Razgovor Sašo Smiljanić

Sašo Smiljanić jedan je od dobitnika priznanja koje zajednički dodjeljuju Ministarstvo hrvatskih branitelja i Hrvatski olimpijski odbor za poseban doprinos u obrani domovine

Sašo Smiljanić dragovoljac je Domovinskog rata, u kojem je prošao sva bojišta. Obučeni je trener za tehnike samoobrane. Od 1980. do danas trener je u Kickboxing klubu Croatia Sisak. Završio je obuku za ronioca, kao i za padobranca. Rođen je 20. veljače 1959. u Ljubljani. Kraći dio djetinjstva proveo je u Zagrebu, a potom se njegova obitelj seli u Sisak. U tom je gradu završio osnovnu školu i gimnaziju. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja seli se u Zagreb, gdje upisuje i završava Prometni fakultet te stječe zvanje diplomiranog inženjera prometa. Sportom se počeo baviti u mladosti. Uz studij intenzivno se bavio karateom. Nositelj je crnog pojasa (5. dan) u stilu kjokušin. Obučeni je trener za tehnike samoobrane. Bio je višestruki prvak države u karateu, bavio se i kickboxingom, a kao član reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1982. godine osvojio je srebrnu medalju. U kickboxingu je aktivan gotov pola stoljeća. Od 1980. pa sve do danas trener je u Kickboxing klubu Croatia Sisak. Završio je obuku za ronioca, kao i za padobranca. U Domovinskom ratu prošao je sva bojišta, a danas živi mirnim obiteljskim životom. Proglašen je 2009. godine najboljim trenerom grada Siska. Za svoj je rad dobio brojna priznanja. Više je puta odlikovan. U ratu je ranjavan pa je danas u statusu hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata.

Vrlo rado odazvao se našem pozivu za razgovor…

Što vas je potaknulo da se priključite Hrvatskoj vojsci i stanete u obranu domovine? Koja je bila vaša najveća motivacija u tim presudnim trenucima?

Dragovoljac sam Domovinskog rata od 5. kolovoza 1991. Mislim da je temeljni razlog mojeg odaziva bilo domoljublje, kao i činjenica da smo nepravedno napadnuti. Doživljaj prvih granatiranja grada pratio je i onaj duboki osjećaj da se protiv ovog zla moramo boriti. Postao sam pripadnik 57. samostalnog bataljuna “Marijan Celjak”, prve dragovoljačke postrojbe Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Nakon prvih akcija uslijedio je poziv u Specijalnu policiju, gdje postajem instruktor, a poslije pomoćnik i zapovjednik Specijalne jedinice policije (SJP) OSA Sisak. S tom postrojbom prošao sam cijeli Domovinski rat. Od Banovine do Velebita, Dubrovnika te vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja.

Kako pamtite svoje prve dane u obrani Hrvatske? S kojim ste se izazovima i najtežim situacijama suočavali?

Naravno da su ti prvi dani iznimno teški i tu sport puno pomaže. Kad ste naviknuti na teške treninge, kad ste naviknuti boriti se u ringu, onda izazovi rata postaju bliski, jer je i ring na neki način svojevrsni mali rat. Vrlo često jako težak. Borilački trening traži disciplinu, muku i bol, a to je ono što doživljavate u ratu. Strah, koji ne možete izbjeći, sastavni je dio priče. Kad sam došao u Specijalnu policiju i trenirao pripadnike, radio sam teške treninge koji su vodili do granica izdržljivosti. Bilo je tu svega: od odustajanja, pa i prijetnji, ali nisam se dao omesti. Čelična disciplina bez pogovora. To je bila moja vodilja. Sjećam se događaja kad smo došli iz Voćina 1992. i čišćenja Papuka. Prišao mi je jedan od najvećih buntovnika i rekao: “Hvala vam. Sad razumijem zašto smo sve to radili.” I borbeno, i zbog teškog okruženja, iznimno je zahtjevan bio teren, odnosno akcija Poskok 1 na području Gospić – Visočica. Odradili smo neprekidno dva mjeseca. Kad je došla smjena iz Splita, prvo nas se prepala. Bilo je i prije nekoliko teških akcija i prelazaka Kupe, u kojima smo djelovali u iznimno opasnim situacijama.

Velebit – mitska planina

Kad se osvrnete na ratne godine, koje vas uspomene ispunjavaju najvećim ponosom, a koje vas podsjećaju na snagu zajedništva među braniteljima?

Rat rađa bratstvo, rađa osjećaj pripadnosti. Prisutna je vjera u cilj za koji se borite. Kad dođe zapovijed, koliko god teška bila, nije predmet pitanja nego je jedino važno kako je izvršiti na najbolji mogući način. Bilo je ekstremno teških situacija, pogotovo početak akcije Maslenica. Uvjeti su bili zahtjevni, preteški okršaji u neposrednoj blizini. Velebit je za nas specijalce mitska planina – koliko muke, koliko suza, ali i ponosa. To je bilo za najjače. Općenito, s Hrvatskom vojskom uvijek u špicu je bila Specijalna. To je taj osjećaj koji uvijek traje. Osjećaj koji kaže: “To smo MI.”  Vjerujem da svaki borac nosi svoju postrojbu do kraja ovozemaljskog života u srcu.

Hrvatski branitelji često su govorili kako je želja za obranom, stvaranjem vlastite domovine bila jača od brojčano i oružano nadmoćnog neprijatelja. Kako ste vi i vaši suborci uspijevali očuvati moral i vjeru u pobjedu?

