Sedmi Javni poziv za dodjelu nagrada za kratku priču o Domovinskom ratu Ministarstva hrvatskih branitelja za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj i treći za učenike iz Bosne i Hercegovine koji se školuju po nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku bio je otvoren od 13. veljače do 14. ožujka 2025. godine. Pristiglo je bilo 150 priča: 125 iz Hrvatske i 25 iz BiH. U ovom broju objavljujemo priču učenika iz Hrvatske koja je osvojila drugu nagradu

Glazba sa staroga radija prekidala je zvuk dok u kuhinji kuhala je kava, crna poput oblaka koji su opkolili grad. Kao i vojska, ne donose ni trunka radosti i dobroga. Preko noći ukrali su sve njihove osmijehe i sjaj u nevinim očima te ih odnijeli u zaborav. Da, izašlo je sunce, ali ono nikada neće sjati i grijati kao prije. Nema te topline koja može otopiti njihova ledena, zatvorena srca koja kucaju za sve one koje su nepravedno izgubili, za sve one čija su tijela još izgubljena ili zakopana duboko pod tamnom zemljom.
Ana je sjedila u starome drvenom stolcu dok je noktima rezbarila po svojoj isušenoj, sada do krvi izgrebanoj koži. Krv je klizila niz dlanove i padala o tlo poput kiše što se slijevala niz prozor. Zamišljeno je gledala po sobi. Noćas, dok je tonula u san, opet im je čula glas. Kao da je mogla osjetiti njihove nježne dlanove kako joj diraju rumene obraze i sklanjaju joj mokru kosu sa znojnoga čela. Podigla je ruku u nadi da će ih uhvatiti i nikada ne pustiti, dok je zadnjim atomom snage izrekla riječ mama. Otvorila je svoje krupne oči koje su se nakupljale tugom i bijesom. Briznula je u plač i sklupčala se kao nekada u onome sitnom sanduku. Nabubrene oči skrenule su pogled na njezinu kćer kada joj je tihim koracima došla iza leđa i stavila album u ruke. Okrenula je zadnju stranicu, na njoj je bio čovjek koji je na sebi držao malu djevojčicu. Bujni pramenovi prekrivali su mu osmijeh koji je uvijek skrivao kao nesiguran dječak. Takvoga se nasmiješenog želi zauvijek sjećati. Iako, koliko god tresla glavom pokušavajući je negirati kao da se nikada nije dogodila, zadnja uspomena na njega koje se sjeća je ona u uniformi, kada je noseći pušku koja je bila njezine veličine, krupnim koracima pretrčao prag i nestao u magli.
Njezina kći gledala ju je sa znatiželjom dok je nestrpljivo tapkala u mjestu iščekujući hrabru priču o svome djedu. Izvukla je stolac te sjela preko puta nje. Njena ju je majka pogledala znajući da je stjerana u kut i da ne može više izbjegavati, a da joj ne ispriča priču o njezinu djedu. Duboko je udahnula znajući da će je ovo slomiti i ponovno otvoriti neizliječene rane. Ana je otvorila album i počela pričati nikad dovršenu priču njezina oca Marka.

*****

I tako od normalnoga čovjeka s običnim, skromnim životom što htio je obraniti selo i ljude s kojima je odrastao u nadi da će uspjeti i ponosan vratiti se kući u zagrljaj žene i kćeri, završio je u jami, a nad njim počinili su ubojstvo nalik životinji koju ubio je kakav lovac. Nije tu bilo ničega ljudskog niti se može zvati čovjekom onaj koji drugome naudi i oduzme život koji mu on sam nije dao, i učini takav zločin kojemu nije dorastao.

*****

Marko je tog jutra znao što ga čeka, i da ni u kojem trenutku neće biti lako niti će moći odustati. Kroz prozor spavaće sobe gledao je vojnike kako odlaze. Odjenuo je svježe opranu uniformu što na sebi imala je grb njegove domovine. S puškom oko ramena bio je skoro spreman napustiti svoj dom. Zagrlio je svom snagom i srcem Anu i njezinu majku, i obješena lica otišao bez osvrta. Znao je da bi ga nešto u njihovim pogledima natjeralo da ostane. Pokupio ga je vojnički kamion te je zajedno s ostalim preplašenim mladićima, sada vojnicima, otišao na bojište.
Gledao je u mršavog mladića koji je imao možda osamnaest godina, kako se trza na pucnjeve koji su bili kilometrima daleko od njih. Unutra je bilo manjka svjetla, no mogao je vidjeti kako je sklopio svoje sitne koščate ruke i mrmljao sebi u bradu dobro poznate riječi. Možda nije do kraja napisao zadaću ili pospremio svoj udobni krevet prije nego je otišao od obitelji. Možda nikada više neće imati priliku biti dijete i družiti se s prijateljima ili ručati zajedno s braćom nedjeljom u podne. Ne zna, no nikada neće doživjeti upisati se na fakultet i postati najbolji liječnik na svijetu. Izgubljen, kao i pismo koje je poslao baki da će uskoro sve završiti i da će opet biti zajedno, da će ga poljubiti u čelo i da će razgovarati sve do jutra dok se ne začuju pijetlovi. Njegova mala sestrica i brat možda su nesvjesno šetajući poljima, prešli preko njegovih kostiju, možda im je najsitnija buba sletjela na dlan ili im je vjetar otpuhao šešir poput maslačka, a to je bio on, njihov brat, njihov jedini Anđeo čuvar.
Kamion je stao. Zakočio je naglo dok su iskakali iz njega jedan za drugim, poredani u red. Na prvu, bilo je mirno tako da si mogao čuti muhu kako zuji u zraku. Marka je to bar malo smirilo i prestalo mu grčiti želudac barem na neko vrijeme. Bio je napetiji od puške koju je kao broš pribio uz svoje rame. Nije bio previše siguran hoće li moći pucati jer od same pomisli da će od dobroga mladića sa sela koji nikada nije nekoga krivo niti mrsko pogledao morati upucati drugoga čovjeka da bi preživio, ledila mu se krv u žilama. Hoće li se moći nositi s time ili će izbjegavati svoj odraz u ogledalu do kraja života?

