U generaciji kadeta Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman“ ističu se različiti talenti, od sportskih do akademskih, no među njima postoje i oni koji svoj izraz pronalaze u tišim, ali jednako snažnim oblicima stvaralaštva. Jedan od takvih talenata njeguje kadetkinja nadnarednica Klara Frlan, čiji se svijet crteža isprepleće s ritmom vojničke svakodnevice. Njezine linije, sjenčanja i pažljivo građeni detalji svjedoče o predanosti koja nadilazi hobi, o unutarnjoj potrebi da ono što osjeti, vidi i promisli, prenese na papir s jasnoćom koja ne traži pozornost, nego razumijevanje. Upravo zato njezina priča nosi vrijednost koja nadopunjuje cjelinu kadetskog života, pokazuje da se u zahtjevnom okruženju i dalje može njegovati prostor osobne kreativnosti, koji oblikuje i čovjeka i budućeg časnika

Kadetkinja Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman“ Klara Frlan, studentica pete godine studija Vojnog pomorstva, dolazi iz Matulja pokraj Rijeke. Nakon opće gimnazije, prema vojnom se studiju usmjerila pred kraj srednjoškolskog obrazovanja, vođena željom za dinamičnim i zahtjevnim pozivom. Svoje prve crteže pamti praktički odrastanjem. “Crtam od kad znam za sebe“, govori, prisjećajući se kako su obiteljske mape pune dječjih radova preživjele zahvaljujući očevoj navici da sve sačuva. Crtanje joj je bilo prirodan način izražavanja: “Mislim da je svako dijete kreativno…, ali talent i vlastita želja ipak moraju postojati.“ Tijekom školovanja pratilo ju je društvo prijateljica koje su također voljele crtati, pa se stvaralački razvoj odvijao spontano, kroz zajedničke pokušaje i istraživanja.

“Inače sam kreativna osoba i stvarno sam često sama sebi osmišljavala razne kreativne projekte jer se volim tako izražavati. Crtanje se tu izdvojilo tek kad sam počela crtati realistično. U zadnje vrijeme dosta težim kroz crtež iznijeti emociju, jer nekad ju je teško podijeliti s drugima, a slika vrijedi tisuću riječi. I dugotrajnija je zabilješka mojih emocija, želja…“Realizam je područje u kojem se najsnažnije pronalazi. “Referenca je takva kakva je, ja ju samo moram reproducirati“, kaže, naglašavajući važnost zapažanja detalja, tekstura i dubine. Olovka joj je osnovni medij, prirodan i precizan. Kad se odluči za složeniji rad, kombinira više fotografskih referenci i spaja ih u novu cjelinu, tražeći uvjerljivost i unutarnju logiku prizora. Tijekom kadetskih obveza vrijeme za crtanje je ograničeno, no svaki dovršeni rad nosi poseban trag: “Daje mi osjećaj ispunjenosti jer pred sobom držim nešto što sam samo ja stvorila.“ Među motivima ističu se konji, tema koja joj je bliska još od djetinjstva, kao i biblijski prizori, prema kojima se polako okreće, ali promišljeno i s jasnoćom da svaki rad treba sazreti prije nego ga započne.

Kreativni proces započinje skicom, rasporedom na papiru i određivanjem naglasaka  “pokušam krenuti od onog što radu daje dušu“. Potom slijedi sjenčanje, najčešće počevši od ključnog dijela motiva: “kod portreta to su uvijek oči“. Vrijeme potrebno za jedan rad varira od nekoliko sati do višednevnog stvaranja. Važan dio procesa jest i namjerno odmaknuće, kratka pauza, povratak i pogled koji osvježava procjenu detalja. Završetak donosi poseban trenutak, skidanje krep-trake i jasnu granicu između bijelog papira i dovršenog crteža. “Najdraže od svega mi je odlijepiti krep-traku s rubova i vidjeti čistu ravnu liniju koja dijeli sate rada i bijeli papir. Ima neko posebno zadovoljstvo u tome, da sam privela ideju kraju“, ističe Klara.

Reakcije kolega kadeta doživljava jednostavno: “Nisam osoba od pohvale i ne volim pokazivati svoje radove, ali uvijek je lijepo kad netko pohvali tvoj trud. Nekoliko puta poklonila sam svoje radove i iskrena oduševljenost onoga tko ga je primio najveća je moguća pohvala“. U razgovoru je jasno da svoj talent ne pretvara u isticanje, već ga živi kao tiho, ali postojano područje u kojem se najbolje razumije sama sa sobom. U budućnosti bi se željela okušati na platnu i u većim formatima, kao i razraditi pojedine religijske motive koje nosi u ideji. O ulozi umjetnosti u vojnom okruženju kaže: “Kreativno izražavanje može biti odličan mehanizam udaljavanja od zbilje našeg poziva kada on postane težak“. Kao umjetnica ne postavlja velike ciljeve; crtanje želi zadržati kao osoban prostor stvaranja, bez pritiska i tržišnih ambicija: “Želim da ostane skrovit talent…“ Mladima koji tek razmišljaju o tome da započnu svoj umjetnički put, Klara poručuje da se ne boje početaka, nesigurnosti ni nedostatka vremena. Važno je, kaže, dopustiti si pokušaj, pogrešku i ponovni početak, jer se “tako grade vještine i samopouzdanje. Umjetnost je poprilično oslobađajuća, pa ta sloboda može biti dosta jak motiv za trud“. Upravo u tom shvaćanju umjetnosti kao prostora u kojem se uči gledati, tražiti i otkrivati, nalazi se i misao koja njezin stav najbolje opisuje, kako je rekao Alberto Giacometti: “Umjetnost nije ono što vidite, nego ono što možete učiniti da drugi vide“. Ta misao, u svojoj jednostavnosti i širini, dobro prati put kojim Klara nastavlja razvijati i svoje stvaralaštvo i svoju buduću časničku ulogu. U Klarinu stvaralačkom putu nema potrebe za velikim gestama ni isticanjem, sve što želi reći stane u pažljivo povučenu liniju, u preciznost pogleda, u strpljivost procesa. Njezina umjetnost tiho traje uz vojnički poziv, dajući mu ravnotežu i drugačiju dimenziju. Upravo u tom spoju discipline i unutarnje slobode prepoznaje se vrijednost koju sa sobom nosi, sposobnost da i u zahtjevnim okolnostima ostane vjerna onome što je oblikuje kao osobu. Takva postojanost, podržana riječima Alberta Giacomettija, otkriva da umjetnost nije izdvojen dio njezina života, nego alat kojim razumije svijet i ljude oko sebe. A način na koji gradi svoj put, istodobno profesionalno i stvaralački daje naslutiti da će i kao buduća časnica i kao umjetnica nastaviti razvijati pogled koji vidi više od površine. To je možda i njezin najvredniji dar.

Tekst: Ines Grossi; Foto: Jelena Vrbatović