Teško je izdvojiti događaje, zato jer ih je bilo zaista mnogo. Nekoliko puta smo se smrt i ja gledali u oči. Sjećam se da smo u jednoj akciji naletjeli na neprijateljsku patrolu. Susreli smo se u okršaju jedni na druge na udaljenosti od pet metara. Ponekad i faktor sreće, da ne kažem Božje volje, igra veliku ulogu. U ratu ima svega, poput toga da se nalazite u helikopteru a tuče vas vaš PZO, svega ima u ratu. Iznad Divosela sam doživio dvije granate netrzajnog topa koji je gađao moje vozilo, toliko blizu da se vozilo treslo.

Postoji li neka osoba ili događaj iz ratnih dana koji je na vas ostavio poseban trag, a o kojem se rijetko govori u javnosti?

Kad očvrsnete u ratu, onda vas ta energija nosi. Samo naprijed. Tako vas vodi. Mi doista nismo nikad razmišljali hoćemo ili nećemo ići u akciju ili izvršiti zapovijed. Depeša i zadaća je tu, potpis general Markač, nema daljnjih pitanja. To smo svuda pokazali i dokazali, preponosan sam na to. Doista, u ratu je najviše nepoznatih heroja i ljudi spremnih na žrtvu bez puno riječi. Iz spomenutog događaja s vozilom ostala je nezaboravna scena s mojim pratiteljem Mariom Mesićem. U večernjim satima išli smo iz mjesta Rizvanuše na velebitske položaje zbog izvanredne situacije. To se inače ne radi u večernjim satima, posebno kad je snijeg jer se tad planinska cesta dobro vidjela iz neprijateljskog Divosela. Postoji jaka serpentina u kojoj se mora stati i to je kritični moment. Računao sam, točnije, pogrešno sam pretpostavio, a pretpostavka je majka svih prevara, da kod njih zbog hladnoće nitko nije na položaju. Došavši do zavoja, vozilo marke Puch u kojem smo bili je proklizalo. Htio sam ubaciti u mod sporohodno kad sam čuo poznati zvuk, zvuk netrzajnog topa. To je trenutna brzina granate koja ide ravno pod auto koji se zatresao. U panici sam povukao šperu, jednu dugu, stisnuo gas, a zatim je druga granata iznad nas. Prošla je jedna ispod nas, druga iznad, a treća je išla u nas. Stisnuo sam gas, pa smo se uspjeli izvući do zavoja, koji nas spašava. U mrkloj noći Velebita tišina, noge su drhtale. Naravno, bilo je i puno bolnijih trenutaka i gubitaka, rat je uvijek težak.

Kako je izgledao vaš povratak svakodnevnom životu nakon rata? S kojim ste se promjenama i izazovima susretali?

 Nakon rata nastavio sam policijsku karijeru, koja je bila bogata. Bio sam načelnik policijskih postaja Sisak, Kostajnica i Petrinja, gdje smo završili slučaj odbjeglog četničkog razbojnika i ubojice Živka Koraća. Upućen sam 2006. godine u Jordan u centar za obuku iračke policije. Proveo sam ondje više od godinu dana i to mi je ratno iskustvo jako pomoglo. Ponovno sam se našao u potencijalno opasnim situacijama, u nepoznatom i zahtjevnom okruženju. U mirovinu sam otišao u rangu brigadira Hrvatske vojske.

Najdraže priznanje u životu

Nakon ratnog razdoblja nastavili ste djelovati i kroz sport. Kako je sport postao dio vašeg života, kako vas je oblikovao?

Odmah nakon rata nastavili smo rad Kluba, koji do danas vrlo uspješno djeluje u Sisku. Načela discipline i napornog rada nismo se nikad odrekli. Ponosno ističem da smo odgojili generacije koje su dale ugledne građane Siska svih profila jer uloga pravog trenera nije samo da stvara borce nego i dobre i poštene ljude, a sport je mjesto za to. Dobro motiviran sportaš neće imati problema s okolinom i ovisnostima. Velika većina ljudi koji su se odmah uključili u obranu domovine bili su sportaši. Bez obzira na to koji sport bio u pitanju.

Dobitnik ste priznanja koje zajednički dodjeljuju Ministarstvo hrvatskih branitelja i Hrvatski olimpijski odbor za poseban doprinos u obrani domovine. Što vam znače dodijeljena odlikovanja i priznanja?

Nagrada HOO-a i Ministarstva hrvatskih branitelja jedno mi je od najdražih priznanja koja sam dobio u životu. Ona zaokružuje moj životni opus sportaša, natjecatelja, trenera, vojnika i policajca i baš me duboko dirnula. Naravno da sam i vrlo zahvalan što sam prepoznat da je dobijem.

Mnogi ističu kako je sport bio jedan od najvažnijih promotora mlade hrvatske države u svijetu. Smatrate li da su se hrvatske pobjede gradile i na sportskim terenima, jednako kao i na bojištu?

Sport je moćna energija, koja povezuje ljude. Kad pogledamo uspjehe naših sportaša i tijekom rata i koliko su nam donijeli radosti i motivacije da svi zajedno činimo nešto veliko za stvaranje domovine. Tako je i danas. Sport je moćna sila kohezije nacije. Mislim da dočeci naših sportaša to najbolje pokazuju.

Za kraj, koju biste poruku željeli uputiti mladim generacijama, koje danas žive u slobodi za koju ste se vi i vaši suborci borili?

Veselim se uspjehu svih naših sportaša i mislim da je istinski sport najbolji putokaz za mlade ljude. Mislim da je to smjer koji će dati odgovor kako i gdje će se razviti u kvalitetne osobe i građane svoje Hrvatske. Na kraju, još iz antičkih vremena znamo da je u zdravu tijelu zdrav duh.

Razgovarao: Ivan Šurbek; Foto: HOO, privatna arhiva Saše Smiljanića