dakle, u drugoj polovini 1980-ih skupina je gotovo udvostručila teroristička djelovanja u odnosu na razdoblje od 1975. Po uzoru na bliskoistočne teroriste, 26. studenog 1985. skupina je bombom napala policijski autobus pri čemu je ubijen jedan policajac, a ranjeno ih je četrnaest. Skupina 17. studenog nastavila je borbu i terorističke akcije i nakon pada Berlinskog zida. Prvo je 1990. iz Atenskog ratnog muzeja ukrala jedan ili više ručnih raketnih bacača. Poslije je koristila to oružje za još napada, primjerice za udar na autobus koji je 2. studenog 1991. prevozio pripadnike Interventne policije, pri čemu je jedan poginuo. Snažno je odjeknula i akcija 24. siječnja 1994., kad je ubijen bivši guverner Grčke narodne banke Mihalis Vranopulos (r. 1945.), a 28. svibnja 1997. i brodovlasnik s britanskom putovnicom Kostis Peratikos (r. 1955.). Unatoč posjedovanju težeg oružja, skupina je uglavnom izvršavala atentate pištoljem kalibra .45.

Ključna uhićenja

Skupina 17. studenog izvela je i devet terorističkih akcija uperenih protiv ciljeva povezanih s Turskom. Tako je 7. listopada 1991. ubijen ataše za tisak turskog veleposlanstva u Ateni Çetin Görgü (r. 1963.), a 4. srpnja 1994. i turski konzul Ömer Haluk Sipahioğlu (r. 1941.). Skupina je djelovala i tijekom Zaljevskog rata i ratova na području bivše Jugoslavije, a u travnju 1994. planiran je čak i ambiciozni, ali neuspjeli napad raketama na britanski nosač zrakoplova Ark Royal usidren u atenskoj luci Pireju. U veljači 1996. napadnuto je ručnim raketnim lanserom i američko veleposlanstvo u Ateni, no projektile je zaustavio vanjski zid; u svibnju 1999. napadnuta je i rezidencija njemačkog veleposlanika u Halandri. Na meti terorističkih napada skupine 17. studenog često su bila predstavništva zapadnih tvrtki u Grčkoj. Uz ostale, napadnuti su uredi tvrtki Procter & Gamble i IBM, izložbeni saloni General Motorsa, Chryslera i Opela te restoran McDonalds.

S novim tisućljećem, utjecaj 17. studenog drastično je opao, baš kao i broj izvedenih terorističkih napada. Preostale operacije skupine istodobno su postale slabije planirane i manje oprezne nego one prijašnjih desetljeća. Zadnja velika akcija te skupine ubojstvo je britanskog vojnog izaslanika u Grčkoj Stephena Saundersa (r. 1947.) na atenskim ulicama 8. lipnja 2000. godine. Saundersa su usred dana u njegovu automobilu pucajući s motocikla ubila dvojica terorista. Poslije je vodstvo 17. studenog izdalo priopćenje u kojem je obavijestilo grčku javnost da je Saundersovo ubojstvo izvedeno u znak prosvjeda protiv NATO-ove operacije u SR Jugoslaviji.

Jedan od ključnih događaja za pad cijele organizacije dogodio se 29. lipnja 2002. Tog je dana uhićen jedan od vođa Savas Ksiros (r. 1964.). Pokušavao je podmetnuti bombu u trajektno pristanište u Pireju. Uhićenje i dokumenti pronađeni u njegovu stanu doveli su do privođenja i ispitivanja stotinjak ljudi za koje se smatralo da imaju veze s organizacijom. Uhićeno je još osamnaest pripadnika skupine, uključujući i navodnog vođu Aleksandrosa Giotopulosa (r. 1944.). Skupina je time gotovo u potpunosti razbijena. Na suđenju pripadnicima skupine 17. studenog održanom u ožujku 2003. četvorica su osuđena na doživotni zatvor, a petnaestorica na dugogodišnje zatvorske kazne. Time je ta skupina praktički prestala postojati.

Anarhističko nasilje

Osim 17. studenog, među grčkom ekstremnom ljevicom nastao je još niz drugih manjih terorističkih skupina. Revolucionarna narodna borba (ELA) djelovala je između 1974. i 1995., a Revolucionarna borba (EA), osnovana 2003., djelovala je do 2017. godine. Najpoznatija akcija EA-e izvedena je 12. siječnja 2007. – napad raketnim bacačem na američko veleposlanstvo u Ateni, koji je prošao bez žrtava. Još jedna od terorističkih skupina jesu Revolucionarne ćelije (RN), koje su poduzele 13 bombaških napada u Ateni između 1996. i 2000. Bile su nastrojene protiv SAD-a i NATO-a, a najpoznatiji akt je napad na instalacije Obalne straže Grčke u Pireju u svibnju 1997.