Njegovo razmišljanje prekinuo je veliki prasak i od tada se sve počelo brzo odvijati, toliko brzo da mu je puška ostala na ramenu.
Vojnici su padali kao ptice iz gnijezda. Marko je gledao kako se život njegova prijatelja s kojim je nekoć igrao nogomet i zabijao brojne golove gasi te kako će njegov zadnji dah završiti u njegovu naručju, nešto je što ga je ostavilo izbezumljenim. Kada su ispalili još jednu granatu, znao je da je vrijeme za bijeg. Još jednom je pogledao svojega prijatelja dok su ga drugi vojnici povlačili za rukav. Sada ih je u kamionu bilo znatno manje. Nije prošla ni sekunda i već je primijetio da je mjesto gdje je sjedio mršavi mladić prazno. Na njemu je ostala pomalo mutna slika starije žene. Sjeo je na njegovo mjesto i spremio sliku u džep. Mislio je ako se izvuče, pronaći će ju i teška srca reći riječi koje nijedna majka ne želi čuti. Gledao je svoja polja i naselja kako gore, palcem je okrznuo prsten na svojoj desnoj ruci nadajući se da su barem one sigurne.
Vozilo je opet stalo, bili su spremni iskočiti van. Vrata su otvorili nepoznati, naočigled bijesni vojnici koji su ih počeli kao krumpire izbacivati van. Odveli su svakog od njih na svoju stranu. Marka je uhvatio za rame, skinuo mu pušku te je kao loptu dobacio drugome vojniku i zario svoje debele prste toliko duboko da se naježio cijelom dužinom. Što se više opirao, to mu je bliže drugi vojnik približavao pušku glavi. Stali su kod napuštene, stare kuće. Gurnuli su ga na koljena, a on je pao ravno na bok. Iz plitkoga džepa ispala je fotografija. Vojnik je svojom uprljanom, blatnom čizmom stao na nju i utrljao je u zemlju. Marko je podigao pogled, a on je s osmijehom od uha do uha zario u njega kundak puške. Kada je pokušao ustati, jakim je udarcem u leđa srušen nazad na tlo. Pred Markom je stajao zdepasti, ćelavi čovjek srednjih godina. Uspravno je stajao i podigao glavu kao da je osvojio svijet. Marko je bio znatno viši i jači od njega, i bio je siguran da bi ga mogao oboriti u jednome potezu, no ne i njih dvojicu. Nešto su jedan drugome došaptavali i smijali se izvještačenim smijehom. Kao da nema ničeg smješnijeg od izrugivanja sirotih ljudi koje su mučki ubili. Podigli su ga na koljena ispitujući ga razna pitanja na koja je on samo šutio. Onaj zdepasti, pogledao ga je crnim očima punim mržnje i bezdušno nategnuo pušku. Marko je zaklopio oči. Pred njim su bile Ana i njegova žena Marija. Mislio je na sve trenutke koje je prošao s njima. U glavi mu se vrtio najbolji i najtužniji film koji neće imati nastavak. Barem ne s njim u njemu. Zapekla ga je duša znajući da neće ostarjeti s Marijom i da zajedno neće gledati Anu kako odrasta u predivno ljudsko biće, neće biti tu kad joj bude najteže i kad bude ostvarivala svoje snove. On će ju bodriti s neke druge strane, s nekog drugog svijeta. Otvorio je oči. Ispaljena su tri hitca.

*****

Kiša je prestala padati i Ana je završila priču. Ona kava od jutros je sada bila potpuno ohlađena, a radio je odavno prestao svirati. Zajedno s kćeri Josipom stavila je album pod ruku i zaputila se do obale Dunava. Naslonjene jedna na drugu, gledale su kako sporo teče. Načula je priče kako je njezin otac bačen u Dunav zajedno s par vojnika toga dana. Majku također nikada nisu pronašli, no za nju zna da su je mrtvu odvukli iz njihova doma. Zagrizla je usnu i izvukla jednu fotografiju njih dvoje zajedno. Na petama se spustila do rijeke i lagano ju pustila da njome teče. Polako je gledala kako ju nosi dok joj nije nestala iz vida. Suza je kapnula na pijesak. Iako ih je rat razdvojio, barem zna i vjeruje da su sada negdje gore zajedno, ponosni na svoju crnokosu djevojčicu Anu. I možda u nekom drugom životu nije bilo rata koji je razorio Aninu i mnoge druge obitelji do temelja. Oni su dali život za svoju Anu i ona sada živi za njih. I nada se da će napustiti ovu zemlju u toplini svoga doma, u tišini i miru, a ne na hladnome polju. Zna da će doći do toga, ali se toga ne boji. Jer ipak, sigurna je da ju netko gore čeka na vrhu bijelih stuba, širom otvorenih ruku. Njeni nikada prežaljeni, Marija i Marko.

Nika Kristović, učenica 2. razreda Srednje strukovne škole Vinkovci