Osim ekstremno lijevih skupina, aktivna je bila i anarhistička teroristička skupina Urota vatrenih ćelija (SPF). Utemeljena u siječnju 2008., poduzela je niz bombaških napada na prodavaonice luksuznih automobila te banke u Ateni i Solunu. U rujnu 2009. četiri člana skupine uhićena su nakon slanja tempiranih bombi veleposlanstvima i različitim tijelima EU-a. No moguće je da je skupina aktivna i danas. Anarhistička skupina nazvana Nihilistička frakcija osnovana je 1996. Dana 28. svibnja te godine preuzela je odgovornost za napad na atenski ured tvrtke IBM, koji je prošao bez žrtava. Evidentirana je i Crna zvijezda, anarhistička skupina sklona izravnom fizičkom nasilju. Organizacija za revolucionarnu samoobranu još je jedna anarhistička skupina kratkog vijeka: postojala je između 2014. i 2019. Zapamćena je po bacanju ručne granate na francusko veleposlanstvo 10. studenog 2016. pri čemu je ranjen jedan policajac, a 22. studenog 2019. na sličan je način napadnut ruski konzulat.

Međunarodno nasilje

Grčka je 1970-ih ponekad bila tranzitna i logistička baza za više bliskoistočnih i europskih terorističkih skupina, često povezanih s njezinim ljevičarskim i anarhističkim skupinama. Najvažniji slučaj međunarodnog terorizma na grčkom tlu bio je napad palestinske terorističke skupine Crni rujan dana 5. kolovoza 1973. Dvojica terorista sa zadaćom da napadnu putnike na letu za Tel Aviv poduzela su oružani napad na šalteru tvrtke TWA (Trans World Airlines) na atenskom aerodromu, pri čemu je ubijeno pet, a ranjeno šezdeset osoba. Dana 10. kolovoza 1981. ispred zgrade izraelskog diplomatskog predstavništva u Ateni detonirana je eksplozivna naprava. Nije bilo žrtava, a Izrael je naveo da je krivac Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO), koja je to negirala. Abu Nidalova organizacija 28. ožujka 1984. u Ateni ubija britanskog kulturnog atašea Kennetha Whittyja (r. 1940.). Ta je skupina 11. srpnja 1988. izvršila napad na grčki turistički brod City of Poros. Brod se otisnuo iz luke na otoku Egini, a nakon nekog vremena terorist je bacao bombe i otvorio vatru iz automatskog oružja. Poginulo je devet turista, a 98 ih je ozlijeđeno. Poginuo je i terorist. Ranije tog dana u Pireju je očito prerano eksplodirao auto bomba koji je usmrtio dvojicu terorista. U uredu kurirske službe u gradu Patrasu 19. travnja 1991. eksplodirala je bomba koja je bila namijenjena britanskom konzulatu. Poginulo je sedam zaposlenika. Navodno ju je poslala Unija palestinskih studenata. Na grčkom tlu, konkretno u Ateni, dogodio se i teroristički akt u kojem je pripadnik Armenske tajne vojske za oslobođenje Armenije (ASALA) 31. srpnja 1980. pucao na automobil atašea u turskom veleposlanstvu Galipa Özmena (r. 1940.). Ubijen je zajedno s četrnaestogodišnjom kćeri, a supruga i sin teško su ozlijeđeni.

Ideološka podijeljenost grčkog društva nakon građanskog rata 1949. dovela je do latentnog političkog konflikta koji se najočitije manifestirao upravo u terorističkim kampanjama. Ipak, kad se sve zbroji, skupina 17. studenog svrstala se među najozloglašenije europske teroriste. U Grčkoj je djelovalo i više anarhističkih te desničarskih terorističkih skupina, a zemlja je bila i cilj više akcija koje imaju karakter međunarodnog terorizma. Djelovanja, nažalost, nisu prestala ni u ovom desetljeću: 3. veljače 2024. eksplodirala je bomba ispred Ministarstva rada, a 11. travnja 2025. kod ureda tvrtke Hellenic Train. Odgovornost je preuzela dotad nepoznata organizacija: Revolucionarna samoobrana klase. Srećom, eksplozijama su prethodile dojave, pa nije bilo žrtava.

TEKST: Hrvoje Barberić